Forum Klix.ba

Uvijek me zanimao razvoj tuzlanskih jedinica u sklopu Armije BiH, ali nedavno sam skoro odvojio vremena i proučio tu tematiku, iako sam svakako i od ranije nešto i znao. Najviše mi je pomogla knjiga "Tuzla u odbrani Bosne i Hercegovine" autora Seada Delića, a neke fotografije iz te knjige ću i objaviti na ovoj temi. Međutim koristio sam se i drugim štivom.


Za početak bih istakao dvije specifičnosti:

- Da jedna stvar bude jasna: Tuzlanske brigade i ostale jedinice su popunjavane na nivou općine a ne samo grada. A prostor općine Tuzla je znatno veći od samog grada Tuzla.

Mobilizacija je bila bolja u okolnim naseljima nego u samom gradu, koja vjerovatno do kraja rata nije dosegla zadovoljavajuće razmjere. Gradski sinovi iz tkz. dobrih porodica, urbana raja, to je bio sloj vojnosposobnog stanovništva koje je najteže bilo mobilizirati u vojsku.

I to nije pridika sa strane. Zapravo su sami borci sa prostora općine Tuzla(ali ne iz grada) najglasnije govorili o ovoj pojavi. Gradsko stanovništvo izvlačilo se na razne načine: Sumnjivim medicinskim potvrdama o vojnoj nesposobnosti, radni obaveznici a bili su masovna pojava a i neki su na papiru bili pripadnici vojnih ili policijskih snaga ali ih niko nikad zapravo nije vidio u borbi.

Karakteristična pojava su bili mladići koji bi se šepurili po gradu u uniformama, novim čizmama, rejbankama noseći pištolje za pojasom, obučeni bolje od diverzanata a da uopće nisu ni bili pripadnici Armije BiH. To je doseglo tolike razmjere da se moralo zakonski regulisati: Civilnim licima, nepripadnicima legalnih oružanih snaga zabranjeno je nositi vojnu odjeću ili opremu.

Ovakve pojave svakako treba odvojiti od mnogih Tuzlaka koji su bili istinski borci i rodoljubi. A rekao bih i da slaba mobilizacija srednjeg i visokog gradskog staleža nije bila samo tuzlanska specifičnost, na kraju zar nije i Alija rekao da su Bosnu odbranili seljaci i sirotinja?



- Tuzlanske jedinice su po sastavu ljudstva istinski bile multietnične. Ako ćemo govoriti iskreno, na nivou cijele Armije BiH vjerovatno su Bošnjaci činili najmanje 90% sastava ljudstva. No u tuzlanskim brigadama je zaista bio značajan udio nebošnjaka. Hrvata je bilo mnogo čak i kad ne bi računali one koji su bili u 115. brigadi HVO(a koja je i sama uz sve specifičnosti ipak bila dio legalnih oružanih snaga BiH), a bilo je i u nešto manjem broju i Srba.

Samo za primjer četvorica istaknutih Hrvata u Armiji BiH:

- Franjo Krešić. Komadant bataljona u 2. tuzlanskoj brigadi. Automobil u kojem se i on nalazio naletio je na protivtenkovsku minu na majevičkom ratištu, ostao je bez obje noge i značajno oštećenog vida. Odlikovan Zlatnim ljiljanom.

- Niko Ivanović. Komadant bataljona u 3. tuzlanskoj brigadi. Poginuo na brčanskom ratištu. Odlikovan Medaljom za hrabrost.

- Goran Martinović "Ustaša". Komandir IDV "Sjenke" u 2. tuzlanskoj brigadi. Bio je jedan od najpoznatijih tuzlanskih boraca. Poginuo na majevičkom ratištu. Odlikovan Zlatnim ljiljanom.

- Ivica Dugonjić. Komandir čete u 251. lahkoj brigadi. Poginuo na Vozući.


Hrvati u tuzlanskim jedinicama Armije BiH su svakako dali značajan doprinos odbrani BiH, a nije zanemarljiv ni doprinos vojnika srpske nacionalnosti.

Ne računajući Inžinjerijsku brigadu o kojoj i ne znam previše a koja je također vjerovatno po ljudstvu imala tuzlanski štih, tokom rata djelovalo je 5 različitih tuzlanskih brigada Armije BiH uz jednu(115.) brigadu HVO.

