heckler wrote:
Zašto je „Prvi mart“ prijetnja za Republiku Srpsku?
Bosanskohercegovački nezavisni news magazin „DANI“ objavio je novinarski članak koji nudi odgovor na pitanje „Zašto je „Prvi mart“ prijetnja za Republiku Srpsku?“
Za bh. magazin „DANI“ na temu: „Zašto je „Prvi mart“ prijetnja za Republiku Srpsku: Srebrenizacija RS-a“ govorili su: Dinko Gruhonjić, predsjednik udruženja novinara Vojvodine, Ron Adams, profesor Victoria University Melbourne, Australia, zatim Eric Gordy, predavač na University College London, Florence Hartmann, novinarka i publicistkinja i Peter Lippmann, analitičar (SAD).
U nastavku Vam prenosimo tekst bh. nezavisnog magazina „DANI“ u cijelosti:
Građanske inicijative: Zašto je Prvi mart prijetnja za Republiku Srpsku
Srebrenizacija RS-a
Sa jačanjem Građanske inicijative Prvi mart koja zagovara povratak u Republiku Srpsku, prijavljivanje na adrese na kojima su građani bili 1. marta 1992. i glasanje na izborima kako bi dobili svoje predstavnike u vlasti, rastu i napadi na ovu inicijativu i njenog vođu Emira Suljagića, koji su optuženi za srebrenizaciju RS-a, rušenje pravnog i ustavnog poretka RS-a te da se finansiraju arapskim parama. Što nije ništa do legitimiziranje nasilja kojim je RS uspostavljena te promoviranja teze po kojoj oni koji su preživjeli pogrome, logore i genocid ni nakon dva desetljeća nemaju pravo glasa tamo gdje su imali svoje adrese, avlije i zavičaje
Piše: Hariz Halilović
Iako su genocidne tekovine Republike Srpske, njenih institucija, etnički očišćenog teritorija i široke palete zločina, koji su neodvojivi od imena RS-a, višestruko pravosnažno potvrđene, i još se potvrđuju, od strane najrelevantnijih međunarodnih i državnih sudova – a u zadnje vrijeme se i nanovo javno ističu s najviših RS instanci vlasti, poput nedavnog Dodikovog reality showa na suđenju ocu RS-a u Haagu – ovih dana je pokrenuta prava propagandna lavina bazirana na izvrtanju činjenica, zamjeni teza i već viđenog razvlačenja pameti iz dijela BiH poznatog po masovnim grobnicama, genocidu, urbicidu, elitocidu…
Islamsko-američka zavjera Kao i 1992, medijska mašina za ispiranje mozga pod imenom RTRS, ustanovljena, kao i RS, Karadžićevom zločinačkom politikom i gebelsovskom propagandom Riste Đoge i inih raspirivača mržnje, krenula je u još jednu medijsku kampanju legitimiziranja (prošlog) nasilja kojim je RS uspostavljena te promoviranja teze po kojoj oni koji su preživjeli pogrome, logore i genocid ni nakon dva desetljeća nemaju pravo glasa tamo gdje su imali svoje adrese, avlije i zavičaje.
Nimalo neočekivano, RTRS haranga se usredotočila na Građansku koaliciju Prvi mart i njenog prvog čovjeka Emira Suljagića, koji se posvetio podršci onome što se spontano ili organizirano trebalo desiti još u prvim mjesecima nakon rata – omogućiti prognanima da se dostojanstveno vrate u svoja uništena i oteta mjesta sa svim pravima i obvezama koje kao državljani BiH imaju zagarantirana i Dejtonskim, kao i naprasno suspendiranim Ustavom Republike BiH.
