#1067 Re: Smrt Amara Mistrica je poraz Sarajeva
Posted: 22/08/2009 14:37
by cheb
Ubistvo Amara Mistrića: U kafiću Ocho Rios u sarajevskom naselju Čengić Vila ubijen dvadesettrogodišnji mladić
Festival smrti Sarajevo
Jedan sat iza ponoći, u četvrtak 13. augusta, Amar Mistrić pogođen je hicem u glavu. Uzrok: u tek otvorenom kafiću Ocho Rios, poslije isteka radnog vremena, odbio je poslužiti gosta pićem. Zgroženi još jednim hladnokrvnim i svirepim ubistvom mlade osobe u centru Sarajeva, građani su blokirali ulice tokom tri dana. Sve dok ubice, Amarovi vršnjaci - dvadesetdvogodišnji Edin Vuk i Anel Herak nisu uhapšeni. Na ulicama grada ostali su transparenti, ispisani krvavo crvenom bojom: Svi smo mi Amar i Koliko još Denisa i Amara?
Dženat Dreković
"Bio je sretan kad je otvorio kafić, jer je bio na putu da ostvari svoje snove. A četvrti dan je ubijen"
"Alen Pašić i ja smo s rajom navečer gledali fudbalsku utakmicu BiH - Iran u našem kafiću. Amar je radio, njega fudbal nije zanimao. Uvijek je govorio: 'Budale trče za loptom.' A svi smo bili pomalo umorni, još od otvorenja kafića. Amar se spremao da krene kući, predao mi je i kecelju, ali u tom momentu u kafić su ušle tri djevojke. Vratio se i pitao me, sa smiješkom: 'Brate, mogu li ih ja uslužiti?', prisjeća se Emir Hujić početka kobne večeri u kojoj je njegov prijatelj i suvlasnik kafića Ocho Rios Amar Mistrić (23) u sarajevskom naselju Čengić Vila ubijen. Naime, nekoliko minuta poslije ponoći Edin Vuk (22) ispalio je metak u Amarovu sljepoočnicu - samo zato što ga nije poslužio pićem po završetku radnog vremena.
Nije imao šanse da preživi "Pola sata prije ponoći u Ocho Rios su došli Anel Herak i Edin Vuk, koje smo poznavali izviđenja. Rekli smo im da nam je radno vrijeme do 23h, ali da zbog njih možemo ostati do jedan sat poslije ponoći. U tom trenutku u kafiću je sjedila nekolicina ljudi. Tačno četiri minute do 1h, oni su opet naručili turu. Prije toga su popili po dva-tri Heinekena. Opomenem ih: 'Lijepo sam vam rekao da zatvaramo u 1h', na što je Vuk uzvratio: 'Boli me briga. Ja sam naručio, a donesi i ostalima šta piju.' Heraku sam ponovio to isto, da bi on rekao: 'Boli me briga, daj i meni'", nastavlja Hujić priču o Amarovom ubistvu u kafiću Ocho Rios, koji su tek nekoliko dana prije, 8. augusta, otvorila tri dugogodišnja prijatelja - Hujić, Mistrić i Alen Pašić Švabo.
Ne znajući kako da se postavi prema obijesnim gostima, Hujić je upitao Amara šta da rade. "Amar je rekao da nema pojma. Međutim, Vuk je počeo da viče: 'Šta?! Je li to nećeš donijeti piće? Znaš li ti ko sam ja?! Nemoj da pucam ovdje!' Udario je Amara oborivši ga na pod. Još je i stolica pala na njega. Herak se potom zaletio iz zadnjeg dijela kafića, izvadio pištolj i počeo ga udarati njime po glavi. Aida Zuka, naša prijateljica koja je bila u kafiću ga je povukla, i onda mu je pištolj pao. Amar je uhvatio pištolj, a Herak se vratio da ga uzme. Gurajući se, našli su se na drugoj strani šanka, pa sam ja sa šanka uhvatio Heraka. Čuvao sam ga, dok je govorio: 'Pusti me!' Dok ja čuvam Heraka, čujem Vuka kako govori Amaru: 'Pusti pištolj, nećemo ti ništa.' Amar je rekao: 'Pustio sam, pustio sam pištolj.' U tom istom trenutku kada je Amar pustio pištolj, okrenuo sam se - Vuk je tada pucao Amaru u glavu. Herak reče: 'Šta uradi?' Prema riječima očevidaca, Herak i Vuk su ušli u vozilo Seat Ibiza, u kojem su ih na parkingu čekali Almir Bravo i Midhat Čehajić. Odvezli su se, prema saznanjima policije, u pravcu Vogošće. Međutim, policija je u 3.50h pronašla i uhapsila Bravu i Čehajića.