Naravno, postojale su jedinice koje nisu ulazile u sastav niti jedne od tih brigada. Napisao bih nešto o svim tim brigadama kao i najvažnijim ostalim jedinicama. Počet ću sa:


IDČ 5. OG Tuzla "Panteri"



Ili puni naziv: Izviđačko - diverzantska četa 5. Operativne Grupe Tuzla "Panteri"

Iz potrebe za jednom manjom udarnom jedinicom 18. maja 1992. formiran je IDČ 5. OG Tuzla. Kasnije će ta jedinica dobiti naziv „Panteri“.

Jedinica nije bila u sklopu niti jedne brigade te je bila pod direktnom komandom Seada Delića(tadašnjeg komadanta 5 OG.).
On o njoj između ostalog kaže: „U ratu je, shodno konkretnim mogućnostima i okolnostima, kod mene kao njihovog komadanta u svakom pogledu imala poseban status...Dominantno angažovanje ove jedinice bilo je u napadima na prednji kraj neprijatelja ili u dubinu njegove odbrane...“

Bila je to Delićeva elitna garda. Jedinica nije bila pretjerano brojna, uglavnom brojnosti do 80 pripadnika. I formiranjem 25. Divizije sačuvala je svoj samostalni status.

Ratni put jedinice prirodno najviše je vezan za matično ratište Majevicu, ali ona se borila i na teočanskom, vozućkom, olovskom(kota Mačak), brčanskom(Vitanovići, Donji Vukšić...) ozrenskom i drugim ratištima.

Za odbranu Bosne i Hercegovine život je dao 21 pripadnik ove jedinice.

Posljedna 2 poginula pripadnika ove jedinice život su izgubila na Ozrenu. Nakon oslobađanja Vozuće nastavilo se dalje u dubine Ozrena i prema Doboju, a na čuvenoj ozrenskoj koti Kraljica na koju su se pripadnici ove jedinice među prvima popeli razvila se žestoka borba prsa u prsa između njih i pripadnika VRS. Bila je to praktično zadnja bitka jedinice za oproštaj od rata.

1. Tuzlanska brigada

Tokom rata 1992. - 1995. nosila je sledeće nazive:

- 1. brigada Teritorijalne odbrane Tuzla
- 1. motorizovana brigada Tuzla
- 250. brdska brigada Tuzla


Često je se navodi kao prvu formiranu brigadu Armije BiH, a formirana je 16. maja 1992. godine, samo dan nakon poraza bivše JNA na Brčanskoj Malti.

Sastav:

1. Bataljon bi se mogao nazvati "izbjeglički". Naime, većinu ljudstva u njemu su činile izbjeglice, pretežno iz istočne Bosne. Bili su to Vlasenčani, Bratunčani, Srebreničani, Zvorničani...

O 1. bataljonu 1. tuzlanske brigade je bilo govora ranije na ovoj temi i on je živio neki svoj zaseban život od ostatka brigade i najčešće djelovao na kalesijskom ratištu.

Ipak već krajem 1992. godine. dolazi do potpune reorganizacije 1. bataljona. Zvorničani iz bataljona odlaze u 206. brigadu Zvornik a ostali u 1. Muslimansko - Podrinjsku brigadu, koja je i zamišljena da okupi izbjeglice iz istočne Bosne.

Prazan prostor koji je tada nastao uglavnom popunjava "Odred Gornja Tuzla" koji do tada nije bio u sklopu niti jedne brigade. On se praktično transformiše u 1. bataljon 1. tuzlanske brigade.

2. Bataljon je nastao od više do tada samostalnih jedinica: "Četa Ši Selo", "Četa Pasci", "Četa Par Selo", "Četa Solina" uz još dvije manje gradske čete.


O 3. i 4. bataljonu koji su kasnije formirani ne znam previše.

Brigada je imala svoj IDV koji nakon što je 19. jula 1994. na Gredi poginuo jedan od najistaknutijih pripadnika po njegovom nadimku dobija naziv "IDV Memo".

Ratni put


O 1. bataljonu sam već rekao poprilično, a brigada je uopćeno odigrala značajnu ulogu u uništavanju svih podmajevičkih neprijateljskih uporišta oko Tuzle u prvim mjesecima rata.

