Arteta wrote:
To je dobar model privatizacije jer nebi bilo oligarhije ali se opet firme nebi mogle prilagoditi trzistu jer imaju ogroman visak radnika koje treba otpustiti.
Pa polako se krenulo u restruktuiranje... Ljudi su stimulisani da promijene struku, otvore biznis, krenu nekim svojim putem... Ogroman broj privatnih firmi je registrovano na pocetku...
Da, kad me tadašnji američki predsjednik George Bush stariji zvao na razgovor, susreo sam se u Washingtonu i s ondašnjim direktorom MMF-a Michaelom Camdessusom. Razgovarali smo sami, samo s prevoditeljem, od deset sati navečer do četiri ujutro. Ja sam tada točno znao što želim. On je s velikim zanimanjem saslušao moj program, prekidajući me brojnim pitanjima i potpitanjima, pri čemu sam mu rekao i što očekujem od MMF-a. Na kraju je zaključio da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt. „Potpisat cu sve što tražite...”, rekao je doslovce. To je bio samo jedan od razgovora s MMF-om, ali svakako najvažniji.
Skresali smo sve što smo mogli, a najviše vojsku, koja je trošila više od 60 posto ukupnih sredstava s kojima je raspolagala savezna država. Za vojsku smo ostavili samo 35 posto novog, prepolovljenog budžeta. To je golema razlika. Zatim, srezali smo izdatke za administraciju, ali povećali smo sredstva za carinu i policiju. Inzistirao sam na znatnom povećanju plaća carinicima iako su svi bili protiv. Što se dogodilo? Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina bili su vlastiti prihodi federacije. Pritom mislim na porez na promet, trošarine i na carine. Kad smo povećali plaće carinicima, prihodi od carine toliko su narasli da sam predložio ukidanje doprinosa republika i pokrajina. Dakle, svi su u zemlji bili financijski rasterećeni: i privreda i republike i pokrajine.
*Osim uvoznika, upravo su oni platili račun?
Točno, ali platili su samo ono što su prema zakonu bili dužni. Zapravo, carinski je sustav počeo normalno funkcionirati. Zatim, imali smo strašne izdatke za klirinško poslovanje sa Sovjetskim Savezom. Bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izvezlo robu u SSSR i da dobije novac. Ja sam to ukinuo. Najprije su iz SSSR-a morali dobiti klirinške dolare (točnije papire, jer to je bio virtualni novac), za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-a, pa su tek onda te dolare smjeli zamijeniti u Narodnoj banci za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški su se izdaci odmah žestoko smanjili. Milošević me napao da uništavam srpsku privredu iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska, pa i ostale republike.
*Jeste li smanjivali socijalne izdatke, na primjer za zdravstvo ili mirovine, koje su tada u odnosu na prosječnu plaću bile mnogo veće nego danas?
Ne, to nam nije bilo ni nakraj pameti. Svaku stabilizaciju netko mora platiti, ali mi nismo ispostavljali račun ni zaposlenima, ni umirovljenicima, ni bolesnicima. Sasvim suprotno, životni je standard svima porastao. Osim toga, društvene djelatnosti, kao što smo ih tada nazivali, financirale su republike, i to putem posebnih fondova, koji su se punili doprinosima. Ja ne kažem da i tu nije trebalo racionalnije raditi, posve suprotno, ali ta se racionalizacija nije trebala provoditi smanjivanjem prava na liječenje. Međutim, upravo je MMF uvijek tražio kresanje prava i socijalnih davanja. To je razumljivo. Jednim potezom ostvaruju se velike uštede, a činovnicima MMF-a posve je svejedno što ce biti s našim ljudima. Nama, nasuprot tomu, nije i ne smije biti.