DOK ZAGREB SPAVA, BEOGRAD RADI
Savezništvo s Bošnjacima u evropskoj integraciji Bosne i Hercegovine cilj je Hrvatske, ali pitanje je ko bi sa hrvatske strane mogao to ostvariti?
Već neko vrijeme hrvatska se politika uglavnom bavi sama sobom, a na procese u okolini reagira tek sa zakašnjenjem, kad su oni već u zamahu, ili čak “post festum”. Za razliku od politike u Beogradu, koja je vrlo sustavno “upravljala krizom” u odnosima s Hrvatskom i pritom postizala upravo ono što je željela, Zagrebu se ta kriza “dogodila”. Postupci su bili reaktivni, bez traga smišljene taktike.
Tek kad je “postalo ozbiljno” i kad se jasno pokazalo da permanentno zaoštravanje krize nije slučajno, nego “vođeno”, kad se moglo jasno nazrijeti kakva struktura interesa stoji iza tog “neočekivanog zaoštravanja” i kad su i međunarodne veze i interesi postali očigledni, Zagreb se “uozbiljio” i počeo ozbiljnije razmatrati svaki naredni potez. Zato se i dogodilo da potkraj razdoblja stalnog zaoštravanja državni vrh u Hrvatskoj više nije “grizao na svaku udicu”, a sad već neko vrijeme sukob kao da je zamro, jer se, unatoč povremenim pokušajima iz Beograda, više ne redaju nervozne političke reakcije hrvatskoga državnog vrha.
To je tek do neke mjere posljedica činjenice da je predizborna kampanja u Hrvatskoj završila, a da su iz nje kao pobjednici izašli umjereni centristički političari. Očito je da su svoj dio posla u međuvremenu odigrali i diplomatski profesionalci, koji dobro znaju da iza svakog sukoba mora slijediti razdoblje normalizacije odnosa i da se za nju valja nadasve ozbiljno pripremiti.
Utjecaj ‘ravnotežnih teorija’
U toj se zaokupljenosti hrvatske politike samom sobom dogodilo da je Zagreb zamalo “prespavao” referendum koji se odvijao na granicama Hrvatske, u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, a reakcije Zagreba uslijedile su tek kad je umirovljeni general Armije Bosne i Hercegovine Sefer Halilović, građanski čestito, ali s “pomanjkanjem političkog takta”, progovorio o rizicima obnove ratnog sukoba.
Izjave, što su slijedile, i ona predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović i budućeg premijera Andreja Plenkovića, kao i aktualnog ministra vanjskih poslova u tehničkoj Vladi Mire Kovača, bile su i primjerene i odmjerene. Nije bilo moguće prikriti da na procese koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini politički vrh koji se oblikuje gleda jedinstveno, ali da taj jedinstveni pogled Zagreba daje bitno drukčiju sliku od one iz “mostarskog fokusa”, dakle, da se stav službene Hrvatske bitno razlikuje od stava najutjecajnijih lidera Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Paradoksalno, pozicijama tog političkog vodstva sada je bliže ono što je govorio Zoran Milanović, bivši premijer poražen na izborima, koji je stalno davao do znanja da se on ne protivi niti konceptu “trećeg entiteta” (kako se u Zagrebu politički korektno naziva zagovaranje “uskrsnuća” “Herceg-Bosne”), nego ono što govori vodstvo “sestrinske stranke”, Hrvatske demokratske zajednice, što ga sada predstavlja Andrej Plenković.
Unatoč tome što je hrvatski politički vrh jasno naglasio distancu prema svim centrifugalnim procesima u Bosni i Hercegovini i kao politički interes Hrvatske definirao uspostavljanje održive i jedinstvene Bosne i Hercegovine, tumačenja ishoda referenduma u RS-u, pogotovo ona pod utjecajem “ravnotežnih teorija”, zanemarila su stavove trenutno najvažnijih političkih aktera u Zagrebu i zasnivala se na konceptu kako “Zagreb lukavo šuti” i kako, zapravo, strpljivo čeka da mu “njegov dio Bosne i Hercegovine padne u krilo”.
Dodikov kvazi-referendum
Ako je, kad je riječ o politici najveće hrvatske stranke, one koja će preuzeti kontrolu nad javnim politikama u Hrvatskoj u narednom četverogodišnjem mandatu, moguće nešto prigovoriti kad je riječ o Bosni i Hercegovini, to je, prije svega, činjenica da je ta stranka premalo “radila” s političkim tijelom u Bosni i Hercegovini, da je premalo utjecala na politiku što ju provodi tim Dragana Čovića, ali ne i da je prema Bosni i Hercegovini provodila neke skrivene (zle) namjere.
