Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
umjetnost wrote:Uz svo uvažavanje, vaš pjesnički izražaj bi bilo dobro nadograditi "jezikom poetike". Dakle, obogatiti ga prenesenim značenjem i simbolikom, što treba da preraste u prepoznatljiv pjesnički manir sa pečatim individualnosti.
Bez obzira na uslovne nedostatke, pjesma je snažnog konteksta i protkana izbalansiranom filozofičnošću - što ukazuje da bi i nadogradnja elementa poetike producirala upečatljiv pjesnički izražaj.
Najbitnije je pisati - od svega što čini poeziju!
Ibrahim Osmanbašić
Poštovanje!
Hvala na sugestiji. A šta ćemo sa slobodnim stilom?! Fraziranjem?! Silnim natrpavanjem simbola, epiteta, anafora, epifora, metafora...?! Da pjesništvu ne bi zaprijetila hiperbola?! Stil je sam čovjek!
Pročitao sam "Zvona". Čini mi se da joj više fali "jezika poetike", no li "Trinaestici". A, možda mi se samo čini. Bolje ne mogu jer, ja ne pišem pjesme, one same izlaze iz mene, i muče me, muče, muče...
Srdačan pozdrav, svako dobro, i ne zamjerite jer, ovo je samo razmjena mišljenja bez ponižavanja i samoveličanja!
Ona je visoka i delikatna, oko sedamdeset joj je godina, srebrnaste kose, sofisticirana, ni crna ni bijela, zatomljene zlatne boje ruma. Ona je aristokrata sa Martiniquea koja živi u Fort de Framce ali ima i stan u Parizu. Sjedimo na terasi njene kuće, prozračne, elegantne kuće koja izgleda kao da je napravljena od drvene čipke: podsjeća me na neke stare kuće u New Orleansu. Pijemo ledeni čaj od mente sa blagim dodatkom apsinta.
Tri zelena kameleona ganjaju jedan drugog po terasi; jedan se zaustavlja kod stopala od Madame, palacajući rascijepljenim jezikom, a ona komentira: „Kameleoni. Tako izuzetna stvorenja. Način na koji mijenjaju boju. Crvena. Žuta. Zeleni limun. Ružičasta. Lavanda. Znaš li da im se veoma sviđa muzika?“ Posmatra me svojim finim crnim očima. „Ne vjeruješ mi?“
Tijekom popodneva ispričala mi je mnoge čudne stvari. Kako joj je noću vrt pun mamutskih moljaca što lete samo po noći. Kako je njen šofer, čovjek sa dignitetom koji me dovezao do kuće u tamno zelenom Mercedesu, otrovao suprugu pa pobjegao sa Đavoljeg Otoka. A opisala je i selo visoko u sjevernim planinama nastanjeno jedino albino-ljudima: „Malim ljudima bijelim ko kreda, sa ružičastim očima. Povremeno ih se može vidjeti nekolicina na ulicama Fort de Francea.“
„Da, naravno da ti vjerujem.“
Ona naginje srebrnastu glavu. „Ne, ne vjeruješ. Ali ja ću ti dokazati.“
Rekavši to, otplovi u hladoviti karipski salon, sjenovitu sobu sa ventilatorima na plafonu koji se stalno okreću, pa se namješta za fino uštimani klavir. Ja još uvijek sjedim na terasi, ali mogu je vidjeti, tu privlačnu ženu u godinama, nastalu mješanjem razne krvi. Počinje da svira Mozartovu sonatu.
Nakon nešto vremena sakupili su se kameleoni: desetak njih, pa još desetak, najviše zelenih, poneki grimizan, boje lavande. Klizali su se preko terase i utrčavali u salon, osjećajna, zadubljena publika za muziku što je svirala. Pa prestala da svira, jer iznenada moja domaćica je ustala i udarila stopalom, a kameleoni su se raspršili kao iskre zvijezde u eksploziji.
Sada ona gleda u mene. „Et maintenant? C’est vrai?“
„Uistinu. Ali tako je neobično.“
Ona se smiješi. „Alors. Cijeli otok pluta u neobičnosti. I sama ova kuća je opsjednuta duhovima. Mnogi duhovi ovdje žive. I to ne u tami. Neki se pojavljuju na blještavom svjetlu podneva, bez respekta, ako hoćeš. Bez uljudnosti.“
„To je uobičajeno i na Haitiju. Duhovi tamo često šetaju po dnevnoj svjetlosti. Jednom sam vidio hordu duhova kako rade u polju blizu Petionvillea. Skidali su bube sa stabljika kafe.“
Ona ovo prihvaća kao činjenicu, pa nastavlja: „Oui. Oui. Haićani tjeraju svoje mrtve da rade. Po tome su nadaleko poznati. Mi naše prepuštamo njihovim jadima. I njihovim ludarijama. Tako su neotesani, Haićani. Takvi mješanci. Čovjek se tamo ne može ni okupati, ajkule su zastrašujuće. A i njihovi komarci: njihova veličina, njihova neumoljivost! Ovdje na Martiniqueu uopšte nemamo komaraca. Nijednog.“
„Primjetio sam to; baš sam se bio pitao.“
„I mi. Martinique je jedini otok na Karibima bez prokletstva komaraca, i niko to ne može objasniti.“
„Možda ih oni moljci što lete noću sve požderu.“
Ona se smije. „Ili duhovi.“
„Ne. Mislim da bi se duhovima više svidjeli moljci.“
„Da, moljci su vjerovatno prikladnija hrana za duhove. Da sam ja gladni duh, radije bih pojela bilo šta drugo osim komaraca. Želiš li još leda u čašu? Još apsinta?“
„Apsinta. To je nešto što se ne može dobiti kod kuće. Čak ni u New Orleansu.“
„Moja baka sa očeve strane je bila iz New Orleansa.“
„I moja.“
Dok sipa apsint iz predivnog smaragdnog bokala: „Onda, možda smo rod. Njeno djevojačko prezime je bilo Dufont. Alouette Dufont.“
„Alouette? Zaista? Veoma lijepo. Znam za dvije Dufont obitelji u New Orleansu, ali nisam u srodstvu ni s jednom.“
„Šteta. Bilo bi zabavno da ti se obraćam sa rođače. Alors. Claudine Paulot mi reče da ti je ovo prva posjeta Martiniqueu.“
„Claudine Paulot?“
„Claudine i Jacques Paulot. Upoznao si ih na večeri kod guvernera neko veče.“
Sjećam se: on je bio visok, zgodan muškarac, prvi predsjednik Suda za žalbe za Martinique i Francusku Guianu, što uključuje i Đavolji Otok. „Paulotovi. Da. Imaju osmoro djece. On je vatreni pobornik smrtne kazne.“
„Čini se da si putnik, zašto nisi prije došao ovdje?“
„Martinique? Pa osjećao sam određenu odbojnost. Dobar prijatelj mi je ovdje ubijen.“
Madamine lijepe oči su malo manje prijateljske nego prije. Sporo naglašava: „Ubistvo je ovdje rjetka pojava. Mi nemamo nasilan karakter. Ozbiljan, ali ne nasilan.“
„Ozbiljan. Da. Ljudi u restoranima, na ulicama, čak i na plažama imaju tako ozbiljan izraz lica. Izgledaju zabrinuti. Kao Rusi.“
„Mora se imati na umu da ropstvo ovdje nije prestalo do 1848.“
Ne uspijevam da shvatim vezu, ali ne pitam, jer ona već govori: „Štaviše, Martinique je très cher. Sapun koji se može kupiti u Parizu za pet franaka ovdje košta duplo. Cijena svega je duplo veća od stvarne jer se sve mora uvoziti. Kad bi ovi izgrednici uspjeli u nakani, i Martinique postao nezavisan od Francuske, to bi nam bio kraj. Martinique ne bi mogao postojati bez subvencija iz Francuske. Jednostavno bismo nestali. Alors, neki od nas imamo ozbiljan izraz lica. Uopšteno govoreći, pak, čini li ti se da je stanovništvo privlačno?“
„Žene. Vidio sam nevjerovatno lijepe žene. Gipke, ljubazne, tako lijepo nose nadmenost; kostur fin kao mačji. Isto tako, imaju određenu neodoljivu agresivnost.“
„To je senegalska krv. Imamo dosta Senegalaca ovdje. Ali muškarci – ne čini ti se da su i oni tako neodoljivi?“
„Ne.“
„Slažem se. Muškarci nisu neodoljivi. U poređenju sa našim ženama, oni se čine beznačajnim, bez karaktera: vin ordinaire. Martinique je, da se razumijemo, matrijarhalno društvo. A kada je to slučaj, kao što je i u Indiji, na primjer, onda muškarci ne vrijede puno. Vidim da gledaš u moje crno ogledalo.“
Gledam. Odvlači pažnju mojih očiju – privlači ih protiv moje volje, kao što ponekad čini i besmisleno bljeskanje TVa kojeg niko ne gleda. Posjeduje istu vrstu frivolne moći. Zato ću ga ugrubo opisati – u maniri onih „avangardnih“ francuskih romanopisaca koji se, odabravši da odbace naraciju, likove, strukturu, ograničavaju na pasuse na cijeloj stranici što detaljno opisuju konture jednog jedinog predmeta, mehaniku izdvojenog pokreta: zid, bijeli zid sa muhom koja bezglavo po njemu leti. Ovako: objekat u Madameinoj sobi za goste je crno ogledalo. Visoko je dvadesetak centimetara i široko petnaestak. Uramljeno je u izlizanu kutiju od crne kože koja ima oblik knjige. Zaista, kutija leži otvorena na stolu, kao da se radi o luksuznom izdanju koje samo treba uzeti i prelistati; ali nema tu ništa za čitati ili vidjeti – osim misterije vlastite slike koja se odražava na površini crnog ogledala prije nego što potone u beskrajne dubine, hodnike tame.
„Pripadalo je,“ objašnjava ona, „Gogenu. Znaš, naravno, da je on živio i slikao ovdje prije nego što se nastanio među Polinezijancima. Ovo je bilo njegovo crno ogledalo. Bili su to sasvim uobičajeni predmeti u vlasništvu umjetnika iz prošlog stoljeća. Van Gog ga je upotrebljavao. Kao i Renoir.“
„Ne razumijem u potpunosti. Za šta su ih koristili?“
„Da osvježe viziju. Obnove svoju reakciju na boju, tonalne varijacije. Nakon perioda rada, oči su im se umarale, odmarali su se zureći u ova tamna ogledala. Baš kao što i gurmani na banketu, između sofisticiranih jela, ponovo probude nepce sa sorbeom od citrona.“ Podiže malu knjigu u kojoj je ogledalo sa stola pa mi je daje. „Često ga koristim kad mi oči previše opali sunce. Blagotvorno djeluje.“
Blagotvorno, ali i i uznemirujuće. Crnilo, što se duže u njega gleda, prestaje da biva crno, već postaje čudno srebrno-plavo, prag tajnovitih vizija; kao Alice, osjećam se na rubu putovanja kroz ogledalo, putovanja na koje sam neodlučan da krenem.
Iz daljine čujem njen glas – s okusom dima, smiren, kultivisan: „Znači imao si prijatelja koji je ovdje ubijen.“
„Da.“
„Amerikanac?“
„Da. Bio je nadaren čovjek. Muzičar. Kompozitor.“
„Oh, sjećam se – čovjek koji je stvarao opere! Jevrej. Imao je brkove.“
„Zvao se Marc Blitzstein.“
„Ali to je bilo davno. Prije najmanje petnaest godina. Ili više. Kažeš otsjeo si u novom hotelu. La Bataille. Kako ti se čini?“
„Veoma udoban. Malo je u rusvaju jer otvaraju kockarnicu. Čovjek koji je šef u kockarnici zove se Shelley Keats. Mislio sam isprva da se radi o šali, ali ispalo je da mu je to pravo ime.“
„Marcel Proust radi u Le Foulardu, onom finom malom ribljem restoranu u Schoelcheru, ribarskom selu. Marcel je konobar. Jesi li razočaran našim restoranima?“
„Da i ne. Bolji su nego bilo gdje drugo na Karibima, ali su preskupi.“
„Alors. Kao što sam ranije rekla, sve se uvozi. Ne uzgajamo čak ni povrće ovdje. Ovdašnji ljudi su letargični.“ Kolibrić se probija preko terase i nonšalantno balansira u zraku. „Ali naši plodovi mora su izvrsni.“
„Da i ne. Nikad nisam vidio tako ogromne jastoge. Pravi kitovi; prehistorijska stvorenja. Naručio sam jednog, ali bio je bez ukusa, kao kreda, i tako tvrd za žvakanje da mi je ispala plomba. Poput kalifornijskog voća: da se zadiviš dok gledaš, ali bez ukusa.“
Ona se smiješi, ne kao neko ko je sretan: „Pa, izvinjavam se“ – a ja sam zažalio zbog svoje kritike, shvatio sam da nisam bio baš učtiv.
