Forum Klix.ba

Donnie Smith wrote:nije citat, već priča moga života

Inače volim Džamonju, ali ovo je jedna od ljepših priča koje sam pročitala.

Da imam sina učio bih ga
da voli poeziju i cvijeće,
tako nikad neće imati
nepresušnu potrebu za ljudima.

Meša Selimović

Kad se počnemo pitati što ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna što će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo poslužiti njegovim nama nepoznatim ciljevima. Poslije toga mi još „živimo„ neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se vlastitim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom prometu. Događa se, osobito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, vlastitiom težinom. Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odlijeva se snaga od nas. U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u općem, bezimenom postojanju.

Ivo Andric

Zivimo od vikenda do vikenda i za vikend, ostalo je sve bRez veze; poso, kuca - poso, kuca...

Ovaj svijet neće uništiti atomska bomba kao što kažu novine, nego će umrijeti od smijeha, od banalnosti, od ismijavanja svega i zato što će od svega praviti vic, i to loš vic.

Sjena vjetra - Carlos Ruiz Zafon

Sve bih danas mogao

Danas bih mogao
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao
otići daleko, puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.

Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac
ušunjavši se izmeđ' zavjesa
nošen mojom željom
i srebrnom trakom mjeseca!
J.L. Borges

ODA SRETNOM DANU

Ovog puta me pustite da budem srećan,
Ništa se nije desilo nikom,
Sve što se dešava to je da sam srećan
Sa sve četiri strane srca,
Kad hodam, spavam ili pišem.

Šta da radim, srećan sam.
Bezbrojniji sam od paše na livadama,
Osećam kožu kao cerovu koru
I dole nadu, gore ptice,
More kao kopču na svome pojasu,
Od hleba i kamena stvorenu zemlju,
Vazduh raspevan kao gitara.

Ti, pokraj mene u pesku, pesak si,
Pevaš i pesma si,
Svet je danas moja duša,
Pesma i pesak,
Svet su danas moja usta,

Pusti me da u tvojim usnama
I u pesku budem srećan,
Srećan što dišem i što ti dišeš,
Srećan što dodirujem tvoje koleno
I tad mi se čini da sam dotak’o
Azurnu kožu neba i njenu svežinu.

Danas me pustite samog da budem srećan,
Sa svima ili bez ikog,
Srecan sa pašom i peskom,
Srećan sa vazduhom i zemljom,
Srećan sa tobom,
Sa tvojim usnama srećan

Pablo Neruda

Moll_Flanders wrote:

Donnie Smith wrote:nije citat, već priča moga života

Inače volim Džamonju, ali ovo je jedna od ljepših priča koje sam pročitala.

Subjektivno tvrdim da nikad ništa ljepše nije napisao....
Bio je krasan dokumenarac neko veče o njemu, lijepo je znati da je jedna takva gromada od čovjeka, umjetnička veličina, divni boem..kročio ulicama kojima sada kročimo mi, u isto vrijeme, osjećam žalost što današnje generacije, ali i mnogi stariji od mene, ne znaju niti su ikad čuli za ovu legendu, a sve znaju o Alenu Albinoviću.....

''Tada nisam znao. Nisam mogao znati da ću jednoga dana možda povrijediti nekoga tako duboko da neće moći da se oporavi. Da čovjek nekad može da povrijedi drugoga svojim pukim postojanjem.''

Haruki Murakami

"Ovakva će te teško zavoleti, teško ćeš joj se svideti, i teško će ti to ona priznati. Ma i kad prizna, opet će ti teško ljubav pokloniti. Ali kad te zavoli, neće te ovakva, prijatelju, nikad ni prevariti ni izneveriti. Takva ti je ona..."

Damir0406 wrote:"Ovakva će te teško zavoleti, teško ćeš joj se svideti, i teško će ti to ona priznati. Ma i kad prizna, opet će ti teško ljubav pokloniti. Ali kad te zavoli, neće te ovakva, prijatelju, nikad ni prevariti ni izneveriti. Takva ti je ona..."

