Citati koje bi podijelili s drugima

[medvjed23]

Za sve su krive žene.

Arturo Bandini

[Damir0406]

"Kad vidis da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju - Određen si da živiš ovdje - izgrdio me - e pa živi! I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?" Meša Selimović

[Moll_Flanders]

"Znam tvoj broj i mogao bih te nazvati, ali nema smisla.
Možda si već zaspala, a možda radiš i neke druge stvari.
Možda si sada i bolje izabrala, nisi više onako neozbiljna, ne slušaš valjda samo neke gluposti.
Znam da si govorila kako bi voljela da razumiješ Zaratustru, da gledaš Shakespearea.
Zapravo ti si nadarena, ti to možeš kad hoćeš .
A ljubio bih te noćas.
Znam da je nemoguće, i kažem to tek tako, da shvatiš kako mi nije svejedno
zbog onih zvijezda nad gradom, zbog vjetra nad rijekom i zbog još puno sitnica koje život zaboravlja, a one ostaju i lebde u zraku i oko tebe i oko mene.
Kad se sretnemo, volio bih da imaš onu istu haljinu, čini mi se da je bila plava, zgužvali smo je bar deset puta.
I nikad nemoj reći nešto što bi nas moglo zaboljeti .
Vrijeme je na tvojoj strani -
i to si mi uzela ..."

Željko Krznarić

[_CRVeNa_]

"Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, k'o da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji."
S.Jesenjin

[Arc_Angel]

"Admiration is the daughter of ignorance."
Benjamin Franklin

‎"It takes time to persuade men to do even what is for their own good."
Thomas Jefferson

"I have sworn upon the altar of God, eternal hostility against every form of tyranny over the mind of man."
Thomas Jefferson

"Honesty is the first chapter in the book of wisdom."
Thomas Jefferson

"He who knows best knows how little he knows."
Thomas Jefferson

[cvrcak i mrav]

"osim da ti ga zagorcaju drugi ljudi se nece baviti tvojim zivotom.Osim da ti ga sjebu,drugi ljudi se nece baviti tvojim poslom.Osim da ti sapletu nogu,drugi ljudi nece gledati u tvoje korake!
Sidran

[cvrcak i mrav]

SLOVO O COVJEKU

Prvo

Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjas da se nebo vrati i umnozi

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?

Drugo

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od srebra

Satvoren u tijelu zatvoren u kozi
Sanjas da se nebo sa tom zemljom slozi

Otrgnut od neba zudis hljeba vina
Al u domu tvome

Kad ce domovina?

Trece

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa ce tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba zelis hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da

Hoce da pobije?

Cetvrto
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vjecno zoves sunce

Sanjas da se nebo priblizi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U ziliste sliscen zatvoren u krvi
U tom kolu bola

Potonji il'
Prvi?

Peto

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igriste si strvi i rociste crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad ce tijelo samo da

Postane djelo?

Mehmedalija - Mak Dizdar /17.10.1917.-14.07.1971./

[jedna tamo]

savršena je ona osoba u koju si(i dok si) zaljubljen/a

[Moll_Flanders]

''Nisam se više osjećao nadmoćan, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, već možda gore od toga : uspomena, na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova sad, nije joj ni slična. Zašto je jedna dozvala drugu, više me se tiče ona daleka, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni,odakle sad da se javi?!
Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebna? Nije ona toliko ni važna, već sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije i našlo bi se nešto drugo da boli.''

Meša Selimović, Derviš i smrt

[cvrcak i mrav]