A barem je nominalno prihvaćeno i u BiH da je jedno od osnovnih građanskih prava svake demokratski uređene zemlje pravo glasa i političkog djelovanja i organiziranja. Kao svoj odgovor na pitanje ko ima pravo glasa u Podrinju, Emir Suljagić je ovo jasno i koncizno objasnio mlađahnom novinaru RTRS-a, Nenadu Petroviću, koji (kao) nešto važno razotkriva, uzgred spominjući i kako ovih dana RTRS slavi svoj 21. rođendan. Kroz koordinirani medijski napad na Građansku koaliciju Prvi mart, pokazala se ne samo dosljednost politike koju su postavili Karadžić i Đogo, a nastavila plejada njihovih nasljednika, nego i strah od demokratskih sloboda koje građani BiH imaju ko god i gdje god oni danas bili.
Zahvaljujući Petrovićevoj pronicljivosti, da se jasno zaključiti da je sve i ovaj put islamsko-američka zavjera islamskih ambasada i zapadnih organizacija protiv srpskog (para)državnog nedonošćeta krštenog imenom RS. Tako su i oni što se spremaju glasati na izborima naredne godine nekakvi “elementi” koji ne žive u Bijeljini, Foči, Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Višegradu, Prijedoru, Kozarcu, Srebrenici i Žepi nego tamo negdje po skandinavijama, amerikama i australijama, a ima ih i bliže po sarajevima, tuzlama, sanskim mostovima…
Performans Milorada Dodika Kakve oni veze imaju s mjestima u Podrinju, Krajini i diljem RS-a? – pita se, i pravi se lud, mlađahni Petrović. Ali tu mu je u pomoć priskočio iskusniji kolega Dragan Jerinić, predsjednik Udruženja novinara RS-a, koji je pokušao kategorično osuditi Suljagićevu izjavu uz nebuloze poput ove: “Ko naziva RTRS zločinačkim medijem ne misli dobro nijednom narodu u BiH.” Jerinić vizionarski zaključuje kako se “ne treba vraćati ratnim godinama, nego se treba okrenuti budućnosti”. Pri tome “zaboravlja” da je ta stvarna prošlost, koju bi on da zaboravimo, puno bliža od neke imaginarne budućnosti, a da se sadašnjost pokazala, u mnogo čemu, pogotovo kada je RS u pitanju, kao dosljedan nastavak prošlosti drugim sredstvima.
Izlaz iz ovakve sadašnjosti, opterećene prošlošću, u neku sretniju budućnost je upravo ono što, demokratskim i mirnim putem, Građanska koalicija Prvi mart nudi kao valjanu alternativu. No, očigledno je da RS establišment živi i u kontinuitetu crpi energiju upravo iz mračne prošlosti, a nikako iz neke svjetlije budućnosti. Spomenuti performans Milorada Dodika na suđenju Radovanu Karadžiću je još jedan u nizu dokaza da se, za Republiku Srpsku, 2013. i 1993, i ne razlikuju bitnije kada su nacionalistički programi i politika laži i zločina u pitanju.
Možda je, u problematičnoj kampanji RTRS-a, mali pomak, barem kada su ratne godine u pitanju, napravila Aleksandra Pandurević, SDS-ova poslanica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Aludirajući na Srebrenicu – čije će ime, dokle bude svijeta i vijeka, asocirati na genocid počinjen 1995. u tom podrinjskom gradu od strane i u ime RS-a – Pandurevićeva je od imena ovog grada konstruirala glagolsku imenicu: “srebrenizacija”. Tako Aleksandra Pandurević, čije ime se, uzgred, vezuje za pljačku i maltretiranje zarobljenih civila u Hadžićima u toku rata, govori o opasnosti “srebrenizacije” RS-a. No, Pandurevićeva spretno baca dimne bombe potpomognuta teorijom zavjere: “A ko to finansira koaliciju Prvi mart i registraciju bošnjačkih birača u RS-u, ha?”, da bi potom dotična dala i odgovor: “Islamske zemlje…”
Za nju je, naravno, srebrenizacija mogućnost da – i nakon genocida, protjerivanja i politike zastrašivanja – Bošnjak ipak bude izabran za načelnika općine u gradu u kojem su Bošnjaci činili (i opet čine) većinsko stanovništvo. Agilnoj promicateljici izvorne Karadžićeve politike je tako nešto nezamislivo – to da Bošnjaci mogu imati nekakva prava ili biti na vlasti u mjestima koje je ta ista politika tako sustavno očistila u periodu od 1992. do 1995. u procesu koji bi se također s pravom mogao nazvati bijeljinizacija, zvornikizacija, bratunizacija, vlasenizacija, višegradizacija ili prijedorizacija BiH.
