Život bez Gordane (3)
Kako umije gaće vezat?
Darinka Vešović, djevojačko Tapušković, umrla je u 73. godini života, prije 33 godine, u beogradskoj bolnici za bubrege, ne pamtim kako se zvala, gdje je u te dane ležala i sarajevska pjesnikinja Dara Sekulić, a ja mislio: jedna od dvije Dare neće odavde živa izići. Sekulićevu sam nedavno sreo i obradovao se što njoj, rođenoj 1931. godine, mozak još radi ko sat.
Kazali su joj: “Majko, došao Marko iz Sarajeva.” Otvorila je sitne oči, koje mi je ostavila u nasljeđe, ali znam da me nije mogla vidjeti, jer su joj zjenice bile zamagljene, i osmjehnula se, od čega joj se lice razlilo u sto zrakastih bora. Da živim hiljadu godina, ne bih mogao zaboraviti njen pokušaj da se, već sa onog svijeta, osmjehne svome devetom po redu djetetu koje je najviše žalila, jer je bilo najnesposobnije za život.
Dok sam bio mali, govorila je: “Ne znam, obraza mi, kako ovo dijete umije gaće vezat.” Nakon što sam odrastao, porodično vijeće je, jedared, predložilo da me se pošalje ne znam gdje po ne znam kakvom poslu, a Darinka je rekla: “Koji Marko? On ne bi umio nać ni zemlje na oranju.”
Kad sam se rasplakao, izveli su me iz njene sobe, a uz njen krevet su ostale najstarija snaha Margita i Gordana. Koja mi je rekla: “Kad je umrla, lice joj je naglo pobijeljelo kao da je neko iznutra navukao bijelu zavjesu.” Svagda sam umio “živeti posredstvom drugih”, kako je negdje napisao istoričar Radovan Samardžić, pa je Gordanina uspomena postala skroz moja.
Darinka je danas u meni življa nego ikad, jer je stožer moga svijeta: u njeno ime skrio sam sve što je valjalo u Crnoj Gori odakle sam 1963. zauvijek pobjegao i koju je moja mati kroz suze klela: “Dabogda se ambisala u stotinu sežanja.”
Kuku mene, kuku mene
Gordana Vešović, djevojačko Mikulić, umrla je u 67. godini 2016. godine, 5. marta u 3,10 u kolima za hitnu pomoć, na putu ka onkologiji na Koševu. Gledao sam njen ropac, ali nisam znao da umire, jer smo se oboje bili spremili za dugu borbu, za našu privatnu opsadu Sarajeva. Kad su joj ljekari otkrili rak, rekao sam: “Zajedno smo predurali pakao opsade, i ovaj nam bar neće biti posve nov.” A Sinan Gudžević, dok mi je telefonom izjavljivao saučešće, kazao je: “Kad pomislim šta vas je sve u ratu satiralo, i Gordanu treba brojati u Karadžićeve žrtve.”
U ratu je bila mnogo sabranija, stabilnija i jača od mene paničara, pa sam se, treći put, u nju zaljubio. Doslovce zaljubio. Toliko mi je bila nova da sam joj jednom kazao: “Kao da tebe varam s tobom!”
Nakon posljednjeg krkljaja, povratila je sok od naranče koji sam joj tog jutra iscijedio, a pošto joj je ostao u poluotvorenim ustima, rekao sam stravljen: “Ugušiće se.” Ljekar joj je nagnuo glavu i sok je iscurio, a onda kazao: “Ona umire. Znam kako ljudi dišu u agoniji.” A ja sam ponavljao: “Dušo moja, dušo moja, dušo moja, dušo moja.” Ne znam jesam li imao suze u očima, ali je sigurno da nisam plakao, jer, kad plačem, od grča ne mogu ni jednu da izustim.
Ljekar je rekao da Zumra i ja iziđemo iz kola, valjda je pokušavao da Gordanu oživi, a ja sam, vani, hodao ukrug i mislio: “Umrla moja duša. Šta ću sad bez duše na zemlji?” Darinka je stožer, a Gordana je duša mog svijeta.
