U proljeće godine 2013., Željko Kerum bio je još uvijek gradonačelnik Splita. Koji dan pred lokalne izbore, činilo se da će to još četiri godine i ostati. Dominirao je medijima i vodio u anketama, čitavu je kampanju pretvorio u raspravu o križu na Marjanu i Tuđmanovom kipu.
A onda je napravio jednu jedinu, ali kobnu grešku. Naime, dao se slikati s fetom pršuta na čelu.
Koji dan kasnije, ispostavilo se da je na lokalnim izborima Kerum ostao bez drugog kruga, tek na trećem mjestu. Paradoks je da ga vlasti nije koštalo ono što ga je trebalo koštati. Nisu ga vlasti koštali nepotizmi, izrugivanja s javnim natječajima, zapošljavanja nećakinja, cenzorski ispadi u kulturi, fizička gušanja s torcidašima, preljubi i izvanbračne trudnoće, pokušaj gradnja na Marjanu. Nisu ga načelničke stolice koštali ni poslovni neuspjesi, dugovi, neisplate plaća, nekretnine zaplijenjene od banke. Koštala ga je jedna jedina fotografija na kojoj se opsceno ceri dok mu s čela visi feta dimljenog i sušenog buta.
Jer, u kulturi kojoj pripadaju i Kerum i njegova glasačka baza stvari koje je Kerum radio nisu grijeh koji se uzima zaozbiljno. Kao ozbiljni grijeh ne uzima se ni klijentelizam ni nepotizam, ni varanje vjerovnika, ni neisplata plaća, ni namještanje koncesija rodbini. U toj kulturi - kao i u kulturama koje su stvorile Berlusconija, Bandića i Trumpa - podrazumijevalo se da se “snašo čojk”, da “tako rade svi”, podrazumijeva se da “pomogne svome”, da se stvari “riješe uz kavu”, da pravo muško malo šara uokolo, a da prirodu i urbanizam, Marjan ili Velesajam, štite pederčine i urbani Jugoslaveni.
Ali, staviti fetu pršuta na čelo - u toj kulturi to je opsceno, skaredno i razmaženo, za takvo bi što Kerumov ćaća Kerumu za stolom zalijepio trisku, kao što bi trisku sinu zalijepio i prosječni Kerumov glasač. Zato je feta pršuta Keruma koštala vlasti više nego Prva Voda, više nego prevareni dobavljači i radnici, više nego bankroti.
Oni koji čitaju ove tekstove, znaju da se ustručavam od političkih prognoza, jer sam u pravilu loš prognozer. Ali, ne mogu se oteti dojmu da smo ovog tjedna doživjeli jedan medijski harakiri koji se po razmjerima može mjeriti s Kerumovom fetom pršuta. Ovaj put, svoju je “fetu pršuta” na čelo sebi stavila predsjednica Republike, Kolinda Grabar-Kitarović.
Posljednjih tjedana predsjednička kandidatkinja HDZ-a ušla je punom brzinom u kampanju za izbore koji još nisu sazvani i na kojima ona - tobože - još nije kandidat. Učinila je to serijom medijskih istupa koji su postigli kontraefekt upravo kod one publike na koju KGK jedinu može računati da će je povući do još četiri godine na Pantovčaku.
Kolinda Grabar-Kitarović svoj je medijski tour de force otpočela pred desetak dana, kad je gostovala na Katoličkom radiju i - ako niste to čuli, nemojte - u etere pjevušila “Krist na žalu”. Tog dana pred radijskim mikrofonima, KGK se predstavljala kao onakva pučka konzervativka kakvu su u prethodnoj kampanji prodavali Karamarko i Brkić. Kao što je naša Sarah Palin djetinjstvo provela - jel’te - verući se po stablima, pijući vodu iz izvora i trčeći proplancima, tako se s izvorskom grobničkom vodom napila i narodne pobožnosti.
Samo desetak dana kasnije, Kolinda Grabar-Kitarović publici se predstavila u ponešto drukčijoj iteraciji. Hoteći koketirati s urbanom srednjoklasnom publikom, KGK je pred TV kamerama podijelila svoje dijetetske preferencije, pričala o kinoji, chia sjemenkama i drugoj - rekao bi protukandidat Škoro - “čudnoj hrani čudnog imena”. A onda je kao finale novinarki Glorije odala kako redovno prakticira jogu, nemajući očito ni približnu predodžbu kakvu će “fetu pršuta” sebi time nalijepiti na glavu.
Joga je - naravno - nešto što u Hrvatskoj prakticiraju desetine tisuća srednjovječnih, zaposlenih žena, uključujući moju. Prakticiraju jogu najčešće ne zato što žele izbjeći reinkarnaciju, niti zato što ište pronaći duhovno ja. Većina njih to radi iz istih razloga iz kojih i KGK. Jer su ih pregazili stres, stajaći i sjedeći poslovi, jer ih bole vrat, kičma, i ramena, jer ih muče lordoza, spondiloza, išijas, meteopatski bolovi, jer su stresirane od iritantnih šefova, dedlajna, beta testiranja, zahtjevnih klijenata.
Prakticiraju jogu zato što im joga pomaže da prežive ono što se zove kapitalizam, a za divno čudo, Katolička crkva po tom pitanju nije od velike pomoći. Neke - ali doista neke - prakticiraju jogu i zato što imaju potrebu za nekom formom nezaprljane duhovnosti, s obzirom na to da u Katoličkoj crkvi dobivaju samo običajnu magijsku praksu, trgovanje sakramentima i ideološko turpijanje. Dobivaju samo krštenja uz janjetinu, after krizma partyje i propovijedi protiv zala komunizma.
