covjek_sam_zeno wrote:Šalji, zašto da ne. Ali kad dobijes nobelovu sjeti nas se...
Poštovanje!
Otkud odmah Nobelova naumpade?! Ima prije toga puno onih sitnijih. Evo, da probamo.
Uvijek si sam, a nikad nisi sam jer si vječno
željan samoće i sebe sebi u njoj!
- autor -
DJEVOJAČKO HUDO
RUHO
Puno ljudi na okupu. Neveseli skup. Združila ih dženaza. Opet! I inače, ovih petnaestak poratnih godina najčešće ih sabiraju i grupišu i u kakvo-takvo jedinstvo još jedino dženaze utjeruju i, prije „onog“, još za ovoga svijeta koliko-toliko i kako-tako otrežnjuju. Rat je tek koju godinu po svršetku najprije pokazao svoj najgori jed pa, nadugo potom, i otrov. Kida čeljad i psihički i fizički. Naprijeko izdišu ljudi. Treba li i smije li se reći crkaju ili, ne daj Bože – krepaju, iako tu svega ima: mrtvački crn ovozemni aperitiv. Po deblima čaršijskih kestenova žalosno šarenilo smrtovnica: sve novija od novije, sve tužnija od tužnije jer, na njima su sve rjeđi šezdesetogodišnjaci, o osamdesetogodišnjacima da i ne govorimo, na stogodišnjake da i ne pomišljamo, a sve češći tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci, no najgore od svega je to što kestenovi šutnjom kajduju o istinama da su od sedamdesetogodišnjaka češći i oni ispod tridesetogodišnjaka, a to su djeca koja još ni shvatila nisu šta je život, kamoli da su u njega i zakoračili, a nekamoli da su i rahatluka osjetili, a mladost je to, neiskustvo i nejač, koja je trebala osjetiti čari udaje i ženidbe, zajedničkog kućenja kuće, odgoja djece..., svega onoga što pravi život čini životom. Predraće ih ranilo, rat osakatio, poraće ih bezizlazjem dotuca na sijaset načina: nezaposlenost i nemanje, lopovluci, poroci, bolešćure...
Uskim seoskim putem pješke gmižu ljudi u dženazetskom stroju. Puže kolona posljednjeg ispraćaja. Prođoše kroz otvorenu grebljansku kapiju i polahko umigoljiše u ovalno i na sredini ispupčeno, i kao zatalasano pa još i bradavičasto nemalo muslimansko greblje. Poredaše se u kolonu po dva licem okrenuti jedni prema drugima i tako napraviše uski hodnik od živih ljudi kroz koji, preko ruku živih, od početka greblja i sve s ruke na ruku, klizi mejt sve do kamena mejtaša usred greblja. Poslovični i već prilično hladni hodža, mlad a već ogrubio od monotonog „posla“, makar što je o žalosti i rastanku sa ovim svijetom riječ, nabrzinu izgovara ono za što prima platu i „bakšiš“, potom u istom ritmu izgovara kratak kurs klanjanja dženaze za one koji bi da klanjaju, a ne znaju, i sve tako ide glatko i brzo, čista hladna rutina, skoro da pomisliš: bezosjećajna ili pak i bezdušna, a onda se ohladiš vlastitom „vodicom“ za triježnjenje: „Pa, posao je posao!“, no u sebi se ipak protiviš i sebi, i svom zaključku i hodži. Tako za tili čas s klanjanja rutinske dženaze pređoše na ukop, a poslije njega čučnuše ukrug, gdje se ko zatekao. Slušaju raznolike glasove učača oko kabura, pa aminaju, pa opet slušaju...
