Euridika wrote:Ne sjećam da su se dotakli tog dijela priče, već su pričali o širem kontekstu uzroka koji su doveli do njegove pobune. Konkretno, o dogovorenoj političkoj predaji Bosne Austrougarima i kako su se Bosanci pobunili zato što ih je Porta prodala za svoj šićar. Uglavnom, klasična priča, mi smo mali sitni faktor u velikoj globalno-političkoj sceni, velike sile kroje sudbinu svijeta, kroje i prekrajaju granice, preprodaju države, ljude i sve što s tim ide. Zna se da je Bosna prodata zato da se izmire dugovi Osmanskog carstva, s tim što je to izmirivanje dugova počelo puno prije 1878. godine, prvo su prodate pogranične kapetanije, pa onda na kraju i čitava država. I tu se stvorio čitav društveno-politički ambijent koji je omogućio tu pobunu.
Uh, previše je ovo politike za mene.
P.S. Ne mogu smisliti Rizvanbegovića... a mislim da su mi u nekom dalekom koljenu rod

... ja sam rođeni anarhista...

Prava prica je posljedica rusko-turskog rata kada turska slabi i unutar imperije se budi nacionalna svijest u mnogim okupiranim zemljama imperije, I rastu pobune protiv rezima. Turska pocinje novacenje redovne vojske - nizama a ukidaju se placeni vojnici janjicari, te uvodi nove vece poreze, a bosancima se vise ne ratuje za sultana jer su slali svoje sinove u ratove sirom imperije, a zauzvrat dobili vece namete. Posljedica rusko-turskog rata je da je Turska primorana srpskim ustanicima dati autonomiju, ali i 6 istorijski bosanskih nahija, i to je najvise djelovalo na Gradascevica da se pridruzi bosanskom pokretu za neovisnost. Gradascevic do tada nije davao velik znacaj tom pokretu, ali poslije tih desavanja mijenja misljenje I organizira pokret a narod poziva da se udruzi za borbu za osamostaljenje. Nakon sto je okupio ustanike, salje tri zahtjeva Istambulu:
1. poništi privilegije date Srbiji i naročito da se Bosni vrati 6 nahija.
2. obustavi implementaciju Osmanlijskih vojnih reformi.
3. okonča uprava nad Bosnom i prihvati implementacija autonomne bosanske vlade na čelu s lokalnim vođom. Zauzvrat bi Bosna plaćala godišnji doprinos.
Sultan pristaje na uslove samo da bi dobio na vremenu i organizuje hercegovce koji su bili protiv samostalnosti. Na kraju, u zavrsnoj bitci na Stupu (a bilo je mnogo bitaka u tom periodu gdje su Zmajeve snage uglavnom pobjedjivale), hercegovci uspijevaju probiti krila boraca za nezavisnost i proci sa ledja sto dovodi do poraza i pobjede turskih snaga. Poslije je Gradascevic zarobljen od austrougarske koja ga predaje sultanu, a ovaj mu postavlja uslov da se nikada ne vrati u Bosnu. Nudio mu je iz postovanja i da bude pasa u osmanlijskoj vojsci, ali je Husein beg rekao da mu je draze umrijeti u svojoj nosnji nego zivjeti u nizamskoj uniformi. Predanje kaze da su godinama nakon njegove smrti bosancima tekle suze kad se kapetan beg Gradascevic spomene.
Za vrijeme SFRJ o Grdascevicu se nije govorilo, tadasnje komunisticke vlasti su zataskivale sjecanje na njega jer su ga smatrale potencijalno opasnim za budjenje bosnjacke nacionalne svijesti. Tek pred ovaj zadnji rat bosnjacki istoricari napokon pisu o ovom velikom covjeku koji je volio Bosnu i njen narod vise i od sebe samoga.
Eto, vrlo ukratko o toj Bosanskoj legendi.
Za sve nas koji smo branili ovu zemlju on je bio I ostao mjerilom kakav treba da bude pravi bosanski heroj i gazija, kako se voli svoja zemlja.