Emirov glas podrhtava dok opisuje stravičan prizor koji je potom ugledao: "Vidim Amarovu desnu stranu lica, mislim da je metak izašao na lijevu. Legao je u komadu na zemlju. Vozilo Hitne stiglo je tri minute poslije, odvezli su ga na CUM. Iza Amara su ostali komadi mozga na podu kafića, lokva krvi metar sa metar i rasute pare, koje su ispale iz kecelje - 76 KM. Ja sam ostao u kafiću, sve čekajući da mi jave da je Amar, ipak, živ."
Amarova bivša djevojka Alisa Ćoso, također je u četvrtak bila svjedok zločina koji se dogodio u kafiću Ocho Rios. Sjedila je pored Amara. "Vuk i Herak su sjedili iza mene kad su tek došli, poslali su nama piće i tražili za sebe. Usluženi su i zamoljeni da idu. Ali, oni su tražili još. Vuk je tada rekao: 'Znate li ko sam ja, nemojte meni proturječiti.' Amar mu je odgovorio: 'Ne znam ko si ti, niti me zanima, ali te molim da napustiš objekat.' Ali, Vuk mu je prišao, udario ga snažno šakom tako da je pao sa stolice. Uplašila sam se i ustala, a onda su svi skočili na noge. Gledala sam kako su ga obojica tukli, jedan od njih, veći od njega, bukvalno, bio mu je na leđima. Heraku je pištolj ispao, Amar ga je uzeo i legao na njega govoreći: 'Sklonite pištolj.' Vuk ga je udario i oteo mu pištolj. Ja sam izašla iz kafića i kroz 10 sekundi odjeknuo je pucanj. Vratila sam se da vidim ko je. Nisam mogla da prepoznam Amara u lokvi krvi. Mozak oko glave. Prepoznala sam ga po rukama, prstenima i narukvicama. Krkljao je. Više nije bio svjestan. Jedan od prijatelja pozvao je Hitnu i ja sam otišla na CUM s ostalima. Čekali smo dva sata, govorili su nam da traje operacija", prisjeća se Alisa.
Mistrić je dovezen u Centar urgentne medicine oko 1.20h - bez svijesti. Konstatirano je da je zadobio teške tjelesne povrede, opasne po život u vidu prostrijelne rane u predjelu glave. Dr. Abdulah Hasanagić, neurohirurg, rekao je za Dane: "U CUM-u je prošao proceduru standardiziranu za takvu vrstu pacijenata, jer, nažalost, radilo se o smrtonosnoj povredi. Bio je, dakle, u jako lošem stanju i jedino što je preostajalo jeste da se pokuša reanimirati. Međutim, on je i dalje bio bez ikakve reakcije, praktično u komi. S takvom povredom mozga nije imao šanse da preživi, pa je egzistirao u toku te reanimacije do 3.25h ujutro. Medicina tu, nažalost, nije mogla pomoći." Mistrić je preminuo u 3,25 sati.
Cijena slobode Dan poslije nemilog događaja, 14. augusta, ekipa Dana stiže u ulicu Džemala Bijedića, broj 71. Na vratima zgrade u kojoj je stanovao Amar s majkom Hanifom i sestrom Amarom zalijepljena je zelena osmrtnica. Ali i na ulaznim vratima zgrada duž cijelog naselja. Na stepeništu sjedi Senada Pašić, komšinica. "Amar je bio najbolji prijatelj mog sina Alena, moje četvrto dijete. Bio je dijete za primjer... Po dva posla su radili, Alen i Emir u Sincru, Amar u buregdžinici Melina na Malti. Družili su se cijeli život, išli u istu osnovnu školu prekoputa. Bile su mu samo 22 godine, a izdržavao je svoju porodicu. U subotu je otvoren kafić, a u subotu mom Amaru dženaza", kroz plač govori Senada. "Zašto mu zločinci uzeše dušu? Šta je trebao Amar biti da bi mogao slobodno da hoda? Kriminalac?! Narkoman?!"
Pred ulazom nailazimo na Alena Osmanovića, Amarovog rođaka. "Nikada to dijete nije pravilo problem. On bi jedino mogao sam od sebe da ukrade da pomogne prijateljima. Bio je strašno vrijedan. Pored posla u buregdžinici uspio je s prijateljima, uz neke pozajmice, malo smo i mi pomogli, da otvori kafić", kaže Alen. Jedan od komšija kaže da su trojica mladića bili kao braća, odrastali su zajedno, a uvijek će se sjećati kako su im "za vrijeme rata i granata donosili vodu".
