MEĐUNACIONALNI ODNOSI Jesu li Bošnjaci i Hrvati prijatelji i saveznici? Ili neprijatelji.
Teorijski, unitarna BiH mogla biti prihvatljiva za politički osviještene Hrvate, ali tek ukoliko bi bili jasno naznačeni mehanizmi političke zaštite i profita u odnosu na postojeće (loše) stanje. S obzirom da takvih argumenata nema, a nema čak ni pokušaja da se Hrvate „ubijedi“ da je unitarna BiH povoljna i za njih, onda nema smisla očekivati da takva BiH dobije i minimalan legitimitet među Hrvatima. Dakle, što se tiče onoga što žele Hrvati, i onoga što žele Bošnjaci, i načina na koje odbijaju međusobne zahtjeve, vidimo da su ti odnosi krajnje neprijateljski.
Prilikom posjete Glamoču, Bakir Izetbegović je izjavio „da nam ne treba ni dvije škole pod jednim krovom, ni dvije televizije pod jednim krovom, ni dva Mostara pod jednim krovom, ni dva naroda“
Tvrtko Milović l dnevnik.ba
Pretpostavimo da je ovo nabrajanje Izetbegović izveo u pokušaju stilske figure kojom izražava svoj stav protiv podjela, pa mu se može oprostiti određeno brkanje smisla (kakav Mostar pod jednim krovom?) i činjenica (Hrvati traže svoju televiziju pod jednim krovom). Ipak, tvrdnja da nam ne trebaju „ni dva naroda“ zvuči zlokobno, čak i kao lapsus.
Sve češće na površinu izlazi osporavanje samog postojanja hrvatskog naroda u BiH, bilo kroz sve glasnije osporavanje instituta konstitutivnosti, bilo kroz (nehotične) izjave o jednoj zemlji – jednom narodu.
Zbog toga se upinjanje Hrvata za ostvarivanjem prava na informiranje u obliku javnog RTV servisa na (dominantno) hrvatskom jeziku sve više čini kao bavljenje trivijalnim pitanjima. Sada je vrijeme da se bavimo egzistencijalnim pitanjima.
Prvo takvo pitanje je
– Jesu li Bošnjaci i Hrvati uopće prijateljski narodi?
Kada je u ožujku 1994. potpisan Washingtonski sporazum, osim što je zaustavio hrvatsko-bošnjački građanski rat, on je ujedno i značio potpisivanje savezništva dviju strana. Protiv trećeg.
Tada zamišljena Federacija (zaboravimo na konfederaciju) bila je ustvari Federacija dva naroda, plod iznenadne ljubavi dvaju, u načelu, prijateljskih naroda.
Svoje novootkriveno savezništvo vojske dvaju naroda su demonstrirali već 1995. u nizu zajedničkih vojnih akcija, kojima su onog Trećeg doveli na rub vojne kapitulacije.
Ni jednog objektivnog razloga poslije toga nije bilo da dva naroda, Bošnjaci i Hrvati, na bazi vojno-političkog savezništva, a 1995. smo vidjeli koliko je snažno, ne izgrade zaista funkcionalnu državu. Ili barem entitet.
Ipak, ono što je 1996. izgledalo realno, i na dohvat ruke, danas, 2017. zvuči kao nerealni san.
Danas, slušajući javnost i politički establišment, posebice bošnjački, dva naroda ne samo da ne djeluju kao prijatelji i saveznici, nego više izgledaju kao neprijatelji.
Da se do kraja narugamo toj 1995. godini – jedini pouzdan saveznik kojeg Hrvati u BiH danas imaju je politička elita Republike Srpske!
Kako se dogodio ovakav preokret? I još važnije – zašto?
Izgradnja Federacije
Vratimo se na početke izgradnje Federacije.
Izgradnju institucija Federacije BiH nije pratila izgradnja međusobnog povjerenja. Hrvati su tada predvođeni HDZ-om najviše energije trošili u izgradnji poluga dominacije nad hrvatskim narodom. Bošnjački politički establishment svoju energiju trošio je na obnovu razorenog društva, ali i kontrolu nad priljevom milijuna, pa i milijardi dolara donacija i prvih poslijeratnih investicija.
Unatoč podijeljenim interesima, i generalnom međusobnom nepovjerenju dvije elita, FBiH se u političko institucionalnom smislu razvijala sasvim zadovoljavajuće.
Ipak, promjenama izbornog zakona, a zatim i uspostavom Alijanse, postalo je jasno da Bošnjaci ne pristaju na HDZ-ovu ideju konsocijacijske demokracije. Bošnjačka elita, tada predvođena mladim i bijesnim Zlatkom Lagumdžijom smatrala je da nema razloga da Hrvati biraju svoje predstavnike kada je njih (Bošnjaka) više. Oni će to umjesto njih.
Povjerenje koje je izgubljeno tada nije se nikad vratilo.
Posljednja prilika da bošnjačko-hrvatski savez istinski zaživi u nekom produktivnom smislu izgubljena je 2006. Prvo padom Travanjskog paketa, a zatim i izborom Željka Komšića kojim su Bošnjaci pokazali da nametanje predstavnika nije samo hir, nego kontinuitet.
Od 2006. do danas prošlo je 11 godina, i od dva nepovjerljiva saveznika Bošnjaci i Hrvati postali su – neprijatelji.
