Propala povijesna prilika radikalne desnice da kreira državnu politiku
Marko Biočina
Krajnja desnica vraća se u hibernaciju, a kako dugo će sam Hasanbegović uspjeti plutati na kraju će biti posve nevažno
Dva su bizarna, ali vrlo indikativna, detalja obilježila subotnji prosvjed podrške bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Prvi je taj da se onaj radi kojeg je cijeli događaj i organiziran - sam Hasanbegović - na skupu nije pojavio. Dapače, prema riječima organizatora, bivši ministar im se nije ni javio, što je - opet prema njihovim riječima - bio i glavni razlog slabog odaziva prosvjednika. Ako je suditi po medijskim izvještajima, okupilo ih se samo oko 150 - što je drugi bizarni detalj. Naime, ključni argument prosvjednika o tome zašto je Hasanbegović trebao i dalje biti ministar kulture bio je podatak o gotovo dvanaest tisuća preferencijalnih glasova koje je dobio na parlamentarnim izborima, iz čega onda proizlazi i zaključak da je premijer Andrej Plenković odlukom da Hasanbegović više ne bude ministar prekršio volju HDZ-ovih birača. No, ako su svi ti silni HDZ-ovi birači toliko privrženi bivšem ministru kulture, zašto ih je na prosvjed došlo samo 150? Odgovor na to pitanje, kao i činjenica da se sam Hasanbegović očito nastojao što je više moguće distancirati od prosvjednika koji su mu došli izraziti potporu, zapravo su i krunski dokaz da bučno najavljivana pobuna stranačke desnice u HDZ-u nije više od bure u čaši vode. Barem dok HDZ ima vlast. A to bi - ako je prognozirati prema aktualnom stanju u kojem se nalazi oporba - moglo potrajati. Bez obzira na to kakav na koncu bio njegov skor na čelu države i HDZ-a, Andreju Plenkoviću se mora priznati kako je u rekordnom vremenu uspio potpuno razoružati radikalnu HDZ-ovu desnicu.
Nakon Karamarkova mandata gdje je taj segment članstva i politike avansirao u stranački mainstream, činilo se kako će duha biti teško vratiti u bocu. Plenković se pokazao brutalno efikasnim. Situacija u kojoj se sada nalazi Hasanbegović - kao simbol i perjanica krajnje desnice HDZ-a - zorno ilustrira i u kakavoj se situaciji nalazi i cijeli političko-ideološki krug koji on zastupa. Nakon što je izbačen iz Vlade, i to uz popriličnu asistenciju Milijana Brkića, Hasanbegović se našao na brisanom prostoru. Ima tek dvije opcije. Prva je da svoju popularnost pokuša kapitalizirati kroz političku karijeru izvan HDZ-a, no problem je što to dosad nikome nije uspjelo. Dapače, s iznimkom Branimira Glavaša koji je politički opstanak našao u pseudoregionalizmu, svi HDZ-ovi disidenti desne provenijencije, od Tomislava Merčepa preko Ivića Pašalića do Milan Kujundžića su doživjeli fijasko.
Koliko je količina preferencijalnih glasova dobivena na listi HDZ-a varljivo mjerilo osobne političke popularnosti najbolje pokazuje baš primjer Milana Kujundžića, koji je kao samostalni kandidat na prošlim predsjedničkim izborima doživio fijasko - dobio je gotovo tri puta manje glasova od Ivana Vilibora Sinčića - a u HDZ-ovoj kvoti bio je jedan od kandidata s najvećim brojem preferencijalnih glasova uopće. Sukladno tome, Hasanbegovićev politički rejting visok je tek onoliko dugo dok je on član HDZ-a. Činjenica da se nije pojavio na subotnjem prosvjedu ukazuje da je i sam svjestan te činjenice i da nije sklon napuštanju HDZ-ove 'comfort zone'. No, što mu je alternativa ako ostane? Vrh stranke vjerojatno će ga izolirati i marginalizirati čekajući da se njegova popularnost polako ugasi. Da bi to izbjegao, Hasanbegović će se morati afirmirati kao unutarstranačka oporba, ali neće - poput Plenkovića nekoć - imati privilegij da to radi selektivno i kontrolirano iz sigurnosti briselske sinekure. Svakim svojim istupom kontra Plenkovića riskirat će optužbe da potkopava Vladu i vlast vlastite stranke, svakim suglasjem s Plenkovićem polako gasiti svoju popularnost na radikalnoj desnici. Bit će to hodanje po užetu, gdje je šansa preživljavanja slaba i za puno smirenije akrobate od Hasanbegovića. Barem dok je HDZ na vlasti.
A to bi - ponovimo opet - moglo i potrajati. Subotnji skup, utoliko, možda se u budućnosti pokaže i kao prvi glasnik jeseni hrvatske radikalne desnice. Plenkovićev HDZ neće - kako mu neki imputiraju - voditi lijevu politiku, no na njegovoj se agendi sasvim sigurno neće naći ideje poput lustracije, ukidanja registriranog partnerstva, ukidanja pobačaja, uvođenja spolne segregacije u školama ili neki od sličnih prijedloga koji gotovo svakodnevno pristižu od neumorne Željke Markić i njenih paraklerikalnih satelita, a onda zaokupljaju vlažne snove radikalnih desničara. Što će dulje takav HDZ vladati i brati ukusne plodove te vlasti, jačat će i svijest o tome da su svjetonazorske revolucije - kakvu je desno krilo stranke aspiriralo provoditi - štetne za osnovni pragmatični interes članova stranke. Ideologija je, naprosto, 'bad for business', a kako se ta maksima polako vraća u HDZ-ov mainstream, krajnja desnica vraća se na svoje prirodno stanište - stranačku periferiju. Povijesna prilika radikalne desnice da kreira stranačku - a time i državnu - politiku je propala. Vraća se u hibernaciju, tone natrag u naftalin. Koliko će dugo sam Hasanbegović uspjeti plutati, na koncu će vjerojatno biti potpuno nevažno.
http://www.jutarnji.hr/komentari/koment ... u/5178888/
ovako na prvu sporan ministar zdravstva kujundzic (dovoljno je vi't oklen je) i ministar obrazovanja. no opet, tesko je nadmasit nakiceve i sustarove debilizme