I dvaput sam, po crnogorski, rekao: “Kuku mene. Kuku mene”, ali nisam plakao, jer suze su za male jade, rekla bi Darinka. Našto je Zumra, koja je stalno letala oko bolesne Gordane, a danas leta oko svoje bolesne tetke, rekla: “Daće bog da ne umre.” Ja sam kazao: “Zumro, ona je umrla, shvati.” A Zumra Tutić, moja krasna Bjelopoljka, udarila je u teški plač.
Kad su nas pozvali u kola, Gordanino lice je bilo bijelo kao da je neko iznutra navukao zavjesu. Onda sam se okrenuo medicinskoj sestri, ne znam zašto, možda zato što je bila pobuljena, i kazao kivno: “To što je moja žena umrla prije mene, infarktaša starijeg od nje četiri godine, milion i prvi je dokaz da boga nema.” Medsestra me pogledala kao sumasišlog.
Docnije, Zumra pita: “Znaš li đe smo stali kad je Gordana izdisala.” “Pojma nemam. Nisam ništa vidio osim neko drveće, kao da smo u Vilsonovom šetalištu.” “Ne znam ni ja, ali nismo išli kroz Vilsonovo”, rekla je Zumra. I eto, ne pamtim mjesto gdje umrla žena u koju sam se, za 68 godina zajedničkog života, četiri puta zaljubljivao. Doslovce zaljubljivao. Posljednji put toliko snažno da mi je jednom rekla: “Ja se osjećam napadnuta tvojom ljubavlju. Prikoči malo, pusti me da se naviknem.”
“Bomba-terapija“
Vjerovao sam, oduvijek, i umrijeću sa tom vjerom, da su žene bolja i važnija polovina čovječanstva, čak sam negdje napisao da je ljudskom rodu koji plesnim korakom ide u materinu jedina šansa u oslobođenju robovske, to jest ženske polovine, a glavni krivci ove vjere bile su Darinka i Gordana Ali dok je prva, od uremije, umirala u najstrašnijim mukama, mjesecima, i ja 25 dana to gledao, Gordana nije imala bolove od raka, i u kolima hitne pomoći nije znala da umire, što me bar malo tješi.
I prije nego što se razboljela, imala je oslabljeno srce i pila moje lijekove, a pošto citostatici, poznato je, uništavaju i jaka srca, treća tura hemoterapije ju je dokrajčila. Što sam naslutio kad joj je Alma, psihijatar i žena Tvrtka Kulenovića, došla u posjet, a meni u hodniku kazala: “Ovo se zove ‘bomba-terapija'”. Naježio sam se: ove bombe, kao one, Gordana neće preživjeti.
Paralizalizirano dijete
Ni mrvu ne žalim ni sebe, ni njenu i moju šćer Ivanu, ni njene sestre Ljiljanu i Mirjanu, mada je Mirica, kad sam joj javio da Gordane više nema, u telefon dugo skičala od bola. Žalim jedino Gordanu zato što je umrla, i što je umrla kad je bila najbolja i kad sam prema njoj bio bolji nego ikad, i žaliću je dok me ima.
Sjednem na mermerni rub njenoga groba i kažem joj posve trijezno, suhih čiju: “Boliš me, dušo, do neba, ali ja hoću da me boliš, jer to ti produžuje život: sve dok me boliš, znaću da si živa u meni, a prestaćeš da me boliš kad i ja umrem. I treba da me boliš, mila, jer je gora pomisao da te više nikad neću vidjeti, koja me već desetak puta raspamećivala, i od nje bih mogao jednom sići s uma. Treba da me boliš, jer tada znam da si sa mnom.”
Toliko žaljenje osjećao samo samo kad mi je umrla majka. A pošto smo deset godina čekali da se rodi Ivana, prirodno je što Gordani nisam ostao samo muž već postao pomalo i dijete. Čak sam ponekad prozirao da me voli “kao dijete paralizirano od rođenja”, da citiram svoj davni stih. A hendikepiranu djecu, i to je poznato, roditelji vole mnogo više nego zdravu.