„Ne znam puno“ razmišlja Merset, „ustvari, ne znam koliko bih htio, ali znam da završetak sahrane svaki put označi meni tako drago sure 'Elif lam mim...!', koje me tako životno osvježi da bih da prhnem, makar što je sahrana u pitanju, i ja tako svaki put kao da ponovo progledam, a posebno ako ga uči insan toplog glasa i finih glasovnih mogućnosti, što je ipak sve rjeđi slučaj, pa se stoga naljutim na one koji se trpaju da ga uče samo zato da bi i oni negdje izbili u prvi plan, mada bih ih, obzirom na njihov netopli prozukli glas, prije poslao u travnički sanatorij, no li pustio da uče, tj. kvare meni najdražu kur'ansku suru.“
Završeno je. Gotovo. Mejta je u se primila, obgrlila i prekrila zemlja i na neko vrijeme, bar prema ljudskim poimanjima, razdijelila ih na dva nedodirljiva svijeta pa ustaju, razgibavaju od čučanja utrnule udove i započinju tih razgovor onako kako ko s kim stigne. A desi se da baš na dženazi susretnu ljudi koji se nisu vidjeli, čini im se, cijelu vječnost, toliko dugo da zbog sveživotne žurbe i svih muka u njoj nisu ni pomislili ni da li su živi niti, ako jesu, gdje su, pa se iznenade oboji kad se prepoznaju i saglase kako vrijeme leti, kako su itekako imali o čemu razgovarati te stoga i razloga za sastati, ali nisu, i kako ih, s vremena na vrijeme, samo raznorazna zla vraćaju jedne drugima nakratko: od bolesti do bolesti, od nesreće do nesreće, od dženaze do dženaze. Tako se sretoše i Maho i Merset.
- O-ooo..., ama, vidi ti mog Merseta – podviknu Maho, visoki mršavi starčić od nekih osamdesetak, vjerovatno i nekoliko godina više, kad ugleda Merseta, mladolikog, blijedog, friškog pedesetogodišnjaka, pa mu, za svoje godine, pohiti previše žustro, priđe, srdačno pruži ruku te nastavi – ama, sve gledam jesi l' 'no ti, pa velim „vira je, jes' 'no on“, pa jope' velim „ama, jes'-nije, ja ode vidit'“ i, bogami, jesi, ti si, vira te ne ubila, i nije samo da jesi, nego si se i po'mladio i prolipš'o. Mora da te ona tvoja prečanka (žena iz „preka“, iz prijeka, izdaleka) plaho pazi! Ha? A, ljute su one, bogami! Ama nije ni tebi mahane, ne puše ni tebi ispod samara jer i ti si azgin i ne mere ona tebi ni pera odbit'. Je l' de, moj Mersete? – jedva prestade s tiradom Maho.
- Ma, gdje si ti, Maho?! Zar si još živ, Bog te pomogao?! – našali se Merset s neumornim pričalom koje puno pamti i jedva čeka žrtvu da mu štogod ispriča, a rođeni je pripovijedač, koji se prilikom pričanja vrlo vješto snalazi u ime zanimljivosti, a protiv dosade slušaocu pa mu, slušaocu, Maho, kao rijetko ko može tako dugo zadržati pažnju jer pričom veze najšareniji i najljepši bosanski vez, bolje ne od jedne vezilje, nego od cijelog sijela njih.
- E, šteta! Šteta, brate, što ti ne ode u hođe! Ih! I visok, i lip, i nabas, i namigišli, pa kad bi im ti ufatio vaz vazit', hi-hi-hi-hi – zahihota Maho dvosmisleno šaljivo.
- Vala', ne bi ni tebi ništa falilo – uzvrati mu istom mjerom Merset.
- E-eee, bi! Bi falilo! Ja star, bolan. Vidiš, nejma ništa od mene, ama: ti, ti! Neće, bolan mlade starog, nikad nisu ni 'tile, nego mladog tako ko što si ti – i opet sitno zahihota.
- Ma, kakvi, bolan Maho. Ni t' sam ja mlad kao što se tebi čini i kao što misliš baš kao što ni ti nisi tako star koliko hoćeš da se postaraš. Ne bi se ti plaho otimao da te se sveže kakva vatrena mlada.
- A-a, bogme! Ništa ti od mene nejma, ama si ti još za aferima jer, šta je tebe snašlo i još te sluša, mene je davno prošlo. Ja, ja, moj Mersete!
- Hajde, hajde, šta si zakukao! To ti hoćeš reći da imaš mejta u gaćama – dobro mu kontrama parira Merset.
- Ihi-hi-hi-hi... – zagrcnu se od smijeha Maho – ama okle ti to, đavo na tebi so gonio.