Bili su to veliki uspjesi ali uz velike gubitke. Tako je 23. juna 1992. prilikom oslobađanja objekta Kalbrovac poginulo 11 pripadnika čete Ši Selo.

Brigada je najčešće djelovala na brčanskom ratištu gdje je bila akter skoro svih velikih bitki za "koridor" tokom 1992. i 1993. godine. Marković Polje, Drenova, Vukšić, Ulice, Brka...Sve je to prošla 1. tuzlanska brigada.

Brigada je djelovala i na teočanskom, olovskom i kladanjskom ratištu, kao naravno i na majevičkom, iako ona nije bila primarna tuzlanska brigada za Majevicu.

1. Tuzlanska nije dočekala kraj rata. Sada pod nazivom 250. brdska brigada Tuzla reorganizacijom rasformirana je krajem aprila i početkom maja 1995. godine. Dio istaknutijih pripadnika prelazio je u novoformirane ofanzivne brigade(o kojima će biti riječi kasnije) a ostali su raspoređeni u 252.(2. tuzlansku) i 253.(3. tuzlansku) brigadu.


Tokom postojanja 1. tuzlanske brigade poginulo je 206 njenih pripadnika.

2. Tuzlanska brigada

Tokom rata 1992. - 1995. nosila je sledeće nazive:

- 2. brigada Teritorijalne odbrane Tuzla
- 2. motorizovana brigada Tuzla
- 2. brdska brigada Tuzla
- 252. brdska brigada Tuzla


2. Tuzlanska brigada formirana je 22. maja 1992. godine.

Sastav

Na samim počecima brigade u njen sastav su ušli:

- "Četa Kozlovac"
- "Četa Mramor"
- "Četa Mosnik"
- "Četa Kiseljak"
- dobrovoljci iz naselja Lipnica i Obodnica
- 1. manevarska četa SJB Tuzla
- 3. manevarska četa SJB Tuzla
- 9 vodova MUP - a


Kasnije će brigada svakako brojno rasti. U aprilu 1993. reorganizacijom je formiran "4. Manevarski bataljon" 2. tuzlanske, čija je namjena bila "ofanzivno djelovanje ili upotreba na ugroženim pravcima i rejonima". Formiranjem 251. Lahke brigade taj bataljon u kompletu će ući u njegov sastav, a kasnije će biti formiran novi 4. Manevarski bataljon 2. tuzlanske br.

Komandir IDV brigade bio je na ovoj temi već spominjani Goran Martinović "Ustaša". Njega je spomenuo i S. Delić u svojoj knjizi u kojoj za njega kaže:

"Od početka rata komandir IDV "Sjenke" u 252. sbbr. Za neprijatelja je bio strah i trepet. Njegova osnovna deviza bila je: "Ja sam čovjek tame i vatre". Devet puta je ranjavan od čega četiri puta teže. Goneći da uhvati živog četnika, hrabro gine 1. 6. 1995. godine. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja Armije RBiH "Zlatni ljiljan".



Ratni put

Brigada je svakako značajno djelovala na tuzlansko - majevičkom ratištu, ali također i značajno na ratištima izvan svoje zone odgovornosti.

Tako je 2. tuzlanska brigada u žestokim borbama na brčanskom ratištu na potezu od Omerbegovače do Fazanerije a koje su počele 21. jula 1993. i trajale neprekidno 48 sati imala 10 poginulih.

Poseban je značaj ove brigade u odbrani Gradačca. Tokom rata na gradačačkom ratištu poginula su 22 pripadnika 2. tuzlanske brigade.

Brigada je djelovala na skoro svim ratištima u Z/O 2. Korpusa.

Tokom postojanja 2. tuzlanske brigade poginulo je 169 njenih pripadnika, od kojih čak 41% na prostoru koji nije pripadao općini Tuzla. Brigada je bila izrazito mješovitog sastava po narodnosti boraca, tako da od 169 poginulih pripadnika njih čak oko 50 su bili Hrvati i Srbi.