U bilo kojoj normalnoj zemlji bilo bi groteskno da vjerska zajednica koja pokriva 80% stanovništva i od države dobiva milijune tako nasrne na jogu. U stvarno liberalnom društvu, to bi bilo jednako bizarno kao da Volkswagen napadne Suzuki zato što im otima klijente, umjesto da pokuša napraviti auto za te klijente. Ali, mi, naravno, nismo normalna zemlja. U nas su stvari postavljene tako da nemamo crkvu u državi nego crkvu koja ima državu. Imamo jednu vjersku zajednicu koja uređuje javnu RTV, koja je porezno privilegirana, koja utječe na urbanističke planove, kontrolira školske odbore i zbornice, pa i neke cijele fakultete.
To i takvo stanje nije nastalo po Duhu Svetom. Nastalo je zato što je točno jedna određena politika i točno jedna određena politička oligarhija pomogla da takvo stanje nastane. A krupni, nezamjenjivi dio te političke oligarhije bila je i Kolinda Grabar-Kitarović. Bila je dio te politike kad je s Karamarkom tjerala kampanju po provinciji, kad su joj malomišćanski fratri i lokalni župnici prostirali crveni tepih, orno se trudeći promovirati “pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a” u Kraljicu Hrvata. E, dugovi su sada došli na naplatu. KGK je to u Americi mogla naučiti: nema besplatnog ručka! Kad si se jednom kod crkve tako zadužio, onda za tebe vrijede druga pravila. Na tečaju se joge smiju istezati menadžerice i profesorice, programerke i recepcionarke, blagajnice i medicinske sestre - ali se ne smije Kolinda Grabar-Kitarović. Rekli bismo zlobno: pa zar se za to nije borila?
Tako se Kolinda Grabar-Kitarović šest mjeseci pred izbore suočila sa svojom prvom pravom “fetom pršuta”. Našla se u komunikacijskom ofsajdu, a umjesto zbog mrsne suhomesnate fete, mandat joj se zaljuljao zbog dijetetskih pripravaka, kinoje i chia sjemenki.
Ali, ništa od onog što se dogodilo nije slučajno, pa tako nije slučajan ni “budistički” gaf koji je otvorio jaz između crkve i kandidatkinja HDZ-a. Jer - nemojmo si lagati - serija kolosalnih komunikacijskih neprilika kroz koje je ovih tjedana prošla kandidatkinja HDZ-a samo je finale i posljedica njene temeljne političke karakteristike, a to je sadržajna praznina. Kolinda Grabar-Kitarović bila je i ostala šampion političkog praznoslovlja, političarka koja može govoriti bilo što, zato što su riječi ionako besplatne i prazne, a iza njih ne stoji nikakav supstancijalni sadržaj. Da: KGK jednog dana pobožnim bakicama pjevuši s Katoličkog radija, drugog dana obrazovanim urbanim ženama iz “Glorije” dijeli savjete o azijskim klicama i jogi. Što je tu novo? Ta ista KGK s istom je tom sadržajno pregnantnom dosljednošću glumila Zeliga i čitav dosadašnji mandat.
U Argentini bi s ustašama bila ustašica, u Istri s Istrijanima partizanka, u Zagrebu bi s Mamićima slavila rođendane, u Dalmaciji govorila da nogomet treba osloboditi klijentelizma. U Moskvi bi govorila što Moskva voli čuti, u Bruxellesu što Bruxelles voli, u Tel Avivu što voli Izrael. Ponašala se kao da na svijetu ne postoje internet, agencije i Google translator, te kao da nitko nikad neće saznati što je govorila u zavičajnom domu u Buenos Airesu, ili u švicarskim novinama, ili pred delegacijom Knesseta. A onda kada bi novine objavile ono što bi rekla, upirala bi se demantirati, svađala s novinarima, optuživala prevoditelje.
Čak i onda kada bi se dogodilo da je došlo do gluhih telefona (kao sad u Izraelu), još uvijek stoji činjenica da do “slobodnog prevođenja” ne bi došlo da je kod predsjednice bilo i zrno obazrivosti. Kad imaš problem sa susjedima, ne opanjkavaš ih na drugom kontinentu. Kad imaš problem s muslimanima, ne kudiš ih pred političarima agresivno antimuslimanske političke agende. Naprosto - ne nastojiš svugdje govoriti ono što će se nekome svidjeti i što netko može zloupotrijebiti tako što “kreativno” ukloni zareze.
Ali, kad to ne bi radila - Kolinda Grabar-Kitarović ne bi bila političar kakav jest. Jer, to potpuno praznoslovlje, ta olaka bedastoća, neodgovorno izgovaranje riječi lišenih sadržaja njen je temeljni politički habitus. Tijekom dosadašnje tri godine, KGK se pokazala kao ekstremni primjer one vrste ljudi koje genijalni Dexter naziva “master of obvious”. KGK je političarka koja s grandioznom samovažnošću izgovara prazne opće istine, besadržajne floskule i nedohvatljiva obećanja, političarka koja je politički diskurs dovela do ekstrema neodgovorne, olake ispražnjenosti. Danas joga, sutra Krist na žalu. Sutra Thompson, preksutra kinoja. Jučer puška i opasači, danas čokoladice.
Prvo teorije zavjere, sad i glorifikacija četništva. Čestitam! 
