Nermin Cengic wrote:
Pravo na Dijasporu
Nermin Cengic
11. 03. 2012
Živjeti na Balkanu, uopšte a kamoli na prelomu vijekova, nije nimalo jednostavna stvar. Nikad nisi načisto gdje si jer nisi ni tamo ni ovamo. Sjećaš se prošlosti, moraš gledati u budućnost, sjedeći uvijek i čini se zauvijek na istoj šišarki koja ti žulja stražnjicu, a na koju se uglavnom ne možeš navići jer nije prirodno da ti je dobro kad te žulja. A trpiti se mora. Jer “živ se insan na sve navikne”, rekli su ti stariji, pametniji, iskusniji, koji su ti svu tu čorbu i zakuhali.
Ne jednom ti je kroz glavu prostrijelila misao kako možda ne bi bilo bespametno nastaviti svoju karijeru ljudskog bića negdje van ovog vječitog trougla, ako ništa drugo ono radi rješavanja banalnih egzistencijalnih problema. U drugom su ti planu ostale (ne)pogodnosti takvog života jer te ovdje natjeralo da misliš samo na jedno, a to je kako preživjeti i na stol hljeb donijeti, a ukoliko ti se desi koje mišljenje više od toga nije ti preporučljivo baš iskakati s njim jer ćeš biti proglašen “nekim ko misli”, a to ovdje nije nikakva preporuka. Naprotiv.
Kreneš i odustaneš sasvim dovoljno puta da ti to stremljenje u karakteru stvori duboku liniju neodlučnosti koja se koncentrično širi i na ostale vrste odluka pa ti odlazak u nepoznato postaje više nalik na filmsku priču sa mogućim sretnim krajem, gdje se ti nakon milion godina i relativno ispunjen, vraćaš rodnoj grudi da dodaš još jednu neostvarenu želju tom mozaiku života – da umreš tamo odakle si potekao i zatvoriš krug koji si za svog vijeka obilazio.
Možda i odeš, redovno si kažeš, jer ovdje je svakim danom sve gore, sve ljuće i sve beskrupuloznije traćenje vremena među ljudima koji ne romore i poglavicama koji jedno te isto obećavaju i govore. Ništa se ne mijenja, a tebi da je – nešto. Nešto što će te izbaciti na površinu s koje si potonuo još prije dvadesetak godina jer si vjerovao da ostankom ovdje i direktom borbom sa čudovištem bivaš na kraju svakog nivoa nagrađen uduvavanjem dodatnog zraka u boce s kisikom koje bi te trebale u konačnici, na onom “game over”, izbaciti na caklenu površinu svježeg jodizovanog zraka koji će izlječiti sve boljke i zarasti sve rane iz prošlih dana. Naravno, to je bilo samo još jedno laprdanje tvoje idealističke imaginacije koja se nikad nije ostvarila, a po svemu sudeći i neće.
S druge strane postoje i ljudi koji su što trbuhom za kruhom, što u strahu su brze noge, već utvrdili svoje stanište negdje gdje neće ni oni ni njihovo potomstvo biti u prilici iznova slušati zvuk istih pušaka ispaljenih iz uvijek istih nebuloznih razloga razdvajanja krušaka od jabuka. Oni su već prebrodili tvoju bolest vječite namjere pomjeranja s mjesta i tebe to jako boli jer nema zemlje kao što je tvoja, pa i to što joj sad ne cvjetaju ruže nije ti dovoljno jak razlog da nešto poduzmeš, pa ni da se s njom pozdraviš i kreneš u upoznavanje nove domovine kako bi je zavolio. Nikad nećeš uspjeti da progutaš svoj jad koji te tjera da procjenjuješ druge, a da ne gledaš sebe, i da sudiš postupcima drugih dok se sam ne držiš vlastitih principa. I uvijek će ti biti krivi oni što su otišli, a ne ovi što su ostali, jer da su i oni što su otišli ostali s tobom sve bi bilo divno i pobjeda bi bila neminovna. Ovako, pobijeđen i nabijeđen, nakon izgubljene bitke, nastavljaš rat ali ne s onima s kojima bi to trebao, s onima koji su ti oduzeli sve što si imao. Nastavljaš rat s jedinima s kojima imaš šanse dobiti ga. Osuđuješ i dalje, gubeći vrijeme, dok ti se osvajači šire i preuzimaju sve više i gramzivije, a ti svoje gađaš otrovnim strelicama i tjeraš ih tamo gdje jesu da se nikad ne vrate i stanu uz tebe u odlučnoj bici smisla sa besmislom.
Kad je sve počelo? Na televiziji je povremeno išao poneki dokumentarac o odlasku radnika van zemlje kako bi, u potrazi za većim komadom mesa, širili bratstvo i jedinstvo naših s drugim narodima. Nuspojava je bilo sekiranje komšiluka koji je svake godine morao gledati kao “radnici na privremenom radu” dodaju po jedan sprat na kući izgrađenoj stranom valutom. Njihove, najčešće, bijele askone su blještale među domaćim tristaćima, stojadinima i fićama.
Koliko te sjećanje služi, a ono je kako godine prolaze sve bljeđe i nejasnije, prve naznake postojanja nekog boljeg života od socijalističkog su prepoznavane početkom ljeta, kada se ulice zašarene raznolikim modnim izričajima i akcentima domaćeg jezika dovoljno karakterističnim da se primjeti kako došljaci nisu iz tvog sela, a ako i jesu baš se foliraju se izgovorom mekog il’ tvrdog R, zavisno odakle dolaze u domovinu na odmor. Sva djeca u ulici bi razrogačila oči od višebojnosti velikih žvakačih guma u dugom, plastičnom repu koji je Larin Sale donosio da počasti djecu koja takvih i tolikih žvaka do tad nisu vidjela.
