Iako nisam imao neka velika očekivanja od njih, moram priznati da su mi se u ovom periodu posebno zgadili arapi, izuzimajući Hute i Libanonce. Mnogo više i jače se čuo glas Španaca, Iraca, Italijana ..... O državama da ne govorim. Zato ona priča "my brother" i slična sranja neka proispaju nekom drugom.
Znas li ti bolan sta je gradjanska duznost?sumirprimus wrote: ↑08/10/2025 17:12 Naravno kada 9ica od nas deset nekog napada moja je duznost biti u odbrani. Ljudska i gradjanska. Dodao bih I Tuzlanska punim srcem.
Nevezano, to o cemu govori koelga Tyke je memorijal ili spomenik tuzlanskoj sinagogi srusenoj u ww2. Ne znam koliko znate u tz su postojale 2.zajednice jevreja sefard i askenazi. Ovo je bila askenazi sinagoga.
Kao i ostatak posta tuzna generalizacija I mrznja koja izjeda.Ulazite u krug opasne mrznje prema cijeloj jednij populaciji. Tuzno
Dva krsta se udružila i opet evo nas ovdje. Možda da još pokušaju sa Hindusima 
Jeff Halper iz ICAHD-a reaguje na dogovor između Izraela i Hamasa:
GAZANSKI “DOGOVOR”:
SADA KA PRAVIM PRIJETNJAMA PALESTINSKOM NARODU
Moja prva reakcija na jutrošnju vijest da je postignut “dogovor” između Izraela i Hamasa bila je – olakšanje. Genocid i razaranje prestaju (zasad); taoci, živi i mrtvi, biće vraćeni; stotine palestinskih zatvorenika, koje Palestinci smatraju političkim zatvorenicima, biće oslobođene; i humanitarna pomoć će se dostaviti u Pojas Gaze. To, kao Prva faza sporazuma, samo po sebi je dobro.
A šta je s Drugom fazom? U tom dijelu “dogovora” treba da se vode pregovori o trajnom prekidu vatre, razoružanju Hamasa, potpunom izraelskom povlačenju iz Gaze, većem dotoku humanitarne pomoći i budućem upravljanju Gazom – plus ključna pitanja koja će se vjerovatno protegnuti i na faze 3, 4, 5 i dalje: Ko će upravljati Gazom dok se ne formira i rasporedi neka međunarodna “stabilizacijska snaga”? Ko će upravljati Gazom nakon toga? Hoće li sami Palestinci imati ikakvu stvarnu ulogu u vlastitom upravljanju i odlučivanju o svojoj političkoj budućnosti? Šta znači “deradikalizacija” stanovništva Gaze (tačke 1 i 19 iz Trumpovog plana)? I ko će platiti procijenjenih 45–80 milijardi dolara za obnovu Gaze?
To su važna pitanja kada je riječ o Gazi, ali iz šire političke perspektive, Gaza je izgubila svoju relevantnost. Izrael je tamo postigao svoj cilj – pacifikaciju – eliminisao je posljednje uporište palestinskog otpora protiv 130 godina dugog cionističkog projekta judaizacije Palestine.
Za razliku od Zapadne obale (gdje se takođe sprovodi brutalna, ali malo zapažena vojna pacifikacija, posebno u izbjegličkim kampovima na sjeveru, gdje je raseljeno oko 40.000 ljudi, što je dio izraelskog plana “gazifikacije” Zapadne obale), Izrael nema interes u Gazi osim sigurnosnog (navodno već godinama crpi njena nalazišta prirodnog gasa). Istina, vjerski cionisti bi željeli da se nasele tamo, ali, s obzirom na palestinsko stanovništvo od više od 2 miliona ljudi, Izrael bi radije “odsjekao” Gazu nego da njome trajno upravlja ili, ne daj Bože, da je anektira u “Veliki Izrael”.