Vrata Amarovog stana otvara nam njegova strina Dženana Mistrić. Pokazuje nam slike na polici u kuhinji. Traži album sa slikama s Amarine mature. Amara je netom završila srednju muzičku školu, a na maturu je ispratio njen stariji brat kojem je bila vrlo privržena. Kupio joj je i haljinu za matursku večer. Nju ne zatičemo u stanu, a majka Hanifa spava u drugoj sobi. Amarov daidža Kadrija Osmanović došao je k sestri čim je saznao za Amarovo ubistvo. Dobila je, kaže, tri injekcije i popila oko 10 tableta za smirenje. "Od jutros je plakala i kada sam otišao da se dogovorim u vezi sa dženazom, taman sam sjeo u auto, kad zovu me. Kažu, pita Hana gdje sam. Vratio sam se u stan, zagrlio je dok je plakala. U tom je došla Hitna, dali su joj injekciju i zaspala je." Kadrija, rodom iz Potočara, prvi put nakon rata došao je početkom augusta u BiH. Druga dvojica braće, kao i Hanifina sestra, također, žive, u Americi.
Hanifa je prije rata radila u Geoinženjeringu, kao rudarski tehničar. Nakon rata - domaćica. Amarovog oca Fuada zvanog Čarli ne nalazimo u kući. "On je negdje na putu, treba da dođe na dženazu. Amara mu je javila, ali gdje je, ja to ne znam. Mislim da je već dva-tri dana na putu", kaže daidža Kadrija. Amarova nana Hedija Osmanović dodaje: "Gola je to sirotinja. To je dijete zarađivalo hljeb. Hanifin čovjek je u zatvoru u Crnoj Gori. Oni nemaju od čega živjeti, ni struje plaćati, ni hljeba kupovati. Firma u kojoj je radila prije rata raspala se. I Amar je zato pite razvozio, da ima, da kupi i sestri i majci nešto da pojedu i obuku."
Kako sad da živim Hanifa klonulo leži na kauču, kosu je ovlaš prekrila bijelom maramom. Izgleda nemoćno i krhko poput djeteta. "Došli su Zenbo i Nagib, vlasnik Meline, u pet ujutro", prisjeća se kako je saznala da je Amar odvezen na CUM. Drži me za ruku, lica blago uronjenog u jastuk. "Neka vide i znaju svi u našoj Vladi kako je Amarovoj majci. Pucao je ubica jedanput, nisu ga htjeli uhvatiti, pa se desilo da je opet pucao", kaže daidža Kadrija s gorčinom. Hanifa nastavlja. "Nisam išla u bolnicu da ga vidim, neću ni ići. Taj dan sam ga vidjela, krenula sam bila na Otoku s majkom, kad on otvori vrata auta na semaforu. Radio je, razvozio bureke, pa me pita: 'Gdje ste to vas dvije pošle?' Pomislila sam da ga nikad nisam vidjela ljepšeg. Držim pet maraka u ruci, htjedoh da mu dam i zaboravih. On zatvori vrata, ja se okrenuh i rekoh mami: 'Vidi, ne dadoh mu pet maraka.' Nisam ga više ni vidjela." Krupne suze kotrljaju se niz njeno lice. "Noć ranije nije ni spavao u stanu, noćio je u kafiću. Čuvali su radnju njih trojica, mijenjali se..."
Majka ćuti... Diže pogled prema meni: "Hranio nas je, poslije završene srednje zaposlio se u buregdžinici Melina. A završio je smjer za elektroinstalatera i znao je sve oko struje, kad god je šta trebalo popraviti. Ipak, želio je da otvori kafić, da ima nešto svoje, da bude gazda, da mu niko ne naređuje. Digao je kredit. Za mjesec dana sve su sredili u kafiću, sva trojica su farbali, krečili, kupovali. Emir i Alen radili u Sincru, pa im je gazda dao materijal i sve su to njih trojica sredili."
Hanifa kaže da je Amar najviše volio automobile. Želio ga je kupiti čim uštedi mali novca. "A ja sam skupljala na igri grebalica i još mi falilo jedno slovo da dobijem auto. Rekla sam mu prije nekoliko dana: Imam iznenađenje za tebe, ali neću ti još reći. Samo je trebalo f slovo da dobijem golfa, da ga njemu dam." Amar je živio brzo: "Slabo je jeo, često je jeo stojeći, uvijek je žurio negdje. Nikad nije volio da sjedi po čitav dan."
U ratu je, kao petogodišnjak, donosio majci drva za ogrjev. "Sve je on radio. I vodu je donosio, sve što god mi je trebalo. Kao da je imao 15 godina, tako je prodoran bio. Samo ga zovnem, on se stvori. Nikad nije rekao neću", zajeca Hanifa ponovo. "Sada ga nema... Kako sad da živim?!"