Fiktivne adrese Vrijedi napomenuti (kao što je to Suljagić već učinio) i Pandurevićevu i njene istomišljenike da ovo ipak nije ni 1992, ni 1993, a ni 1995. Ona djeca što su se držala majkama i nenama za suknje i dimije, dok su ih tih godina RS utemeljitelji progonili iz njihovih domova, kao i oni preživjeli kosturi iz logora poput Sušice, Omarske i Manjače, koji će u godinama između onda i sada postati jezgrom onoga što se, najčešće s dozom podozrenja, naziva bošnjačkom dijasporom, nikada nisu digli ruke od svojih pogaženih i poniženih zavičaja, od svoje imovine i svoje babovine – bez obzira koliko se RS utemeljitelji trudili da im ogade i otuđe njihove zavičaje, kako u ratu tako i u poraću.
Tu famoznu bošnjačku dijasporu, kao problem finansijera Prvog marta, vidi i Radomir Pavlović, predsjednik Skupštine općine Srebrenica koji “odgovorno tvrdi” da se Bošnjaci prijavljuju na fiktivnim adresima samo kako bi mogli glasati. S ovom Pavlovićevom opservacijom, kao jedan od takvih prijavljenih glasača iz dijaspore, moram se u potpunosti složiti.
Naime, više od 20 godina sam odbijao izvaditi bilo koji dokument na kojem bi bilo ispisano ime Republika Srpska, čije je stvaranje, u srebreničkom genocidu i diljem BiH, svojim životima platio veliki dio moje bližnje i daljnje rodbine i prijatelja. Postoji, dakle, nešto vrlo personalno između mene i onoga što se ustalilo pod imenom RS. I to nešto između nas ostaje. Ipak, neposredno pred kampanju Glasat ću za Srebrenicu, u proljeće prošle godine, otišao sam u Srebrenicu, izganjao potrebne dokumente (za čudo, pronašli su u kartoteci i duplikat moje prve lične karte iz 1986.), potom se registrirao za glasanje, i glasao kad je došlo vrijeme.
Pored otkrića da “posjedujem” tri različita matična broja, problem oko povratka Hariza Halilovića svojoj kući nastupio je kada sam službenici u policijskoj stanici Srebrenica trebao navesti adresu na kojoj stanujem. Rekao sam da je adresa zapaljena, sravnjena sa zemljom, da više nemam adrese u Srebrenici. No, službenica se nije dala smesti, jer joj, očigledno, nisam bio prvi koji je ostao bez adrese, a koji je želio kući koje više nije bilo tamo gdje ju je ostavio.
Upitala je koja mi je adresa bila prije rata, i tako u moju prvu poslijeratnu ličnu kartu unijela danas fiktivnu adresu: Klotjevac 18, Srebrenica. Danas se na toj adresi, u avliji koja se više ne raspoznaje, a u kojoj su nekada bile ugniježđene dvije kuće bijelih zidova i crvenih krovova s prozorima što su gledali na Drinu, samo mogu pronaći davno spaljene i zarasle ruševine ispred kojih svakoga ljeta procvatu crvene ruže, miljenice moje rahmetli majke. Cvjetaju ruže poput pjesničke metafore i svjedoče da ova adresa nije fiktivna, da su ovdje živjeli ljudi kojima je Republika Srpska jednom uzela pravo glasa. I pravo na život. Ovo, nažalost, nije fikcija.