''Zbunjen i poražen gledam kako se sva ljepota svijeta, po nekoj čudnoj i svirepoj alhemiji ljubavi, pretvara u žalost za tobom.''

Ivo Andrić

"Sometimes it makes me sad, though... Andy being gone. I have to remind myself that some birds aren't meant to be caged. Their feathers are just too bright. And when they fly away, the part of you that knows it was a sin to lock them up DOES rejoice. But still, the place you live in is that much more drab and empty that they're gone. I guess I just miss my friend. "

"The Shawshank Redemption"

"You tell God the Father it was a kindness you done. I know you hurtin' and worryin', I can feel it on you, but you oughta quit on it now. Because I want it over and done. I do. I'm tired, boss. Tired of bein' on the road, lonely as a sparrow in the rain. Tired of not ever having me a buddy to be with, or tell me where we's coming from or going to, or why. Mostly I'm tired of people being ugly to each other. I'm tired of all the pain I feel and hear in the world everyday. There's too much of it. It's like pieces of glass in my head all the time. Can you understand? "

"The Green Mile"

''Niko ti ne može biti stran kao čovjek koga si nekada volio.''

Remarque

"Ko mi sihir poturi, pa se u te zaljubi."
Hakala

Moll_Flanders wrote:''Niko ti ne može biti stran kao čovjek koga si nekada volio.''

Remarque

"Sreo sam je danas... Nju... Nekad moju vilu tužnih očiju... Sakrila je pogled iza pramenova kose, a ja sam osjećao po tonu njenih koraka, koliko me u njoj još uvijek ima... Činilo mi se da je htjela zastati, možda nešto reći, ali je samo neki grč bola njenim licem preletio, zaledio joj osmijeh, i ona je produžila dalje...nije se okrenula. Znam je, ne okreće se ona...nikada, znam i zašto... Ja sam još uvijek njena bol...koji već dugo na duši nosi kao ožiljak...koji ne zarasta. Samo to preda mnom ne pokazuje. Rekla je jednom da sam ja njena kazna, smijao sam se tada, a sada... Sada sebe trujem krivicom zbog tuge u njenim očima, nije preboljela, vidim to... Po tišini koja među nama gradi zidove... Ona se povukla u svoju tamu, obnavljajući ruševine unutar sebe... Sama nosi svoju bol, kao teret sudbine, ponekad poželim samo još jednom da njeno lice uzmem u svoje dlanove, da u njenim očima pronađem sebe, a znam da je to nemoguće, ta ogledala ja sam razbio... Bolje da produžim dalje, da zaboravim, odem... Ipak, samo sam htio da joj kažem... Oprosti sebi i kreni dalje moja vilo. Zar je tvoja magija zaspala? Skini okove tuge i poleti... Nekome tko će te znati voljeti...onako kako ja nisam mogao...smio...a samo Bog zna da sam želio...ali kasno. Njeni su se koraci niz ulicu gubili, a meni se samom činilo da negdje u dubini sebe još ih mogu čuti...kako bolom odzvanjaju... Samo sam prošaptao 'Budi mi sretna...vilo tužnih očiju'..."