I najmilije mi je od svega bilo kad bi se, uz pripomoć njene majke, moja odrasla Ivana slatko smijala onome što je Gordana zvala “moj blento”, jer sam uporno odbijao da odrastem sasvim, čak znao da to sebi ne smijem dopustiti, jer pjesnik uvijek “kreće od početka, od djeteta”, kako bi rekao Radomir Konstantinović.
Gordanine oči
Ništa od Gordane nisam skrio, ama baš ništa. Kako da išta skrivam od žene čije su mi oči, nakon našeg prvoga susreta i višesatnog sjedenja u kafani, kazale jednom za svagda da njihova vlasnica ne bi mogla nikad nikog ni da uvrijedi, ni na povrijedi, a ovo kaže sin u potoku strijeljanog ibeovca koga je, kao “kopile izdajničko”, do njegove osamnaeste godine, u Crnoj Gori vrijeđao i povređivao ko je htio, kad je htio i koliko je htio.
Niko od onih ko ju je znao ne bi mogao reći da ga je moja Gordana ikad ičim uvrijedila ili povrijedila. I usrećio bi moje oči svaki njen susret sa njenim bivšim đacima: često, kao da su prilazili majci. I kad sam prema Gordani bio crnogorski poludivljak, što se nije dešavalo često, ali se jeste dešavalo, znao sam da su mi njene oči zanavijek suđene.
Njeno Visočanstvo Minđosaveta
Pričao sam joj da sam imao djevojku Ružicu Komar, koja je bila ko avion, ali sam je ostavio nakon otprilike godinu dana, jer mi nije dala, crkla dabogda: vodio sam je kod svoje tetke Milke u Bežaniju, ali zaludu: spavala je kraj mene u hulahopkama, jer se očito držala načela ženi pa jebi.
Od nekih cura doznao sam da je Ružica pred njima plakala: “Marko me ostavio”, a one saosjećale s njom, jer su, pošto sam bio zgodan momak, vjerovale da sam se Ružice najebao, a zatim je nogirao, nisu znale da sam u dvadeset i trećoj godini nevin.
Čak i da je odlučila pustiti me da uđem u “središte njene milosti”, kako bi rekao Ranko Marinković, ko zna da li bih umio obaviti posao, jer nikad nisam vidio Njeno Visočanstvo Minđosavetu, niti znao đe ga treba metnuti, a i Ružica je bila nevina. Kasnije sam čuo da ju je probio bubnjar iz muzičke grupe, više ne pamtim kako se zvala.
Ja izgubio nevinost
Stanovao sam na Grbavici, ne pamtim ni ulicu ni broj, kod Đ. H. to jest kod njenih rodtelja, krasnih ljudi, i njina kćerka, koja je također studirala jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik, jednom je oca i majku ispratila na vikend, potom ušla u moju sobu i razdjevičila me. Sutradan sam Gordani, u koju sam bio već zaljubljen, srećan rekao: “Ja izgubio nevinost.” Nikad neću zaboraviti njen mili pogled koji kaže: “Neka si se, blago sestri, toga belaja kurtalisao.”
Ili je bila očarana što je do juče bio nevin i toliko bezazlen momak koji joj se, kako mi je docnije priznala, vrlo sviđao i pozadugo ga je uhodila i često se trudila da se nađe blizu mjesta gdje je njega bilo, uvijek zajedno sa Azrom Kovačević, svojom najboljom drugaricom još iz osnove škole Silvije Strahimir Kranjčević, koja će na vjenčanju biti Gordanina kuma.
Pošto sam se stidio svoje nemuškosti ispoljene u krevetu, branio sam se humorom, zapravo vicem koji sam čuo od Duška Trifunovića: “Jebavao sam tačno trideset minuta i petnaest sekundi.” Gordana je, u neprilici, ćutala i čekala da objasnim.
“Jebavao sam petnaest sekundi i pola sata se izvinjavao.”
Ne sjećam je li se Gordana nasmijala. Jeste se smijala, najviše kad joj sa interneta čitam tekstove Viktora Ivančića, ali nije se smijala dovoljno, i ostao sam zauvijek gladan tog smijeha u kojem se otvarala prava moja žena bez koje ne mogu danas da zamislim svoje gostovanje na zemlji.