„Ručala sam u tvom hotelu prošli tjedan. Na terasi koja gleda na bazen. Bila sam šokirana.“
„Čime?“
„Kupačima. Dame iz inostranstva su se skupile oko bazena a nisu nosile ništa gore i nosile su vrlo malo dole. Da li je to dozvoljeno u tvojoj zemlji? Praktično gole žene, ko na paradi?“
„Ne na tako javnom mjestu kao što je hotelski bazen.“
„Baš tako. I mislim da to ne bi trebalo dozvoliti ni ovdje. Ali naravno ne možemo sebi priuštiti da ljutimo turiste. Jesi li se zamajavao ijednom od naših turističkih atrakcija?“
„Išli smo juče da vidimo kuću u kojoj je rođena carica Josephine.“
„Nikad nikome ne savjetujem da je posjeti. Starac, kurator, koji brbljivac! I ne znam koji je gori – njegov francuski ili njegov engleski ili njegov njemački. Takva dosada od čovjeka. Kao da samo putovanje do tamo nije dovoljno iscrpljujuće.“
Naš kolibrić nas napušta. Iz daljine čujemo svirače na željeznim bubnjevima, defovima, pijane horove („Ce soir, ce soir nous danserons sans chemise, sans pantalons“: Večeras, večeras plešemo bez košulja, bez pantalona), zvuci su nas podsjetili da je Karnevalski tjedan u Martiniqueu.
„Obično,“ izjavljuje ona, „napustim otok za vrijeme Karnevala. Nemoguće je. Ta buka, taj smrad.“
Kada sam planirao da iskusim Martinique, što je uključivalo putovanje sa još tri suputnika, nisam znao da će se naša posjeta poklopiti sa Karnevalom; kao neko ko je rođen u New Orleansu, pokusao sam svoju porciju sličnih događaja. Ipak, verzija sa Martiniquea se pokazalo iznenađujuće vitalna, spontana i živopisna kao eksplozija bombe u tvornici raketa za vatromet. „Uživamo u njemu, moji prijatelji i ja. Prošle noći promarširala je očaravajuća trupa: pedeset muškaraca je nosilo crne kišobrane i svilene šešire, a torza su im bila obojena u svjetlucave kosti kostura. Dopadaju mi se stare dame sa jeftino-zlatnim perikama i šljokicama naljepljenim svuda po licu. I svi oni muškarci koji nose vjenčanice svojih žena! I milioni djece što nose svijeće koje sjaje kao svjetleće bube. U stvari, skoro nam se dogodila katastrofa. Iznajmili smo auto od hotela, i baš dok smo stizali u Fort de France, i dok smo milili kroz sred gomile, pukla nam je guma, i odjednom su nas opkolili crveni đavoli sa vilama…“
Madame se zabavljala: „Oui. Oui. Maleni dječaci koji se obuku kao crveni đavolčići. To je stoljećima staro.“
„Da, ali oni su plesali po cijelom autu. Pravili su veliku štetu. Krov je bio pravi podijum za sambu. Ali nismo ga mogli ostaviti, iz straha da će ga do kraja uništiti. Pa je najsmireniji od mojih prijatelja, Bob MacBride, dobrovoljno krenuo da zamjeni gumu tamo i tada. Problem je bio u tome što je na sebi imao bijelo laneno odijelo i nije htio da ga ušteti.“
„Dakle, on se razodjenuo. Vrlo pametno.“
„Barem je bilo smiješno. Gledati MacBridea, koji je prilično uštogljen tip, skinutog do gaća kako pokušava zamjeniti gumu dok Mardi Gras ludilo bjesni oko njega a crveni đavoli ga bodu vilama. Papirnim vilama, sva sreća.“
„Ali Gdin MacBride je uspio.“
„Da nije, sumnjam da bih ja ovdje zloupotrebljavao vaše gostoprimstvo.“
„Ništa se ne bi dogodilo. Mi nismo ljudi skloni nasilju.“
„Molim vas. Ne kažem da smo bili u nekakvoj opasnosti. Bilo je to samo – ma, samo dio zabave.“
„Apsinta? Un peu?“
„Malčice. Hvala vam.“
Kolibrić se vraća.
„Vaš prijatelj, kompozitor?“
„Marc Blitzstein.“
„Malo sam razmišljala. Došao je jednom ovdje na večeru. Madame Derain ga je dovela. A i Lord Snowdon je bio ovdje to veče. Sa svojim ujakom, Englezom koji je napravio sve one kuće na Mustique…“
„Oliver Messel.“
„Oui. Oui. Bilo je to dok mi je muž još bio živ. Moj muž je imao dobro uho za muziku. Zamolio je vašeg prijatelja da svira klavir. Odsvirao je nekakvu njemačku pjesmu.“ Ona sada stoji, kreće se tamo-amo, i svjestan sam kako je njeno tijelo profinjeno, kako se doima eterično osjenčeno unutar krhke pariške haljine od zelene čipke. „Sjećam se toga, a ipak ne mogu se sjetiti kako je umro. Ko ga je ubio?“
Sve to vrijeme crno ogledalo mi leži u krilu, i još jedno mi oči traže njegove dubine. Čudno je gdje nas strasti nose, kao da nas bičem gone, navaljuju na nas neželjene snove, sudbine koje nisu dobrodošle.
„Dvojica mornara.“
„Odavde? S Martiniquea?“
„Ne. Dvojica portugalskih mornara sa broda koji je bio u luci. Upoznao ih je u baru. Bio je ovdje i radio na operi, bio je iznajmio je kuću. Poveo ih je sa sobom kući…“
„Sjećam se sada. Opljačkali su ga, pa su ga nasmrt pretukli. Bilo je užasavajuće. Strašna tragedija.“
„Tragičan nesretni slučaj.“ Crno ogledalo mi se ruga: Zašto si to rekao? Nije to bio nesretan slučaj.
„Ali naša policija je uhvatila mornare. Izvedeni su na suđenje i osuđeni na zatvorsku kaznu u Guiani. Pitam se da li su još uvijek tamo. Možda ću pitati Paulota. On bi morao znati. Na kraju krajeva, on je Prvi Predsjednik Suda za žalbe.“
„Stvarno nije važno.“
„Nije važno! Te nitkove je trebalo giljotinirati.“
„Ne. Ali mi ne bi smetalo da ih vidim kako rade na poljima u Haitiju, kako kupe bube sa stabljika kafe.“
Podižući pogled sa demonskog sjaja ogledala, primjećujem da se moja domaćica u na tren povukla sa terase u sjenoviti salon. Odzvanja akord sa klavira, pa još jedan. Madame se igra istom melodijom Uskoro se skupljaju ljubitelji muzike, kameleoni grimizni, zeleni, u boji lavande, publika koja, poredana na terakotnom podu terase, liči na pisani aranžman muzičkih nota. Mozaik kao kod Mozarta.
Hvala za Capotea. Meni jedan od najdrazih americkih pisaca. Muziku za kameleone sam procitao prosle godine - prelijepo.
Ušunjam se u tvoj jastuk
kao tišina perja,
kao tršave šiške večeri
mirisave od lišća,
od mesečine na peščanim obalama,
od uvele svežine oktobra,
- baš tako se ušunjam
i slušam,
slušam šta sanjaš.
Nikome neću kazati.
Ali hoću da znaš:
čuo sam,
čuo sam sve sto sanjaš,
jer drugo ništa i ne znam
samo se u snove razumem,
kao što se kauboji razumeju u laso,
kao što se tvoj tata razume u politiku,
kao što se najveći fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,
-tako se i ja samo u snove razumem.
U snove zbog kojih, kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,
rastemo,
produžujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produžujemo se kroz oči i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive šare ptičjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez čizama od sedam milja,
ošamućeni od bajke koja se zove detinjstvo.
Ušunjam se u tvoj jastuk
da ne znaš,
ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noć,
a pre no što se probudiš
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo ništa i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao poštari pisma
velikom belom kočijom
koja neću da ti kažem kako se zove,
ali samA ćeš se setiti.
e nisam znao gdje ovo staviti...imam dvije karte za verdijev REQUIEM .....inace sve karte rasprodate....
ako je ko zainteresovan.....inace karte su bile 30 km...ja imam dvije po 25
Hodao je polako,
korakom koji zvoni.
da li je to cudno?
To da mu korak zvoni?
Nije, jer on je robot, inace potomak slavnog R2D2.
Nastao je ukrstanjem tog droida i Sedme od Devet.
Njih dvoje su se sreli su se na DS9
i vjencao ih je kapetan Benjamin Sisko.
Prve bracne noci vodili su ljubav.
R2D2 je pustao ulje, a Sedma ga je asimilirala.
Kroz pet dana u komori za sazrijevanje rodio se on.
Od majke je naslijedio okularne umetke a od oca
zavojnice koje se stalno depolarizuju.
u medjuvremenu je doktorirao kvantnu mehaniku,
iako mu nisu dozvolili da se prikljuci zvjezdanoj floti.
Tu odluku je donijelo klingonsko vijece koje je preuzelo Federaciju
Nakon Velike revolucije.
Zakljucili su da njegov genetski poboljsan organski mozak, uz to jos naslijedjen od Sedme kojoj
je IQ bio 300, je previse dobar i da ne bi bilo fer prema ostalim humanoidima
kada bi on konkurisao za flotu.
Zato je sada hodao sam,
prevrtao po dzepu 3 plocice pozlacenog latinuma
I kontao da ode do Kvarka u holo-salu
i potrosi novce na robinje sa Rize.
Znam da vam zvuci
pomalo cudno
kada vam kazu da
dimenzija ima cetiri.
Pitate se kako je to moguce?
Odovor je jasan.
Alber Ajnstajn, bio je covjek.
slikao se jednom sa isplazenim jezikom.
Pored toga sto se slikao sa isplazenim jezikom,
bio je genije, mada je bio los djak.
Pod vedrim nebom svojih misli,
divne su njegove jednacine bile.
E=mc pa na kvadrat
i eto, promijeni se do tad prihvacena fizika.
On je shvatio da masa nebeskih tjela utice na prostor,
zakrivljuje ga, a to je shvatio na osnovu pomaka svjetlosti zvijezde
posmatrane u odnosu na drugo nebesko tijelo.
Tu se rodila teorija relativiteta, i cetvrta vrijeme-prostor dimenzija.
Znam da je kasnije u Transformersima II, glavni junak
filma, a pod uticajem izvanzemaljske sile,
pred citavim amfiteatrom pokusao da ga diskredituje,
ali, od toga nista nije bilo,
jer njegov profesor ne vjeruje u vanzemaljce.
Rekao mu je da napusti predavanje i nastavio da prica o Ajnstajnu
nabacujuci se nekim trebama u prvom redu.
Mladic je samo prije nego sto je izasao rekao slj. rijeci:
"Posljednjim trunom rumene boje,
tvoj obraz ugriza poljupce moje..."
Pokusavam da skontam o cemu bih pisao,
pa mi na pamet pade Olberov paradoks.
Dakle, ovako:
Olber je bio ljudina i po, dobar momak i pravo posten.
