Normalno, jer nema više Gospodara u Bošnjaka, kojem bi se uobijačjeno zatvorile oči na sve ono na šta se obično ranije zatvaralo, jer on iluzorno nikada ne gubi, i uvijek se povećava razlika u koristi . Uzimam za primjer da je ovaj Dodik nagrizao ono na šta se stalno neuspjelo pokušavaapostrofirati (
kao završi udarac nekom zamišljenom dijagolu koji bi tekao u pravcu interesa pojedinca, bez smisla u kojem egzistira diskusija) , pa se to zaglavi na istim rečenicama bez nekog šireg značenja, to ima svoj jednostavan termin "banalizacija", kao što postoji banalizacija zla i nečeg trećeg, oličenje opšteg građanskog mišljenja, "
eto samo recite nam u mikrofon bilo šta, neki vaš zaključak".
Dodikov sadašnji odnos prema Kiflinoj kohorti, a još oštriji prema opsadi Sarajeva, Genocidu je potpuno isti od onoga dana kada je promjenio svoju politiku prema Bošnjacima, ali ima jedna kvaka koja Dodiku jako smeta, što u Kifli ne može da pronađe otesanog salonca nalik sebi (
mada mi se čini da je to potajno isčekivao, jer Bake je oduvijek bio pasivni posmatrač koji ima šta da kaže u ime svoje nacije. A šta tek sa onima koji se izjašnjavaju kao ostali?, šta ćemo sa njihovim odbaćenim mišljenjem. Sejdić- Finci?), kako bi mu pomogao da održava svoje raspirivanje vatre.
Bakir je tu i tamo samo bio njegova pista za slijetanje suludih dodikovih misli, on mu, da bi se stekao dojam lojalnog patriote kod površih i nezaiteresiranih masa, odgovori preko novinske prepiske koju mu neko drugi lekturiše i pusti u javnost, i tu se završi sav taj slavni politički Džihad. U okolnostima u kojiem se sve raspada u krnjavoj ali nama dragoj BIH, mora postojati politički pluralizam (
čak i kada nema konkretnog odaziva na njega, i treba vremena da se on ostvari, i to težim putem) kako bi se došlo do održivog stanja, na šta instistiraju i stranci. Samo što se kod nas takav pristup pericipira iz rigidne pozicije etnonacionalizma (
jer nam vlast na nivou BIH uglavnom obitava u takvom sastavu) pa svojom neslavnom silaznom putanjom čitav proces artikulacije završi pod optužnicom da se tu radi o politici izdaje.
Ne postoji kompromis a da nešto nećeš morati dati zauzvrat ( u određenim okolnostima. Google majka oveozemljaskog znanja, pa sve možete provjeriti, serveirano, sve na izvolite

), naravno da se neće nikada ishitreno voditi jedna takva loša politika"razmjene", nije je u većoj mjreri vodio prethodno ni Bakir (
politički koretno), a da se pri tome ne obrati pažnja na očuvanje integriteta i suvereniteta države. Poltika davanja i uzimanja je balansiranje, kako u životu tako u politici, psihologija gotovo ne pravi veću razliku između ova dva slučaja. Pogrešno je da se ovakvoj stvari pristupa sa tako jednim ležernim neodgovornim stavom, i da je neki unutarnji hir i nezadovoljstvo više odraz nedostatka onog formalnog znanja (
o određenoj temi) a i da se neko ne uvrijedi, neformirane ličnosti, koja sve to shvata kao (osobnu. hrv

) uvredu, što i nije. Neće pojedinac otići u krevet na spavanje dok ne podmiri svoju sujetu.