- E-eee, znam i ja ponešto. Sreo ja jednog debelog čovu, ima mu samo stomak težak pedesetak kilograma, pa mu, upirući prstom u njegov veliki stomak, šaljivo velim: „Hej, šta je to?!“, a on spremno izvali šalu na svoj račun: „Ovo ti je spomenik palom borcu!“ i pokaza kažiprstom prema međunožju, a kad sam se drugom prilikom htio našaliti s jednim sličnim debeljucom pa ga, pokazujući mu na stomak, pitao :“ Je li to spomenik palom borcu?!“, misleći da ću ga sigurno i iznenaditi i nasamariti, on mi spika odvrati: „Jeb'o ti majstora ćiji halat kisne!“, tako da mi je začepio usta naprečac jer nikad ne znaš šta onaj drugi zna.
- E, nek' te je, vala, nasamario – ponovo jedva kroz ženskast i piskav smijeh dobaci Maho.
- Dobro, dobro, na greblju smo, Maho, ne smij se, đavo ti šešir odnio, tiše, ljudi nas gledaju – obrecnu se Merset, htijući tako promijeniti za greblje ipak nepriličnu temu, pa dodade - bogami, napunilo se greblje.
- Ja šta je. Ah, muke ga napunit. Vidiš da ljude svaki dan prika prikida.
- Upravu si. Rat prokleti stresao ljude pa više ništa nije kako valja i on je, rat, ponajviše napunio greblje pa iako je veliko, već je tijesno. Brzo će ga morati proširivati.
- Heh, muka ti za to. Najlakše. Pomakneš ogradu i eto ti greblja kol'ko hoćeš – vajka se Maho iz čijeg glasa je već bilo nestalo pošalice i podbadanja – eno, vidiš onu ogradu doli do puta.
- Vidim – reče Merset, pogledavši u pravcu koji je pokazivao Mahin dugi, suhi i smežurani kažiprst.
- E, nije ti onde vavik bila ograda od 'vog greblja nit' je ono sad di je greblje prije bilo greblje. Bila njiva i livada. Eto, ja se sićam kad su onde bile šljive, a kad su seljani proširili greblje, zafatiše i šljive pa tako i one ujdoše u greblje, i, eto, i sam vidiš, danas ji nejma više.
- Čuj, šljive bile – začudi se Merset, usput mu dajući do znanja da je voljan slušati ga.
- Jest, jest! A znaš po ćemu se toga sićam?
- Ne zanam.
- Ah, moj brate, ne brini, nije po dobru, nego po belaju, golemom belaju, moj Mersete. Jerbo, ćovik ti u životu bolje pamti belaje od dobra zato što ih je više, nego dbrote.
- Pa, o čemu je riječ?
- Dobro se sićam, gori u selu bila jedna cura, sirotica, pa sama sebi skupljala ruho za udaju: šila, vezla, krojila..., i skupila, jadnica, fino ruho, ama insanu đahkad ne da Bog, đahkad đavo, a, đahkad, ćini mi se, tobe jarabi, i obojica zajedno.
- I? Kakve veze imaju sirotica i njeno ruho, i šljive u greblju?
- Ama, ti vazda ters pa ters i prid rudu letiš! Ćekaj, polahko. Ima veze! Ima, ima, i još kako ima! Pa ne bi' ti đaba prić'o da nejma! – obrecnu se Maho, jedva dočekavši da Merseta uhvati u neznanju i nerazboritosti pa da ga pecne malo i on, nepismen i „bez razreda škole“, ispravi Mahu pismena, te tako sam sebe pohvali nepismenom pismenošću.
- Dobro, dobro, evo neću biti ters. Hajde, de da čujem.
- E, ta ti sirotica..., e, moj Mersete, da ti i ovo reknem dok nisam zaboravio, pa ću onda opet nastavit o sirotici. Ne mogu te, bolan, nikakve škole oškolat i o svemu, a najmanje o životu i smrti naućit k'o život u belaju. Život i neživot u njemu najbolje školaju. Eto, ti nigdi nisi u tim svojim knjigama na tim svojim školama proćit'o da se glava ne gubi porad luke, neg' radi male međe. Brat brata ubiju za nju i jedan pod zemlju, drugi u hapsanu, a međa osta ko i prije, samo tanak komadić zemlje. Je l' de da nisi?!
- Nisam.
- E, tako. Samo da se razumimo, a sad da ti nastavim o sirotici.