Ron Adams, profesor, Victoria University, Melbourne, Australia
Karadžić i Mladić ne smiju nikome normalnom biti idoli
– Već duži niz godina dolazim u BiH i u Potočarima sam sudjelovao na nekoliko dženaza u kojima je pokopano oko dvije hiljade žrtava genocida. Takvo nešto ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. U dva navrata sam vodio i svoje studente u Srebrenicu koji su mi priznali da ih je ovo iskustvo promijenilo kao ljude. Iskustvo Srebrenice je također promijenilo i mene – i kao čovjeka i kao znanstvenika.
Smatram svojom akademskom odgovornošću da promoviram istinu o genocidu u Srebrenici kako bi se barem donekle ova tragedija ublažila, a druga slična zla spriječila. Ono što se desilo u Bosni i Srebrenici nije se smjelo dogoditi. Nažalost, uvijek to kažemo kada već bude kasno. Svako negiranje genocida i zla koje je tamo počinjeno u ime Republike Srpske, kao i opstruiranje povratka u bilo kojoj formi je civilizacijski nedopustivo. Ukoliko RS, kao dio BiH, želi biti dio evropske zajednice i ostatka civiliziranog svijeta, mora učiniti sve da patnje i stradanja ljudi, kojima su naneseni bol i šteta u njeno ime, postanu njen prvi prioritet, a nacionalističku retoriku ostavi iza sebe.
Karadžić i Mladić ne smiju nikome normalnom biti idoli, niti smatrani herojima. To su zločinci. Pravo ljudi da se vrate i glasaju u svojim mjestima iz kojih su protjerani silom je njihovo fundamentalno ljudsko pravo i u tome im RS vlasti trebaju pomoći, kako zbog sebe tako i zbog mlađih generacija koje imaju pravo na mirnu i prosperitetnu budućnost neopterećenu prošlošću.
Emir Suljagić, koordinator koalicije Prvi mart
Ukidanje entiteta me apsolutno ne zanima
DANI: Kako komentarišete to što Vas optužuju za “srebrenizaciju” RS-a?
SULJAGIĆ: Meni je, kao čovjeku, od same riječi, “srebrenizacija”, muka. Pogotovo kada to čujem iz usta ljudi koji trebaju da odgovore na brojna pitanja iz vlastite, ratne, prošlosti. Sve što ja mogu reći jeste da je to notorna glupost i da, ako omogućiti svakom da glasa tamo gdje je živio ’91, odnosno ko ima volju i želju da to učini, znači “srebrenizaciju”, onda u redu, to jeste srebrenizacija. Međutim, želio bih znati šta to tačno znači, pogotovo kada izađe iz usta Sredoja Novića i Aleksandre Pandurević, koja se, jadnica, zapravo prepala da će ostati bez mandata. Jer, ako naša kampanja bude uspješna ona će ostati bez primanja koja u ovom trenutku iznose između pet i sedam hiljada maraka tako da ja zapravo tu jedino nju mogu suštinski razumjeti.
DANI: Optuženi ste i da taj projekat finansirate arapskim novcem?
SULJAGIĆ: To je onaj tipični, uobičajeni, propagandistički arsenal, ustaško-džihadska koalicija, itd, itd. To je toliko stupidno da ne mogu da vjerujem da ima ljudi koji mogu nešto takvo reći, a drugo što ne mogu da vjerujem je da još uvijek ima ljudi koji su u toj matrici, matrici ’90-tih.
DANI: Prigovara se zašto kampanja nije prisutna u FBiH nego samo u RS-u?
SULJAGIĆ: Kontaktirali smo srpska izbjeglička udruženja i pozvali ih na saradnju. Kontaktirali smo ih privatno, da ne kažem tajno. Međutim, niko od njih nije želio ili nije smio da nam se pridruži, jer su kontrolisani od strane političkih garnitura u RS-u kojima je u interesu ostanak, a ne povratak.
DANI: Šta u slučajevima gdje su se ljudi trajno preselili, odnosno tamo gdje su zamijenili ili prodali svoju imovinu?