Zbog toga je vjerovatno da će Prva faza Trumpovog plana biti i posljednja; ni Izrael ni Trump nemaju stvarnog interesa da se više bave Gazom. Kada se ona jednom stavi pod neku “privremenu” tehnokratsku administraciju i kada međunarodne mirovne snage uspostave sigurnosni režim – uz to da krajnja kontrola sigurnosti ostane kod Izraela, koji može vojno intervenirati kad god želi – Gaza sa svojim “Gordijevim čvorom” problema prestaje biti problem Izraela (ili Amerike). Izrael tada prebacuje fokus na “veliku nagradu” omogućenu pacifikacijom Gaze: normalizaciju “Velikog Izraela”, uključujući i njegove naseljeničke kolonije.
To je ono što slijedi s povratkom Trumpovog plana “Vizija mira” iz 2020. i dovršetkom Abrahamovih sporazuma. U toj široj političkoj slici, Gaza sama po sebi više nije pitanje. Uprkos svom užasu koji je izazvala, “rat u Gazi” je samo utro put normalizaciji izraelskog aparthejda nad čitavom historijskom Palestinom. Abrahamovi sporazumi tako predstavljaju najveću prijetnju palestinskom narodu još od Nakbe.
Dok je naša pažnja, s pravom, bila usmjerena na Gazu i genocid koji se tamo odvijao, to je istovremeno zamaglilo i skrenulo pažnju s politički mnogo važnijeg pitanja: nadolazeće normalizacije cionističke kolonizacije Palestine – razvoja koji Palestincima ostavlja vrlo malo političkog prostora za nastavak borbe za samoopredjeljenje u vlastitoj domovini.
Upravo na tu opasnost sada se moramo usmjeriti – i to hitno
I Halidovog dedu su 1943 godine ubili četnici.
PRILOG ZA BIOGRAFIJU HALIDA BEŠLIĆA
Iz formulara na slici o prihvatanju u Mostaru 1943. godine osmogodišnjeg Sune Bešlića, malog muhadžira koji je izbjegao ispred podrinjskih četnika možemo saznati dosta o porodici rahmetli Halida Bešlića.
Tako iz formulara vidimo da Suno ima desetogodišnjeg brata Muju (Halidov otac) koji se sa majkom te najgore ratne 1943. godine nalazi u izbjegličkom logoru na Alipašinom Mostu. Po ovom podatku na formularu Mujo je rođen oko 1933. godine. Otac Mujin i Sunin, Suljo, je rođen oko 1893. godine i ubijen je od četnika. Rođeni su u selu Vrapci(?), Knežina, Vlasenica.
Halidovog amidžu Sunu primio je u svoju porodicu slastičar, Mahmut Idrizović, koji kasnije seli u Albaniju. Suno nastavlja život u Mostaru, ženi se sa Suadom sa kojom dobija sinove Seada i Suada. Umire 1992. godine i ukopan je u Šarića haremu. Halidov otac Mujo umire 2016. godine.
Nadalje iz formulara vidimo da je u porodicu Idrizović malog Sunu Bešlića 31. 10. 1943. godine doveo aktivista Merhameta učitelj Zaim Mehić koga ustaše kasnije odvode u logor Jasenovac gdje je ubijen.
Merhamet je 1943. godine organizovao svojevrsni Voz spasa sa kojim je više od hiljadu malih siročića iz logora na Alipašinom Mostu udomljeno u mjesta u dolinu Neretve, Konjic, Ostrožac, Jablanicu, Mostar i Čapljinu.
O ovoj najvećoj humanitarnoj akciji u historiji Mostara nije bilo uputno naglas pričati da četničkim koljačima koji su masovno prešli u partizane, pa zauzeli rukovodeće pozicije u novoj komunističkoj vlasti ne bi bilo nezgodno.