"...Zavolio sam ga, znam po tome sto mi je postao potreban, sto nisam zamjerio nicemu ma sta da je rekao i ucinio, i sto mi je sve njegovo postalo vazno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog. Pa ipak to cinim, makar samo zato da jos jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj zivot.
Vezao sam se uz njega (dobra rijec: vezao, kao u oluji, na ladji, na klisuri) zato sto je rodjen da bude drug ljudima, i sto je izabrao bas mene, ali me neprestano i nanovo odusevljavalo sto moze da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.
Uvijek sam smatrao da je prijatelj covjek koji i sam zeli oslonac, polutina koja trazi dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nuzno dosadan, mada drag, jer izandja, kao zena. A on je cijelac, uvijek svjez i uvijek drukciji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu sto je preduzimao. Nista mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono sto je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjecao nizim. Pitao sam ga jednom, kako to da je bas meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog cega, kao ljubav. A nista ja nisam tebi poklonio, vec sebi. Postujem ljude koji i u nesreci ostanu plemeniti.
Bio sam mu zahvalan na tom priznanju, i vjerovao sam u njegovu istinitost.
Ali mi je njegovo prijateljstvo bilo dragocjeno i zbog mrznje koja je u meni sve vise rasla. Ne znam, sigurno bi mogla da zivi i sama, ali ovako je bolje. S jedne strane sam crn, s druge bijel. To sam ja, podijeljen a citav. Nisu se mijesale ljubav i mrznja, nisu smetale jedna drugoj, nisu mogle da ubiju jedna drugu. Bile su mi neophodne obadvije.
Ulazio sam u Hasanov zivot po pravu prijateljstva, i po njegovoj dobroj volji, ali ako sam se nadao, ili bojao, da ce mi sve njegovo postati jasno i poznato, prevario sam se. Ne zato sto bi ma sta sakrio od mene, vec sto je duboki i sjenoviti bunar, cije se dno ne moze lako vidjeti. I ne zato sto je bas on takav, vec sto su ljudi takvi, nesagledljivi, cim ih bolje upoznamo..."
Mesa Selimovic - Dervis i smrt

[Moll_Flanders]

Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu.
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se , a društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja.
I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odraslog čovjeka, a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena, naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš.
Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti neko pokloni cvijeće.
I nauči da možes mnogo toga pretrpjeti.
Da si uistinu snažan, i da uistinu vrijediš.

Veronica A. Schoffst

[Moll_Flanders]

She said she’d
Love me for eternity
But managed to reduce
It to eight months
For good behavior.
She said we fitted
Like hand in a glove
But then the hot
Weather came and such
Accessories weren’t needed.
She said the future
Was ours but the deeds
Were made out in
Her name.
She said I was
The only one who
Understood completely
And then she left me
And said she knew’ that I’d understand completely.

Ne znam odakle je, ali mi se baš svidjelo.

[CUCINA]

Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu.
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se , a društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja.
I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odraslog čovjeka, a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena, naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš.
Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti neko pokloni cvijeće.
I nauči da možes mnogo toga pretrpjeti.
Da si uistinu snažan, i da uistinu vrijediš.

Veronica A. Schoffst

[fidoremilienko]

Sjede na starčevoj njivi na brdu, starac govori polako, zna vrijednost svakoj riječi i svakoj misli: »Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne govorim to da bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju, ništa više ne očekujem od ljudi i mirno razgovaram sa sobom i o sebi, laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.

Kuća mi je dole u selu, a njiva i vinograd ovde na brdu, pa svaki dan šijem između kuće i njive, imam tako razloga da svaki dan razdrmam zarđale kosti, i imam opravdanje što nešto radim. Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Treba tako, to je moj zadatak i moja životna svrha. Ne pitam je li pravedna, moja je. Živim sam, i nije mi teško. Dva sina su mi otišla u svijet, jedan je sudija u gradu, drugi direktor fabrike. Na što da se tužim? Što njih dvojica nisu ostali u selu? A šta bi njih dvojica radili ovdje? Da je sudbina htjela, njihova životna staza bi bila ovdje, ali eto, njihova putanja je na drugom mjestu, i mekša je i ravnija nego moja. A opet, da požalim što nisam s njima u gradu, a zvali su me i zovu me, to neću, jer svoj život ne bih mogao da zamislim bez ovog tvrdog puta od kuće do njive.

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.

Žena mi je ranije otišla na onaj svijet. Žao ml je što nije poživjela duže, bilo nam je lijepo u životu, nismo se svađali, nismo smetali jedno drugome, bilo nam je drago i da se vidimo i da ćutimo i da porazgovaramo. Ali, eto, njena je staza bila kraća. Takav je život, sve odlazi, ništa se ne vraća, i ne vrijedi plakati zbog toga. Sam se budim u rano jutro, sam liježem u prvi mrak, sam sam po cio dan, osim kad naiđu ljudi spremni na razgovor, tako kao ti. Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.