Volio je krompirusu, paprike sa kajmakom i grah,
ali i fiziku i astronomiju..
Da, ASTRONOMIJU, a ne
ASTROLOGIJU.
Nije pravio horoskope i ostale gluposti.
Bio je naucnik.
Njegov paradoks se jos zvao i paradoks tamnog nocnog neba.
On je jedno vece sjedio sa ribom u basti ispred kafica,
kad mu na glavu pade jabuka i on skonta sljedece...
Zasto je nocno nebo tamno?
Ako je beskonacno, i ako postoji beskonacno
mnogo zvijezda na njemu,
onda je logicno
da prostorno posmatrajuci nebo, na svakom njegovom kvadratnom nanometru
trebalo bi da se vidi jedna zvijezda, jer njih ima beskonacno mnogo
i logicno je da bi trebale
ispunjavati cijelo nocno nebo.
Pijuci sok koji prsce u nos,
shvatio je da analogno tome,
nocno nebo bi trebalo da bljesti od svjetlosti,
a ne da bude tamno.
to je bio olbertov paradoks.
Paradoks zato jer je nauka dokazala
da je zvijezda beskonacno mnogo
a nocno nebo je uprkos tome i dalje bilo tamno.
Naravno, poslije su shvatili da je to
zato sto svjetlost sa udaljenih zvijezda jos nije stigla do Zemlje,
pa vidimo samo one zvijezde cija je svjetlost stigla do nas.
Ipak, Olbert je doprinio napretku nauke, jer upravo
zbog tog paradoksa ljudi du i razmisljali
o svjetlosti
sa udaljenih zvijezda
i skontali
to
u prethodnoj strofi navedeno.
Evo jedna moja prica o slavnom ninji, iz romana... Ko je to nekada citao, sjetit ce se.
Malo sam promijenio imena, ali ne previse...
Bila je noc. Sjenke su lutale svuda po zidovima. ni slutile nisu da staze su im
za tren samo ciste, a vec kroz sekund u krvi ce da plivaju.
Zasto je to tako?
Zato jer je u cosku sa isukanom katanom cucao Lesi Eldric, americki ninja, cekajuci svoju zrtvu.
Cucao je i generalno patio od lose probave i gasova. Pustao je golubove ali nije mogao one glasne, da ne bi
odali njegovu poziciju.
Katana se presijavala cak i u apsolutnom mraku ( sto je u sustini nemoguce).
On ju je drzao, i osjecao energiju koja je prolazila kroz nju i ulazila u njega.
Iznenada, zacuo je korake i vidjeo kako se otvaraju vrata sobe.
Zaletio se ko mahnit, sakriven tamom, i zamahnuo katanom da ubije zrtvu. Ali
odjednom se sjetio rijeci svog sensei Tanke, koji mu je govorio da uvijek pokazuje milost, cak i kada ubija.
U trku je skocio i svojim super osjetljivim ninja prstima se uhvatio za plafon, gdje je ostao da visi. Osjecao
je kako mu niz nos curi kapljica znoja i vidjeo je kako pada.
Pustio se i poceo padati za njom pruzajuci lijevu ruku da je uhvati, jer padala je pravo na glavu celavom muskarcu koji je bio njegova zrtva.
Dok je to radio, desnom je izvadio crno nindja uze, standardnog izdanja, sa ostrom kukom na kraju i bacio ga u plafon.
Uze se zabilo u plafon i on je ostao da visi samo 15 centi od glave celavog covjeka, koji nije palio svjetlo jer bi onda otkrio ninju i to bi bilo kontraproduktivno za fabulu.Uspio je da na dlan uhvati kap znoja i onda je presjekao uze i trostrukim saltom, dvostrukim salkofom i cetverostrukim tulupom je izbjegao da padne na glavu covjeka i sletio je iza njega necujno poput macke. Morao je da ga ubije, ali zbog lekcije sensei Tanke, htio je da bude bezbolno. Sjetio se druge lekcije koju ga je Tanka naucio na pecanju jednom prilikom. Uzeo je katanu i drskom udario celavog covjeka u potiljak. Nakon sto ga je osamutio, uradio je sto je morao. Pustio je goluba toliko da se luster zatresao i dovrsio zrtvu. Po povratku kuci pisao je dvanaest radnih sati i zakljucio kako je to bio uspjesan radni dan.
Oj Vikipedijice izdajice, što za dušu ujedaš!
Autor: Dragan Bursać
Sasvim normalno sam ustao, oprao zube i obavio pripadajuće klozetske aktivnosti, turio džezvu, u hodniku pred ogledalom, onako u hodu, provjerio dimenzije ljubavnog šlaufa, te se zadovoljan njegovom stagnacijom odgegao do lapčeta.
Na radijonu ide nevjerovatno zarazan pjesmuljak ,,Sunce, hvala ti“. A meni Sunce treba po ovoj tušti i tmi. Kao i svima. E, sad ja imam jedan problem da me, ko zna iz kakvih razloga, sunčan dan asocira na Kosovski boj. Dugo sam dvojio da li je to djetinjstvom urezan u memoriju Miloš Žutić, dok kao knez Lazar Hrebeljanović izlazi sa svojim junacima na megdan Muratu, Jakubu, Bajazitu & co? Ili je to 50% mene kolektivno jungovski nesvjesno u svom arhetipu Serbskom. A onda sam prestao. Mislim, razmišljati. Koji će mi to moj? Lijepo ukucam ,,Kosovska bitka“ i čika Gugl odradi svoje. Ali, o sudbino huda, šta mi bi da otvorim Vikipediju, koja kaže:
,,Bitka na Kosovu polju je bitka vođena 1389. godine između ujedinjenih bosanskih, srpskih i albanskih snaga protiv Osmanlijskog Carstva, na Kosovu Polju u blizini današnje Prištine.
Srpski knez Lazar Hrebeljanović okupio je vojsku od oko 12-30.000 vojnika sastavljenu od Srba, Bosanaca (koje je predvodio Vlatko Vuković Kosača) i Albanaca. Zajedno sa njima su se borili i odredi Bugara, Vlaha, Čeha. Smatra se da je jedan odred Hrvata predvodio Ivaniš Paližna. Mađarska i Poljska su također poslale pojačanja balkanskim saveznicima.
Na drugoj strani se nalazio osmanlijski sultan Murat I sa vojskom iz svih dijelova Osmanlijskog carstva, koja je brojala oko 27-40.000 vojnika.”
Okrenu mi se srpski dio moždane hemisfere oko svetogorske ose. Kakvi jebeni Bosanci, Bugari, Vlasi, Česi, Mađari, Poljaci. I sve bi im oprostio, ali Šiptare i Hrvate ne mogu. Pa, zar na Kosovu ravnom, car Lazar da se borio, glavu izgubio i Bogu se uznio, zajedno sa Rvatima? I otkud je Vlatko Vuković Bosanac? Zar nije bilo Turaka, u koloni od Galipolja do Kosova polja? I zar ih nije bilo 7 puta više?
Šta su ti bjelosvjetski jevrejsko-zavjerenički izdajnici uzeli sebi za pravo? Ma, uvijek su radili protiv naše stvari! A zna se šta je naša stvar. Prvo, logično, najveća je, najduža i najdeblja. I dok smo se mi 621 godinu mučili, skrivali po šumama i gorama, koje nam je, eto, Bog dragi nekim čudom jedine ostavio, kao logističko taktičko sredstvo protiv mrskih nam neprijatelja, dekadentna i razvratna stoka je uživala u pljačkanju, bahaćenju, stvaranju muzeja, pozorišta, galerija, univerziteta. A, to nije bogougodno, samo da se zna.
Pa, nisu naši preci u permanentnom stanju hajdukovanja već 7 vijekova, da bi nam neki jevrejski klinac na Vikipediji, podmetao kukavičija informatička jaja. Mi imamo prava jaja, koja su, pogađate, najveća.
Ali pored jaja i naše stvari, imamo mi i upornost iščekivanja. Mi smo smislili onu ,,Strpljen-spašen”.
Evo, za nevjerne Tome, primjer 20. vijeka. Čekali smo da ti isti Turci odu kućama svojim u Anadoliju i odoše, prije no što je 20. stoljeće i zakucalo na vrata. Ali, uđe Švabo, majku mu. No, dobro. Na pajtonovskom fontu, šta su nam oni dobro donijeli? Osim pravne države, zakona, urbanizacije, vodovoda, katastra, kanalizacije, struje, pruga, mostova, zdravstva, prosvjete, ništa vrijedno pomena. A, i kad su odlazili, terminatorski su nam nagovijestili da će se vratiti.
I kako čovjek, Srbin, navikao na iščekivanje da uživa u Kraljevini SHS, kasnije u Jugokraljevini? Ljudi su po navici nastavili čekati. Anarhisti i socijalisti ukidanje Kraljevine nazadne, radikali veće ovlasti Srbije ponosne, a rojalisti više rojalizma, a manje populizma.
U to Švabo jope udarijo, krv mu njegovu! Svaki Srbin, koji drži do sebe, prebacio se na standby mod i u stanju hibernacije, eventualno pročetnikovao. Ali, kako uvijek ima kukolja, pobijediše oni od inicijative i partizanija zavlada.
A šta drugo raditi nego čekati. Čekali smo i dočekali. Banda crvena se sama od sebe urušila. Više mi niko nije mogao ograničiti moje Srbovanje! Štampali smo svoj novac, imali smo svoju vojsku, svog predsjednika & co. Sad da vidimo čija majka isvahansku vunu prede! Naše rođake koji su primili islam, logično, poslali smo na prevaspitavanje u Skandinaviju. Da im malo studen ulije čojstva.
A onda smo ponovo, čuvenim manevrom, lovac na E6, pobijedili u ratu koji smo izgubili. Moralna pobjeda je kao i na Kosovu polju bila naša. Šta raditi u tom trenutku? Naravno, mod-iščekivanje. Malo smo se pepelom, jel', po glavi posipali, ali znali smo da je jutro blizu.
I došlo je. Mile iz rajzing! Pošten čovjek koji je ujedinio svo Srblje zapadno od Drine i istočno od Milvokija. Čovjek koji govori ono što misli i ne radi ono što je rekao. Čovjek koji može pričati, a bez da miče usne, probudio nam je volju za životom. Ličnost koja je konačno pomirila socijaliste i rojaliste, nacionaliste i internacionalnu Serbsku. Osoba sa vizijom.
On nam je objasnio da se nisu zajebali oni koji su stvarali Srpsku, osim ako nisu ostali u SDS-u. Sad nas nazadniji, mrskiji i bez razloga veći dio Obora može povući za našu stvar. A, ako bi nas u sadejstvu sa mrskom OHR-čizmom i povukao i ozlijedio, iščekivaćemo mi još i djelovati u NVO-ilegali!
Još da mi neko kaže da je Miloš-Žarko Laušević-Obilić izmišljen lik ili, ne daj Bože, šiptarski Kopilik, natrljaću ga našom stvarkom. Ma, jebeš tu Vikipediju, odoh ja na Google Earth, da me malo geografija smiri.
“Obazri se u svome vlastitom domu, pa ćeš vidjeti, kako je jednostavan tvoj inventar.“
Persius
Spustio je ruku na papir.
Park, okružen starim zgradama, ležao je u samom središtu kvarta, velik i star; bio je to ostatak šume što se nekada spuštala sa brda prije negoli se grad stao širiti i osim par dječjih igrališta, umjetno nasutih brežuljaka i uredno košene trave još je uvijek izgledao neokrnjen silama metropole. Tu je vladao onaj ravnodušni mir prirode koji se nije mogao zasaditi ljudskom rukom, mir koji se mogao osjetiti i usred bijela dana bez obzira na huk grada: stabla su ovdje stajala u nekoj daljini, odišući stranom i divljom samoćom kao da su u sebi još uvijek krila dušu zemlje bez ljudi, a rijeke sitnih cesta što su kružile i presijecale park nisu narušavale dojam da se ptice glasaju kao da su same na svijetu. I služe tišini.