Da se ne smiju zamjerati dojučerašnjim četnicima dobro su znali i najistaknutiji bošnjački revolucionari Mostara. Tako iz skoro 600 ovakvih formulara vidimo je amidža i tutor Bećir, koji je odgojio Džemala Bijedića primio u svoju kuću malog Fadila Smajića, porodica Avde Hume primila troje siročića, a najbliža rodbina generala JNA Envera Ćemalovića zbrinuli su čak osmero djece, niko od trojice najpoznatijih mostarskih komunista nije se usudio napisati ni jednu rečenicu o tome! Njihova šutnja govori više od hiljadu riječi.
Valja i tebi sa muslimanima jbg. Što ne smiješ javno to anonimno po forumudrug_profi wrote: ↑09/10/2025 14:25Kako se ti razlikuješ od onih koje ne voliš?
Meni jebiga ti isti ko i oni. Sve ista ***.
Ovaj je najgori. Hinja maliciozna dusmanskamoonco wrote: ↑09/10/2025 15:25Valja i tebi sa muslimanima jbg. Što ne smiješ javno to anonimno po forumudrug_profi wrote: ↑09/10/2025 14:25Kako se ti razlikuješ od onih koje ne voliš?
Meni jebiga ti isti ko i oni. Sve ista ***.
Pa dobro susjed cemu ova zadnja dva pasusa. Mislim znam da si kopirao, nije tvoj tekst. Ali reci da neko nije pricao o ovome, a imali smo sva sudjenja cetnicima, tesko da ovi zlocini nisu spomenuti.anelsol wrote: ↑09/10/2025 15:12I Halidovog dedu su 1943 godine ubili četnici.
PRILOG ZA BIOGRAFIJU HALIDA BEŠLIĆA
Iz formulara na slici o prihvatanju u Mostaru 1943. godine osmogodišnjeg Sune Bešlića, malog muhadžira koji je izbjegao ispred podrinjskih četnika možemo saznati dosta o porodici rahmetli Halida Bešlića.
Tako iz formulara vidimo da Suno ima desetogodišnjeg brata Muju (Halidov otac) koji se sa majkom te najgore ratne 1943. godine nalazi u izbjegličkom logoru na Alipašinom Mostu. Po ovom podatku na formularu Mujo je rođen oko 1933. godine. Otac Mujin i Sunin, Suljo, je rođen oko 1893. godine i ubijen je od četnika. Rođeni su u selu Vrapci(?), Knežina, Vlasenica.
Halidovog amidžu Sunu primio je u svoju porodicu slastičar, Mahmut Idrizović, koji kasnije seli u Albaniju. Suno nastavlja život u Mostaru, ženi se sa Suadom sa kojom dobija sinove Seada i Suada. Umire 1992. godine i ukopan je u Šarića haremu. Halidov otac Mujo umire 2016. godine.
Nadalje iz formulara vidimo da je u porodicu Idrizović malog Sunu Bešlića 31. 10. 1943. godine doveo aktivista Merhameta učitelj Zaim Mehić koga ustaše kasnije odvode u logor Jasenovac gdje je ubijen.
Merhamet je 1943. godine organizovao svojevrsni Voz spasa sa kojim je više od hiljadu malih siročića iz logora na Alipašinom Mostu udomljeno u mjesta u dolinu Neretve, Konjic, Ostrožac, Jablanicu, Mostar i Čapljinu.
O ovoj najvećoj humanitarnoj akciji u historiji Mostara nije bilo uputno naglas pričati da četničkim koljačima koji su masovno prešli u partizane, pa zauzeli rukovodeće pozicije u novoj komunističkoj vlasti ne bi bilo nezgodno.
Da se ne smiju zamjerati dojučerašnjim četnicima dobro su znali i najistaknutiji bošnjački revolucionari Mostara. Tako iz skoro 600 ovakvih formulara vidimo je amidža i tutor Bećir, koji je odgojio Džemala Bijedića primio u svoju kuću malog Fadila Smajića, porodica Avde Hume primila troje siročića, a najbliža rodbina generala JNA Envera Ćemalovića zbrinuli su čak osmero djece, niko od trojice najpoznatijih mostarskih komunista nije se usudio napisati ni jednu rečenicu o tome! Njihova šutnja govori više od hiljadu riječi.
