HoustonPiramidiot wrote:
Osim sto je krajnje bezobrazan i nekulturan u svom "Odgovoru", Osmanagic se ne libi niti zahtijevati od svjetskih arheologa dolazak njemu na noge. Ali, eto, otisao bi on i u Zadar, ali vidi vraga, nisu ga pozvali.
Evo mene, izvinite ali sam bio prilično zauzet.
Odgovor:
Dragi moj Houstonpyramididiot,
nigdje u svijetu, a mislim na 'civilizirano društvo', se ne šalju pozivi osobama (suradnicima, klijenteli...) 24 sata prije pocetka jedne važne konferencije ili sastanka, NIKAD!
Tvoje riječi potvrđuju tvoje totalno neznanje o pravilima i ponašanju 'civilnog društva' u radnim krugovima.
Ali ostanimo na temi:
POLEMIKA I (NE) KULTURA DIJALOGA
Poziv na razgovor o temi
Polemika i (ne) kultura dijaloga
Nakon toliko godina demokratskog preobražaja, višepartijskog parlamentarnog poretka, kraja samo jedne vladajuće ideologije, uvođenja tržišne ekonomije i pravne države itd., mogli smo iskusiti, posebno zahvaljujući neumornom ostvarivanju ljudskih prava, neke nove slobode. Tako smo počeli uživati u blagodatima slobode govora i javne riječi, u slobodama kakve nam nudi demokratsko javno mnjenje. Pa ipak, nismo li se već nebrojno puta mogli uvjeriti da se veliko postignuće u osvajanju građanskih i političkih sloboda kod nas pretvorilo u puku farsu?
Bilans osvojenih sloboda pokazao se posebno nepovoljnim kada je riječ o utjecaju tzv. inteligencije. Upravo nivo inteligencije prosvjećenijeg dijela građanstva ove zemlje trebalo da ukaže na pravi put gradnje demokracije kao demokracije zajedničkog vijećanja i odlučivanja. Nepristran kritički sud i građanska hrabrost pojedinaca nesumnjivog javnog ugleda trebalo je da otvore sasvim nove domene i ustanove čvrste norme javnog političkog i građanskog djelovanja: razboritog odlučivanja o najvažnijim pitanjima od zajedničkog interesa na osnovi najboljih argumenata, a to znači najpouzdanijih uvida u tekuću društvenu stvarnost.
Umjesto toga, umnožena lokalna javna mnjenja bruje od međusobne netrpeljivosti uvaženih neistomišljenika. Čini se da među intelektualcima – koji se javnosti najčešće predstavljaju kao politički analitičari, ali i kao književni kritičari, historičari, satiričari, filozofi ili filolozi – ima manje istinskog razgovora nego među političarima. Ne samo da je izostala gradnja foruma plodnog sučeljavanja različitih mišljenja, bespoštedne ali uviđavne debate od koje bi i građani i političari imali koristi jer bi bolje mogli sagledati sve okolnosti u kojima žive, nego je mjesto takvih foruma u medijima zauzela necivilizirana nesnošljivost i osporavanje svakog ljudskog dostojanstva neistomišljenicima. “Žuta štampa”, koja je inače neizbježna pratilja “slobodnih medija”, osvojila je praktično sve pore novinarstva, prestajući da bude samo jedan žanr među drugima. Na sve strane slušamo, gledamo, čitamo polemike, ali polemike u kojima traje rat i nakon rata. Bezobzirne uvrede, klevete, potjernice, prave hajke, postale su glavna obilježja javne riječi ako se u njoj jedna strana nikako ne slaže s nekom drugom. Onaj koji ne misli kao mi odmah je opasan protivnik, neprijatelj, čovjek bez časti i dostojanstva, član neke zavjereničke klike ili sljedbenik nekog nedopustivog pokreta, svejedno da li on to priznaje ili ne. Usprkos svim demokratskim preobražajima, drukčije mišljenje ostaje i dalje shvaćeno kao izraz neprijateljstva i kao prijetnja poretku. Zato se u javnosti drukčijem mišljenju uglavnom suprotstavlja tako što se nastoji obračunati s onima koji tako misle. Argumentum ad hominem je formula takvog odnosa, jer je u dominantnoj politici prijatelja-neprijatelja (C. Schmitt) svakom posve jasno da neprijatelji nikad ne misle nego “rovare”. Dovoljno je u tuđem mišljenju dokučiti kakvu naznaku nesklonosti prema “nama”, a stvar postaje krajnje ozbiljna ako se tu još uoči kakva “platforma” neprijateljske politike. Tada polemike postaju dvoboji na život i smrt, a pridruže li se njihovim začetnicima i drugi “prijatelji” i “neprijatelji”, onda prerastaju u sukobe širih dimenzija u kojima svaka riječ postaje ubojita. Tako su javna mnjenja ove zemlje postala poprišta vatrenih sukoba, neumornog ratovanja, zapravo stalnog prokazivanja skrivenog i ataka na otvorenog neprijatelja.
Ne ukazuje li ovo kontinuirano polemičko, a zapravo ratno stanje, na posve nisku razinu kulture javnog dijaloga kod nas?
Nisu li tome prilično doprinijeli i ugledni pisci i novinari svojim učestvovanjem u “verbalnim obračunima”, ali možda još više svojom nemiješanjem i prešućivanjem? Nije li stanje naše “deliberativne” demokracije već postalo tako loše da je uzdržanost onih koji se nipošto ne bi upustili u takve lažne ili ratoborne dijaloge već postala svojevrstan vid njihovog prihvaćanja i odobravanja?
Možemo li se odvažiti da javnosti ukažemo na najgore oblike nekulture dijaloga, ali i da sami sebi razjasnimo najvažnije mjere dopustivog i poželjnog u razgovoru neistomišljenika? Ne leži li upravo na nama obaveza da predložimo makar najvažnije norme i obrasce javne rasprave ko god da je u nju uključen: ugledan pisac, anonimni građanin ili utjecajni političar? Nije li vrijeme da i sami preuzmemo teret odgovornosti za iznevjerenu slobodu govora, za degradaciju tog osnovnog građanskog i političkog prava, koje je pretvoreno u slobodu klevetanja i omalovažavanja? Nije li došlo vrijeme da napokon otvorimo raspravu o tome zašto se kod nas ne može raspravljati ili zašto za nas javni razgovor nije prilika da promijenimo vlastito mišljenje?
Sve su ovo pitanja za jedan trezven, intelektualno zreo razgovor, ne samo među članovima SARAJEVO X FORUMA, koji su takodjer obavezni na promišljanje i trpeljivost prema tuđem mišljenju, makar potpuno drugačijem od njihovog, nego i svih ljudi kojima je stalo da se o ključnim stvarima u ovoj zemlji govori hladne glave i bez personalnih uvreda i diskvalifikacija.
Jeste li došli do nekakvog zaključka, ako Ne, samo izvolite, imate moje odobrenje da potonite u vašoj bijedi.
Business etiquette is made up of significantly more important things than knowing which fork to use at lunch with a client.