Marleyjev anđeo U 17.30 istog dana, Amarove komšije blokiraju glavnu saobraćajnicu na Čengić Vili u pravcu Ilidže. Okupljaju se ispred cvjećare Vjetrenjača u bijelim majicama s otisnutom Amarovom fotografijom naprijed i brojem tri i njegovim nadimkom Mali na leđima. No, na fotografiji Amaru su dodana anđeoska krila, razlog - još jedan njegov nadimak Charliejev anđeo. "Pripremali smo majice za kafić, svaki od nas imao bi 'svoj' broj na leđima - Švabo sedam, Amar tri i ja 13. Ali, umjesto Charliejevog anđela na majicama je trebala biti slika Bob Marleyja, čiju smo muziku sva trojica voljeli."
Građani Čengić Vile postavljaju transparente nasred ulice, krvavo crvenim slovima na bijelom platnu piše: Svi smo mi Amar i Koliko još Denisa i Amara. Amarovi prijatelji i prijateljice plaču, jedni druge tješe. Na glavnoj saobraćajnici pojavljuju se i policajci. Jedan od protestanata diskutira s njima: "Ako morate pisati prijavu, morat ćete protiv svih nas." Policajci ih, pak, mole da ne blokiraju tramvajski saobraćaj. Sjedimo na asfaltu sa Švabom, Emirom, Alisom... Švabo je i dalje u šoku, kako kaže, i nema snage da priča. Alisa, Amarova bivša djevojka, priča o Amaru iz perioda dok su se zabavljali: "Bio je čovjek s puno želja, spreman da pomogne uvijek. Želio je da ima miran život, želio je djecu, porodicu... Često je govorio o budućnosti. Bio je jako odan porodici, sestru je tretirao kao princezu. Rekao mi je jednom: 'Čuvaj moju malu princezu.'" Amar je sestri želio pomoći da se upiše na fakultet - Muzičku akademiju.
Ispred Vjetrenjače je i Amarov prijatelj Adnan Pašić, koji kaže: "Pokušao je s prijateljima da otvori kafić kako bi mogao ostvariti svoje bolje sutra. Noć prije ubistva sam ga vidio posljednji put, pričao je kako mu je drago što su uspjeli. Ne mogu da vjerujem da se to desilo njemu." Na jednom od vozila leci sa slikom pištolja kao podlogom: Naoružajte nas, počnite raditi bar tako! Na ostalim lecima, kojim su građani željeli iskazati ogorčenje činjenicom da je stradao nedužan mladić, su sljedeće poruke: 21 kasarna, 21 zatvor, Vratite Zenici i pendreku staru slavu.
Među prijateljima koji sjede na asfaltu, razgovaramo i s Almirom Paldumom. "Bio je zlatno dijete, koje nikome ništa nažao nije uradilo. To što su učinili je za svaku osudu. Kako je moguće da se to desi, pa se tek onda svi pitaju zašto ljudi slobodno nose pištolje?! Vuk ne bi smio da puca da je zakon drugačiji, znao bi šta ga čeka", kaže Paldum. Amara poznaje još iz djetinjstva, zajedno su i rat proveli na Čengić Vili. "Bio je sretan kad je otvorio kafić, jer je bio na putu da ostvari svoje snove. A četvrti dan je ubijen." Paldum tvrdi da momke koji su izvršili gnusni zločin poznaju svi u naselju: "Poznato je da je jedan od njih već bio u bjekstvu, ali niko nije mogao naslutiti šta će se desiti. Očekujem da dobiju 20 godina kazne, najmanje. Kad su sposobni da ubiju, sposobni su i da leže u zatvoru. Da ih je policija uhapsila na vrijeme i zatvorila, do Amarovog ubistva ne bi ni došlo."
Festival smrti Sarajevo Iste večeri, poučeni iskustvom zla oca i gore maćehe - bivšeg premijera KS-a Samira Silajdžića i bivše gradonačelnice Semihe Borovac, te u strahu za svoje fotelje, građanima su se na protestima obratili Mustafa Mujezinović, federalni premijer, Nedžad Koldžo, načelnik Općine Novo Sarajevo, Besim Mehmedić, premijer Kantona Sarajevo te Jasmin Idrizović, načelnik Sektora uniformisane policije. Kako je vrijeme odmicalo, povećavao se broj prisutnih na glavnoj saobraćajnici, a na samom ulazu u ulicu Džemala Bijedića izdignut je još jedan transparent. Crven poput festivalskog loga i ćilima. Na njemu piše: Festival smrti Sarajevo.