SULJAGIĆ: Ne znam za mnogo takvih primjera. Znam da jeste bilo mijenjanja imovine i oni koji su to uradili, pretpostavljam, zauvijek su odustali da se vrate. Mi radimo za ljude koji još imaju imovinu, što znači da još uvijek imaju mogućnost da tamo prijave prebivalište. Ali se ne slažem sa idejom da ljudima treba prvo napraviti uslove pa ih onda vraćati. To jeste tačno samo po sebi, ali ono što mnogi ljudi zaboravljaju jeste okruženje u koje se oni vraćaju.
Ideja jeste upravo u tome da se kreira politički i zakonodavni ambijent koji će omogućiti održivost života. Vi imate situaciju u kojoj mi tek sada, zapravo, mijenjamo loš zakonodavni okvir. Kad ljudi zaista budu imali uslove kako bi mogli uživati svoju imovinu, kako bi, na kraju krajeva, mogli da se vrate u ambijent koji je dovoljno tolerantan, neće biti potrebe za nama. Dakle ambijent u kojem nisu građani drugog reda.
DANI: Zbog čega ovo nije ranije urađeno?
SULJAGIĆ: ’96, ’97, ’98. ovo se radilo, ali na drugi način. Sjećate li se glasanja u odsustvu? Ja sam, iako sam živio u Sarajevu, mogao glasati u Bratuncu. Pa je onda došla ona odredba da su svi počeli da glasaju po mjestu prebivališta. Ako se ikada trebalo raditi na ovome, trebalo je tada. Zašto nije, ne znam i ne želim da špekuliram na tu temu. Očigledno je da je jako mnogo prilika propušteno i ovo je, eto, prilika koju, mislim, ne bi trebali propustiti. Ako propustimo onda u redu, istorija će reći svoje.
DANI: Da li su onda osnovane pretpostavke da to vodi nestanku RS-a?
SULJAGIĆ: Mene to apsolutno ne zanima. To što oni nisu u stanju da se suoče sa svojim biračkim tijelom i da im kažu da ta, olako obećana državnost nikada neće doći, mene ne zanima. Dakle, nas ne zanima ukidanje nijednog entiteta. Nas zanima da živimo kao građani Bosne i Hercegovine, slobodni i jednaki pred zakonom na svakom pedlju BiH.
Dinko Gruhonjić, predsjednik udruženja novinara Vojvodine
Poziv na linč
Tzv. javni medijski servis Republike Srpske, RTRS, ovih je dan ponovo zablistao u svom punom etnički čistom sjaju.
U huškačkom prilogu u nekakvoj te-ve emisiji Pečat, kojoj su – sami od sebe i ničim izazvani – prišili i atribut “istraživačkog novinarstva”, u prilogu posvećenom Inicijativi koalicije nevladinih organizacija Prvi mart za upis birača u mjestima prebivališta iz 1991. “novinari” i “urednici” su koristili neke vrlo inventivne termine.
Na primjer, ta inicijativa nazvana je “uvozom birača iz dijaspore i iz Federacije Bosne i Hercegovine”, čiji je – naravno – očigledni cilj “pokušaj da se sruši RS”. Koja stoji, kano klisurina, na trulom korijenju, to jest stabilnim temeljima etničkog čišćenja i genocida. Nisu, međutim, “novinari-istraživači”, objasnili ko je “izvezao” te birače tokom rata u BiH, da bi ih sada drski Prvi mart, eto, “uvozio”. Nisu objasnili ni zašto koriste termine uvoz-izvoz, kada su oni, prije svega, vezani za robu. Možda zbog toga što su i ljudi bili tretirani kao roba od 1992. do 1995. godine: tovareni su u kamione da se više nikada ne vrate, a prečesto i da sunca više nikada ne vide.