Napomena: Ja sam dosta skeptičan o sveukupnoj priči o multietničnom sastavu Armije BiH, realno osim Sarajeva i Tuzla to je bila po sastavu čista bošnjačka vojska, ali pogledao sam spisak imena poginulih pripadnika 2. tuzlanske brigade i ovo je stvarno istina, skoro 1/3 poginulih pripadnika brigada ne nose bošnjačka imena.
Naravno pitanje je koliko su se zapravo tuzlanski Hrvati i Srbi koji su bili u jedinicama Armije BiH zapravo i osjećali takvima, ima tu asimilacije, jakog lokalnog identiteta("Tuzlaci"), uostalom sami preživjeli mogu najbolje objasniti svoje razloge zašto su bili u Armiji BiH.

15. aprila 1993. naredbom ŠVK za svoj izuzetan doprinos i uspjehe u borbi protiv agresora 2. tuzlanska brigada je dobila počasni naziv "Slavna".

3. Tuzlanska brigada

Tokom rata 1992. - 1995. nosila je sledeće nazive:

- 3. brigada Teritorijalne odbrane Tuzla
- 3. motorizovana brigada Tuzla
- 3. brdska brigada Tuzla
- 253. brdska brigada Tuzla

3. tuzlanska brigada formirana je 19. juna 1992. godine.

Sastav

1. Bataljon su činili rudari rudnika Kreka.

2. Bataljon su činili "1. Tuzlanski Odred", "Četa Ilinčica", "Četa Kozlovac", odnosno kao i u drugim slučajevima, do tada samostalne manje jedinice koje su ulazile u sastav bataljona tuzlanskih brigada.

3. Bataljon je zapravo bio reorganizovani "Odred Slavinovići" koji je već do tada kao samostalna formacija stekao visoku reputaciju u borbama, a sačinjavali su ga: "Četa Slavinovići", "Četa Čaklovići", "Četa Bećarevac", "LPA vod Solana", " vod Talijani".


IDV brigade nosio je naziv "Spajder"



Ratni put

Tuzlanskim brigadamaje svakako u globalu matično ratište bila Majevica, ali od svih tih jedinica 3. tuzlanska je imala najveću odgovornost na majevičkom ratištu.

Upravo su pripadnici ove brigade odigrali možda i ključnu ulogu u uništavanju podmajevičkih neprijateljskih uporišta, o čemu će biti govora u nekim od narednih postova. Brigada ili njeni djelovi su prošli i Smoluću, Brčko, Čelić, Gradačac, Teočak, Vareš, Olovo...

Kako je spomenuto, iznijela je najveći teret na majevičkom ratištu, na kojem je doživjela i dosta teških trenutaka.

Tako o događajima iz septembra 1992. kada je 1. bataljon 3. tuzlanske učestovao pokušaju oslobođenja objekta Stolice na Majevici S. Delić piše:

Napad je otpočeo 16. septembra. Bataljon je dobio zadatak da u sadejstvu sa susjedima(snage TO Zvornik i Kalesija) izvrši napad g/s pravcem Šarci - Rožanjska kosa - Orlovine(3. četa), sa zadatkom da presječe komunikaciju koja izvodi ka Banj prijevoju i Stolicama, a potom da napadne neprijatelja u rejonu Banj prijevoja. I pored početnih uspjeha, kada su se razbijene neprijateljske snage na pravcima napada u panici i neredu razbježale, napad je doživio potpuni neuspjeh.

Ovakvom konačnom ishodu napada kumovalo je niz objektivnih, ali i subjektivnih okolnosti, kao što su: nepoznavanje terena, nedostatak sredstava veze, loše sadejstvo i saradnja sa susjedima, slaba prethodna priprema i organizacija napada, kao i mnogi drugi. Svi ovi nedostaci imali su za posljedicu ne samo da jedinica nije izvršila zadatak i da se bez odobrenja gotovo cijela povukla u rejon ranijeg razmještaja u Goduš, već je pretrpjela i znatne gubitke.

Sve je pošlo po zlu dana 16. septembra 1992 kada je pri napadu neposredno uz ogradu releja na Stolicama od pješadijske i artiljerijske vatre ranjeno 8 boraca. Nakon toga pri napadu na neprijateljski bunker smrtno je pogođen Senad Šehanović kao i njegov brat Mirsad koji ga je pokušao izvući. U nastojanju da se braća izvuku, ranjena su još dva borca.