U 5h ujutro, nekolicina mladića još uvijek su na ulici. Saobraćajnica - blokirana. Sjedeći ispred Vjetrenjače čitaju naglas prva izdanja dnevne štampe. Kažu da proteste ne namjeravaju prekinuti sve dok se ne pronađu ubice. "Amar mi je bio poput brata, zajedno smo odrasli. Svaki dinar je davao za majku i sestru. Kafić je otvorio da bi imao za sebe, a dvojica monstruma su mu oduzeli život. Pet dana je radio, još im je poslao piće da bi zbog toga izgubio život. Tu noć je bio umoran, htio je da ode kući, ali nikako nije otišao", kaže Alen Mašić.
Već je jutro, ali mladići i ne pomišljaju da napuste protestni punkt na Čengić Vili. Poručuju: "Bit ćemo na ulici dok ih ne uhapse, dok ih tužitelji ne osude. Ne budu li tražili maksimalnu robiju..." Njegov prijatelj se uključuje u razgovor: "Osveta nije rješenje, to ne smije više da se ponovi. Ubistvo ne može nikoga osvetiti."
Oko ponoći u subotu, Amarovi prijatelji odlučuju blokirati i saobraćajnicu u pravcu Baščaršije, a potom i onu na drugoj strani Miljacke, odnosno Mosta bosansohercegovačko-malezijskog prijateljstva. Ponovo ističu da proteste neće okončati prije nego što policija nađe ubice. "Da je bio mangup, da se s nekim tukao - nije. Amar nema ni saobraćajne packe", ogorčen je jedan od protestanata. Drugi, pak, kaže: "Poznato je svima da je Vuk pucao na momka kod Katedrale. Da su htjeli da ga uhvate, to bi i učinili. Pa, Vuk je na svakoj utakmici vodio navijače Sarajeva, svi su ga znali i viđali, a znalo se i da živi na Dobrinji." Ipak, iz pouzdanih izvora saznajemo da je i Amar u više navrata bio "predmet kriminalističke obrade". Protiv Mistirća su nadležnom tužilaštvu dostavljena tri službena izvještaja zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivična djela: oštećenje tuđe stvari u junu 2000., nanošenje teške tjelesne povrede u julu 2002., te nasilničko ponašanje u februaru 2009.
Žrtve anarhije Nakon što se gradom pronijela vijest o hapšenju Anela Heraka i Edina Vuka u Omišu u Hrvatskoj, na osnovu međunarodne potjernice koja je za njima raspisana, deblokirana je Čengić Vila. Na ulici već u 12.30h nije bilo nikoga od protestanata u prepoznatljivim majicama s Amarovim likom. Saznajemo da su se uputili u grad te da će se u povratku okupiti pred kafićem Ocho Rios. Ispred zatvorenog kafića, koji Hujić i Pašić ne namjeravaju više otvarati, sat vremena poslije okupili su se Amarovi prijatelji i rodbina. Novi i stari transparenti su postavljeni na zid zgrade u kojoj se nalazi kafić: Hvala MUP-u BiH i Hrvatske; Hvala gospodine Besime Mehmediću; Hoćemo podršku; Pravosuđe na vas je red; Sudite i saučesnicima, i oni su ubice... Ružama i ljiljanima uokvirena je Amarova slika i natpis: Tužno sjećanje na žrtve anarhije.
"Ja sam bio legao malo u auto kad je naš načelnik došao da nas obavijesti da su u nekoj županiji u Omišu uhvaćeni Vuk i Herak, dok se još uvijek traga za trećim, koji im je pomagao da se prebace preko granice", priča Emir Hujić. Iz pouzdanih izvora saznajemo da im je u prelasku granice pomogao Emir Vuk, Edinov brat. Momci su prvo pomeli raskršće na Čengić Vili - pokupili opuške i ostalo smeće. "Pitali smo premijera možemo li obići jedan krug po gradu, rečeno nam je da nema problema, samo da će policijska patrola ići ispred nas", kaže Emir, a zatim objašnjava: "Da nam nisu javili da su Vuk i Herak uhapšeni, stopirali bi sve dok se ne pronađu ubice."
Pred kafićem srećemo i sestru Amaru. Pristala je da se vidimo u ponedjeljak 17. augusta, ali taj dan javila se telefonom: "Ne mogu pričati. Sad je dolazila Hitna, opet su majci dali nešto za smirenje. Na izmaku je..."
S poda kafića Ocho Rios ni dan uoči njegovog otvorenja nije se u potpunosti mogla očistiti crvena farba, koju je Amar slučajno izlio. "Znamo da ponekad Švabo lako plane i Amar mu je na pitanje ko je to uradio rekao: 'Nisam ja.' Ja odvalio od smijeha, kažem mu: 'Nemoj lagati.' Tako je Amar znao napraviti neku budalaštinu, koju bi dan-dva poslije ispravljao." Krv koja je prolivena u kafiću izbrisana je - ali ne i još jedna mrlja na savjesti ovdašnjih političara...