Pobrojali su “novinari-istraživači” i da je Prvi mart otvorio kancelarije u pet mjesta: Bratunac, Kozarac, Modriča, Prijedor, Zvornik. Nisu, međutim, svom cijenjenom publikumu izvoljeli objasniti zašto baš u tim mjestima. I zašto Prvi mart ne može otvoriti toliko kancelarija koliko je mjesta u RS-u, uz pomoć Srbije, etnički očišćeno, pa da i dobije sve pare ovog svijeta od “ambasada islamskih zemalja”, da od koga bi drugog.
Čuo se iz otrovnih usta i termin “srebrenizacija RS”. Neupućeni bi mogli pomisliti da je riječ o pokušaju sprovođenja genocida u RS-u, ali ne. Riječ je o tome da se preživjeli Srebreničani pozovu da glasaju u Srebrenici, kako bi se pokušali bar simbolički “ublažiti” rezultati genocida.
Istražili su “novinari” i došli do zaključka da se veliki odziv na apel Prvog marta očekuje tokom ljetnjih meseci, jer tada Bošnjaci “masovno” dolaze iz dijaspore u BiH. Niko, međutim, da istraži i odgovori na pitanje otkud oni u dijaspori i kakav ih je to inžinjering tamo otjerao?
I donekle je u pravu Emir Suljagić kad kaže: “RTRS je sinoć pokazao da se od vremena Riste Đoge na toj takozvanoj televiziji nije promijenilo ništa.” Velim “donekle” jer razlika jeste drastična: Mladić/Karadžić su u Haagu, a “medijski” otrov je sada namijenjen samo za upropaštavanje sopstvenog populusa. Sve samo da se sačuva nemali broj zlikovačkih guzica koje i danas pokušavaju krojiti sudbinu. Dobrovoljni davaoci tuđe krvi.
A čulo se u emisiji i da valja pogledati Suljagićev dosije i njegovu prošlost. Pa pogledajte i saopštite to publici, ako smijete.
Čula se i izjava predsjednika nekog udruženja “novinara” u RS-u, koji je rekao da poruke Prvog marta nisu dobre, jer nas neprestano vraćaju u prošlost, nauštrb svijetle budućnosti. Kao da se u Bosni i Hercegovini igralo klikera od 1992. do 1995. godine, a ne da su ljudske glave, poput klikera, bile razbijane snajperima, bombama i granatama. Kao da budućnost uopšte i može postojati, dok ne raščistimo sa avetima prošlosti, koje su i dan-danas među nama, u čovjekolikom, između ostalih i u “novinarskom” obliku.
Taj je prilog RTRS-a, zapravo, poziv na linč aktivista Prvog marta.
Sasvim u skladu sa “svečarskom atmosferom” u kojoj se ta “medijska” kuća nalazi, povodom proslave svoga 21. “rođendana”.
Čega se čestit čovjek stidi, hulja se time ponosi…
Eric Gordy, predavač na University College London
Islamska zavjera
Tačno je rekao voditelj Pečata da je cilj registracije glasača da “obesmisle entitetsko glasanje”. Odnosno, zakon koji dozvoljava građanima da glasaju na mjestu gdje imaju prijavljeno prebivalište dolazi u sukob sa tumačenjem Dejtonskog principa po kojemu etno-elite smatraju da su dobile kao nagradu za prekid nasilja doživotno i neograničeno pravo da vladaju na određenoj teritoriji.
Najlakše je prezentirati izazov koji proizlazi od kampanje za registraciju glasača, kao što je radila RTRS, kao etničku kampanju ili kao nekakvu bošnjačku ili islamsku zavjeru. Moglo bi se, čak, reći da postoji taj element, odnosno cilj da građani bošnjačke nacionalnosti dobijaju veću i stabilniju reprezentaciju u entitetskim institucijama. Ali postoji i element koji ide van etno-političkih okvira, a to je da bi ovakva kampanja mogla da omogući građanima da glasaju u svojstvu građana, a ne u svojstvu pripadnika nacionalne skupine.