Sve radim sam, čistim kuću, volim da je oko mene red, spremam sebi hranu, kad radi, čovjek inora i da jede, perem rublje, volim da je sve na meni čisto, okopavam, prskam i obrezujem lozu, sve na vrijeme, s radošću u srcu što sam u stanju da i to radim. Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

Ali, kad ne bude ljudi ni razgovora s njima, i kad se umorim od rada, sjednem u hlad, obično pod ovu maslinu, i posmatram stopu zemlje što mi je sudbina odredila da je obrađujem, i plavu pučinu pred sobom što se uvijek otvara mome pogledu, i svileno nebo nad glavom što ga od djetinjstva gledam da vidim kakvo će vrijeme biti, i da mi bude široko u duši.

Uskoro, znam, mene neće biti, uskratiće mi se slast da gledam nebo i pučinu, tama će biti svuda oko mene, kao što je sada svjetlo. Ko li će roviti ovu stopu zemlje što se zove mojom? Pa mislim kako je to zaista nevažno, ja ću umrijeti, a zemlja će ostati, vječna, i nije mi žao što ću otići, to je zakon, i čovjek može samo željeti da se njegovo izvršenje odgodi a nikako da se ne dogodi, jer je ludo očekivati ono što je nemoguće. Ludo je i žaliti za tim.

Godinama, otkako sam sam, utjeha mi je bio moj magarac, uvijek smo bili zajedno, s njim sam išao od kuće, s njim se vraćao s njive, s njim se razgovarao kao s čovjekom, kao s prijateljem, jer smo to zaista bili. »Kako si proveo noć?« pitao sam svog nerazdvojnog druga ujutru kad sam izlazio iz kuće. »Ja opet nisam mogao da spavam«, žalio sam mu se.
I zaista, ni cio sat ne bih zaspao ucijelo, a oči bi mi se otvorile kao da se nikad neće sklopiti. Nije mi krivo: ako tijelo neće da spava, znači da mu nije potrebno. Pa dobro, bdij onda! Nisam zabrinut zbog toga: nisam bolestan, osjećam to; star sam, a to nije bolest, samo tijelo vene, a to nije moja briga. Ne muči me nesanica što sebi nešto prigovaram, nikakvo zlo nisam učinio nikome, a dobra sam učinio koliko sam mogao, ali to nije za pričanje, pričati o učinjenom dobru, znači isprljati ga. I tako, miran, jer nisam kriv, niti imam razloga za brigu, trudim se da nekako provedem vrijeme između ponoći i zore, prazno, gluho, bezljudno, naseljeno samo ljudskim strahom i čudnim sjenkama koje se pretvaraju u duhove. I znaš li šta tada radim, dok svi u selu spavaju? Razgovaram s dalekim ljudima. Okrećem dugme na svome starom radiju, svijetli se skala zelenkastim svjetlom, žmirka magično oko kao da se javlja živ stvor, tražim daleke stanice, javljaju se znaci kao da neko nekome telegrafiše, čuju se riječi nepoznatih jezika, javi se i muzika. Svijet ne spava, svijet nikad sav ne spava, čini mi se da nisam sam.

Čujem kako polako tapa po dvorištu moj stari magarac, šuška i diše, i zbog njega nisam sam. Voli kad mu se javim i kad ga počešem po leđima, pa hoda oko kuće, podsjeća me na sebe, zna da ne spavam. I tako, ostavim radio i daleke ljudske glasove, i izlazim u noć, tovar mi prilazi i njuška mi koljena, gubicom dodiruje ruke. »Je li ti dosadila noć?« pitam ga. »Ili te, možda, strah od tame?« A on me gura glavom kao da hoće da kaže: »Nije me strah od noći, .već sam te poželio.« Tako popričamo, dodirnemo se, i ja se vratim postelji ili dalekim glasovima, obradovan što svugdje ima ljudi.
Ali, i on je za mene bio kao čovjek. Žalio sam što ne zna da govori, pa smo se sporazumijevali pogledima, ćutanjem, dodirima. Nisam ga vodio na povocu, išao je za mnom kao pas, kao prijatelj, i sam star da bi činio nestašluke. Ako bi i zaostao, radi struka trave u jarku, krenuo bi za mnom čim bi je otrgnuo. Nije žurio, jer više nije bio ni za kakvu žurbu, a možda mu je i životno iskustvo govorilo da nema kud da žuri, išao brzo ili sporo, stići ćeš prerano.