Ana Mrnjavac, majka ubijenog Denisa
Svaka kazna je premalena za ubice Amara i Denisa
- Sve to što se dešava u gradu, sva ta ubistva, to je, zaista, strašno. Prvo moj Denis, a kao što vidim i Amar, to su bili fini dječaci, momci koji su zaslužili najmanje život. Ali, eto, dešava se da oni koji su nedužni i koji to ničim ne zaslužuju, završavaju na najgori mogući način. Meni je žao Amara, zaista, i ovo ubojstvo ponavlja sve ono što sam već preživjela sa svojim Denisom, mada smatram da će njegova majka, kao i ja, te rane nositi do kraja života. One će biti svakim danom sve dublje i dublje. Mislim da je za sve ovo, ipak, najodgovornija situacija u društvu, u državi uopće. Glavni propust je u zakonodavstvu, jer svi ti zakoni pomalo idu naruku huliganima i siledžijama. Svaka kazna za njih je premalena, jer ne postoji kazna koja bi bila ravna gnusnom zločinu. Nažalost, zakonodavstvo je takvo da će oni biti neko vrijeme u zatvoru, a zatim ponovno pušteni na slobodu, dok ćemo mi za našim dječacima zauvijek tugovati i plakati.
MUP kantona Sarajevo
Vuka i Heraka očekujemo vrlo brzo
"Čim se desilo ubistvo Amara Mistrića, odmah smo, dakle, 13. 8. raspisali depešu da se osumnjičeni traže. Na osnovu našeg prijedloga za određivanje mjere pritvora tužilac je 14. 8. kod sudije za prethodni postupak, tražio da se raspiše potjernica na područja BiH. Kad smo dobili podatak da se nalaze u Hrvatskoj 15. 8., na naš prijedlog tužilac je tražio da se raspiše međunarodna potjernica. Potjernica je raspisana u subotu i proslijeđena preko Interpola, a mi smo mimo toga poslali u Hrvatsku njihove podatke i fotografije, faksom i e-mailom. Policija je radila 24 sata pet dana, dakle, od momenta dojave", kaže Mevludin Halilović, načelnik Odjeljenja za opći kriminal. Na pitanje kada će Vuk i Herak biti izručeni BiH, načelnik odgovara: "Kada se završi ekstradicioni postupak, bit će izručeni BiH i to je sad stvar aktivnosti Ministarstva pravde. Mi ih očekujemo vrlo brzo", rekao je Halilović, odbacujući kao neosnovane glasine da Edin Vuk ima hrvatsko državljanstvo.
Dženaza, groblje Ravne Bakije; subota 15. august
Ode naš Amar u vječnost
Masha Durkalić
Na sarajevskom groblju Ravne Bakije sahranjen je Amar Mistrić, suvlasnik kafića Ocho Rios. Od njega su se u tišini oprostili rodbina i brojni prijatelji
Sunčano subotnje popodne, 15. augusta. Mjesto ukopa Amara Mistrića promijenjeno je u zadnjem momentu - dženaza se trebala održati na Vlakovu, ali je potom premještena na Ravne Bakije, do kojih su brojne Amarove prijatelje dovezli Grasovi minibusi. Do Ravnih Bakija stiže se teško. Uličice su natrpane autima, krivine opasne. A auti pristižu. Konačno stižemo do mjesta s kojeg se vidi cijeli grad. Mnogi su već tu, uključujući i policajce koji dženazu osiguravaju po nalogu MUP-a Kantona Sarajevo.
Policajci preusmjeravaju aute koji dolaze na obližnji parking. Ljudi stoje u manjim ili većim grupama, u skoro potpunoj tišini. Zrak presijeca poneki dašak vjetra, međutim, sunce je tog dana odlučilo da sija. Za Amara. Kolegica primjećuje kako je ovo prva dženaza kojoj prisustvuje a da ne pada kiša. Okrećem se oko sebe. Kao da su svi koji su poznavali Amara došli da se oproste od njega. I svako od njih nosi neku svoju priču s njim. Bio im je sin, brat, prijatelj, poznanik, ili "lijep i tamnoput dječak koji je živio u istom kvartu".
Ovome se mora stati ukraj Oko tabuta je gužva. Svako želi biti što bliže Amaru. U tišini koja vlada, čuju se samo jecaji: Amarova sestra, Amara. Pokrivena maramom, ne prestaje plakati. Pridržava je mladić, a ljudi prilaze i izražavaju saučešće. Majke Hanife nema. Otkad je saznala da je Amar mrtav, Hitna pomoć je nekoliko puta dolazila u ulicu Džemala Bijedića 71 kako bi joj dali lijekove za smirenje. Bila je preslaba da bi došla na dženazu. Otac je objavio smrtovnicu u novinama: "Tvoja smrt neće ostati slovo i broj, to ti tata obećava."