Sreo sam je danas... Nju... Nekad moju vilu tužnih očiju... Sakrila je pogled iza pramenova kose, a ja sam osjećao po tonu njenih koraka, koliko me u njoj još uvijek ima... Činilo mi se da je htjela zastati, možda nešto reći, ali je samo neki grč bola njenim licem preletio, zaledio joj osmijeh, i ona je produžila dalje...nije se okrenula. Znam je, ne okreće se ona...nikada, znam i zašto... Ja sam još uvijek njena bol...koji već dugo na duši nosi kao ožiljak...koji ne zarasta. Samo to preda mnom ne pokazuje. Rekla je jednom da sam ja njena kazna, smijao sam se tada, a sada... Sada sebe trujem krivicom zbog tuge u njenim očima, nije preboljela, vidim to... Po tišini koja među nama gradi zidove... Ona se povukla u svoju tamu, obnavljajući ruševine unutar sebe... Sama nosi svoju bol, kao teret sudbine, ponekad poželim samo još jednom da njeno lice uzmem u svoje dlanove, da u njenim očima pronađem sebe, a znam da je to nemoguće, ta ogledala ja sam razbio... Bolje da produžim dalje, da zaboravim, odem... Ipak, samo sam htio da joj kažem... Oprosti sebi i kreni dalje moja vilo. Zar je tvoja magija zaspala? Skini okove tuge i poleti... Nekome tko će te znati voljeti...onako kako ja nisam mogao...smio...a samo Bog zna da sam želio...ali kasno. Njeni su se koraci niz ulicu gubili, a meni se samom činilo da negdje u dubini sebe još ih mogu čuti...kako bolom odzvanjaju... Samo sam prošaptao 'Budi mi sretna...vilo tužnih očiju

prelijepo iz koje je knjige

Ne znam iz koje je knjige, nasao na blogu nekom, pa reko da podijelim sa vama

Damir0406 wrote:Ne znam iz koje je knjige, nasao na blogu nekom, pa reko da podijelim sa vama

ko je da je tuzno ali lijepo receno!

"osim da ti ga zagorcaju drugi ljudi se nece baviti tvojim zivotom.Osim da ti ga sjebu,drugi ljudi se nece baviti tvojim poslom.Osim da ti sapletu nogu,drugi ljudi nece gledati u tvoje korake!
Sidran

"Još uvek se ona nasmeši kad me vidi. Samo što to više nije onakav osmeh kakav meni treba.. Više nije pun nežnosti i reči koje nije stigla da mi prošapuće, ne krije uspomene na sva ona obećanja koje nisam stigao da ispunim.. Znam dobro ko je kriv za to, znam ko je ispunio onaj njen stari osmeh zaboravom, ali ne bih išta da menjam, jer, ipak, ja sam vrlo dobro znao šta radim.. A to što njen osmeh još uvek ume da probudi neka sećanja kojih sam se davno odrekao? Pa, dobro.. Njen osmeh ću uvek da volim. Valjda je to neka moja kazna.."

"U životu postoji posebno nevidljivo pravilo da se sve ono što je započeto jednoga dana, prije ili kasnije, mora i završiti. A to i nije neka radost. Nismo se voljeli dovoljno hrabro. U tome je bila naša nesreća. A to je već tvoj grijeh, jer je muška hrabrost u ljubavi tek neznatna. Ljubav je, zapravo, vaše djelo. Samo ste u tome nedostižne. Ti si tu negdje pokleknula, a s tobom je palo sve što je moglo biti, što je bila tvoja dužnost, tvoja zadaća, smisao života. I nisu muškarci odgovorni za ljubav. Voljeti treba hrabro. A ti si učinila najgore što žena može učiniti: uvrijedila si se, ustuknula i pobjegla.''

Sandor Marai, Ester

Moll_Flanders wrote:"U životu postoji posebno nevidljivo pravilo da se sve ono što je započeto jednoga dana, prije ili kasnije, mora i završiti. A to i nije neka radost. Nismo se voljeli dovoljno hrabro. U tome je bila naša nesreća. A to je već tvoj grijeh, jer je muška hrabrost u ljubavi tek neznatna. Ljubav je, zapravo, vaše djelo. Samo ste u tome nedostižne. Ti si tu negdje pokleknula, a s tobom je palo sve što je moglo biti, što je bila tvoja dužnost, tvoja zadaća, smisao života. I nisu muškarci odgovorni za ljubav. Voljeti treba hrabro. A ti si učinila najgore što žena može učiniti: uvrijedila si se, ustuknula i pobjegla.''

Sandor Marai, Ester

Uvijek kvalitetne citate nadjes

Hvala ti.

Ovaj mi je jedan od dražih.