- Hajde, ali, tako ti Boga, ne skreći ni lijevo ni desno niti naširoko i nadaleko jer, ako počneš skakati s priče na priču, nećeš ni do akšama završiti – opomenu ga Merset, znajući za njegovu osobinu povezivanja više priča u jednu beskrajnu i, da zna da Maho sigurno ne zna za Šeherzadu i njeno pričanje noćima i noćima, pomislio bi da kopira, ali nije sigurno, a još je sigurnije da Maho posjeduje neobično istančan i izglačan osjećaj za pripovijedanje, a to je dar Boga, prirode, roditelja...
- Dobro složi se Maho, znajući da s Mersetom ne može kao s drugima da se poigrava, pa nastavi – ele', skupila sirotica ruho. Im'o sam ti ja tadak petn'estak godina, eto, bio sam, morebit, momćić baš k'o 'naj tvoj manji.Bogami, skupila fino ruho: i navezla, i našila, i nakrojila, i ubilila pa sve lipo složila u bavlu, ama, razboli se-eee – razvuče Maho ono „e“ baš kao kad stariji otezanjem kod djece pojačavaju želju za nastavljanjem pričanja započete zanimljive bajke.
- I? – kratko pitanje proprati Merset uzvijanjem pa skupljanjem obrva.
- Bolovala je, bogamiii..., heh, i mene pomalo izdaje pamćenje, morebit je i svuzimu bolovala. Trefila je nenadna bola, ne zna niko šta je, samo pala na postelju i naoći kopni. Ma jest, svuzimu je bolovala, sad mi naumpade, a morebit da je prije zime ćak i jeseni zafatila jer, rek'o bi' da smo kukuruze i tikve na konjskim kolima vozili s Lastova (polje), a to ti je jesen, kasna jesen, a ona je još tada bila bezustanke pala na dušek. I proljeće podobro otopi snig, i sunce progrija, a ona je još bolovala. I-iii, phuuu..., umr'! Umr' bogme! Nije još bilo proljeće, bilo je pupa, al' nije behara, e tako ti je nekako oko ti' doba siroticu Azrail spasio bolovanja. E, ondi doli, di sam ti pokaz'o da su bile šljive, e baš ondi smo je sahranili i to baš pod šljivom. A ti u svojim knjigama i školama sigurno nisi naućio ni ovo što ću ti sad pripovidit, a pošteno ćeš mi reć' kad ti sve ispripovidim, jesi l' znao za taj nekadanji obićaj kod muslimana. Hoćeš li?
- Hoću.
- E, kad smo je sahranili, onda su stariji uradili nešto što ti od žalosti hoće srce da napriko istira kroz prsa. Butum njezino sirotinjsko, hudnićko ruho povišali su po granama šljiva. Moj brate, zakitili šljive umisto svatova – zaguši Mahu, jabučica mu zaigra pa jedva protisnu promukao glas ispod kojeg su kapale nevidljive suze, ali proguta dvije-tri knedle, nakašlja se pa nastavi – znaš, obićaj je bio, kad umre neudata cura, da njezino ruho u đenazi ponesu šnjom i povišaju ga po nećemu u greblju: po voćkama, pitomim il' divljim, po ostalom drveću, žbunju, mezaru..., a da otale, sa halalom i kabulom, i za Božiji sevap i rahmet duši, uzme ko hoće ponešto, proući joj Fatihu i prida rahmet, i tako kad god je se siti. E, Dina ti i Imana, jesi l' znao za 'vaj obićaj?!
- Nisam – jedva protisnu Merset jer mu se grlo bilo steglo i samo su suze mogle biti lijek, a u tim suzama bilo bi još puno, puno priča: Mersetovih, Mahinih, naših, vaših, svačijih jer nije bez razloga i početak i kraj života obojen plačem – nisam znao za to, ali imaju dvije pjesme koje pjevaju o nečem sličnom. Možda ih ima više, ali meni su istinitom tugaljivošću najljepše dvije. Jedna je stara narodna i i ti si sigurno čuo za nju, to ti je ona: „Čudna jada od Mostara grada...“, a druga je nova i zove se „Breza“, a pjeva je Edin Pandur. E, u ovoj „Brezi“ skoro da je riječ o istom onome što si mi ispričao.
- A znaš li imalo tu „Brezu“ zapivat? Ako znaš, deder malo, rahmet ti ocu!