Za Bošnjake to znači da bi mogli preko predstavnika u institucijama RS-a da traže da im interesi budu zastupljeni, što je značajno veći zahtjev za entitetsku vladu nego onaj što karakteriše sadašnju situaciju, gdje monopolska vlada povremeno reagira na zahtjeve koji dolaze od OHR-a, dok OHR nekad zastupa interese lokalnih manjina, a nekad ih podređuje drugim ciljevima. Bit će im teže ako moraju da odgovaraju organiziranim i politički svjesnim građanima.
No, isti princip važi ne samo za Bošnjake nego i za Srbe. Ono što destabilizuje RS u mobilizaciji građana nije jednakiji raspored snaga etničkih stranaka u institucijama, nego mogućnost da građani uopšte znaju i koriste prava koja su im zakonom garantirana, među kojima su pravo da biraju svoje zastupnike i pravo da traže odgovore od javnih institucija.
Znači da kampanja za registraciju jeste udar – ne na pravni i ustavni poredak nego na neformalni poredak po kojemu u ime monopola nad tumačenjem nacionalnog identiteta i interesa male grupe političara usvajaju neograničenu i nekontrolisanu moć.
Tvrdnje da postoje nekakvi tajni izvori finansiranja za kampanju, pored onih koji su prijavljeni, ne bih mogao da komentarišem, jer po definiciji ako je nešto tajno onda o tome ništa ne znamo. Jedino što mogu reći jeste da djeluje pomalo licemjerno da političari u vladajućoj koaliciji i novinari u javnom servisu RS-a postavljaju pitanja o bilo čijem finansiranju.
Florence Hartmann, novinarka i publicistkinja
Ratna retorika
Pogrešno se govori o nekoj polemici, jer smo suočeni sa mnogo opasnijom pojavom, naime, ovdje je riječ o ratnoj retorici koja, ustvari, poziva na nasilje i na negiranje mogućnosti postojanja vladavine prava. Napadi na koaliciju Prvi mart od strane RTRS-a (novinara i sugovornika) ukazuju da se bit Republike Srpske povezuje sa “krvnom slikom” njenog biračkog tjela.
U suštini, RTRS kaže da promjenom – Republika Srpska nestaje. Drugim riječima priznaje se da je Republika Srpska nastala ratom i etničkim čišćenjem i da je u miru njen suštinski cilj cementiranje rezultata masovnog nasilja, i to putem diskriminatornih mjera, kao što su direktna i indirektna zabrana povratka deportiranog stanovništva i ukidanje njihovih građanskih prava. Prvi mart nije jedina inicijativa koja dovodi u opasnosti postojanje (ili uređivanje) RS-a. Svaki pokušaj demokratizacije predstavlja opasnost RS-u jer je to suštinska nedemokratska tvorevina koja ne priznaje demos nego samo ethnos.
A pitanje oko finansiranja nevladine organizacije, naročito one koja djeluje na utvrđivanju istine o nedavnoj prošlosti ili na zaštiti ljudskih prava je dobro poznat i testiran recept za gušenje slobode govora, uskraćivanje građanskih prava i sprečavanje političkih rasprava. To je recept vlasti koja ne prihvaća pravile igre demokratije, jer bez protiv-vlasti, nema demokratije.
Peter Lippmann, analitičar (SAD)
Republika Srpska, kao bastion mafiokratija
Imao sam čast 7. oktobra 2012. raditi u Srebrenici kao nezavisni posmatrač tokom opštinskih izbora. Većinu svoga vremena, dakle 16 sati, proveo sam u prenatrpanoj i haotičnoj sobi u Domu kulture, u koju su na glasanje pozvani oni glasači koji nisu posjedovali legalne identifikacijske dokumente. Većina ih je bila prispjela iz Srbije i istoga dana dobila pisma dozvole nakon čega su mogli glasati u Srebrenici.
U sobi je jedva postojalo nešto nalik na privid reda. Masa “zainteresiranih” glasača u nekim je trenucima dosezala i par stotina.