Problemi
Hrvati u BiH danas imaju tri javno eksponirana i politički artikulirana problema:
- Nepravedan izborni zakon koji im negira političku autonomiju (kakvu imaju Bošnjaci)
- Nepravedno političko-administrativno uređenje FBiH (koje onemogućuje širu društvenu i političku autonomiju i ravnopravnost s drugima)
- Nepostojanje medijske ravnopravnosti u obliku nepostojanja javnog RTV servisa koji bi bio u službi (i) hrvatskog naroda
Ova tri problema, ili „hrvatska pitanja“ poznata su jednako i u hrvatskoj i bošnjačkoj javnosti. Ono što nam služi kao indikator odnosa između dva naroda pokazuje upravo odnos Bošnjaka prema ovim pitanjima.
S druge strane, i Bošnjaci imaju nekoliko načelnih vizija države, uz tu razliku da ne postoji unutarnji politički konsenzus oko njihove realizacije. Bošnjaci generalno smatraju:
- Da država treba biti maksimalno pojednostavljena u administrativnom smislu
- Da treba ukloniti pojam konstitutivnosti iz preambule Ustava BiH
- Da treba graditi zajednički nacionalni identitet na štetu tri postojeća
- S obzirom da je bošnjačko političko tijelo znatno pluralnije od hrvatskog, mnogo je varijacija na ove tri „vizije“. Kao i obratnom slučaju, odnos Hrvata prema ovim stavovima indikator je odnosa prema Bošnjacima.
U oba slučaja, indikatori nam pokazuju izrazitu netrpeljivost jednih prema drugima. Svaki od hrvatskih „pitanja“ Bošnjaci pojednostavljeno smatraju „uvodom u podjelu države“ a podjelu države smatraju „uvodom u rat“.
U nekoliko navrata bošnjački politički predstavnici, pa i oni najviši, su naglasili da se „ne boje rata“ jer tu su „patriote koji će pobijediti svakog neprijatelja“.
S obzirom na ovako postavljene stvari, gdje se svaka ozbiljna politička rasprava svodi na argument sile, odnosno „ne može to jer mi ne damo, a ne damo jer nam se može“, jasno je da odnosi podsjećaju više na odnose među neprijateljima nego prijateljima.
Jer da su prijatelji, onda bi se uz međusobno uvažavanje, dogovorili oko najvećih problema.
Hrvati na bošnjačke vizije također gledaju s odbojnošću. Sve tri ih podsjećaju na unitarizaciju, političku marginalizaciju i asimilaciju.
Unitarna BiH
Teorijski, unitarna BiH mogla biti prihvatljiva za politički osviještene Hrvate, ali tek ukoliko bi bili jasno naznačeni mehanizmi političke zaštite i profita u odnosu na postojeće (loše) stanje. S obzirom da takvih argumenata nema, a nema čak ni pokušaja da se Hrvate „ubijedi“ da je unitarna BiH povoljna i za njih, onda nema smisla očekivati da takva BiH dobije i minimalan legitimitet među Hrvatima.
Dakle, što se tiče onoga što žele Hrvati, i onoga što žele Bošnjaci, i načina na koje odbijaju međusobne zahtjeve, vidimo da su ti odnosi krajnje neprijateljski.
Samo se neprijetelju može reći „ako ti se ne sviđa – idi“. Ili svaku političku inicijativu nazivati „udarom na ustav“, „fašizmom“ ili „uvodom u rat“. To nije prijateljska argumentacija.
Ako Hrvati bošnjačke prijedloge kategorički odbacuju gromoglasnom tišinom, a Bošnjaci hrvatske uz prijetnje i uvrede, onda nemamo osnova reći da su dva naroda, odnosno njihove elite, prijatelji i saveznici. Kakvi su bili.
No, iako se odnosi čine loši, oni to nisu postali spontano. Bošnjačke institucije, i istaknuti pojedinci, sve češće i sve hrabrije ukupan ratni angažman Hrvatske u BiH opisuju kao agresiju! Potpuno jednoznačno, i bez kontekstualizacije, sve što je Hrvatska učinila u BiH od 1991. pa do 1995. je jednostavno u funkciji agresije, ili pripreme agresije.
Suđenje hercegbosanskoj šestorci je najbolji pokazatelj političke pripreme „odstrela“ Hrvata kao političkog naroda u FBiH. U javnom diskursu Hrvatska je već opisana kao agresor, a Hrvati u BiH tek produžena ruka agresora. Suđenje u Haagu je tek očekivana potvrda teze. Nestrpljivi dočekati pravosnažnu presudu, bošnjački novinari i političari već koriste termin agresor za Hrvate jednako, ako ne i upornije, nego za Srbe.
Naravno, reakcija Hrvata jednaka je kao i ona srpska: i jedni i drugi na optužbu da su agresori (na vlastitu zemlju) gube interes graditi zajedničku državu. A pogotovo nekakva prijateljstva i savezništva.
Hrvati, barem oni u BiH, su pokazali kapacitet i volju rješavati probleme i stvarati prijateljstva i savezništva. Na žalost, bošnjački lideri, koliko god ih bilo, istu sposobnost nisu imali i nemaju.
Zbog toga su odnosi Hrvata i Bošnjaka neprijateljski.
