#1095 Re: Dežulović Fan Club
Posted: 19/09/2019 16:03
by Tempo
Toliko ljudi – a vele da se u poljudsku školjku natiskalo četrdeset tisuća ljudi – na Hajdukovu stadionu nije bilo još otkako je otišao Blaž Slišković Baka, a na tribinama ukinuto stajanje i montirane plastične stolice. A tamo dolje, na golemoj pedesetmetarskoj bini pod semaforom, sav u crnom, raširenih ruku poput Isusa nad Rio de Janeirom – onako kako se pred punim Poljudom do tada smio ukazivati samo Mišo Kovač Bog – pred četrdeset tisuća upaljača stajao je Marko Perković Thompson.
Tko zna što je tom 35-godišnjem pjevaču prolazilo kroz glavu dok je gledao pokorenu masu pod svojim nogama: Zvonu Bobana, Stojka Vrankovića i Dina Rađu kako u počasnoj loži visoko u rukama drži upaljenu bengalku, Ivića Pašalića i Antu Đapića kako cupkaju u ritmu ustaškog rocka, ili Slavka Lozinu, legendarnog suca splitskog Općinskog suda koji sudi optuženima za ratni zločin u Lori, kako pleše po stolicama počasne lože sa suprugama optuženih(!), pazeći valjda da ne ugazi na je-dine dvije stolice koje su te večeri na Poljudu bile prazne - one s rezervacijama na ime «general Mirko Norac» i «general Ante Gotovina»?
Tko zna što je Marku Perkoviću Thomponu prolazilo kroz glavu dok je gledao raspamećenu masu od četrdeset tisuća «ljudi u crnom» - većina je, naime, bila u crnim majicama s njegovim prijetećim stihovima «Opet će se gusta magla spustiti…», a lijep broj njih i pod crnim kapama «na slovo, na slovo» - kako mašu zastavama, crven-bijeli-plavim, ali bogami i onim prilično crnim i kukastim, urlaju «Mesiću, Cigane!» i u glas skandiraju «Thompsone, povedi nas!».
Oni koji ga bolje poznaju reći će, na primjer, da mu u tom trenutku kroz glavu, kao i obično, nije prolazilo ništa. Ja, međutim, ne vjerujem. Pa velebni koncert na Poljudu i služ-beno je bio organiziran kao svečanost desete godišnjice Thompsonove – hajde, nazovimo to tako – karijere. Tu, na hidrauličnom dizalu, desetak metara iznad tla, okruženom sa četrdeset tisuća upaljača, kroz glavu mu je – ako mene pitate - morala proći ona pijana večer u trattoriji «Stefanel» prije deset godina.
Meni barem jest: dok sam te nedjelje na Radio Splitu slušao izravni prijenos Thompsonovog koncerta i razmišljao kako je svijet kratak, a život mali, od te me je davne pijane noći još jednom zaboljela glava.
Bila je ratna devedeset druga, jedna od onih večeri između zadnjeg Ferala i sljedećeg terena, u mitskoj Mirovoj trattoriji. Cijela je opskurna reprezentacija splitskog Rico's ba-ra tu: redikuli s Toća, novinari, muktaši i trgovci srpskim nekretninama, posrnule manekenke, reporteri ITN-a i El Mun-da, pijančine iz kvarta, lokalne kurve, HOS-ovci i vojni po-licajci, šverceri humanitarne pomoći, usidreni pomorci i – tamo, za stolom u kutu - Predrag, ja i četvrti bocun crnog.
Taj je četvrti bocun, po svemu sudeći, kriv što se večeri sjećam kroz - kako bi rekao narodni pjesnik - «gustu maglu». Ono što je izronilo iz magle pamtim, međutim, dobro: sramežljivog mladića duge kovrčave kose, s jedva-tri zdrava zuba u ustima, i tog tipa koji nas je upoznao, i kazetu nekakvu staru, prljavu, i tu gitaru rusticu iz Mirovih zvučnika, i tročetvrtinski rif i ono "u Zagori, na izvoru rijeke Čikoleeeeee!", i opće ludilo u trattoriji, i onda opet «stavi tu pismu opet», pa opet, pa opet, «nećete u Čavoglave, niste ni prijeeeee».
