Forum Klix.ba

Code: Select all

Da, uvijek je nekako tako. Nikad se ne zna ko je organizator protesta, protesti se uvijek dese, i poslije njih treba snositi konsekvence. Tako je bilo u Beogradu zbog nezavisnosti Kosova. Redali su se govornici u ešalonu od Vojislava Koštunice do njegovog najboljeg prijatelja Emira Kusturice (Usput, svojedobno su za ovog prvog glasali srbijanski Romi komentarišući u kameru: dobar je čovek, snimio je neke lepe filmove o nama). I nisu rekli ništa, osim da mrze nezavisnost Kosova, podmećući pritom najbolje što su mogli reći: najgore što se moglo dogoditi dogodilo se Kusturici - pola ljudi okupljenih na tamošnjem skupu mu je iz srca zviždalo, a pola je iz srca kliktalo - Emire, Srbine!

Tako završavaju lažni snovi: niko ko je kupio Srbiju nije bio na "derneku". Ni Velimir Ilić - "Velja kapitalac", ni Miroslav Mišković - "Delta Miško", čak ni predsjednik Republike Srbije Boris Tadić, koji je zbog "neodložnih poslova" morao otići u Ru­muniju. Tamo se, naime, odvija sljedeći krug pregovora za ulazak u NATO, i tamo će se dogoditi i priznanje Kosova, za koji dan. Sve ostalo, biće istorija.

Niko neće znati ko je organizirao te proteste, i oni će se završiti malom štetom u odnosu kakvu je štetu proizvela mašinerija koja je cijelu stvar i pokrenula.

Mašinerija mitomanije, lažne misli srpske veličine o sebi, koju je za honorar predvodio možda i najbolji srpski glumac u ovom trenutku Nenad Jezdić. Ali, ne brinite. Za honorar, samo za honorar. Kao, uostalom, i Kusturica, i glumica Ivana Žigon, i Tomislav Nikolić, koji je na cjelokupnim protestima, naravno, bio - najradikalniji. Ne brinite za mir u regiji, koji je NATO zagarantirao, imajući ozbiljnije poslove u ovom trenutku, a pritom sagradivši ozbiljnu bazu u Uroševcu ili Ferizaju, kako vam drago.

Nešto slično, ali nešto drugačije, moglo bi se dogoditi i danas, na prosvjedima protiv opasnog življenja u Sarajevu. Niko ne zna organizatore prosvjeda, niko ne zna šta bi se tamo moglo dogoditi, ali prije svega, i nakon toga, ostaje nekakav gorak okus, i emocija, skoro znanje, da se sve to, i demonstracije u Beogradu, a i civilni protest u Sarajevu mogao dogoditi davno prije. Gdje smo bili 1989. kad je SFRJ pod predsjedavanjem Janeza Drnovšeka bila kandidat za prijem u tadašnju Evropsku ekonomsku zajednicu, kada nas je samo jedan mali Milošević dijelio od sigurne evropske budućnosti u kojoj bi smo, nadmeni u svojoj veličini, i danas komentarisali loše mađarske sokove, jeftino češko pivo i iskreno žalili za sudbinom zemlje košarkaškog giganta Arvidasa Sabonisa.

Ono što se Srbija u ovom trenutku mora zapitati je - kada smo izgubili Kosovo? Osobno, mislim da se to dogodilo negdje 1983. kad su združene policijske snage SFRJ u kojima su učestvovali heroji odbrane BiH, od Nasera Orića do Dragana Vikića, "čuvali red" u pokrajini koja je bila sve, ali nije bila "naša".

Segregacija je počela davno. Kosovo počinje živjeti svoj život, s Nemanjom i nemanjićima, ili bez njega. U tom smislu se specijalna jedinica policije RS-a pokazala dosta efikasnom. Razbijanje izloga u Banjoj Luci i fizička mogućnost postavljanja paralela između Kosova i Republike Sr­pske je spriječena legalnim sredstvima države. To je u ovom trenutku sasvim dovoljno - rezolucija iz Narodne skupštine RS-a io­nako je mrtvorođenče velikosrpske ideologije, odnosno još jedna njegova žrtva.

Ono što nas u ovom trenutku treba zanimati nije kontrarevolucija, nego revolucija. Sutra na prosvjedima nećete znati organizatora, ali nećete vidjeti nikoga ko je kriv za ovu situaciju: ni Premijera, niti ikoga od ministara, niti bilo kakvu "čiviju" koja je spremna reći - "da pogriješili smo, daćemo ostavke".

Sve dok se u ovoj zemlji bude šutjelo o činjenicama - prodaje vode, struje, telefona, cestovne gradnje - imaćemo, baš kao i Srbija, prosvjede koje neće donijeti ništa osim šetnji u kojima će stradati izlog, buregdžinice ili ambasade, sasvim svejedno. Pro­s­vjede ne treba dijeliti na vjerničke i munafičke, jer sveti tekstovi o tome kažu: "najveći čin vjernika je reći lošoj vlasti da je loša!" U tom smislu, naši prosvjedi su i naša građanska dužnost. Jer, oni znaju kakvi su, ali znamo li mi? Skinimo, konačno, lažne maske i recimo: Ostavke!

[b]Bez obzira na to što ne znamo ko je organizator, a znamo ko će od svega konačno profitirati. Oni koji znaju poslovati[/b].