Da napisem nesto iako je tema zasla duboko u teske podjele I osude... Ako je konfuzno, oprostite, pisem onako bez reda. Bez zlobe, Iskreno, kako ja vidim i BiH i ovo ovdje.
Ja vecinu ovdje ljudi shvatam i prihvatam njihov izbor, bilo da su ostali ili otisli. To je chip, k'o sto Havana kaze, "ne znam zasto, ali ja bez BiH/Sarajeva ne mogu". Ja sam kontra ali zasto ne prihvatiti da je nekom lijepo ili cak ljepse kuci nego nekome vani. Dosta moji drugova je zaista sretno u BiH i mogu bolje vani ali ne zele. Njihov izbor i zelim im svu srecu.
Ja sam otisao prije 15 godina. Nisam bio bez posla, nije ni supruga. Neki prosjek . . .
Zasto smo otisli? Nije zbog love... Znam da ce me sad mnogi osuditi al' svi imamo svoju pricu... ne mozes je mijenjati.
Nisam nikad pridavao vaznost vecini stvari sa kojima se masa mojih prijatelja poistovjecivala...
Fudbal/reprezentacija, rijeke I planine, merak, fildzan viska, vrata kod prijatelja uvijek otvorena, familija, raja, jalija, rostilj . . .Sve je to lijepo ali meni nije prioritetno I bez puno toga mogu I jesam vec dugo. I ne fali mi... Rijetko dodjem u BiH, radi roditelja nekad ali dok su pri zdravlju puno cesce dodju kod mene. Kad dodjem dole vodim se parolom " Ne govori ljudima kako im je" ... I mislim da toga ima puno na ovoj temi. Ja imam svoje misljenje ali svakom njegovo i postujem to.
Poslije rata, takve "nase" stvari oko kojih se ljudi okupe su postale jos vaznije ... nekako je atmosfera da se moras utopiti i ponasanjem i razmisljanjem. Ne mogu. I ako se ne slazes, kao sto se ljudi ne slazu recimo na ovoj temi ode to daleko ... U Bosni je, bar meni, problem sto ljudi ne kontaju da ima mjesta za drukcija misljenja, ne politicka nego generalno. Nemamo kao kolektiv tu tolerantnost nego moramo porediti, dokazivati, pametovati, osudjivati i slicno, jer uvijek neko zna bolje i mora odnijeti pobjedu... od tema o sportu do politike.
Malo je u nama tolerancije za drugacije.
Mene rat nije uspio slomiti, ali su me drustvene promjene skrsile do temelja. Cekao sam do 2001, kontao ne moze losije, mora bolje . . . I zdimio. Jedan je zivot, sto da ga trosim cekajuci da bude bolje?
Gledam politicare, doktore, menadzere, privatnike, "obicnu raju" i ne svidja mi se sta vidim. I kad mi je pun dzep i kad je prazan. Zemlja limuzina i ljudi sto mole za lijek. Sredina nestala. Nikakve pare i posao me ne mogu ciniti sretnim u takvoj sredini. Mene takve stvari vise pogadjaju nego kolicina novca na racunu. Naravno da je posao/ novac bitan ali kako uzivati u njemu ako ti komsije do tebe jedva vezu kraj s krajem? Ne mogu ni to... Ne mogu, kao sto vidite puno toga
. A nisam razmazen i zvot me nije mazio.
Da se razumijemo nisam vani ni zbog opere
ni zbog muzeja. Jednostavno I prije rata dok sam bio pubertetlija, zelio sam ici vani, vidjeti, konstantno uciti (ne formalno
), imati osjecaj slobode a ne pripadnosti... Drzavi, gradu, fudbalskom timu, kvartu ...
Otac mi je cesto znao reci da sam repa bez korijena. Shvatam i te njegove rijeci ali takav sam kakav sam.
Ovdje volim sto ne znam komsiju i sto on mene ne zna. Druzim se s kim zelim, a s kim ne, jako je jednostavno izolovati se od takvih. U biti nista ne moram sto ne zelim/sto okolina smatra da covjek treba a ono sto volim i radim, vecinu ovdje zaboli neka stvar ... Svi/vecina gledaju svoja posla i zive svoj zivot. Ima i ovdje, kao i svugdje, primitivizma i krkanluka (definicija je naravno subjektivna stvar) ali kao sto spomenuh, lako je izolovati se od toga.
Ima i ovdje losih strana, nije savrseno, daleko od toga, ko kaze drugacije, ne govori istinu. Ali stvari koje su meni bitne su jako dobro postavljene i rijesene.
Da ne duljim previse, nadam se da nisam nikog nagazio i ponovo izvinjenje ako je tekst konfuzan.
. Na Zapadu, ti poslovi tipa DMa us u principu zadnji poslovi 
.
