Pise: Muhamed Hajdarevic
"Kad se neka situacija tako pogorsa da nema izgleda za rjesenje, onda preostaje ubistvo ili samoubistvo. Ili oboje. Ako to ne uspije covjek postaje lakrdijas" - jednom davno zapisa americki pisac Henry Miller. Arapski lideri bi trebali citati Henriya Millera - moja topla preporuka - a mnogo je razloga koji, htjeli to oni priznati ili ne, idu u prilog tome
da se ne bi smjeli oglusiti od ovaj savjet, a ja cu navesti samo dva. Prvi bi bio, recimo to sto je on , kao sto vec rekoh Amerikanac( strasan argument, zar ne?), dakle, pripadnik najvece demokratske tradicije, lajav i amoralan i, za divno cudo - neobicno iskren dok govori o svojim lazima. Ni slika, ni prilika sadasnjeg americkog predsjednika Georga
W. Busha, elokventnog, poboznog, iskrenog bastinika puritanske tradicije
(neko spomenu lov na vjestice?) prvih evropskih kolonista koji doplutase do obala Amerike, da bi tamo neometano prakticirali svoju vjeru, ako vam to uopce nesto i govori. Drugi, cisto je psiholoske naravi, nesto kao olaksanje kad se suocite sa cinjenicom da na svijetu postoji jos neko poput vas, istih ili slicnih karakternih osobina, neko ko se ipak ne libi pricati o problemu - ako se tako ta stremljenja, snovi i ucestali bespametni postupci mogu nazvati - koje i vi, doduse duboko ukopane u tmine vase kukavne duse, intimno, svjesno - nesvjesno, dijelite. Ne znam kako se to strucno zove, ali to vam bude to. Ako bi sad nekako da (zlo)rabimo rijeci starog pisca i presnimimo ih na arapske vodje, upast cemo u svojevrsnu - vjerujte nenamjernu, nicim isprovociranu - kontradiktornost. Reci da velike vodje arapskog svijeta vec nisu primjenili ili ne primjenjuju ono o cemu ovaj pisac prica, ako nista drugo, a ono zbog Bozije kazne, ne bi smjeli. Nije li situacija vec dovoljno pogorsana!? Jeste! Rekli bismo cak - beznadna. Zar arapske vodje ne znaju za ubijanje koje Miller spomenu? Znaju! Oni to rade iz straha za svoju strahovladu i ne biraju medju: narodom, opozicijom, rodbinom, sumnjivcima, svima! S druge strane, zar na raznorazne nacine nisu na tragu da pocine svojevrsno samoubistvo!? Jesu! Kako? Fino, tako da kazem, cineci upravo ono sto gore spomenusmo, zarad bezobzirnog ubijanja i tlacenja kojemu se ne vidi ni smisla ni konca. Konacno, oni drukcije niti mogu, niti znaju, a - da budem do kraja iskren - bas nesto pretjerano i ne zele. Hajdemo to pokusati objasniti alegorijski, uzimajuci za primjer beznadeznog ljubitelja dobre kapljice. Jetra truhne, bubrezi odpadaju i, sve u svemu, malo je jos vremena ostalo, ukoliko se smjesta ne prestane udovoljavati pozivu casice. Sve je to tacno, pa ipak...Mahmurluk se, tako kazu, najbolje razbija novom dozom alkohola i tako u krug. E sad... Ovamo imate arapske, za vijeke vijekova vodje, kojima je diktatorstvo uslo u krv, bez opresije ne mogu, bez represije ne znaju i nece. Kazu da je tako otisao i Sadam Husein - a to je ono sto ih, i pored svih uvjeta koje ispunjavaju (ubistva i/ili samoubistva), i dalje
cini lakrdijasima. I, tu je kvaka! Kad je Bagdad pao svi su se zapitali sta se desilo sa irackom vojskom, gdje je bila Revolucionarna garda, gdje su fedajini, sta je s gradjanima? Ukratko, sta se to, dodjavola, desilo sa odbranom? Desilo se to da je Iracanima dozlogrdilo. Desilo se to kao posljedica vodjinog patoloskog nepovjerenja - a ne znam koliko vam je poznata informacija da Revoucionarna garda, na primjer, nikada u Sadamovo doba nije smjela naoruzana uci u Bagdad, niti je tamo mogla biti stacionirana. Zasto? Vjerovatno stoga sto je Sadam, svjestan da je i sam nekad bio oficir koji je izvrsio puc, imao izrazeno podozrenje