Momak koji stoji do nas, u plavoj majici, jedva suzdržava suze. Gleda u pravcu tabuta i briše lice. Mladići stoje u grupama, i s vremena na vrijeme nešto tiho prokomentiraju. Uglavnom o tome kako je sramota što ubice još nisu uhvaćene i kako bi im najradije oni sami sudili. Mnogo je onih koji nose majice s Amarovom fotografijom na koju su namontirana anđelova krila i s natpisom Charly's Angel te one s natpisom Ocho Rios, brojem tri i Amarovim nadimkom - Mali.
Primjećujemo gradonačelnika Aliju Behmena. Uskoro stiže i hodža. Nastaje nered pri pravljenju safova za klanjanje dženaze. Ljudi se penju na drugi dio mezara, preskaču ostale grobove, traže prostor u koji će se smjestiti. I dalje vlada tišina. Hodža podsjeća na pravila klanjanja dženaze i pita da li treba doći neko bez koga se dženaza ne može klanjati. Pošto odgovor izostaje, počinje s molitvama. Opet samo pokoji jecaj para tišinu koja podsjeća na to da Amara više nema.
Vukove u kaveze Tabut se premješta iza ograde. Nastaje nova pometnja. Tabut se spušta. Odjekuje glas Senade Pašić, majke jedne od Amarovih prijatelja. "Ode moj Amar u vječnost." Djevojkama ispadaju ruže iz ruku, ne prestaju se tresti. Senada im govori: "Tiše, djeco." Pokrivena bijelom prozirnom maramom, i sama je uplakana. Djevojke posipa vodom, pokušava ih umiriti.
Na mezaru je vijenac od Općine Novo Sarajevo i buregdžinice Melina u kojoj je Amar radio tokom dana.
Uskoro se pojavljuju Grasovi minibusi. Kolona napušta mezarje, zajedno s drugim autima na kojima su zalijepljene poruke Vukove u kaveze i Vratite Zenici i pendrecima staru slavu, uz fotografije Amara s anđeoskim krilima.
Edin Vuk i Anel Herak
Policija ima njihov kriminalni dosje
U julu 2004. godine Policijska uprava na Ilidži evidentirala je i dostavila izvještaj Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo zbog postojanja osnova sumnje da je Edin Vuk počinio krivično djelo krivotvorenje isprava. Dvije godine kasnije, tačnije 9. oktobra 2006., Policijska uprava Novi grad dostavila je Kantonalnom tužilaštvu službeni izvještaj protiv Eldina Hota i Edina Vuka zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo nanošenja lake tjelesne povrede na štetu Elmira Zekana. U službenom izvještaju navodi se da su Hota i Vuk zaustavili Elmira Zekana 4. oktobra 2006. u Bulevaru branilaca Dobrinje (općina Novo Sarajevo) "kojom prilikom mu je Eldin Hota zaprijetio pištoljem, koji je imao kod sebe, dok ga je Edin Vuk udario drškom noža, koji je imao sa sobom, u predjelu leđa i nanio mu laku tjelesnu povredu".
Policijska uprava Stari Grad 31. jula 2009. proslijedila je Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo izvještaj protiv Edina Vuka zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivična djela - izazivanje opće opasnosti i teška tjelesna povreda nad Dženanom Bašić. "Dana 26. 6. 2009. oko 23,10 sati na Trgu fra Grge Martića općina Stari Grad Sarajevo, dok se nalazio s Anelom Herakom, iz pištolja koji je imao kod sebe, u prisustvu većeg broja građana, ispalio je hitac u pravcu Bašića, koji je tom prilikom zadobio tešku tjelesnu povredu. Nakon izvršenog krivičnog djela Edin Vuk je napustio lice mjesta krivičnog djela i udaljio se u nepoznatom pravcu, te je u trenutku podnošenja službenog izvještaja bio nedostupan policijskim i pravosudnim organima Kantona Sarajevo", navodi se u službenom izvještaju.
Policijska uprava Stari Grad dostavila je Općinskom tužilaštvu Sarajevo službeni izvještaj protiv maloljetnog Anela Heraka zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo - oštećenje tuđe stvari.
Alija Behmen, gradonačelnik Sarajeva
Moralno sam odgovoran, ali ne dam ostavku!
Eldin Hadžović
- G. Behmen, biste li Vi podnijeli ostavku?
- Molim?!
- Biste li Vi podnijeli ostavku zbog toga što je u gradu na čijem ste čelu 23-godišnji mladić brutalno ubijen, bolje reći pogubljen, zato što nije htio poslužiti piće? Iz istih onih razloga iz kojih je bivša gradonačelnica Semiha Borovac morala makar ponuditi ostavku jer je u gradu na čijem je ona čelu bila nevini dječak ubijen u tramvaju, usred bijela dana.