- Pa, tu ti je riječ o jednoj pustoj kući nad kojom je tužna breza svila grane, a ta breza u pjesmi progovara te odgovara na pitanje koga ona žali te tužnim šap'tom reče: “ žalim djevu kojoj ne bi sreće“, i nastavlja kazivati kako je nesretna djevojka umjesto svatova kitila brezu vezenim mahramama jer nije dočekala dragoga.
- Deder je makar malo zapivaj! Fino prićaš, ama de, Allaha ti Velikog, zapivaj je bar zehricu jednu! Znam ja da ti i znaš i voliš zapivat, a meni nije mrsko slušat.
- Dobro, evo: „Slatko šerbe zemlja popi, ona svoje oči sklopi tiho plačući.“ – po istilahu mu Merset otpjeva kraj pjesme, a Maho neskriveno zaplaka.
- Aferim! Aferim, Mersete! Vridi ti meni ovo, što si mi kaz'o i otpivo, najvećeg ćupa zlata jerbo, šta će meni sada zlato?! Šta će mi išta?! Treba mi ovo, da još malo prićam. Halali, privario sam se! Ima i u tvojim knjigama i školama dobra. Ima sigurno! A ono što ja malo laprdam i kad ne treba i šta ne treba, ma, ti si pametan, nećeš zamirit. Lazum šala! Halali! I još jednom aferim!
- Nemam ti šta halaliti. Sve je uredu, sve ljudski, nego, ja neću kući putem, već poprijeko, niz polje mi je nekako finije i draže pa, hajde, alahimanet moj efendija Maho.
- Alahimanet, moj Mersete, ama nisam ti ja nikakav efendija.
- Jesi, jesi. Mnogi misle, pa i ti tako, da je efendija hodža , ili imam, svejedno, no nije, efendija je gospodin, moj Maho. Vidiš, i škole i knjige podžahkad, kao ćorava kokazrno, ponešto pronađu – šaljivo ga još jednom pecnu Merset i, smješkajući se dobroćudno, mahnu mu rukom na rastanku.
Ode Maho cestom, a Merset poljem kroz oktobarsku jesen u kojoj je bjelogorica već tugovala žutim skvrčenim lišćem, a trava, već prije oprljena mrazevima, suho šuškala i pričala nemuštim jezikom jesenja jesenila jesenskih trava ispod Mersetovih stopa o jesenilima i sljepilima svih života koje jedino zaustavljaju, trijezne i ušutkuju placevi „kamenih spavača“ sa štitom bez štita, jer pravi štit niti je postojao niti će postojati, kao što i ne postoji, a da ne postoju, jasno je svima koji su još uvijek živi i traju na ovom svijetu koji je ponegdje pogrešno omjeren, pokatkad nestručno skrojen, nerijetko nepravično sašiven, pa razderan, pa sašivan i krpljen i, iii..., a o smrti kao kraju trebala bi posebna poduža nevesela priča. Ustvari, zašto nevesela kad je ..., o tom potom.
Osta greblje i u njemu novi stanar, osta polje suhih trava, zamače Maho gore, prema selu, Merset dolje, prema gradu i, domalo, sve nestade u sutonskom smiraju. Jah! (Jače je ovo JAH na kraju ne od ove priče, nego od svih priča na svijetu zajedno jer nema toga koji će u ono JAH do kraja proniknuti pa ga potom prepričati!)
Evo i jedna pjesma:
TRINAESTICA
Žao mi je,
nismo više mladi,
zaveden je red u naše živote:
sve stepenica do stepenice,
zaboravljeno odmorište,
i većina je petkova u nedovršeno prefarbana
trinaestica
bez neprekidne tuge,
ali i bez trajne radosti
jest!
Mladost je slijepa,
pusta virtuoza,
ogledalo crne a blještave variočeve maske
kroz koju se ne da vidjeti
koliko je ko
predodređen za što.
U životu smo samo
nekoliko sunčevih izlazaka
i u sveživotnoj žurbi
protiv dosuđenog nam toka
namjerno nenamjernih zakašnjenja,
a besana noć jedna
uvjeri nas,
nesljepoćom napokon,
kako smo samo
vječni batrganici
između procjepa od oštrica,
za sve živote
i sve smrti
sličnih
MAKAZA.
Pa suza poželi
sveživotna gumica cioživotnih zadaća
da bude
za ljude
SPAS.
Ah,
pa da,
nismo više mladi i,
čudno,
nije mi više ni žao
u toj borbi sa
SVEJEDNOŠĆU !