spram svakog naoruzanog uniformisanog lica. Zato je Gardu zrtvovao na gradskim prilazima, nekoliko kilometara od svoje prijestonice. U gradu, osim nesto partijskih aktivista i sacice stranih obrovoljaca, nije ni bilo znacajnije odbrane. Arapski komentatori, a bogme i javnost, sve otvorenije daju jedno suvislije objasnjenje kraha rezima Sadama Huseina. Tvrdi se, naime, da Iracani nisu, nakon decenija ugnjetavanja koje su trpjeli pod Sadamovim rezimom, jednostavno ni htjeli, ni zeljeli da ginu za nastavak njegove vladavine. To je fakat koji se nesmije zanemariti i to je ono sto danas najvise brine rezime u Siriji, Libiji... Da se razumijemo, ista je situacija i u Egiptu, Jordanu, Saudijskoj Arabiji i njima slicnim, s tom razlikom da njihovo uklanjanje jos nije na agendi Bushove administracije, pa su sad, koliko - toliko, sigurni od "demokratizacije". Kasnije cemo vidjeti i zbog cega. Razgovarajuci s nekim Arapima, za koje se ne moze reci da su nesto posebno pro ili anti-americki ofarbani, stekao sam utisak da je na Bliskom i Srednjem istoku prisutan istovremeno i strah i nada.
Bojazan je od rata, destrukcije, gubitka ljudskih zivota, sto je ljudski i potpuno svatljivo, dok su nadanja usmjerena prije svega u tom pravcu da ni njihove zemlje nece ostati po strani i zaboravljene sada kada jeovaj, nazovimo ga tako, proces poceo. - Zalosno jeste to da je morao doci neko sa strane da bi se kod nas nesto promjenilo, ali drugacije jednostavno nije moglo. Nasi rezimi za rijec ubijaju, reci ce mi jedan arapski student. Najkrace, narod je bio SEHERZADA koja se morala dovijati i bajkama umiljavati arapskom vladaru kako bi sacuvala glavu na ramenima. Arapi, dakle, jesu zbog citavog ovog krvoprolica u Iraku bijesni, ali se i nadaju, a cine to koliko iskreno, toliko i potajno, da ce citav ovaj region dozivjeti, ne kozmeticku, vec istinsku demokratsku preobrazbu.
Pa ipak...
Golema sumnja se nekako nadvila da ce se - kako to rece jedan francuski komentator - citava ta demokraticnost novouspostavljenih rezima mjeriti, ne stepenom ostvarenih i dostugnitih ljudskih prava i sloboda, vec prije poslusnoscu novoetabliranih lidera spram svojih gazda u Washingtonu. Ako bi smo i sami zagrebali po povrsini problema tog regiona sasvim jasno bismo - uz ogradu da to stvarno zelimo - zapazili da vodeca imena ljudi koji se danas ozbljno terete za globalni terorizam pripadaju upravo ljudima koji dolaze iz Egipta, Saudijske Arabije, Kuvajta, Jordana... dakle sve odreda najblizih americkih saveznika u regionu. Nisam jos cuo, a oprostit cete mi na neobavjestenosti, niti o jednom Iracaninu, Sirijcu ili Libijcu tj. gradjaninu zemlje s crne liste Washingtona, da je bio umijesan u tako nesto. Govori li nam to makar i priblizno da su
stvari u svojoj sustini, ako ne izvrnute naglavacke, a ono barem ostavljene po strani? Prema tvrdnjama ljudi koji su dublje upuceni u Washingtonska zbivanja, proces tzv. demokratizacije zaobici ce arapske saveznike SAD-a, jer to tako odgovara odredjenim lobijima u Americi. Dakle nista se sustinski nece promijeniti u arapskom svijetu, osim sto ce svijet, ako je suditi po dosadasnjem iskustvu, dobiti jos vise malih
bin Ladena, ovaj put Iracana, Sirijaca i Libijaca... Divota
, bio je jedan od najboljih igraca kriketa u istoriji Pakistana, nesto ko Dzeko kod nas 
, dugo se borio da udje u Parlament i nakon dugo godina je docekao da postane Premijer. Imam jarana Pakistanca sa kojim sam radio dugi niz godina i kaze mi da ako ovaj covjek ne spasi Pakistan nece niko i da ne smije ni da pomisli sta bi bilo sa zemljom i narodom ako mu ne uspije program na kojem je dobio izbore.