Zvuk vjetra nadglasavao je grad i vitlao zrakom prašinu i lišće. Tramvaji su iz daljine škripali svoje visoko U. Na staklima parkiranih automobila umnažao se svod od smoga sa posljednjim obrisom sunca. Trag aviona presjekao je nebo preciznom, ravnom crtom: linija se rastakala na svom kraju i ostavljala sitne oblake dima. Na žutom svjetlu gradskih lampi odvajalo se tlo od nadolazeće noći.
Sumrak se sada spuštao na stabla i travu, na otpalo lišće, na drvene klupe srasle sa zemljom, na utabane prečace i potrošena igrališta, na zaboravljene predmete i sitno smeće, sve je gubilo sjene; izgubljene stvari, boce, grane, korijenje što je virilo iz zemlje, sve je gubilo kontekst, i čim padne mrak jedno će uroniti u drugo izjednačeno novim životom noći - jer nešto je zajedničko padalo na park i svemu davalo isto lice, nešto što je pripadalo obredu prirode: stvari su polako postajale šuma, vraćale su se sebi i gubile imena. Uz sve će stvari, na kraju, skladno pristati ta večer, jer je tu, u parku i oko njega, oduvijek lebdjela kao spokoj nad svijetom bez obzira na vrijeme.
Na balkonima okolnih zgrada vijorila je posteljina, po prozorima se vidjelo nekoliko ljudi; djevojka u bijelom otresala je mrvice sa stoljnjaka, čovjek u odijelu namještao je zavjese, nekoliko je njih stajalo nalakćeno, dijete je na balkonu mahalo mačem. Po šipkama skela naslonjenih na jednu od fasada radnici su vješali kante s alatom i sada su se spuštali i odlazili ostavljajući okrečene zidove da se suše. U predahu zviždanja vjetra čuo se razdragani glas sportskog komentatora, i radnici su žurili, a automobili tražili parking, završavao je radni dan i počinjao je derbi. Nebo se nad gradom vidljivo zgusnulo i mogao se osjetiti vlažni miris trave.
Pokraj kioska, nedaleko od stabala uz cestu, složeno su ležali komadi grana. Ogromne, preteške za sebe, vjetar ih je lomio, pa su ih vatrogasci rezali i ostavljali komunalcima.
Na jednom od prozora drugoga kata provirio je mršav starac. Nosio je modru košulju koja mu se pripijala uz svaku kost, grbavo se naslonio o oba lakta, rukom podbočio bradu, a drugom držao cigaretu. Imao je kožu koja se preobražavala u metaforu. Izgledao je prokleto sam. I cigaretu je uvijek otresao prekasno, sekundu nakon što bi pepeo već sam otpao, trznuo bi palcem o filter. Zidovi iza njegovih leđa bljeskali su obasjani svjetlom televizora i njegova je koščata silueta nepomično stajala uokvirena bojama. Imao je oči kojima je mogao vidjeti kroz zgrade ispred sebe.
I zgrade su gledale na park duhom nekog dovršenog vremena, zamišljene da dočekaju vrijeme koje nikada nije došlo - ostajale su zauvijek tamo, na početku nekog plana, i nisu se mogle nositi sa sadašnjosti grada. No sve su oduvijek nosile potpise mladog kvartovskog gnjeva: na dnu fasade, između klima i prozora, stajao je na brzinu ispisan grafit: «Bez kompromisa!». Odmah do njega plavio se uzdignut prst sa chaplinovskim šeširom na vrhu. Netko je njime prešarao stariji crtež što je prikazivao sada već isprano lice crvenokose djevojke sa tamnim, gotičkim očima: nevješt i srčano narisan pogled nije se uspijevao susresti sa pogledom prolaznika. Misli naslagane jedne preko drugih borile su se tako svaki dan za svoje mjesto pod suncem.
Neprozirni mrak uskoro se sasvim spustio iznad grada i reflektori noćnih klubova bacali su na nebo okrugle snopove svjetla. Vjetar je zamirao s dolaskom večeri, mijenjao je smjer, i uskoro sasvim prestao. Mjesec i oblaci nisu se vidjeli no osjećao se dolazak kiše i zrak je postajao vlažan i ljepljiv. Iz obližnje tvornice slatkiša kvartom se stao širiti miris kakaa; lijevale su se nove porcije čokolade i to se moglo udisati.
Oko lampe na južnom rubu parka koračala je krupna srednjovječna žena, nikoga drugog nije bilo u blizini. Kroz jedan od prozora dopirali su zvuci Rima Respighijevih Pinija, i ona je slušala: orkestar se utišao; klarinet je imao svoj solo: bog Janus polako je otvarao široka vrata svoga hrama – no ta je melodija u ženi otključavala nešto drugo i linije muzike mrsile su se na njenom licu kao klupko u vrtlogu. Radila je korake snažne svjesnosti. Nešto joj je bilo jasno. Na žutom svjetlu moglo se vidjeti lice usredotočene tuge.
Ništa nam ne pripada, draga moja, pomislio je.
Spremio je zadaću u ruksak, pogledao na mobitel i polako se zaputio prema gradu. Do samog centra imao je dobar sat hoda i ta mu je šetnja mogla smireno ubiti vrijeme do početka koncerta.
Vatrogasci su sada podrezivali drveće uz glavnu cestu i neke su grane visjele zapletene na zaboravljenim kablovima božićne rasvjete. Ulicu je prožeo miris. Čestice piljevine padale su obasjane narančastim svjetlom izloga, a farovi automobila osvijetlili bi svako malo sitne žarulje u boji i one bi zasvjetlucale među lišćem, zatim bi na uglu skretali bljesnuvši u čovjeka što je čekao na semaforu; u oronuloj kući iza njegovih leđa stropom je prolijetao njegov lik.
Prošetao je s takvim pogledom na život dobar dio puta, a onda se cesta neprimjetno približila samog srcu grada i njegova je melankolija polako iščezla s ulicom koja se pretakala u trg.
Svijet koji blijedi. Sive rječite ulice. Puste sporedne ceste. Oderana pročelja. Mrak i svjetlost lampi. Vrijeme koje se čuje kako prolazi. Sa svakom gumom na asfaltu. A onda se gubi u daljini. Sve je to ostajalo za njim i široki se prostor otvarao pred njim.
Kiša još nije pala i trg je sjajio u tami ispod neba bez opisa. Reklame su prekrivale čitave zidove nekih zgrada, a djevojke u trapericama smiješile su se sa plakata, jebi me čovječe. Žamor gužve miješao se u simfoniji noćnog života sa maznim parfemima žena i muklim basovima kafića. Ulični svirač prosvjedovao je protiv nečega ganut zvukom svojih bongosa. Prodavač je na štandu vikao u svjetinu. Biciklisti su prodirali kroz rijeke ljudi. Tko će pomoći onom čovjeku što leži. Tramvaj se na uglu svijao u pjev čelika.
Trg mu je plijenio pažnju i svijet ga je polako prestao nadilaziti. Razmišljao je o rečenicama koje bi večeras mogao dobro upotrijebiti.
Nešto se slavilo, možda otvorenje kakvog festivala ili nekakva velika promocija pa je na ulicama bilo znatno više naroda nego obično. Gusto kretanje mnoštva promicalo je pred njegovim očima ispod snopova reflektora što su kružili točno iznad trga bacani sa najviše zgrade centra i to ga je podsjetilo na prvu večer u gradu. Razmišljao je o djevojci koja je bila negdje u blizini. Koliko je vremena prošlo? Zastao je da se ogleda oko sebe. Svijet je ovdje ostao uglavnom isti i ugodni košmar poznate graje sada mu se pričinjao naprosto dirljiv. Stajao je tako par sekundi a onda je izvadio bilježnicu, prislonio je na koljeno i zapisao u nju dvije kratke misli pa je vratio u ruksak. Zatim je iz hlača izvadio mobitel i pogledao u ekran pa ga je vratio u džep i ponovno krenuo.
Ljudi u jesenjoj odjeći promicali su ulicama, ljudi u tramvajima, ljudi u izlozima. Razmišljao je kakvu bi klopku za nju mogao spremiti. Razmišljao je o onome što je vidio oko sebe. Nekakav je omamljiv ljudski fragment kao omaglica izbijao iz gustih pokreta svjetine, nešto što je za podlogu trebalo noć. Bio je to nekakav komadić ljudske duše koji se najbolje izrazio u muzici što je sada dopirala iz jednog od kafića; Pastorius je pjevao na basu i to je raspirivalo njegovu maštu. Osjećao je kako se taj sretni metež oko njega blago isprepliće s njegovim mislima u sitne kovitlace nečega prisnog; u nekakav sporazum, suglasje, sklad, himnu ljudima u noći, pa zatekne sebe kako korača u ritmu basa i bubnja.
Samo da djevojčica bude tamo, pomislio je.
Uzdah, smijeh i pljesak povremeno bi doprli negdje iz gužve gdje su se iznad glava okretale zavitlane baklje žonglera i on se kretao trgom i dalje niz ulice pokraj izloga u čijim se staklima vrtjela prozirna gomila svijeta, koračao je u tom velikom prostoru koji su ispunjali ljudi i koji se doimao kao da slavi sam sebe u svakom čovjeku, zvuku i svjetlu kojim se ispunio: sve se to miješalo u jedan element kojim je grad dahnuo u novog gosta raspirujući njegove rečenice. A od onog što ga je spopalo čim je nogom stupio u park ostalo je tek nekoliko krhotina, više slike nego osjećaj, onaj starac i ona žena, par nasrtljivih iskri, proletjele bi mu pred očima kratke kao korak.
I tako je hodao. Razmišljao je o onome što ga večeras čeka. Razmišljao je kako bi prije odlaska u klub mogao napisati još koju riječ. Nekoliko minuta kasnije odnekud dopre prekrasan smijeh. Neka je djevojka pucala od smijeha i on se okrene i pogleda iza sebe; želio je vidjeti, izvio se na prste, ali tamo je bilo previše ljudi. Djevojka je u gužvi pucala od smijeha. Zamislio je njen izraz, tijelo koje se miče. Pogleda još jednom između glava ispred sebe, ali nije je mogao pronaći. Učinilo mu se kao da je osjetio kratku vibraciju u džepu pa je ponovno izvadio mobitel iz hlača, ali na ekranu nije bilo poruka. Naposljetku se okrene i nastavi dalje. No sada je imao svoju rečenicu, želio je u jednoj rečenici opisati taj smijeh, ali dok je u hodu vadio i otvarao bilježnicu iznenada osjeti kako ga obuzima nekakav bijes pa je zatvori i spremi u ruksak. Nekoliko koraka dalje ponovno izvadi bilježnicu i ponovno je spremi. Zatim je ponovno izvadi i otvori i utisne u list jednu mahnitu točku što je prošla sve do korica.
Koncert je trebao uskoro početi, ali napravio je jedan krug oko bloka zgrada pa se ponovno vratio na trg da još neko vrijeme šeće. Susreo je dvojicu starih poznanika i s njima kratko popričao pa je nastavio šetati u krug. Tada je ponovno uočio onog pijanog čovjeka što je ležao, no sada je stajao, klimav, kao da pleše, tamo ispred izloga, razorena osmijeha i zanesen, ispod postera velikog filozofa koji je sa vrata knjižare sućutno promatrao kako nježno otječe život iz tog čovjeka.
Zagledan u tu fotografiju iznenada mu se učini kako je nekog ugledao krajičkom oka pa nemirno baci pogled preko mnoštva kao da traži grešku koju ne vidi. Netko mu je zamakao pred očima. Više asocijacija nego lik i zaustavio mu korake. Stajao je i gledao nekoliko trenutaka u tom pravcu, tražeći detalj koji mu je privukao pažnju, neki trag ili pokret koji bi mogao prepoznati ali tamo nije bilo ničega. Skladni puls svijeta. Mirno kretanje gužve. Podigne se na prste, izvine vrat i pogleda malo dalje prema mjestu na kojem je uska ulica izlazila na trg. Rulja. Ništa. Ipak nitko. No osjeti kako mu udara srce. Na kraju skloni pogled pa konačno krene u pravcu kluba. Zaobiđe grupu mladih djevojaka i prođe pokraj čovjeka što se već kao kobra njihao na ritmu kojeg nije čuo, zaobiđe žonglere pa skupinu turista i napokon uđe u glavnu ulicu a onda ga ipak uoči. U zelenoj jakni i duge kose. Prolazio je iza jednog od štandova i ponovno se izgubio u gužvi. Bio je to Damjan.