Taj nerad s biračkim tijelom, na koje ova stranka računa i na hrvatskim parlamentarnim izborima, jer praktički svi Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju i hrvatsko državljanstvo, prvi je put osjetila Kolinda Grabar-Kitarović, kad se, pred drugi krug predsjedničkih izbora, ustupcima u retorici morala boriti za to da Čović svom biračkom tijelu da uputu da izađe na izbore. A da se nešto strukturno neugodno za HDZ u Hrvatskoj odvija u tom dijelu elektorata postalo je jasno kad na parlamentarnim izborima prošli mjesec HDZ, prvi put u povijesti, nije osvojio sve mandate koji pripadaju hrvatskim državljanima bez prebivališta u Hrvatskoj.
U predizborno vrijeme lokalni izbori u Bosni i Hercegovini kao da nisu zanimali niti politiku u Hrvatskoj, niti hrvatsku javnost. U Mostaru, gdje bi se vjerojatno vodila borba između hrvatskoga i bošnjačkoga gradonačelničkog kandidata, izbora nije bilo, a zašto ih nema i kakve su konzekvence takvog stanja za jedan od najvecih gradova u BiH i najveći u kome Hrvati čine bitan dio stanovništva u Hrvatskoj kao da nikoga ne zanima.
Svima je bilo jasno da je kvazi-referendum Milorada Dodika u funkciji lokalnih izbora, ali u Hrvatskoj sve do “dana poslije” nije bilo primijećeno da je to bila operacija “nacionalne homogenizacije” i da je s pozicije državne politike u Srbiji bilo važno da se ona ostvari. Predsjednik Tomislav Nikolić, kako on to i inače zna prostodušno otvoriti karte, progovorio je o važnosti činjenice što je Dodikova stranka ovladala Hercegovinom, a tom je uspjehu pridao podjednaku važnost kao i njegovoj pobjedi u Srebrenici.
Činjenica da su u gradu, koji je bio poprište genocida, nažalost, ne jedinog u Bosni i Hercegovini, ali jedinoga međunarodno i sudski utvrđenog (barem za sada), Bošnjaci postali manjinom neugodna je konzekvenca ovih lokalnih izbora. U klimi kakva je uspostavljena valja očekivati da će ta “politička pobjeda” samo ojačati revizionizam, nepriznavanje genocida te potiskivanje i Bošnjaka i Hrvata u status zanemarive manjine na teritoriju entiteta sa srpskom većinom.
Bolna poruka iz Gornje Tramošnice
U Hrvatskoj je do neke mjere bio praćen slučaj koji se počeo odvijati na početku ove školske godine, kad je u selu Gornja Tramošnica, u općini Pelagićevo na početku školske godine djeci povratnika jednostavno ukinuta nastava na hrvatskom jeziku. Radi se o potezu koji nije bio slučajan, već o razrađenom scenariju, kojim je i Hrvatima i Bošnjacima u entitetu pod Dodikovim nadzorom jasno poručeno kako njihov status u entitetu nije status konstitutivnog naroda, nego tek slabo zaštićene manjine.
O politici hrvatskih nacionalnih lidera u Bosni i Hercegovini mnogo govori činjenica da im poruka iz Gornje Tramošnice nije bila posebno važna, pa je Čović u jeku ove krize podupirao Dodika dok je ovaj zaoštravao još ozbiljniju (referendumsku) krizu.
Komentarom rezultata lokalnih izbora i naglašenim zadovoljstvom što će se sada “sprovoditi celokupna državna politika na celoj teritoriji RS-a”, predsjednik Nikolić prilično je otvoreno najavio smjer buduće politike Srbije prema Bosni i Hercegovini. Na narednim parlamentarnim izborima, dakle, tu “jedinstvenu državnu politiku” valja dodatno osnažiti eliminiranjem svih dijelova političke strukture koji nisu njen dio.
Misli li Hrvatska ozbiljno kad govori da je osnova njene politike prema Bosni i Hercegovini europska integracija susjedne države, političko će vodstvo morati početi ozbiljnije “raditi” s biračkim tijelom na koje je upućeno – s Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Jasno je da je u interesu Zagreba stvaranje čvrstog savezništva Hrvata i Bošnjaka – i u okviru Federacije Bosne i Hercegovine, i na razini središnje države, oformljeno oko eurointegracijske ambicije Bosne i Hercegovine. Ali, tko bi to savezništvo gradio, ostvarivao niti nakon ovih lokalnih izbora nije ništa jasnije, a čini se da Zagreb nema odgovora na ovo ključno pitanje.
Autor: Davor Gjenero | Al Jazeera
.