Život bez laži
Pošto sam više od svega na svijetu mrzio laž i život u laži i sa lažima, znao sam da je ne smijem pustiti u svoju kuću, jer to bi značilo da je cijela zemaljska kugla otrovana lažju. I dok su moji prijatelji i znanci okolo faćkali sve što su mogli i uvjeravali supruge da ih obožavaju – stizali su sve – ja sam sva švrljanja van braka pričao Gordani koja je to zvala “avanturicama”, pa mi je bila pomalo i sestra koje sve razumije i sve prašta, tim prije što joj nisam krio da se svega toga kao muškarac stidim: ako izuzmem jedan jedini slučaj, mogao sam biti dobar u krevetu jedino sa ženom koju volim, i uz to, pred Gordanom nisam morao da se dokazujem: ako noćas nije ispalo dobro, sigurno će preksjutra, stoga je na samrtnoj postelji mogla biti u jedno sigurna: da je sa mnom živjela život lišen laži.
Kad smo se jednom vratili sa pjesničkoga putovanja, moj prijatelj svojoj ženi je donio tašnu i rukavice, a ja Gordani samo rukavice. “A što ti, Marko, nisi kupio Gordani tašnu?”, pita me njegova žena. “Ja svoju ženu ne varam”, odvratio sam, što je trebalo da bude duhovito, a evo pune istine: i da sam je prevario, sve bi joj kazao i ne bih morao da se iskupljujem tašnama. Htio sam joj kupiti cipele, ali joj nisam znao broj noge, ne znam ga ni danas, a kako ću ga znati kad je Gordana imala hod koji se ne može naučiti, jer se s njim rodiš ili ne rodiš, hod kakav nikad prije nisam sreo, niti ću ga više ikad sresti na zemlji.
Kad sam se prvi put zagledao u njene oči, bilo mi je kao da sam napokon došao kući, a Gordanin hod i držanje bolje će od mene opisati unuka mog pokojnog prijatelja Mustafe Đulizarevića. Njegova kćer Selma, slikarka koja živi u Beogradu, dovela kćerkicu u Sarajevo, i Gordana otišla da se sa njima, ne znam gdje, vidi. Nakon što je Gordana otišla, Selma je nešto popovala kćerkici, a ona je odvratila: “Ali, mama, kraljica Gordana nije tako rekla.” Otkud kćerki kurirke u preduzeću takav hod i držanje, to zna Alah, pod pretpostavkom da ga ima.
Blagosloven taj dan i mjesec i godina
I do smrti je, golim prisustvom u mom životu, pravila od mene čovjeka boljeg no što jesam, pomalo me rađala svaki dan. Ja sam rano, od svoje 19. godine, pristao na sebe kakav jesam, i nikad se pred drugima nisam pravio boljim, ni pametnijim, ni talentiranijim nego što sam, ali sam iza ženidbe znao da bi bilo sramotno pored Gordane ostati crnogorska ćepanica.
Zato mi se, nakon što je umrla, dugo motao po glavi Petrarkin stih: Benedetto sia ‘l giorno e ‘l messe e l’anno. Nikada nisu tuđe riječi toliko potpuno izražavale ono što osjećam. Slično sam joj govorio dok je bila zdrava: “Nek ti je, onog dana na fakultetu, iz ruku ispala tašna, jer je sigurno da, bez tog incidenta, ovog Marka Darinkina danas nigdje ne bi bilo na svijetu.”
I da me nije promiijenila ni u čemu, to što me trpjela cio život bilo bi dovoljno da je blagosiljam. Ne znam šta bi se sa mnom desilo da nju nisam sreo, no sigurno je da pisac sa 30 objavljenih i 30 neobjavljenih knjiga ne bi postojao, ali ne možete zamisliti kako je bilo teško živjeti s takvom osobom. Evo jedan primjer.