Thompson nam reče da se zove taj tip, ne Tompson nego Thom-pson, sa «h», po onom strašnom puškomitraljezu iz Drugog svjetskog rata kojega on duži u svojoj bojni. I da dolazi iz Čavoglava, da tamo drže liniju prema Mirlović Polju, i da je on tu pjesmu napisao sâm, iz glave. Sjećam se kako smo ga Predrag i ja mrtvi ozbiljni i mrtvi pijani uvjeravali da ima autentičnu ratničku pjesmu, hit rata '92, i da će ta pjesma pomesti humpa-cumpa koračnice i operetne budnice Đuke Čajića i Dražena Žanka. I onda opet vrati kazetu na početak, još jedanput, «tuče thompson, kalašnjikov, a i zbrojevkaaaa, ba-ci bombu, goni bandu preko izvoraaaa…», pa još jedanput, a u trattoriji nered i rasulo.
Sjećam se još da su na kazeti, snimljenoj u nekom primitivnom radijskom studiju, bile četiri verzije «Čavoglava», među kojima i ona hard-core, s uvodom «za dom spremni» i stihovi-ma poput «čujte Baljci, Mirlovići, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji», ali i jedna ublažena, bez bojnog pokliča u uvodu, i bez Baljaka i Mirlovića, srpskih sela oko Čavoglava, namijenjena očito politički korektnom tržištu.
Sjećam se još kako smo se cijelu noć smijali i zajebavali s Baljcima i Mirlovićima, i kako smo poslije te noći teturaju-ći završili u restoranu Emona, gdje je svirao Dino Dvornik, i kako smo pokušali popeti Thompsona na binu, i kako je Dino popizdio, i kako smo kazetu s «Čavoglavama» na koncu uvalili muzičkom uredniku Radio Splita, uvjeravajući ga mrtvi pijani i mrtvi ozbiljni da je zvijezda rođena i da je to pjesma s kojom će Hrvati dobiti rat, i… ostalog se već slabo sjećam.
Ostalo je, naime, povijest.
Deset godina kasnije, isti taj sramežljivi i krezubi mladić, sad na kratko ošišan, s potpuno novim porculanskim zubalom i nekakvim pseudostarohrvatskim medaljonom oko vrata, sav u crnom stoji na gigantskoj bini na Hajdukovu stadionu, pred četrdeset tisuća ljudi pjeva «Sa nebeskih tih visina daj nam, Bože, opet sina, da nas vodi iz bijede sve do pobjede – e, moj narode!», dok politički komentatori poljudski spek-takl ocjenjuju dokazom uzleta ekstremne desnice i najavom parlamentarnih izbora.
Što se to, do vraga, u međuvremenu dogodilo?
Znam da je Marko Perković rečeni Thompson vrlo brzo nakon povijesne pijanke u Stefanelu postao zvijezdom lokalnih, ratnih radio-stanica, koji će u svega nekoliko tjedana, s kazetofona na kazetofon, osvojiti sva hrvatska ratišta, a njegove «Čavoglave» - fakat, jebiga - usprkos bojkotu državne televizije i medija postati hitom rata '92., te pomesti humpa-cumpa koračnice i operetne budnice Đuke Čajića i Dražena Žanka.
Kako je završio rat, bljedila je i slava Marka Perkovića Thompsona, i uskoro je postao samo još jedno grlo u torovima hrvatske estrade, kojega su mediji manje spominjali po hitićima poput «Zmija me za srce ugrizla», a više po tajanstvenom i nikad javno obznanjenom braku s Danijelom Martinović, pjevačicom Magazina. Pa ipak, karizma bojovnika iz Čavoglava preživjela je u vatrogasnim domovima Dalmatinske zagore, te po diskotekama, hrvatskim klubovima i katoličkim misijama Austrije, Švicarske, Njemačke i Australije, gdje je prizemni buzuki-suzuki-hitić «Grkinjo, znaj, svemu je kraj» vrlo brzo postao kultnom «Srbijo, znaj, svemu je kraj».