Pošto jedna nevolja ne ide bez druge, problemi i stradanja se nastavljaju i sutradan(17. septembra) što je dodatno pogoršalo situaciju. Komadant ŠTO Zvornik odlučuje da sopstvenim snagama ojačanim 2. četom 1. bataljona i vMB 82 mm iz sastava 1. br. TO Tuzla izvrši ponovni napad na relej Stolice. Po formiranju marševske kolone 2. četa i vMB 82 mm vrše marš sa m/v pravcem Goduš - Skakavica - Tomanića kosa - Stolice. U toku marša u rejonu Tomanića kose iz nepoznatih razloga m/v voda MB 82 mm obilazi kolonu i izlazi na njeno čelo, da bi nedugo poslije toga ušli u neprijateljsku zasjedu, kojom prilikom je smrtno stradalo 9 boraca, među njima i 3 borca 1. bataljona i to Nurdin Kišić, Nevres Delić i Frano Jokić. Smrtno je stradao i komandir voda MB 82 mm iz Prve brigade Mirza Hadžiahmetović sa još 5 svojih saboraca. Za izuzetnu hrabrost, odlučnost i doprinos u borbi protiv agresora Mirzi je posthumno dodijeljeno najviše ratno priznanje "Zlatni ljiljan".

Pogiblja i ranjavanje ovolikog broja boraca i neizvlačenje poginulih Mirsada i Senada Šehanovića, Jovice Jovića i Fikreta Džambića dodatno su uticali na moral boraca. To stanje su bitno pogoršali svojim negativnim stavom stanovnici Sapne(Goduša), pa se ljudstvo ovog bataljona svojevoljno vratilo u Tuzlu, a zatim i u mjesta stanovanja većine boraca, odnosno u Mramor i Dobrinju.

Prilikom najveće ofanzive Armije BiH na Majevici u martu, aprilu i maju 1995(o čemu će još biti riječ) kada je također krajnji cilj bio relej Stolice 3. tuzlanska brigada je pretrpjela ogromne gubitke: 17 poginulih, 133 ranjena, 18 zarobljenih.

Tokom postojanja 3. tuzlanske brigade poginulo je 165 njenih pripadnika.

251. Lahka brigada Tuzla

Brigada je formirana 20. maja 1994. godine iz potrebe za jednom manevarskom formacijom snage brigade. Iz postojećih tuzlanskih brigada probrano je istaknuto ljudstvo i ušlo je u sastav ove brigade. Na dan formiranja imala je 501 pripadnika, a kasnije će se broj pripadnika povećati na skoro 1000.

Ubrzo nakon formiranja 251. lahka brigada upućena je na Vozuću da učestvuje u velikoj ofanzivi Armije BiH. U borbama na vozućkom ratištu krajem juna i početkom jula 1994. imala je 3 poginula i 25 ranjenih, bez pretjeranih rezultata.
Pokazan je niz slabosti, a jedna od osnovnih je bila nedovoljno međusobno poznavanje ljudstva koje je skupljeno iz različitih brigada a zajedničko „vatreno krštenje“ imalo na teškom ratištu kao što je bila Vozuća.

Brigada je dala veliki doprinos oslobađanju kote Greda na Majevici 19. jula 1994. i odbrani dostignutih položaja od žestokih kontranapada neprijatelja koji su uslijedili narednih dana. U ovim borbama imala je 3 poginula i 27 ranjenih.

U oktobru 1994. Brigada učestvuje u borbama na gračaničkom ratištu kada se bezuspješno pokušalo ovladati objektima Becanj, Barakovac i Ciganište. U ovim borbama imala je 2 poginula i 11 ranjenih.

Nakon što je veliki dio pripadnika VRS opkoljen od jedinica 4 OG na koti Lisača na Majevici u novembru 1994., u učvršćavanju obruča i spriječavanju proboja do Lisače drugih snaga VRS učestovala je i 251. brigada. I nakon što su se pripadnici VRS sa Lisače predali 251. br. je ostala da čuva novodostignute položaje sve do 10. decembra 1995. godine. Gubici u ovim borbama: 1 poginuli, 2 ranjena.