Avram i Isak
Prevodim poemu Josifa Brodskog Avram i Isak (oko ili preko 600 rimovanih stihova). Dnevno prevedem oko sto stihova i pušim tri kutije cigara koje ubijaju potenciju i nište svaku želju da “nešto opališ”. Uveče liježem sa mišlju na tu poemu, sanjam kako prevodim tu poemu, ujutru ustajem sa mišlju na tu poemu, za stolom ne znam šta jedem jer mislim na tu poemu, kad idem u obavezne noćne šetnje tražim rime za tu poemu, jer sam umio raditi jedino pod opsesijom. Jednom sam, pod opsesijom, preveo za jedan dan 12 francuskih soneta čije mi je bukvalne prevode slala Sunita Subašić-Thomas, a drugi put sam, pod opsesijom, napisao šest pjesma za 16 sati.
Ne kažem da nisam zamjećivao Gordanu, ne kažem da se nisam smijao nečemu što mi je ispričala, ne kažem da je nisam milovao, čak kušao uraditi i nešto više, a ona uzvraćala: “Ostavi se toga. Znaš da ne možeš.” Ne kažem da je svako jutro nisam ljubio u obraz ili u vrat, našto bi mi ona odvratila “dobrojutro”, glasom maličak djevojački umekšanim, za koji nikad nisam ostajao gluh: u to umekšanje stavljala je svu ljubav za mene. Ne kažem da joj nisam prepričavao poneku zanimljivost vezanu za poemu koju prevodim, ne kažem da je nisam zapitkivao: “Je li do tebe doprla agencijska vijest da te volim?”, ali u čemu je Gordani prošlo tih šest dana, kako ih je provela pored mene a bez mene, pojma nisam imao. Sedmi dan ulazim u kuhinju i gledam je “značajnim pogledom” – često je ironično posezala za ovom frazom iz ljubića – sve dok mi, uz smiješak koji me dopola optužuje, otpola oprašta, Gordana ne kaže: “Ti završio posao i sad bi, jelde, nešto opalio?” Jebeš život s takim čoekom.
Još jedan primjer. Siguran sam da je bar pet puta, a vjerovatno i više, kazala: “Od tvojih pitanja: đe su mi ključevi, đe mi je torba, đe mi je dezodorans, đe su mi naočari za čitanje, đe su mi naočari za daljinu, đe mi je ovo, đe mi je ono, jednom ću skočiti kroz prozor.” Jebo život s takim čoekom.
Koliko sve ovo kuća u Beogradu
Desetak dana prije njene smrti rekao sam: “Ja ne znam kako da ti pomognem, osim da te volim.” “I ja tebe volim”, kazala je, drugi i posljednji put u životu, ako ne računam uobičajene fraze na kraju njenih pisama: “voli te Gordana”. Prvi put, kad sam joj rekao da ću otići od nje zbog žene u koju sam se zaljubio, rekla je. “To je u redu. Ali problem je u tome što ja tebe još volim”, riječi koje su mi prošle kroz samo srce. Nije samo to presudilo da sutradan onoj drugoj kažem: “Ne mogu ostaviti svoju ženu.” Na Gordaninom grobu sam se sjetio kolik me očaj hvatao od pomisli da, ostavim li je, više nikad neću gledati njene oči i hod, i da više nikad neću slušati Gordanin glas. Takav život bio bi mi neizdrživ. A od pomisli da će neko drugi grliti Gordanu, popizdeo sam i kazao: “Ti si još moja žena”, i odveo je u krevet, gdje smo se svunoć voljeli. “Nije baš tako bilo, ali hajde”, kazala je Gordana (koja je sve bolje pamtila od mene), kad smo se toga sjećali iz daljine.
Ipak, nikad nije zaboravila očajno lice koje sam donio kući nakon što sam sa onom drugom raskinuo. A ja nikad nisam zaboravio kako nas je pokojna Mira, žena pokojnog Sekule Banovića, moga kuma na vjenčanju, jednom zaustavila na ulici, da malo popričamo, i nakon nekoliko rekla: “Šta vam je? Ponašate se kao da se opet zaljubljeni!”