Nalazio sam sve više sličnosti između sebe i njega, kretali smo sve sporije, odvojeni smo od svoga poroda, zajedno noću bdijemo, a danju ćutimo, ne pridružujemo se više društvu, on svome, ja svome, uradili smo sve što je trebalo uraditi, i sad nam je ostalo samo da čekamo.

Nisam više tovario teret na njegova siva, posijedjela leđa, jedva ako bih kadgod stavio zavežljaj tankog granja, za potpalu, pa i tad sam mu objašnjavao da se ne plaši, to i nije nikakva težina, samo izgleda veliko tako našušureno.
I dok je magarac bezvoljno pasao travu ili mirovao u hladu masline braneći se od muha, ja sam polako radio poslove na koje sam naviknuo, i sve, loze, povrće, voće, bilo je uredno, podrezano, okopano, kao da su mi ruke pune snage. Zapustio sam, istina, rastinje koje traži da se zaliva i da se oko njega suviše skače, a više sam se vezao za ono bilje koje je i bez mene zadovoljno suncem i rosom. Radim i odmaram se, samo što se sad više odmaram nego što radim, i ponekad objašnjavam magarcu: ne može se više kao nekada.

I govorio sam mu: što si se snuždio? Zar zato što više ležiš nego što stojiš na nogama i lijeno čupkaš travu oko sebe? Zar zato što ćeš skoro umrijet? Pa šta si ti mislio, da ćeš živjeti duže nego svi ostali? Jesi li ikada čuo da je preživio neko iz tvoga i moga roda? Nisi, niti ćeš čuti. Pa ako nije niko, zašto bismo nas dvojica? Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao da neću nikad umrijeti? Neka me bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt, život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš bog i zadovoIjiš se da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš, kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi...

Kad je počeo sve više da malaksava, kad sam vidio kako mu je teško da ide za mnom od kuće do njive i od njive do kuće, i kako bezvoljno leži kad ja polazim, bez želje da se digne, bez želje da me slijedi, vidim, došlo je vrijeme da se rastanemo. I spremim se, ukrcam na ostrvo svoga prijatelja i prevezem ga na obližnje ostrvce, kuda odvodimo magarce pred smrt. Takav je kod nas običaj. Ostavio sam ga među desetak starih životinja, izgledalo je kao da su se starci sakupili u nekom dvorištu da se o nečem važnom dogovore. Nije ih ni pogledao, samo mi je pomirisao ruku kao da se oprašta, i ostao među dva kamena, obješene glave.

»Obići ću te koji put«, rekao sam mu misleći: ako ne umreš, i želio mu da što duže preživi ovu osudu, kao što je preživio komšijin tovar, pune dvije godine, živeći od oskudne trave i vode s plitkog izvora.

Veslajući od ostrvca, uzalud sam gledao, nismo mogli da vidimo jedan drugoga. Bilo mi je zbog nečeg teško, mislio sam da se vratim, ponovo ga natovarim na čamac, i vratim kući. Ali čemu? Prekršili bismo običaj, a opet bi sve bilo isto. To iz mene govori žalost, a ne razbor. Neka bude kako sav svijet čini.

Dolazio sam svaki dan, donio bih komad hljeba ili kocku šećera, i on je mlitavo uzimao mlitavim gubicama. »Kako ti je s drugovima?« pitao bih ga, a on bi se bez snage češao njuškom o moje rame.

Kad sam ga našao mrtva, zakopao sam ga. Ostali magarci su me ravnodušno gledali krupnim očima.

"Sad čekam na svoj red."

M.S.