“Nepravilnosti” poput situacija da dvije osobe ulaze u jednu glasačku kabinu, događale su se bezbroj puta, sve do momenta kada je lokalna izborna komisija za neko vrijeme stopirala proces glasanja.
Jedna slatka frustrirana baka mi se požalila. Upitala me (jer sam Amerikanac?) da li joj mogu pomoći da glasa. Čistom ekavicom mi je objasnila da želi da u opštinsko vijeće bude izabran njezin prijatelj.
Kolega posmatrač je izvijestio da je na cesti za Skelane primijetio kola članova većine lokalnih izbornih komiteta, koja su bila registrovana u Srbiji.
U isto vrijeme, hiljade raseljenih Srebreničana su iznalazili različite načine glasanja u svojim predratnim domovima, bilo da se radi o glasanju mailom, glasanjem u odsustvu ili su u svoju opštinu doputovali autobusom. Izražavali su svoje pravo slobode kretanja i prebivanja. Bili su podstaknuti od strane kampanjeGlasat ću za Srebrenicu, aktivističke grupe koja je smatrala da je neprihvatljivo da neko ko negira genocid može preuzeti vlast i tako dobiti ingerencije nad memorijalnim kompleksom u Potočarima.
Šta je dovelo do raseljavanja i poricanja bilo je jasno svakome ko je znao imalo od skorašnje istorije Srebrenice. Sve što je trebalo učiniti jeste prošetati mezarjem, u kojem leži više mrtvih nego živih Srebreničana koji su se vratili u svoja prijeratna prebivališta.
Vlasti Republike Srpske su kampanju Glasat ću za Srebrenicu nazvale izbornim inženjeringom. Izborni inženjering je nejasan termin koji može značiti svašta. Međutim, ono čemu sam ja svjedočio jeste prevara od strane istih tih vlasti, koja je ovoga puta, za sada, propala.
Mladi aktivisti pokreta Glasat ću za Srebrenicu su shvatili da je njihova trenutna pobjeda teško branjiva i da postoje mnogi načini da se sve preokrene. Odlučili su djelovati ofanzivno i, na neki način, svoju kampanju izdići na veći nivo. Tako je rođena nova kampanja koju predvodi Koalicija Prvi mart.
Prvi Mart promovira istu ideju: ljudi imaju pravo da se vrate u prijeratne domove širom Republike Srpske i da u njima ostanu. Ideja da se prava zagarantovana Aneksom 7 Dejtonskog sporazuma mogu ostvariti je hrabra, ali u njoj nema ničega komplikovanog. Uprkos tome, vlasti Republike Srpske, odnosno Milorad Dodik, Sredoje Nović i Aleksandra Pandurević čine sve da stvari dodatno zakomplikuju, izjavljujući da je Koalicija Prvi mart finansirana iz sumnjivih izvora, da prijeti Republici Srpskoj i da će, ukoliko bude bilo potrebno, biti zaustavljena po svaku cijenu.
Valjda su u Republici Srpskoj kao bastionu mafiokratije prijetnje neophodne. Albert Einstein je jednom rekao da se problem ne može riješiti iz istog stanja svijesti koje ih je i kreiralo. Vlasti Republike Srpske mogu Emira Suljagića nazivati svakakvim imenima i proglašavati ga “propalim političarem”, ali njima nije jasna sama kampanja u kojoj učestvuje.
U pokušaju kreiranja pravednijeg društva, nema ništa teže od pokretanja nenasilne revolucije. Ali to je jedini način da Bosna i Hercegovina krene naprijed, kao i hiljade njenih građana iz dijaspore. U dijaspori su ljudi, češće nego rjeđe, zaposleni i toliko zabavljeni svojim životima, da se sve više udaljuju od političkog života u svojoj domovini.
Prema tome, kampanja Koalicije Prvi mart je vrlo hrabra i možemo se samo nadati najboljem ishodu. Kampanja zaslužuje aktivnu podršku svih snaga koje se nadaju oporavku Bosne i Hercegovine.
Izvor: bhdani.com
Mala sala.