Tokom marta, aprila i maja 1995. trajala je velika ofanziva Drugog korpusa na Majevici, u kojoj su tuzlanske jedinice a pogotovo 251. br. igrale ključnu ulogu.
Ova brigada je pretrpjela velike gubitke u ovoj neuspješnoj ofanzivi: 15 poginulih, 84 ranjena.

Prilikom slamanja neprijateljske ofanzive u maju je u odbrani Teočaka poginuo 1 pripadnik 251. brigade.


251. je stekla zloguki nadimak „Tabut brigada“, jer se, uz svakako pretjerivanje, proširila priča da gdje god odu – izginu i da treba izbjegavati ulazak u njene redove, da je to praktično brigada samoubojica koji su predodređeni da poginu.

Zapravo su tokom cijelog vremena postojanja brigade, a zbog lošeg glasa koji se prišio uz nju rasformirana je u maju 1995., poginula 33 njena pripadnika.

250. Oslobodilačka brigada Tuzla

Pamtit će Ozren i polja bosanska,
Pamtit će heroje brda majevička,
Kako je žestoko bilo kada krene
250. Oslobodilačka!



Sve one slabosti zamjećene u formiranju i djelovanju 251. lahke brigade pokušale su se izbjeći u formiranju nove manevarske brigade 25. Divizije: 250. Oslobodilačke brigade(ne miješati je sa 250. brdskom brigadom što je zapravo bila preimenovana 1. Tuzlanska, a naredba o njenom rasformiranju je iz 28. aprila 1995., na isti dan kad je donesena odluka o stvaranju 250. Oslobodilačke).

250. Oslobodilačka je predstavljala isto što i njena prethodnica 251. brigada – manevarsku brigadu sačinjenu od odabranih tuzlanskih boraca. Uostalom, značajan udio pripadnika 251. br. je ušao u sastav novoformirane 250. br.
Stiče se dojam da je ona zapravo samo bila zamaskirana, restartovana i ojačana 251. br, oslobođena duhova i tereta „Tabut brigade“.

Brigada je na dan formiranja imala 1144 pripadnika, a kraj rata je dočekala sa 1350 pripadnika.

U raspodjeli naoružanja ova brigada je bila prioritet, tako da je dobila po jedan PAM i PAT te dvije Prage.

Prvo angažovanje brigade je bilo u odbrani Teočaka u periodu 21. – 28. maj 1995., uspješno je obavila sve zadatke bez gubitaka u svojim redovima.

Brigada učestvuje u oslobađanju objekata Ravni lještik, Mačevine i Počivala na majevičkom ratištu 2. juna 1995. godine. Imala je 2 poginula i 12 ranjenih.

Brigada zatim odlazi na čeličko ratište gdje također ostvaruje dobre rezultate. Prvi zadatak je bio da odbije neprijateljske kontranapade na objekat Igličar, koji su prethodno oslobodile druge jedinice 2. Korpusa. 250. br uspješno obavlja zadatak, uz 10 ranjenih.

Zatim 17. juna 1995. učestvuje i u ofanzivnim dejstvima na čeličkom ratištu, u združenim aktivnostima jedinica 2. Korpusa. 250. br oslobađa objekat Žunovo i u potpunosti obavlja dobijeni zadatak, a zatim u narednih sedam dana učestvuje u odbrani novodostignutih položaja. U nekoliko dana borbi u kojima je neprijatelj bezupješno pokušavao povratiti izgubljene položaje 250. br je imala 1 poginulog i 29 ranjenih.

25. Divizija formirala je mješoviti bataljon u koji su za to prigodu uvršteni pripadnici iz njezinih različitih jedinica kako bi učestovao u deblokadi Sarajeva. Taj bataljon je učestovao u borbama oko Čemerske planine do 27. jula 1995., a u njegovim redovima poginuo je 1 a bila ranjena 3 pripadnika 250. brigade.

U periodu 17. juli – 24. juli 1995. brigada iz rejona Međeđe izvršava dejstva u cilju izvlačenja preživjelih iz genocida u Srebrenici. U ovim aktivnostima imala je 5 ranjenih.

U jakom neprijateljskom napadu na prostor općine Doboj – Istok pao je „Mujanov mezar“, a radi pomoći lokalnoj 22. Diviziji u sprječavanju daljeg napredovanja neprijatelja u njezinu zonu odgovornosti dolazi i dio jedinice 25. Divizije, a među njima i 250. Osl. brigada. U ovim aktivnostima krajem jula brigada je imala 3 ranjena.