***
Bio sam to ja, stari prijatelj s kojim se rastao i vrlo se dobro svega sjećam. Ugledao sam ga tu večer na trgu prvi put, dvije godine nakon razgovora u kojem smo nesretno ukrstili koplja zbog jedne krive riječi. Kretao se u mom pravcu gledajući mi iznad glave: prolazio je tamo nedaleko odsata i za koji me trenutak lako mogao vidjeti no nije imalo smisla sačekati njegov pogled. Promijenio sam smjer i zamaknuo u gužvu. Nema smisla, pomislio sam, vrijeme je sve što imamo, rekao mi je jednom, i obojica smo život smatrali prekratkim da bi se mirili nakon riječi koje smo izgovorili. Ipak, napravio sam nekoliko koraka a onda ga još jedanput pogledao: bio je znatno mršaviji nego prije, zaustavio se tamo, pedesetak metara od mene, stotine je tijela promicalo između nas, i on je samo stajao tamo, s ruksakom na leđima, pogrbljen kao uvijek, gledao je prema meni i nije me vidio.
Nekoliko tjedana poslije, desetak dana nakon njegove smrti, primio sam osam listova iz njegove bilježnice. Osam fotokopiranih listova poštom je poslala njegova sestra. Jedina osoba koja nije glumila iznenađenje. Bio je rođeni samoubojica, pisalo je na presavijenom papiru u koji je zamotala zapise iz njegove dnevnika, znam kako je sve napisao da se pročita. I unutra: njegova poznata slova, (fotokopirano crna): Uspravna. Velika. Spora. Isprepletena. Slobodna. Živa.
Opisi. Komentari. Sitnice.
Njegove šetnje, njegovi dani, njegove noći: sve što je mogao sabiti u nekoliko riječi.
Rukopis bez ijednog ispravka, bez ijednog krivog slova. Zapisi bez datuma. Misli bez nekog reda. I jedna rupa kroz svaki list.
Bio je to svojevrstan dnevnik u koji je bilježio svoje kratke dovršene rečenice. Način na koji je promatrao svijet; mozaična priroda njegova opažanja. Način na koji se opraštao; pogled na život kao oporuka. Posmrtni marš.
Vrlo sam brzo razumio sestru. Bilo je to napisano da se pročita. Dobro sam poznavao tog čovjeka, uostalom, pa sam već nakon drugog lista slutio o čemu je riječ. Bilo je to u njegovom stilu, ali bez humora, i promišljenije; nešto kao dugo oproštajno pismo samo što je u ovom iza svakog slova vrebala neka čudna strategija. Sistem. Plan. I iako se sve doimalo kao usput nabacano, nije bilo teško uočiti kako se iza tih konfuznih redaka nešto mahnito slagalo. Bio je to fiksiran rad, usredotočen na cjelinu i s tragičnim predumišljajem kako se na koncu ispostavilo. Bio je to puzzle njegove muke posljednjih nekoliko mjeseci, puzzle izveden iz nekih strasnih pitanja kojima se neprestano vraćao i na koja je neprestano odgovarao i kojima je samo on nalazio kraja u tim detaljima koje je izvlačio iz svijeta oko sebe. Bila je to, vjerujem, njegova stara priča koju sam stotinu puta slušao samo je sada bila umrvljena u sitne šifre onog sasvim privatnog i pretvorena u tajni jezik aluzije koji je tek nakon njegove smrti imao postati razumljiv i kao duh se obratiti živima.
Moj stari prijatelj.
Majka ga je pronašla na krevetu kada je već bio gotovo sasvim hladan. Vrijeme smrti, tvrdio je mrtvozornik, nastupilo je između pet i šest sati ujutro. Nakon dvije kutije pravih tableta život je iz njega polako iscurio. Nekoliko dana poslije, rasut je po šumi nedaleko od grada kako je sestra smatrala da je u bilježnici želio.
Ja volim sreću koja nije srećna
Pesmu koja miri zavađene reči
Slobodu koja ima svoje robove
I usnu koja se kupuje za poljubac
Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
I sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra
Cvetove koji se prepiru sa vremenom
U ime budućih plodova i prolećne časti
Ja volim sve što se kreće jer sve što se kreće
Kreće se po zakonima mirovanja i smrti
Volim sve istine koje nisu obavezne
Ja volim jučerašnje nežnosti
Da kažem svome telu "dosta" i da sanjam bilje
Prste, oči, sluh drugačije raspoređene
U šumi negoli u telu
Kamo su se to uputile nožice dječaka? Tragovi jastuka ostavili su čuperak na kosi koji strši kao antena na glavi. Na njemu mornarska majica, kratke hlače sa tregerima, bijele sokne i tene. Pod miškom mu dvije slikovnice umotane plastičnom zaštitom. Znatiželjne oči posmatraju okolo. Pred njim život otvorio svoje kapije. Vidi ljude kao mašine koji marširaju ulicama. Svaki čovjek ima svoj cilj i njemu juri sve dok ga ne ostvari a onda osjeti prazninu i sav apsurd svoje želje. Zadaje si novi cilj i tako vječno u krug. I njegov otac je mašina koja ustaje u pola pet, odlazi na posao u pola sedam, vraća se u tri, odmara od četiri do pet, u šest pije kafu, u sedam gleda dnevnik, u deset ide na spavanje. I tako godinama. Dužnosti preuzimaju životne radosti, svaka uspješno obavljena dužnost postaje pobjeda nad životom i obratno, svaka pobjeda života nad dužnošću smatrala se porazom čovjeka.
Dječija ručica spustila se na mesinganu lavlju šapu kvake i s mukom odgurnula teška hrastova vrata. Pred njim se pojavi mramorna hladnoća predvorja i ledene kocke stepenica što vode na drugi sprat gdje je smještena biblioteka. Onako zadihan zastao je pred još jednim vratima i polako ušao. Zapahnu ga tišina i miris parketa te blago pucketanje pod njegovim nogama. Usput se osvrnu na tvrđave knjiga i veliki kabinetski stol za kojim su sjedjele dvije ozbiljne tete. Njima je prilazio nesigurna koraka.
-Izvolite! – rekao je dječijim glasom i spustio dvije slikovnice na stol.
Jedna od bibliotekarki bila je mršava i djelovala je ljuto. Na sušičavoj faci isticale su se dvije duboke bore koje su se spuštale pored blijedih usana i produžavale do brade. Nervoznim pokretima izvadila je karticu i izderala se na dječaka. Njen jezik siktao je kao u zmije zvečarke.
-Šta je ovo, pa ti si juče digao knjige i već ih vraćaš!
-Ja sam ih pročitao!
-Lažeš! – nastavila je nervozna bibliotekarka.
-Ma pusti ga! – Umiješala se i druga. Bila je krupna i dobroćudna. Meka, umilna glasa obratila se dječaku.
-Sad ćeš ti nama lijepo pročitati ovaj pasus ovdje pa da vidimo kako ti čitaš.
Dječak je u dahu pročitao zadani tekst.
-E fino. Vidim da čitaš dobro i brzo, sad uzmi nove knjige i dođi nam opet za dvije nedjelje. Zapamti! U svijetu odraslih postoje pravila kojih se moramo pridržavati. Tad život postaje snošljiviji. Shvatit ćeš to jednog dana.
Lijepi gest dobre bibliotekarke zaslužan je što je on postao stalni gost Gradske biblioteke. Gondola njegova života često je plovila kroz biblioteku. Lutao je među policama kao dječak čitajući bajke i slikovnice, kao mladić tražio utjehu u gorkim stihovima poezija a evo sada, kao čovjek, još uvijek luta u potrazi za smislom života. Nije ga našao, zato je kao starac još uvijek bio gladan znanja i tražio odgovore o smislu života.
Ipak, odgovor je bio tu. Život je agonija, koprcanje, gušenje dugo pedeset godina. Prvo jutro u pedesetoj godini osvanulo je kišovito i mutno. Biseri kiše klize oknom, siva patina mutnog oblaka spustila se po gradiću. Jesenja vlaga mokrim čaršafima pokrila je naselje sa žutim fasadama. Prvi osjećaji tog jutra najavili su stanja razočarenja, odbačenosti, nepoželjnosti i usamljenosti. Osjećao ja neopisivu usamljenost.
Razočarenje? Šta je rođendan? Ništa! Svaki čovjek u suštini je samo jedno veliko dijete. Ne raduje se rođendanu zbog samog rođendana, nego zbog torte, kolača, posjeta, poklona. Ma kako se pretvarali i glumili, pod plaštom svega krije se samo to. To je dan kad oni koji su ti dragi trebaju reći bar jednom godišnje da te vole i potvrditi svoju ljubav, pažnju. Čovjek ne smije biti sam za svoj rođendan, čovjek je bio sastavni dio svoje majke. U samoći čudne misli padaju mu na pamet, zbunjen je. Oči neprestano gledaju ka vratima, uši su napregnute ne bi li čule zvonce. Rođendani su dani iznenađenja, tad je sve moguće.
-Možda je iznenađenje na pomolu? – tješio se. Pogled sve češće leti ka ulaznim vratima. Nada je tu ali sve manja i manja. Udaljava se od obale kao parobrod, smanjuje dok ne izgubi iz vida a samo dim ostane vidljiv kao posljednji njegov trag.
Nepoželjnost? Tamo gdje romantizam prestaje to biti, gdje se i on povinuje zakonima realizma, ono što je čak i za bajku nemoguće, ostvarljivo je tamo negdje u Bosni na jugu svijeta, samo tamo u Bosni vole se i žive Ljepotica i Zvijer, Kvazimodo i Esmeralda. Samo tamo opstaju takve ljubavi, odolijevaju svim preprekama i spletkama. Mnogi su bili protiv takvog braka, kuhali papicu, prijetili, trovali, nagovarali pa eto ipak i pored svega toga došao je na ovaj svijet. Neželjeno dijete bačeno je u život. U majčinom licu punom grča vidio je da ga je ona iskreno željela. Milovala je malo krvavo, mokro tijelo kao nešto drago, samo njeno. Plač i krik novorođenčeta razvukao je njene usne u osmijeh na napaćenom licu. Za ostale članove rodbine sa obje strane nije bio poželjan jer njegovim rođenjem bračna veza je još više ojačala pa samim time postala još većom preprekom. Ipak, na majčinom licu negdje iza ponoći ugledao je nejasan osmjeh. Iskinut i otrgnut iz njenog tijela, kao tumor, bačen je u svijet kao nešto nepoželjno, kao smetnja, kao slutnja, kao zebnja. Tad je prvi put spoznao da je život porođajni bol. Trudovi.
Odbačenost je jednaka kao i nepotrebnost, druga strana medalje. Teško je kad se čovjek tako osjeća, to je krnjav fildžan, čuvaju ga za nuždu, za manje vrijedna gosta. Čovjek se pita vrijedi li i važe svoje mane i vrline na tasu sudbine.
Usamljenost? Brak nije lijek za usamljenost. Djeca odrastu i odu. Ljubavnici nisu lijek za sve. Seks nije konačno rješenje. Ako ste život pretvorili u dugu bolest, onda je smrt jedini lijek... piše u Strahu od letenja – Erice Jong.
-Ja nisam u svijetu, svijet je u meni. – sinula mu je spasonosna ideja.