U školi se doznalo da postoje i domaći izdajnici koji su se po okončanju onog rata ufatili noge i tamo negdje gdje bi završavali svoje putovanje pravili organizacije koje su prijetile ubacivanjem u miran san, sanjan sve dok ga pomenuti u saradnji sa konspiratorima iz baze nisu raspršili određujući odjednom ko je veći ovaj, onaj, naš, vaš i njihov. Selo se tada odjednom ispunilo novim licima koja su držala večernje škole demokratije sa skraćenim programom. Na pitanje ko su ovi, odgovor bi bio – to ti je Mato Ivin što je zglajz’o kad je opsov’o Tita, a i otac mu bio ustaša pa se ispario u Njemačku da ne bi ovdje tuc’o kamen na Golom otoku. Slične je sudbine bio i Derikonja samo što je on plak’o za otadžbinom na Šanzelizeu, dok je Fadil od Mujesirove tetične oblačio Mujesirovu SS uniformu i kleo se u alaha više nego što je priličilo, pa se odlučio na učlanjivanje u neki od džemata u Švedskoj. I svi su oni čekali “da se stvore uslovi”, pa da se vrate u babovinu gdje su gradili – pa sad, kako koji i kako šta. U toj izgradnji im se zakašljalo pa i puška puče, grob se prekopa, u krvi se rodi demokratija.
Sila naroda krenu da traži gdje se ne puca i uglavnom ostade tamo gdje ih je htjelo primit’, naučit’ jezik i zaposlit’. Opet kako koga i kako gdje. I stvori se nova, sad još brojnija, ljetna seoba kada se glavna ulica u vrelim danima zašareni raznolikim modnim izričajima i akcentima domaćeg jezika dovoljno karakterističnim da se ne da ne primjetiti kako oni nisu iz tvog sela, a ako i jesu više ih ne prepoznaješ jer na licu imaju ukočeni nostalgični osmjeh koji im neprestano krasi lica dok gledaju staze svog djetinjstva, odajući time kako već dugo ovdje ne borave. Jer ne pamtiš kad si ovdje vidio nasmijana čovjeka, a i samom ti je osmjeh postao stran do mjere neprimjerenosti.
U neka doba je stig’o i internet, pa su veze postale nešto jače, razmjene mišljenja intenzivnije, želja za spajanjem obostrana. Naravno, nije dugo trebalo da se iz džepova izvuku sujete, podignu tenzije, zavlada zajedljivost i počne novo nadjebavanje. Ovdašnjem nije jasno kako neko tamošnji može osjetiti istu količinu ideološkog seksa kakvu on osjeća ovdje dok mu se o glavi radi. Jer njima je tamo sve potaman, sami euri i dolari im padaju s nebesa bez da se moraju uošte ustat’ sa stolice i odvojit’ od raskošne sofre. Ne poznaje ovdašnji, tamošnje skupljanje crkavice koje je skoro jednako rudarstvo kao i ovdje. Posebno kako je nastala ova recesija, da joj recesiju. Ovdašnji još uvijek smatra da je on jedini koji zna i osjeća svu bol života i življenja, a tamošnji se ne može pomiriti s tim da je ovdašnjem teže nego njemu jer, jebote, živi u svom, na svom, a ne k’o on, tamošnji, u tuđini raspadajući se sve sa suzom nikad isplakanom. Ovdašnji više vremena provede protestujući protiv tamošnjeg koji agituje da se ovo ovdje unormali, jer, smatra ovdašnji, nema on pravo na to i ne zna kako je nama ovdje. Tamošnji opet optužuje ovdašnjeg da samo priča, a ništa ne radi i da je sramota šta mu se radi sa domovinom u koju on želi jednom doći – kad se steknu uslovi.
Tamošnji ne pomišljaju kolika gorčina melje Diku nakon što je deportovan iz Finske kad je devedeset devete bez ikakvih papira krenuo da zgrabi svoju sreću i zbog čega mu je ime na listama zabrana zajedno sa ratnim zločincima, pa sad ovdje mora raditi i dan i noć, i ne pomišljajući kako postoji išta na ovom svijetu osim kopanja kanala, što je prije reintegracije radio i na Grbavici dok je bio u radnom vodu. Ovdašnji, opet, ne pomišljaju šta Vesnu tjera da iz Norveške plače jer ne znaju da su joj otac i mater pred očima zaklani i da još uvijek svake noći sanja kristalno jasnu stvarnost od prije 20 godina i to baš onaj trenutak kad su joj brata na Kazane odveli. I da ona sad, iako bi voljela, nema kome da se vrati.
Ovdašnji je uvrijeđen tamošnjim aktivizmom, a tamošnjem je nejasno zašto ovdašnji u zvijezde ne zakiva njegovu prekograničnu ljubav za domovinom. I svi skupa se tako, umjesto da se zbijaju i bore protiv odavno dobro organizovane nemani koja ih guta, nastavljaju dalje gubiti u nadjebavanju, nadjačavaju i besposlici, dok im vrijeme prolazi, a život gubi smisao jer ga iznova banalizuju i dodatno raslojavaju na ovo i ono, ovdje i ondje, tamo i ovamo, domaće i dijasporu. A ne vide ili više i ne mogu da vide da su svi zajedno postali najveća dijaspora na svijetu. Dijaspora vlastitih života.
Jesi li za to 
da nije smijesno bilo bi pateticno.