S tim nasljeđem M. P. Thompson – sada ništa više od groteskne zvjezdice dinarskog rocka, dalekog, retardiranog rođaka Bregovićeva pastirskog rocka iz sedamdesetih – dočekao je siječanjske izbore 2000. godine i odlazak HDZ-a. Paradoksal-no, izborni poraz njegove publike donio mu je novih pet mi-nuta slave: imbecilnim programskim pjesmuljcima kao što je «Ljutu travu na ljutu ranu», te nastupima na mitinzima ekstremnih nacionalista i izjavama poput one «Jebem mater Račanu i svakome tko je glasao za njega!», upravo na jednom takvom skupu u Rogoznici, Thompson je postao njihov glasnogovornik i – hm, molim da me se ne shvati krivo, objasnit ću već u sljedećem pasusu – nešto poput Johnnyja Štulića ljute desnice. Onda je izašao konceptualni album «E, moj narode» i stvari su izmakle kontroli.
Nije meni, naime, svetogrda usporedba s Johnnyjem tek tako pala na pamet, da ne kažem sišla na um: nema tome mjesec da-na kako je jedan novi hrvatski tabloid, najavljujući spektakl na Poljudu, objavio da Thompson nakon koncerta napušta Hrvatsku i seli u – ni manje ni više, ni dalje ni bliže – Australiju! Tamo će, otkrili su novinari, bojovnik iz Čavog-lava pisati svoje životno djelo: povijest Hrvata u pjesmi i stihu na peterostrukom albumu! Thompson je kasnije demanti-rao vijest, ali priznajte – nije li i vama odmah pao na pa-met Branimir Štulić rečeni Johnny, koji je onomad pobjegao u Nizozemsku da u miru dovrši svoje životno djelo, prepjev Ho-merove «Ilijade»?
Meni barem jest: dok sam te nedjelje na Radio Splitu slušao izravni prijenos Thompsonovog koncerta i razmišljao kako je svijet kratak, a život mali, od one me je davne napušene noći još boljela glava.
Bila je osamdeset druga, čini mi se, i jedna od onih večeri između domaće trave i domaćeg zadatka iz nacrtne geometrije. Toliko pak ljudi na Starom placu, pod plinarom, nije bilo još otkako je dvije godine ranije Hajduk tu odigrao zadnju utakmicu. A tamo gore, na bini, raširenih ruku, onako kako se u Splitu do tada smio ukazivati samo Mišo Kovač Bog, pred deset tisuća upaljača stajao je guru – Branimir Štulić Johnny.
Onda je s razglasa poteklo, znate već, «…lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti, loša noć, bježim iz grada, oni dolaze…» – kurvini sinovi!
«Johnny, vodi nas!», skandirali su iz prvih redova, na što je Branimir Štulić odgovarao: «A di da vas vodim, u pizdu materinu?!», pri čemu do dana današnjeg ne znam je li to on samo opsovao, ili poput proroka – u što smo voljeli vjerovati - označio jedino mjesto kuda nas proroci vode.
Dvadeset godina kasnije, na novom Hajdukovom stadionu nekim novim klincima umjesto Johnnyja pjeva Thompson – «Thompsone, povedi nas!» - a umjesto «kurvinih sinova», eto, dolaze «antikristi i masoni, komunisti, ovi-oni, šire sotonske fraze da nas poraze, e moj narode!».
E, moj narode! – oteo mi je Thompson riječ iz usta.
Koncert je završio zborom 40.000 ljudi, «Evo zore, evo da-na», nakon čega sam popio voltaren protiv glavobolje, ugasio radio, zatvorio oči i zamislio da sam u New Yorku, u Folk Cityju ili Joe's Pubu, te u CD-player nježno spustio jedinog Thompsona u mom životu kojega je vrijedilo slušati i poslu-šati, onoga koji je Thompson po ocu, Škotu koji je volio swing, a ne po teškom puškomitraljezu. A Richard Thompson – tako se, naime, zove moj Thompson - u «The End of the Rainbow» danas, tridesetak godina kasnije, zvuči uvjerljivi-je nego ikad. Možda kasno, ali sad mi je jasno: «There's nothing to grow up anymore». E, moj Thompsone!
Sad, recimo, kad razmislim, možda sam ipak te večeri trebao otići na Poljud, popeti se na binu, pred četrdeset tisuća ljudi, zamoliti za malo tišine i lijepo im objasniti: «Ljudi, koji vam je kurac, pa Predrag i ja smo se one večeri samo zajebavali!»
Boris Dezulovic