Sjeo je za stol, uzeo papir i olovku i počeo pisati. Bila je jesen, doba kad zimske depresije kucaju na vrata. Bio je očajan. Pomišljao je i na samoubojstvo. Ipak, odlučio se na bezbolnije umiranje, posvetio se pisanju. Tako je iznevjerio svoju teoriju da nikada neće pisati ako to bude ispod nivoa njegovog idola Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Ali očaj otvara neka druga vrata i čovjek mijenja svoje mišljenje. Ne samo mišljenje, čovjek mijenja i svoje poglede na svijet, na život i njegovu filozofiju. Dugo je među prstima vrtio hemijsku olovku sve dok je nije pritisnuo na jadan list papira. Kroz tanki lijevak, kroz vrh uloška hemijske olovke, polako se cijedila njegova muka, ostajala na papiru i sagarala ga i poganila. Njemu nije bilo lakše ali pisanje je postalo navikom, njegov unutrašnji monolog. Razgovarao je sa sobom. Ponovo se sjećao već preživljenog.
-Stat ću na prekretnicu svog života i prepravljati budućnost tako što ću ispravljati sve svoje greške koje sam učinio tokom prošlosti.
Sjećanja ga ponesoše na krilima mašte. Vidio je školske klupe, treći razred osnovne škole i sebe kao piše njeno ime u teci. Pisao ga je skrivajući se da ga neko od djece ne bi otkrio. Vesna... Vesna. Drugog dana napisao je ljubavnu poruku, nosio je u oznojenoj ruci i namjeravao joj je krišom dati kad budu na odmoru ili kad se završi nastava. U dugačkim hodnicima pred učionicama bile su poredane cipele, hodalo se u papučama. Čekao je na pogodan trenutak da joj uruči pisamce, možda dok bude navlačila čizmice ili oblačila kaputić. Ali, nikada ga nije uručio. Prolazili su dani i godine ali on nije smogao snage da ga uruči. Evo i ovog rođendanskoga jutra javi mu se Vesna, ne ona prva što mu je srce zapalila već božica iz slavenske mitologije. Pojavila se nošena krilima Striboga boga vjetra i vazduha. Stribog ju je, na krilima lakog i prijatnog povjetarca, donosio svakog proljeća. Viša sila javila se u liku lijepe žene što nosi proljeće na dlanu dok se oko nje budi zaspala priroda. Kosa joj puna zlatnih zvončića, oči krupne kao cvijet breskve, koža meka kao grančice vrbe. Oko nje lete lastavice, rode, pršti polen i maslačak. Hoda graciozno, priroda joj se klanja. Otvaraju se latice behara i smiješe.
Mašta se tu zaustavi. Pred njim papir i olovka. Sad ga je mučilo pitanje: Šta bi bilo da je dao, da je smogao hrabrosti i pružio ceduljicu sa ljubavnom porukom? Šta bi se desilo? Kojim putem bi krenuli njegovi životni tokovi? U mitologiji Vesna je bila ta koja pobjeđuje božicu leda i mraka Moranu. U životu... niko to ne zna? Ali u literaturi je sve moguće.
-Ovdje bih trebao prepraviti životni tok. – pomislio je. Zastao je s pisanjem, zamislio se i napisao debelim slovima:
Ne.
-Da li se kajem? Ne, ali ipak... tako bi želio da ova moja jesen bude proljeće! Iscrpljeno tijelo napustiše dvije Vesne, dok nova sjećanja po mozgu bjesne. – zapisa na papiru.
Nije prijatan osjećaj stajati na raskrsnici sa prljavim vešom i mijenjati istoriju vlastita života. Bio je na služenju vojnog roka kad je prvi put pokušao samoubojstvo. Otrovao se jer nije mogao podnijeti odvojenost od kuće, ovisnost o majčinoj brizi. Tad je jedva preživio. Ljekari su sa strepnjom čekali reakciju mladog organizma na otrove koje je trabalo pobijediti i apsorbovati. Preživio je. Sad, kad je sve to analizirao hvatao ga je strah jer da je tada umro njegov životni put bio bi zatrpan zemljom. Nešto ga je spasilo, sačuvalo mu život. Spoznao je jednu činjenicu, da ima svog anđela čuvara koji neprestano bdije nad njim. Poželio ga je upoznati. Kažu da je to neko koga čovjek upozna za životu ali nije svjestan da je to njegov anđeo čuvar.
-Opiši sebe! – govorio je.
-Kako? Nema ništa teže na svijetu od toga, čovjek je subjektivan kad sebe opisuje. Ja trebam biti iskren, ne pretjerivati, biti objektivan u onoj mjeri koju iziskuje jedna samoanaliza. Svi nose svoje grijehe. Kriju ih kao zmija noge ali eto ja svoj hoću da razgolitim, da vam ih bacim na pladnju, pod noge da ih gazite i tarete kao staru ponjavu.
-Šta je grijeh? – pitate.
-Grijeh je krasta koja nikao da zaraste. Sami sebi je gulimo i nanosimo bol i usporavamo proces zacijeljena. Kajanje je guljenje te kraste.
Predaja. Opisati ga i staviti na papir, podijeliti ga sa drugima. Olakšanja nema, samo praznina i grozan ožiljak koji ostane, nosi se kao žig na koži teleta ili krave. Čovjek misli da ga svi drugi vide. Evo vam moje muke, sladite se njome! Šta je bio njegov grijeh? Grijeh, jer sam poslušao prirodu, pokorio joj se. Grijeh je jer sam preživio samoubojstvo! Jer sam zavolio knjige, literaturu. Jer sam romantičar. Život je bajka. Zašto sam baš ovo zapisao? Nema čuda, nema bajke, samo surova realnost obojena sivilom i uvijena maglom. Šta reći o ljubavi? Pitao se Kafka. Naslonio je lakat na radni stol i zamislio se. I samo spominjanje te riječi izazva mu blag sjetan osmjeh na licu. Davno je to bilo. Ljubav je ukras života, zvijezda vodilja, Stela. Zaljubljivanje je čarolija koja vremenom postaje navika. Stela, ti si zvijezda. Svjetlost što sija visoko iz svemira. Nevidljivim lančićem ljubavi vezani smo. Ja sam sidro zemlje.
Jutrom puši puno. Tijelo naviklo na nikotin traži svoje. Prvu cigaretu pali u mračnoj prostoriji, kao slijepac napipa je prstima po zatrpanom stolu. Prsti je rutinski smekšaju i stave u usne. Još onako snen dok priprema kafu ona mu visi u ustima. Ruke su mu tada slobodne dok sipaju vodu, otvaraju kutijicu sa kafom. Druga cigareta je najljepša, sjedne baš kako treba, osjeti je punim plućima. U kombinaciji sa prvom šoljicom kafe prvih dvadesetak dimova su tako ukusni da nikada nije zažalio što se prihvatio ovog poroka. Treća, četvrta i sve druge su stvar navike. Automatski obavlja te radnje a da ih nije bio ni svjestan. Pepeljara je već puna, krišom je istresa u vrećicu za otpatke, po njoj baci filter od kafe da prikrije tragove opušaka. Tako on vara samog sebe. Promijeni pepeljaru i sve radnje počinje iznova. Majstor je u sakrivaju dokaza, na taj način uspije prevariti svoju suprugu koja ustaje poslije njega i odmah otvara korpu za otpatke da prebroji ispušene cigarete, prevari i samog sebe te otkloni grižnju savjesti. Samo jedno ne može. Svoja napaćena pluća koja u posljednje vrijeme polako zakazuju. Sumnjiv kašalj najavljuje da mu se ne šali. Ali on i dalje ne namjerava prestati pušiti.
Tako on svako jutro započinje dan. Druga ovisnost je kompjuter i internet. Isijavanje ekrana u mračnoj prostoriji ima hipnotičku moć i očima ne dozvoljava da trepću. Letimično preleti preko novinskih naslova, provjeri poštansko sanduče, kratko odgovori na e-mailove i onda se posveti pisanju. Među prstima lijeve ruke mu zapaljena cigareta, to mu ne smeta da tipka. Ponekad otpadne pepeo na tastaturu, on opsuje pa otpuhne te nastavi sa tipkanjem. S vremena na vrijeme desnom rukom prinese ustima šolju za kafu. Te radnje obavlja ne skidajući pogled sa ekrana. Na čistom bijelom listu papira pojavi se trag slova, sićušan kao mrav. Pokrenu se a iza njega ostadoše tragovi. Prvo jedna linija, pa druga, treća, pa jedna stranica, druga treća.
Otuđio se od ljudi. Volio je šetati, biti sam svoj, kako se govorilo u narodu. Tumarao je ulicama bježeći od znakova civilizacije, tražio dah prirode u polupraznom parku, po predgrađima. Zastao bi pred nekim lijepim vrtom, ispod oka posmatrao cvijetnjak ili ružičnjak, zelene tepihe travnjaka. Strahovit napredak tehnike, civilizacije, nije ga zanimao mada je bio ovisan o svom kompjuteru. Negdje duboko u njemu krila se klica romantizma i prenula bi se kad bi pogledao ljepotu prirode. Ljudsko ime je kod pod kojim su upisani u birokratsku kartoteku opštine, uz njega ide i naslijeđeno prezime nastalo na osnovu nekadašnjih profesija, mana, vrlina, karakternih osobina i drugih stvari koje zapnu čovjeku za oko. Nadimak se stiče tokom života. Nadimak je sam čovjek. Svoj nadimak nije smatrao kao kompliment, naprotiv, vrijeđao ga je. Ljudi su skloni ironiji, vole ujesti drugog tamo gdje najviše boli, za dušu, jer tu rane od zuba slabo zarastaju. Stečeno znanje pritiskalo ga je i postalo mu smetnja u svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima. Nagomilane metafore, kao lastavice nesvjesno izlete iz usta i onda je sve kasno. Ljudi su zavidni na krasnoriječivost i kozerstvo.
Počelo je tako da je na poslu razgovarao sa radnim kolegama. Razgovaralo se o transformaciji. Euforično je pričao o velikom majstoru Kafki i njegovom djelu Preobraženje, pričao je sa ljudima koji baš i nisu razumijeli poentu te pripovijetke, a vjerovatno nisu ni čitali tu knjigu. Zlatan zub zlobno je bljesnuo iz osmjeha jednog od slušaoca. Taj gest nagovještavao je da je tu pakost i zloba i da će se osvetiti zbog vlastita neznanja. I čim je ugledao leđa šapnuo je onom drugom što je stajao pored njega.
-Kafka pametuje.
-Da! Imaš pravo, pravi je bosanski Kafka! – potvrdio je njegov prijatelj.
Naravno da ga je pročitao. Ne jednom, već više puta i svaki put osjećao je isto. Ljudsku nemoć okovanu zebnjom pred sistemom. Pročitao je i druge klasike a Kafka je bio samo jedan u nizu genija kojim se oduševljavao. Ali on je volio prirodu. Očarala ga je svojom ljepotom i zakonima na koje čovjek nije mogao uticati. Gdje god je čovjek umiješao svoje prste nije bilo dobro. Priroda je bila nedodirljiva i to mu se sviđalo.
-Znam da me iza leđa nazivaju Kafkom, ali kad bih sam birao nadimak, zvao bi se Priroda ili Posljednji bosanski romantik. Čovjek želi pobjeći od grube stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti i ispravlja nepravde koje mu je život nanio. Otuda letovi u više sfere mašte. Tamo je ljepše, toplije i pravednije. – znao je reći kad bi se razgovaralo o nadimcima. Razmišljao je hodajući. Poslije svake diskusije osjećao se udaljeniji od ljudi i usamljeniji. Sa usamljenošću povećavala se i zebnja i strijepnje od nekog zla što će mu oni nanijeti. Taj osjećaj nije mogao opisati, on je kao rđa, izjeda čovjeka polako i sistematski, uđe u svaku poru organizma i nagriza ga. Ne bi znao objasniti čega se bojao, jer kad bi znao uzrok lakše bi se riješio posljedica, ovako je bio totalno konfuzan i vječnoj strepnji.
A onda bi zastao pred nekim čudom prirode. Žila života napola izvirila iz trotoara i on je nogom zapeo za nju. Korijen kestena, snaga života tako je velika da je podigla asfalt i zgužvala ga kao staru ponjavu. Nastavio je dalje svoju promenadu. Nije se mogao oduprijeti mislima kad je pred sobom ugledao veličanstveni žbun hortenizija. Modre lopte cvjetova povijale se ka zemlji. Oči su mu zapale za ljepotu cvijeta.