[dark_killer]

Proslost je historija,buducnost misterija,a sadasnjost...sadasnjost je dar!-Ona mudra kornjaca iz Kung fu pande

[Klon]

nekad izgubiš, a nekad drugi pobjede

[Moll_Flanders]

"Važno je dopustiti nekim stvarima da odu, da nestanu. Pustiti ih…..i riješiti ih se. Ne očekujte da vam se vrate, da vam priznaju napore, otkriju da ste genijalac i shvate vašu ljubav. Zatvarajte krugove…..ne zbog ponosa ili oholosti, već zato sto se to više ne uklapa u vaš život. Zatvorite vrata, promijenite ploču, pometite kuću, obrišite prašinu. Prestanite biti ono što ste bili i postanite ono sto jeste.” Paolo Coelho

Odličan citat.

[Moll_Flanders]

''Ni zemljopis nije volela. Ne zbog granica. Ne zbog gradova. Već zbog toga što nije htela da prizna... Da je bole kilometri.''

Balašević

[cvrcak i mrav]

"Biti il' ne biti, pitanje je sad. Biti konj pa cutati, ili ne bit' konj. Nego magarac. Pa odgovoriti...
Dilema i ne pruza neke mogucnosti, ali, kad vec do nje dolazimo, priznajem da sam cesce postupao kao drugopomenuti, kompromitovani dugouhi kopitar.
Pa sta?
Konj je, navodno, izraziti pozitivac, ali se bojim da na listi covekovih najboljih prijatelja zauzima vrlo dobro drugo mesto samo zato sto tegli,rmbaci i dopusta da ga jasu.
Ja sam za magarca.
Gore navedeni je, doduse, okarakterisan kao tvrdoglava i nepodobna licnost, ali to se desava svakoj licnosti koja ne dopusta da prave konja od nje."

Dj. Balasevic

[Moll_Flanders]

"...ja nisam za tobom bio onako obično
gimnazijski zanesen

u meni je sve do predaka minirano

dalje
zaista
ne bih imao ništa više da ti javim

jedino
možda to
da si ostala najljepša medalja
iz najljepšeg rata
u kom su mi srce amputirali..."

M. Antic

[Ductus Holedocus]

sjeca li se neko citata iz nekog Mešinog djela(pretpostavljam Tvrdjava),gdje govori nesto kao,parafraziram
mrzim kad odlazis..

[Moll_Flanders]

Ne znam za taj citat, ali iz Tvrđave najviše volim ovaj:

- Onda treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Onda spremi se na put.

[Moll_Flanders]

"‎Postoje oni od kojih ne možete otići i oni kojima se uvijek vraćate. Postoje i oni od kojih ste otišli, a oni jos uvijek nisu otišli od vas. Susretanja, sudaranja... Slučajni i namjerni suputnici… Istopljena prijateljstva… Promašene ljubavi…Po neki ispušten znak….
Gdje tebe da smjestim? U one od kojih ne idem ili one kojima se uvijek vraćam?"

[Damir0406]

Moll ubijaš me

"Tiranstvo je navika; ono posjeduje svojstvo razvitka i konačno se razvije u bolest. Tvrdim da i najbolji čovjek može ogrubjeti i otupjeti od navike, do stupnja zvijeri. Krv i vlast opijaju; razvijaju neosjetljivost. Čovjek i građanin ginu u tiraninu zauvijek, a povratak ljudskoj vrlini, pokajanju, preporodu, postaje za njega gotovo nemoguć. Povrh toga, primjer, mogućnost takve svojevoljnosti djeluju zarazno i na cijelo društvo: takva je vlast sablažnjiva. Društvo koje ravnodušno gleda na takvu pojavu već je i samo u svojoj osnovi zaraženo." Fjodor M. Dostojevski - "Zapisi iz mrtvog doma"

[Moll_Flanders]

E da znaš da mi je drago.

Evo jedna pjesma, koja mi je pravo draga, ali ogromna je, pa ću napisati samo jedan dio.

Tetovirana jesen

...

Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da šute.

Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada još uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ćeš ti?

...

Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.

Ja sam najljepšu pjesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmijehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
ali nije htjela da prizna i nije nas bilo više.

Ko zna... možda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u životu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bijednu svotu.

Da li se ponekad sjeti gledajući kroz tuđa okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli.

Miladin Berić