- To je isto kao kad bih ja Vama postavio pitanje jeste li Vi kao novinar ili Vaš glavni i odgovorni urednik podnijeli ostavku zato što ne djelujete na nadležne organe, onako kako bi mediji trebali!
Uzalud je bilo nervoznog gradonačelnika Sarajeva upozoravati na neprimjerenost njegovog poređenja s urednicima Dana jer, za razliku od Behmena, plaće zaposlenih u Danima ne finansiraju poreski obveznici. I tako su sva naša nastojanja da od njega dobijemo odgovor na pitanje ima li "institucionalnih mehanizama za njegovu moralnu odgovornost" u slučaju svirepog ubistva Amara Mistrića propala. Sjetimo se, Semiha Borovac je odbila podnijeti ostavku nakon ubistva Denisa Mrnjavca, služeći se istim skandaloznim izgovorom. Behmen je, kao i u prvom medijskom istupu nakon hladnokrvnog ubistva Amara Mistrića na Čengić Vili, insistirao na općoj, zajedničkoj odgovornosti, kao što je i njegova Socijaldemokratska partija zdušno podržavala insistiranja građana na ostavci Semihe Borovac i kantonalnog premijera Samira Silajdžića, koji je u protestima zaradio nadimak Tajo. Behmenova stranka je, nadalje, prošlogodišnju izbornu kampanju bazirala na činjenici da je u Sarajevu sigurnosna situacija očajna, spretno jašući na talasu višemjesečnih uličnih demonstracija uplašenih Sarajlija. Od tih predizbornih obećanja nije ostvareno nijedno. U ovom trenutku nije poznato koliki će biti budžet grada, ali je prema starom proračunu od 28.956.922 KM poznato koliko je novaca izdvojeno za pitanja sigurnosti - od ukupnog budžeta, planirano je 150.000 KM za nadzorne kamere u sredstvima javnog prevoza i 200.000 KM za nadzorne kamere za sve četiri gradske općine. Vijećnica u Gradskom vijeću, Sanja Pilipović-Lazar, zastupnica Naše stranke, tvrdi da ništa od toga još nije realizirano. "I ne samo to", kaže Lazareva, "nije realizirano ništa ni od 200.000 KM planiranih za podršku nevladinom sektoru, od kojih je 100.000 KM trebalo biti izdvojeno za program prevencije maloljetničke delinkvencije. Također, planirano je i 30.000 KM za centre za odvikavanje od narkomanije u Ilijašu i Rakovici, ali ni ta sredstva nisu realizirana."
Ali je zato, unatoč protivljenju vijećnika Naše stranke, izdvojeno milion maraka za "sufinansiranje projekata iz oblasti informisanja", što je eufemistična konstrukcija kojom se namjeravalo zamaskirati kupovanje NTV 99 i spašavanje Adila Kulenovića iz finansijskih problema. Od tih sredstava je realizirano 81.900 KM. Pored toga, Grad je prihvatio i preuzimanje skoro dva miliona maraka Kulenovićevih dugovanja, kao i obezbjeđivanje neodređenog broja miliona maraka potrebnih za održavanje televizije i proizvodnje i kupovine programa. U tu jamu bez dna Behmen želi trpati novce "jer nema povjerenje u druge medije". Samo, tu nije riječ o Behmenovom privatnom novcu, nego o parama poreskih obveznika. Behmen tvrdi da su naše informacije netačne, a da su nam komparacije nedolične. Nedolično je, kaže, što suprotstavljamo zagarantirani milion za Kulenovićevu propalu televiziju sumi od 350.000 KM predviđenih za videonadzor!
Zato što, kaže Behmen, "za kamere više nije trebalo".
Teško je prosuditi da li je njegova konstatacija više ili, pak, podjednako cinična kao saopćenje direkcije SFF-a, u kojem prva rečenica glasi: "U vrijeme održavanja Sarajevo Film Festivala, kada iz glavnog grada Bosne i Hercegovine šaljemo pozitivnu sliku svijetu, u Sarajevu se dogodio stravičan zločin." Behmenova ostavka ne bi promijenila bilo šta, ne bi u život vratila Amara Mistrića, niti bi Sarajevo u manjoj mjeri bio grad opasnog življenja. Ali bi bila presedan u odomaćenoj bosanskohercegovačkoj praksi, u kojoj je potpuno svejedno da li su na vlasti "desni" ili "lijevi" licemjeri.
BHDani Broj 636 - 21.08.2009
?...ne kontam zasto,kada znam da se ovakve vrste ubistava svakodnevno desavaju u svakom vecem gradu svijeta.