„To je kitir mog djetinjstva!“ – pomisli. Domino efekat sjećanja se pokrenu i pred očima se javi jedna slika iz djetinjstva. Korpa od ispletena pruća, u njoj poskakuju grudve snijega. Energija šećernog ljepila držala je zgrudane kokice kao planete. Sa strana korpe stoje zabijeni fišeci sjemenki pakovani u bijele listove školske teke. Starac prodorna glasa viče: „Kitiri, kitiriii, navali narode! Dva dinara kitir!“
U njemu se javi želja da pojede cvjetnu grudvu hortenzije kao kitir, da je zubima zagrize i osjeti slast nektara. Primakao je nos i mirisao ga, oči se naslađivale neodoljivom ljepotom roza mlake boje cvjeta. A onda iznenada osjeti gađenje. Domino kocka se zaljulja i obori još jedno sjećanje. Pred njim seljak, razgovaraju o žbunu hortenzije pred kućom.
-Zadivljujuća ljepota. Još nisam vidio ovako gustu crvenu boju cvijeta.
-To moja žena održava. Kad koljemo svinje u jesen ona sakupi krv u kantu i njome zalijeva to cvijeće.
Zgrozio se. Cvijet hranjen krvlju izgubio je svoju čar i zanosnu ljepotu, nagnao ga na mučninu i povraćanje. Takvi osjećaji obuzimali su ga kad je bio u društvu s drugim ljudima. Događaj sa hortenzijom ispričao je na poslu prijatelju sa zlatnim zubom. Završio je rečenicom:
-Svi smo mi krvlju hranjeni.
-Ne razumijem!
-Ti si krvlju platio svoju ljepotu. Izvadio si zdrav zub i ubacio zlatni.
-To je moda budalo! – odbrusio je ovaj.
-Ono što je danas moderno ne znači da će biti sutra.
Osjećao je psihofizičke promjene u sebi i oko sebe. Druženje ili bolje reći nedruženje s njima uticalo je na psihu. A onda se desilo nešto neobično i neobjašnjivo.
Odložio je knjigu koju je čitao pred spavanje na noćni stolić pored budilnika. To isto je učinio i sa svojom naočalima. Ugasio stonu lampu i razmišljao u mraku. Iz dnevnog boravka dopirali su prigušeni zvukovi televizije.
-Pametni ljudi kažu da čovjek prije spavanja treba sve svoje probleme skinuti sa sebe i ostaviti na stolić do ujutro. – sjetio se da je negdje čuo. Odlučio je da posluša savjet i riješi se balasta.
Pa ipak nemirno je spavao. Prevrtao se i znojio u snu. Jutrom bi se budio minutu prije nego bi budilnik zazvonio tako da bi ga ugasio prije nego prodorni zvuci probude njegovu suprugu. Tog jutra, čim se probudio i progledao s vana je čuo je trku, ganjanje, gužvu. Odmakao je zastor i krijući se pogledao van. Vidio je da su neki ljudi bili u uniformama krokodilske boje i da jure i ganjaju civile. Nekolicina civila bila je stjerana uza zid. Nemoćno su se štitili ispruženim rukama pred cijevima pušaka. Zaustavi se i vojni kamion sa sivom prašnjavom ceradom. Zarobljene su gurali u njega. Jedan od vojnika, imao je viši oficirski čin, stajao je i komandovao s rukama na kukovima, naglo se okrenuo i pogledao u prozor sa koga je virio Kafka. Uperi prst ka njemu i oštrim glasom naredi vojnicima nešto. Oni pojuriše u haustor, bat bakandža odzvanjao je hodnikom. Kundacima razvališe vrata i uperiše puške u preplašenoga Kafku. Vojnici su smrdili na barut i zgrušanu krv. Pojavio se i oficir koji se polako penjao stepeništem. Oštro je gledao preplašenoga, rekao mu da se obuče. Zastao je i nasmiješio se. Tek tad je Kafka prepoznao zlatni zub u njegovim ustima.
-Ja sam krvlju platio svoju ljepotu, ti ćeš njome platiti svoju pamet. Vodite ga. – naredio je grubim glasom, okrenuo se i teatralnim korakom pošao prema izlazu stana. Osvrnu se na zidove koji su bili pretrpani knjigama. Izvuče jednu od njih, pogleda je i manirom nespretna čovjeka ispusti je. Knjiga s treskom pade pored vojne cipele. On se okrenu prema Kafki i reče -Ups! – te napusti stan. Provaljena vrata klatila su se lijevo desno. I njegovu suprugu izvedoše iz spavaće sobe te ih gurajući natjeraše pod ceradu kamiona. Kamion se zaljulja i krenu, zadnja strana cerade pade i zavlada tama.
Uveli su ih u neko pozorište. Bilo je mračno, oči naviknute na sunce teško su se snalazile u tami. Ispred je bila postavljena velika scena. Bila je ogromna, sa strana su visele naborane, prašnjave kulise bordo boje kao i sjedala. U pozadini nazirali su se obrisi poznatog grada, njegovog grada. Sama scena nije mu se dopadala, nevješto, manirima naivne umjetnosti naslikane građevine izgubile su svoju autentičnost. Kafka je volio teatar ali za ovu predstavu još nije čuo. Potom glumci, većinu je poznavao ali vrzmalo se tu po sceni mnogo poznatih likova iz njegova života. Glavna uloga pripala je Čovjeku sa zlatnim zubom, jer govorilo se o njemu. Pojavio se u onoj istoj uniformi u kojoj je bio kad su ga hapsili. Demonstriralo se paljenje knjige. Dok je palio baklju zlokobno se nasmiješio. Sad mu je cijela proteza bila zlatna. Kafki se gadila predstava, gledao je publiku. Scene su se mijenjale. Razmišljao je o svemu ovome. Strah da će ga streljat nestao je ali ništa mu nije bilo jasno. Nije bilo ni nagovještaja o nekom ratu ili pobuni. Sve je ovo konfuzno i zbrkano.
-U ovom životu ništa me ne može iznenaditi! Bio je moj moto. Pa ipak sve ovo je neki nesporazum. Ne razumijem smisao i svrhu ovog kaotičnog stanja. To je spletka mog radnog kolege. Razapet između banalnosti i kulture. – Ta rečenica bi na najslikovitiji način opisala njegov položaj u sredini gdje je živio. Radio je kao bankovni službenik u Gradskoj banci, posao mu je omogućavao da krišom u ladici drži po neku knjigu i onaj prazan slobodan prostor iskoristi čitanjem. Čovjek sa zlatnim zubom je s njim dijelio kancelariju. Njihovi odnosi bili su čisto profesionalni inače u svemu drugom su se razlikovali. Hedonist i realist, matematičar i pjesnik, banalnost i kultura kratko bi opisali različitost.
Sam igrokaz je odavno započeo, glumci su glumili kao da ih se nimalo nije ticalo to što publika neprestano ulazi i izlazi. Oslijepljeni sjajem reflektora teško da su i mogli vidjeti publiku. Naoružani stražar puškom mu je pokazao na mjesto gdje treba sjesti. Razdvojili su ih još na ulazu, supruga je odvedena u drugu salu gdje su držali žene. Publiku su činili ljudi čudna izgleda, civilne odjeće, mirisali su na proljetno cvijeće. Nesigurno su sjedali na plišane stolice, osvrtali su se oko sebe i teško disali. U svakom pogledu čitale su se strijepnje. Glumcima to ni najmanje nije smetalo. Oni su igrali svoju predstavu bez obzira na njen uspjeh.
Bordo plišana sjedala su bila udobna ali Kafka se neprestano vrpoljio kao da sjedio na mravinjaku. Želio se ispraviti, želio je izaći van ali čim bih se podigao cijev puške bi mu pokazala da sjedi i ne mrda. Htio je otići u drugu prostoriju do svoje supruge. Pozorišna sala bila je u mrklome mraku samo je scena bila osvijetljena i isijavala od reflektora koji su ponekad rasuli svjetlost po glavama gledaoca. Čudna publika nije gledala predstavu, oni su buljili u mračne zidove, u tamne podove, u plišana sjedala karmin boje, u sve, u visoke plafone i ugašene kristalne lustere što su im visili nad glavama, samo ne na scenu. Nisu se plašili ni stražara, ma kako oni surovo izgledali. Ljudski strah ima svoje granice, ima limit kog su oni dotakli i sad im je svejedno.
Kafka je sve češće počinjao da gleda na pozornicu. Nejasan i nerazuman jezik pokušao je razumijeti čitajući govore tijela, mimiku i pantomimu. Odjednom, scena se ukoči, glumci zastadoše u pokretu kao kipovi. Puče puška. Prasak prodorno razbi mračnu tišinu. Odnekud se javi žubor, tiho poteče rijeka kroz pozorište. Zažubori prvo tiho pa huknu silina vodene struje. Zapjeni se i poče plaviti. Publika krenu podizati noge, penjati se na sjedala i ispravljati se. Uspaničeno povikaše, nasta komešanje.
-Dole! Sjedi dole! – prodera se glas čuvara.
Drugi dežurni stražar otvori izlazna vrata. Kroz ram vrata pojavila se svjetlost, mliječna i fluorescentna roza kao hortenzija. Dio vode se odlilo i ponovo zavlada mir. Kafka se osvrtao oko sebe i uvjerivši se da se publika smirila i on uspostavi unutrašnji mir i fokusira sva svoja čula ka sceni. Na svjetlosnom ekranu pojaviše se slova. Pisalo je: Ovo je čudesna scena vaše mašte. Jedna scena sa koje istovremeno može hiljade ljudi da gleda drugačiju predstavu. Vi ste vlastiti režiser, glumac, scenarista.
Kafka se zamisli, zaroni u svoju psihu, u one duboke dijelove psihe gdje misao nikada nije bila. Osjećao se kao ronilac koji je prešao transcendentalnu granicu pritiska vode i došao do dna, do mulja. Ronio je oko potopljene galije ali nije našao ništa zanimljivo i interesantno. Legao je u muljevito dno. Kopao je rukama još dublje i dublje. Iz zamućene vode pred njim se pojavi silueta njegova majka. Slika posta kristalno bistra i čista. Majka sjedi i pije čaj sa nekom damom što joj je došla u posjetu.
-Kad će taj tvoj prohodati? – pitala je nepoznata gošća.
-Ne znam ali mislim da je u životu najbolje puzati. I ja bi volila da sam ostala djevojčica, da nikada nisam narasla. – branila se mati.
Spoznao je da je volio puzati, volio je da ga ljudi sa visine posmatraju. Izgledali su mu daleki. Bio je sitan crv. Zavlačio se pod krevete, pod stolice. Kad su njegovi vršnjaci porasli i počeli hodati on je još uvijek puzao. Odlučio je da ne hoda.
-Hodaj sine! Molim te hodaj! – vapila je zabrinuta majka.
Napunio je petu godinu a još nije prohodao. Malo tijelo je ojačalo ali se nije usuđivao podići. Ni sada se nije mogao sjetiti kad se po prvi put ispravio i prohodao. Kad se prenuo već je bio zagazio u zrelost.
Pucanj ga vrati u javu. Ne samo njega već i aktere na sceni koji kao da su ponovo oživjeli, pokrenuli su se i nastavili igru. Pogledao je oko sebe. Iako je bio mrak vidio je da je sala bila krcata. Kad su mu se oči malo privikle na mrak počeo se osvrtati oko sebe, nazirati druge konture. Iznad svakog gledaoca, neprimjetno je isijavala blaga plava svjetlost. A onda se neki počeli izlaziti. Stražari su ih puštali bez namjere da se umiješaju i zaustave ih. Što je više vremena prolazilo sve više sjedala je ostajalo prazno. Kvadratna svjetlost, roza mliječne boje gutala je publiku. Izlazili su polako, jedan po jedan, samo sad sa manje žubora, manje vjetra. Polako su se dizali i lebdjeli ka izlazu.