Ja za ovu priču o udomljavanju oko 1000 siročadi iz istočne Bosne u Mostaru i okolini 1943 godine nisam čuo do prije nekih par godina, kada je to objavio gosp. Ahmet Kurt, a pročitao sam mnogo toga o historiji grada.dr_Evil wrote: ↑09/10/2025 15:31Pa dobro susjed cemu ova zadnja dva pasusa. Mislim znam da si kopirao, nije tvoj tekst. Ali reci da neko nije pricao o ovome, a imali smo sva sudjenja cetnicima, tesko da ovi zlocini nisu spomenuti.anelsol wrote: ↑09/10/2025 15:12I Halidovog dedu su 1943 godine ubili četnici.
PRILOG ZA BIOGRAFIJU HALIDA BEŠLIĆA
Iz formulara na slici o prihvatanju u Mostaru 1943. godine osmogodišnjeg Sune Bešlića, malog muhadžira koji je izbjegao ispred podrinjskih četnika možemo saznati dosta o porodici rahmetli Halida Bešlića.
Tako iz formulara vidimo da Suno ima desetogodišnjeg brata Muju (Halidov otac) koji se sa majkom te najgore ratne 1943. godine nalazi u izbjegličkom logoru na Alipašinom Mostu. Po ovom podatku na formularu Mujo je rođen oko 1933. godine. Otac Mujin i Sunin, Suljo, je rođen oko 1893. godine i ubijen je od četnika. Rođeni su u selu Vrapci(?), Knežina, Vlasenica.
Halidovog amidžu Sunu primio je u svoju porodicu slastičar, Mahmut Idrizović, koji kasnije seli u Albaniju. Suno nastavlja život u Mostaru, ženi se sa Suadom sa kojom dobija sinove Seada i Suada. Umire 1992. godine i ukopan je u Šarića haremu. Halidov otac Mujo umire 2016. godine.
Nadalje iz formulara vidimo da je u porodicu Idrizović malog Sunu Bešlića 31. 10. 1943. godine doveo aktivista Merhameta učitelj Zaim Mehić koga ustaše kasnije odvode u logor Jasenovac gdje je ubijen.
Merhamet je 1943. godine organizovao svojevrsni Voz spasa sa kojim je više od hiljadu malih siročića iz logora na Alipašinom Mostu udomljeno u mjesta u dolinu Neretve, Konjic, Ostrožac, Jablanicu, Mostar i Čapljinu.
O ovoj najvećoj humanitarnoj akciji u historiji Mostara nije bilo uputno naglas pričati da četničkim koljačima koji su masovno prešli u partizane, pa zauzeli rukovodeće pozicije u novoj komunističkoj vlasti ne bi bilo nezgodno.
Da se ne smiju zamjerati dojučerašnjim četnicima dobro su znali i najistaknutiji bošnjački revolucionari Mostara. Tako iz skoro 600 ovakvih formulara vidimo je amidža i tutor Bećir, koji je odgojio Džemala Bijedića primio u svoju kuću malog Fadila Smajića, porodica Avde Hume primila troje siročića, a najbliža rodbina generala JNA Envera Ćemalovića zbrinuli su čak osmero djece, niko od trojice najpoznatijih mostarskih komunista nije se usudio napisati ni jednu rečenicu o tome! Njihova šutnja govori više od hiljadu riječi.
Valjda su se u Jugi slavile ofanzive i pobjede, a ne zrtve. Jedino da snimimo kakav film na onu foru kad London salje djecu iz gradova na sela tokom bombardovanja. Na koji nacin bi se zapravo ovo trebalo pricati, i na koji nacin neko treba da istice svoja dobra djela
