Forum Klix.ba

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=KIiUqfxFttM [/youtube]

Odmor za umorna srca

Promatram kako svjetlucaju oči neba i vidim krugove kojima je Dante osmislio svoju "Božansku komediju". Osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u univerzumu moga uma, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim, Ljubav.

U mome sjecanju
pocinje sve od ovog proljeca
i ova tuga koju osjecam
slomice srce na pola, za tren

Svake se noci tiho pomolim
sa zeljom da te sutra ugledam
i sve bih dala da si sa mnom
da te dotaknem samo, na tren

U mom zivotu
barem kratko duso bio si sve
i kako vrijeme ide
vidim da mi ne ide

Jer kud god krenem, kud god podjem
samo za tebe znam
priznajem od tog dana
sebi ja ne pripadam

Kao u nekom filmu
cijeli moj se srusio svijet
i cekam da se nesto desi
cekam preokret

Jer kud god krenem
kud god podjem
samo za tebe znam
ne zelim biti sama
zelim samo tebi ja da pripadam
ko sto se pripada po prvi put
reci da nije bilo uzalud
da tvoja ljubav jos traje, bar tren

Sutra necu okrenuti njen broj.
Necu cuti ono, u topli smijesak zavijeno: "Pa gdje si ti meni, ..."
Necu poslati kartu, ruzu, ni pozeljeti joj sretan rodjendan.
Spavaj mirno djevojcice draga.

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

Klinac gazi blatnjavim nogama preko moje
Duše
Govoreći o recitalima, virtuozima, dirigentima,
Manje poznatim romanima Dostojevskog;
O tome kako je ispravio konobaricu,
Kulovku koja ne zna da se francuski preliv
Za salatu sastoji od toga i toga;
Tupi ga o umetnosti sve dok mi
Ne ogadi umetnost
I nema ničega čistijeg
Nego vratiti se u bar ili
Na hipodrom i posmatrati ih kako trče,
Posmatrati kako se stvari odvijaju bez te
Larme i laprdanja:
Reči, reči, reči,
Mala usta rade, oči trepću,
Klinac, dete, bolestan od umetnosti,
Zakačen za nju kao za majčine skute
I pitam se koliko desetina hiljada
Ima takvih širom zemlje
U kišne noći i sunčana jutra
U večeri posvećene miru
U koncertnim dvoranama
U kafeima
Na poetskim recitalima
Brbljaju, blate, prepiru se.
To je kao kad krmak leže u krevet
Sa dobrom ženom
I tebi nije više
Stalo do nje.

kada padne zvjezda znas na koga pomislim?

Ne bi, ne bi ljudi život proklinjali
sve bi ruže ženi poklanjali,
kako bi se živjelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo,
da sam ja netko

...

Rado bih povikala.....
Pustite me na miru, pustite me da barem jednu noć spavam bez jastuka natopljena suzama, vrelih očiju i glave koja puca. Pustite me da odem iz svega toga, najbolje iz ovog svijeta. Ali ne mogu to učiniti. Niko ne smije znati za moj očaj, ne bih mogla podnijeti njihovu prijaznost i dobročudne šale, zbog toga bih još više plakala.
Ako govorim, misle da se pretvaram, kad šutim, misle da sam čudna, ako odgovaram, gruba sam, ako mi padne nešto na um, podmukla sam, ako sam umorna, lijena sam, sebična, glupa, kukavica, nepodnošljiva........
Rado bih zamolila Boga da mi podari drugačiju narav, kako ne bih svakog uzrujavala. Ali to je nemoguće. Imam narav kakva mi je data i sigurna sam da ne može biti loša. Dajem sve od sebe da bih svima ugodila, kudikamo više nego što bi oni ikad naslutili. Pokušavam se svemu smijati jer ne želim da se vide moje nevolje a niko i ne sluti koliko me smijeh boli.
Da mi je otići negdje daleko, gdje nema ljudi, da vrisnem svu svoju tugu..............

I ponovo napad sanjarija kojima se, pored mora, predajem sa sjetnom slascu, jer su pouzdan lijek protiv bolesti koja se zove: precjenjivanje vlastitoga prisustva u svijetu. Ljekovita je ta bozanska ravnodusnost sa kojom te docekuje morsko plavetnilo i prisiljava te da snazno osjetis svoju ljudsku beznacajnost. U toj ravnodusnosti odmaras se od samoga sebe, kao od kakvog tereta na koji si osudjen da ga tegaris do smrti. Pred morskom modrinom prestaje da te zizi tvoj zivot koji je ispao nedostojan tebe, jer je svijet svagda uspijevao da izigra i ismije ono sto je najbolje u tebi, no zar bi drukcije uopste i moglo biti? Kraj mora, najednom, pojmis da nisu narocito vazni ni tvoji promasaji ni tvoji pogoci, cak su mozda potonji besmisleniji od prvih, jer zivot nam i jeste dat kako bi nam prosao zaludu.

Marko Vesovic