-Šta je ovo?- Upitao je nepoznatog čovjeka koji je sjedio do njega.
-Pst! – šapatom je odgovorio i zabuljio se u naslon praznog sjedala ispred sebe.
-Odakle si? – nastavi Kafka
-Ni otkuda! Ja ne postojim!
-Zašto smo ovdje?
-Mi smo griješnici.
-Po čemu smo to zgriješili?
-Jer želimo da smo drugačiji.
-Misliš, jer smo pametniji?
-Da. Nije ovo stara Grčka kad su mudraci vodili politiku. – prošaputa osoba koja je sjedjela do njega. Govorio je tiho, kao da je želio da to ostane njihova tajna, jer i pričati je grijeh.
-Moj grijeh je što ja znam ko sam ja i koliko vrijedim! Znam šta mogu, šta ne mogu! Vjerujem da mogu riješiti sve nastale probleme. Kako sam sretan to što jesam.– reče Kafka.
-Pst! Gleda nas stražar!
-Šta je tako magično u tom kvadratu svjetlosti koji nas mami? – još tiše prošaputa Kafka.
-To ćemo saznati kad na nas dođe red. – odgovori čovjek koji je sjedio pored njega.
Ništa mu nije bilo jasno. Ponekad se otvore i ona druga vrata, ona kroz koja su svi prošli i uđe nova grupa ili pojedinačno osoba po osoba. Zbunjeno se osvrće oko sebe i polako sjeda na prvo prazno mjesto i zabulji se u mrak. Onaj što je sjedio do Kafke drmne ga laktom, nasmiješi se zločesto i polako se pođe dizati i lebdjeti u zraku. Iza njega klapnu sjedalo, podiže se i sklopi.
Eho zemlje koja zatrpava zatutnja mu u ušima. Kafka zavi glavu unazad i pogledah u plafon. Mrak se gubio u kovitlacima i polako mu se ukazao živi vrtlog, klupko zmija kako se skupljalo i istezalo, puzalo polako, iza njihova traga ostajale su ispucale freske kao ljuska kuhanih jaja. Nije se prepao, naprotiv osjetio je neku neograničenu snagu i moć, mogao je njima kontrolisati jer zmije su se pokretale u njegovim očima. Otjerao ih je. Zaželio je nešto drugo! Iz ptičije perspektive gledao je kako se otvaraju krošnje drveća. Poteče jedna riječna munja i voda poče gmizati. Nesta i te slike, oguli se i pade sa plafona a pojaviše se okviri prozora. Nema tu kuća, nema vrata, samo prozori oguljene boje, kvadratni, koji stupaju u cik-cak linijama, kao one karte iz knjige Alisa u zemlji čuda. Na njima odskaču saksije sa cvijećem. U odrazu okna Kafka vidje nekoliko poznatih lica, kako se smiješe dole. Ponekad bljesne sunce sa nekog od njih. Vidi kako jedna ruka navuče zastore, druga izviri i kanticom vode zali cvijeće, vidje kao jedan dječiji prst piše po mrazu smrznutog okna. Prozori se otvaraju i zatvaraju sami od sebe.
Iznenada puče puška.
Ciknuše mnoga stakla. Po njemu se sasu kiša staklenih iglica od kristala izbodoše mu tijelo ali najbolnije je bilo kad mu se dvije velike nožaste krhotine zabiše u oči. Uhvatio je prstima staklo i izvukao. Bol je bila neizdrživa. Spustio je glavu, trljao oči koje su ga pekle. Oko njega mrak, samo je scena osvijetljena i neka dosadna predstava koju nije mogao da razumije. Pogleda gore gdje su bili prozori. Ostali su samo prazni ramovi i klimave, krhotine stakla koje su prijetile da i same otpadnu. Tad mi sinu ideja. Odlučio se na očajnički korak. Digao se, izvukao iz reda i polako uputio ka samoj sceni. Tumarao je mrakom ali bliješteći trag svjetlosti ukazivala mu je put. Publika je počela dobacivati.
-Sjedi budalo! Gdje ćeš! Ne idi njima!
Tad njegovo tamno lice ozari vještačka svjetlost reflektora. Jedna ruka ga uhvati i pomognu da se popne na scenu. Tad se ispravio! Sve mu kosti zapucaše, svi zglobovi škljocnuše, koljena klecnuše. Kao dijete kad se po prvi put okuraži na prvi korak napravio je nekoliko nesigurnih pokreta. Preda njim su glumci plavih očiju sa naočalima metalnih okvira, bijela lica od pudera, rijetke svijetle kose. Na sceni je svijetlo, toplo ali je osjetio nelagodnost. Na sceni se pojavi čovjek sa zlatnim zubima. Hodao je oko njega i gledao prijetećim pogledom.
-Je li to dio igre? – zapitao se Kafka.
-Zapamti! Banalnost uvijek pobjeđuje umjetnost. – rekao je smiješeći se dok su zlatni zubi blještali pod svjetlom reflektora. Priđe i grubo ga gurnu sa scene. Kafka pade ponovo u mrak, što izazva smijeh kod publike. Tiho se povukao i ponovo sjeo na prvo prazno mjesto. Zažmiri. U mozgu su slike. Kaleidoskopske boje blješte njime. Odlučio je da vječno žmiri jer boje su ljepše od svakodnevnog sivila. Čuo je kako otvaraju izlazna vrata, čuo je stihiju rijeke koja odnosi ljude. Njegov red je ostao prazan. Podiže se kulisa. Nije više bila od svile nego prašnjava cerada. Ukaza se ram sunčeve svjetlosti što ga zaslijepi. Izguraše ga van i postrojiše uz jedan izrešetan zid. Stade posljednji u redu od desetorice. Zažmiri. Umjesto rafala zapjevaše ptice. Kafka osjeti da ga neka sila diže i nosi ka nebu, preobražaj tijela odvijao se polako, rukama mahnu i postadoše krila. On sav sretan poleti ka zlatnoj kugli sunca. Smanjivao se sve dok nije postao malen kao tačka.
Mrav slova zaustavi svoj hod na ekranu kompjutera. Među prstima dogorijeva cigareta. Pepeo pade po tastaturi. Opsova i puhnu. Drugom rukom prinese hladnu šoljicu kafe. Sumnjiv kašalj ga je obuzeo. Pogleda u pepeljaru. Pepeo boje cerade prekrio je opuške. Ustade da istrese pepeljaru.
Polako se digao. Pod njim lupnu stolica. Stajao je jedno određeno vrijeme kao neko ko treba donijeti važnu odluku, kolebao se i nekoliko puta kao da je promijenio odluku. A onda je legao potrbuške na pod i počeo puzati. Ponovo je bio sretan.
Primio sam tvoje pismo i odmah shvatio da je od tebe. Najpre sam pomislio da ono istovremeno i nije od tebe, ali samo što sam ga otvorio, odmah sam shvatio da je od tebe, a pre toga sam mislio da ono nije od tebe. Drago mi je što si se vec odavno oženio, jer kada se covek oženi onom kojom hoce da se oženi, znaci da je postigao ono što je hteo. Juce sam primio tvoje pismo i odmah pomislio da je to pismo od tebe, ali sam zatim pomislio da po svoj prilici nije od tebe, ali sam otvorio i video - baš od tebe. Vrlo je lepo od tebe što si mi napisao pismo. Najpre mi nisi pisao, a zatim si mi odjednom napisao pismo, mada si mi vec i ranije, do onda kad mi jedno vreme nisi pisao, takodje pisao. Odmah, cim sam primio tvoje pismo, zakljucio sam da je ono od tebe, a, zatim, veoma mi je drago što si se vec oženio. A to, kad covek poželi da se oženi, onda po svaku cenu i treba da se oženi. Zato je meni veoma drago što si se ti naposletku oženio upravo onom kojom si hteo da se oženiš. I baš si dobro uradio što si mi napisao pismo. Veoma sam se obradovao kad sam ugledao tvoje pismo, cak sam odmah pomislio da je od tebe. Istina, dok sam ga otvarao, prošlo mi je kroz glavu da nije od tebe, ali sam zatim, uprkos tome, zakljucio da je od tebe. Hvala što si mi pisao. Zahvaljujem ti na tome i veoma mi je drago zbog tebe. Ti možda ne pogadjaš zašto mi je toliko drago zbog tebe, ali ja cu ti odmah reci zašto mi je zbog tebe drago. Drago mi je zato što si se oženio, i to upravo onom kojom si hteo da se oženiš. A to je, znaš, veoma lepo oženiti se upravo onom kojom želiš da se oženiš, zato što tada upravo i postižeš ono što si hteo. Eto, upravo zato mi je tako drago za tebe. A takodje mi je drago i zato što si mi napisao pismo. Ja sam još izdaleka zakljucio da je pisamo od tebe, ali kako sam ga uzeo u ruke, pomislio sam: a zamisli da nije od tebe? I zatim sam mislio: ma ne, naravno da je od njega. Otvarao sam pismo i sve vreme mislio: da li je od tebe ili nije od tebe? da li je od tebe ili nije od tebe? I kad sam ga otvorio, video sam da je od tebe. Veoma sam se obradovao i odlucio da i ja tebi napišem pismo. Ima toliko toga da se kaže, ali bukvalno nema se vremena. Ono što sam stigao, napisao sam, ti u ovom pismu, o ostalom cu ti pisati kasnije, jer za to sad uopšte nemam vremena. U krajnjoj liniji dobro je što si ti meni napisao pismo. Sada znam da si se vec odavno oženio. Iz prethodnih pisama sam znao da si se oženio, a danas sam opet video - cela je istina da si se oženio. I meni je veoma drago što si se oženio i napisao pismo. Odmah, cim sam ugledao tvoje pismo, istog casa sam zakljucio da si se opet oženio. Ali, mislim se, to je lepo što si se ti opet oženio i napisao mi o tome pismo. Sad mi piši o tome ko je tvoja nova žena i kako je sve to ispalo. Prenesi pozdrav svojoj novoj ženi.
Odlučio sam da raskrinkam jedno društvo, što i činim.
Počeću od Valentine Jefimovne.
Ova nikakva domaćica nas poziva u goste i umesto jela iznosi na sto nekakav bućkuriš. Ja volim dobro da pojedem i vrlo dobro znam šta je hrana. Meni nećeš zamazati oči nekakvim bućkurišem! Ja ponekad čak i u restoran svratim da vidim kakva im je tamo hrana. I stvarno ne mogu da podnesem kad se na tu osobinu mog karaktera ne obraća pažnja.
Sada prelazim na Leonida Saveljeviča Lipavskog. Taj se nije postideo da mi kaže pravo u lice kako svakog meseca smisli po deset misli.
Kao prvo - laže. Ne smisli ih deset, nego manje. Kao drugo - ja ih više smislim. Nisam brojao koliko ih smislim mesečno, ali sigurno više nego on.
A sada o još jednoj osobi, o Tamari Aleksandrovnoj. Ova osoba se samo naliva čajem i pravi se nedodirljiva. Ona, kao, zna i ovo i ono, kao pametnija je od drugih, i kao zanimljivija je od Tusje.
Sve su to same gluposti! Ja bolje nego svi drugi zajedno poznajem žene i za obučenu ženu mogu da kažem kako izgleda kad je gola.
Tamara Aleksandrovna mnogo misli na sebe. Samoljubivost nije samo greh, nego i porok. Šta ima da se nalivaš čajem. Pogledaj malo oko sebe. Možda postoje ljudi koji su pametniji od tebe.
Evo ja, na primer, nikome ne probijam uši kako posedujem ogromnu pamet. Imam sve što je potrebno da me smatraju velikim čovekom. Uostalom, ja sebe takvim i smatram.
Zato me i vredja, i teško mi je da se nalazim medju ljudima koji su ispod mene po umu, i pronicljivosti, i talentu, a da ne osećam prema sebi potpuno zaslužno poštovanje.
Zašto, zašto sam ja bolji od svih drugih?