Prefinjena Mira je pogodila “u sridu”: kad sam shvatio kolika je sreća ne ostaviti Gordanu, uživao sam beskrajno u toj sreći i drugi put se u nju zaljubio, a ona je davala sve od sebe da što prije zaboravim ženu kojoj je trebalo da odem, zato nam je smetao svatko koga na ulici sretnemo, jer smo žurili da se zaključamo u baraku u Velešićima, gdje smo tada stanovali.
Poslije trideset i kusur godina, pitala me: “Kako se zvala žena zbog koje si me umalo ostavio?” Ja joj kažem. “Šta je to bilo?” Htio sam se poslužiti Darinkinim jezikom: digla me žila na se, a pošto nisam bio siguran zna li da je “žila” naziv za ono malo jada u mojim gaćama, odgovorio sam: “Eksplozija”. Nije dalje raspitivala. Sve joj je bilo jasno.
To dvoje “volim te” nadragocjenije je što mi je od Gordane ostalo. To što je, za 48 godina zajedničkog života, svega dvaput, kad se borila za mene i kad se borila za život, rekla da me voli – bilo je posve njensko, to je bila duboko ona. To je ponekad zvala katoličkim odgojem. Bila je zatvorena i vjerovala da se ljubav podrazumijeva, a ja sam ubijeđen da osjećanje ne postoji dok se ne formulira, što je očito profesionalna deformacija. Pošto “insan” znači zaboravko, stalno sam je podsjećao da je volim, i danas mi se čini da je najljepše od svega što sam joj rekao bila razglednica gdje sam napisao: “Volim te koliko sve ovo kuća u Beogradu” iz vremena kad sam bio na postdiplomskom i kad smo bili razdvojeni dvije godine.
Počela beznjenica
Umrla je kao sirotica: kad je izdisala, nikog na svijetu nije imala, ni majke i oca, ni sestara i braće, ni prijateljica ni prijatelja, ni svog “čoeka“, tako me ponekad po narodski zvala. Ostala bez ikog i, sama-samcata u vaseljeni, stala pod krvnikovu sjekiru. Idu mi suze dok ovo ukucavam u kompjuter, jer kožom osjećam i dušom znam u kakvoj pustinji je umrla, a za mene počela beznjenica, kako je Laza Kostić nazvao život i svijet bez nje, bez umrle drage, u čuvenim stihovima:
Iz beznjenice u raj, u raj,
U raj, u raj, u njezin zagrljaj.
U ovim stihovima beznjenica je antonim raju, kovanica za pakao koja sama po sebi zvuči kao minijaturna pjesma. Pošto neće biti našeg zagrobnog zagrljaja, Bogu ću, ako ga nedabojže onamo bude bilo, kazati:
“Četiri pakla sam na zemlji predeverao: pakao djetinjstva, pakao opsade Sarajeva, pakao Gordaninog mrenja, pakao života bez Gordane, i jebe mi se za tvoj pakao!”
Gola istina
Zašto pišem i objavljujem sve ovo? Zato što je sve gola istina. Ovakvim tekstovima istina nije jedino, ali jeste najviše iskupljenje. Odsad mi je živjeti u goloj istini. O opsadi Sarajeva jednom sam napisao (citiram po sjećanju): “Četrdeset i četiri mjeseca živjeli smo u goloj istini, jer onaj pakao niko ne bi mogao izmisliti.” Kad je otišla pod zemlju, Gordana mi je ostavila golu istinu – pakao iz kojeg ću izići tek kad i ja umrem: kakav će to raj biti, bože blagi!
Marko Vešović
08. 04. 2016.
Uh.
, moram priznati da ste mi otvorili oči po pitanju mnogo čega.
nake me obaveze stisle 
u ovoj priči o poeziji nemaju istu težinu. U poeziji (kao i književnosti uopšte) najvažnija je preciznost pjesničkog izraza, njegov stil, tj. način na koji je nešto napisano i taj način je ono što je uvijek novo, dotad nepoznato i neponovljivo. A sam sadržaj napisanog i mora biti nešto (od iskona!) poznato da bi uopšte bilo univerzalno, jer bez univerzalnog nema ni kvalitetne poezije koja traje vjekovima. 
), a ja se npr. ježim na tu vrstu muzičkog izražaja. 