U augustu 1995. brigada učestvuje u neuspješnim dejstvima na Vozući, kada se pokušalo ovladati objektom Klupe. Imala je 10 ranjenih.

Ali već u septembru 250. Oslobodilačka brigada se vraća na Vozuću i daje veliki doprinos oslobađanju iste, a zatim učestvuje u daljnem napredovanju u dubine Ozrena prema Doboju. U ovim borbama na Vozući i Ozrenu brigada je imala 6 poginulih i 42 ranjena.



U oktobru 1995. Drugi korpus formira mješovite brigade od dijelova različitih formacija i šalje ih u zonu odgovornosti Petog korpusa, gdje ih se uglavnom koristi na učvršćivanju položaja oko oslobođenog Sanskog Mosta. Tako se u Krajini našlo i nekoliko četa iz sastava 250. Oslobodilačke.
Posljedna grupa njenih pripadnika se iz Krajine vraća 20. decembra 1995. godine i to je praktično značio kraj ratnog puta ove brigade.

Odlukom Predsjednika Predsjedništva od 04. 04. 1996. za postignute rezultate na bojnom polju 250. Oslobodilačka brigada Tuzla dobila je počasni naziv „Slavna“.

Probaj to jos jednom sve sumirati.

Mislim da se rasformirala 1. Tuzlanska(kasnije 251) a nastala je jedna 250. Oslobodilacka(manevarska) koju smo nazvali ''tabut brigada''. U njen sastav su usli borci iz prve, problematicni borci, dobri i hrabri borci iz drugih jedinica.
Davno je to i bilo. Zaborav cini svoje a nisam puno ni vezan za tu struku.

Ovo ti je po knjizi generala Seada Delića koju imam pred očima.

Sve one slabosti zamjećene u formiranju i djelovanju 251. lahke brigade pokušale su se izbjeći u formiranju nove manevarske brigade 25. Divizije: 250. Oslobodilačke brigade(ne miješati je sa 250. brdskom brigadom što je zapravo bila preimenovana 1. Tuzlanska, a naredba o njenom rasformiranju je iz 28. aprila 1995., na isti dan kad je donesena odluka o stvaranju 250. Oslobodilačke).

Ovo mi je skroz nejasno.

Haj kada tako Sead kaze.

Pogledaj da se nigdje vise ne spominje 251. niti dvije 250.

Kada su bile OG(5) u Tuzli su bile 1.,2.,3. tuzlanska brigada a poslije kroz reorganizaciju kompletne armije(25.Divizija) dodavalo se 251., 252., i 253. stim sto se ova 251 transformisala u 250. jer je i iz moje jedinice otislo par momaka u novoformiranu manevarsku(a znam i dosta problematicnih momaka koji su tamo upuceni).

Sada sam i ja malo zbunjen.

timpra

"Odred Vjetrenik"

Naselja Humci, Nahvioci, i Drijenča prije rata pripadali su općini Lopare. Prva tri naselja su bošnjačka a treće hrvatsko. SDS je proglasio "SAO Semberija i Majevica" u koju bi ušla i ova naselja.

Stanovništvo se organizuje u jedinice "Četa Humci", "Četa Nahvioci" i "četa Drijenča" koji sve zajedno čine "Odred Drijenča". Nakon formiranja 115. br. HVO "Zrinski" četa Drijenča ulazi u njen sastav a ostale dvije čete formiraju novi odred, "Odred Vjetrenik"(u kojem su također bili i borci iz Šibošnice) sa interventnim vodom "Žuti leptiri". Borili su se na Majevici i u Posavini.

Odred Vjetrenik je kao samostalna jedinica pripadao 5. OG Tuzla.



Danas sva četiri naselja pripadaju općini Čelić.


MAD(Mješoviti artiljerijski divizion) 5. OG.

O ovoj jedinici sam postavio jedan veliki članak na prethodnim stranicama, tako da nema potrebe previše pisati. Jedinica koja je bila zadužena da pruža artiljerijsku podršku Armiji BiH, a isto tako veoma važno i da uništava neprijateljska oklopna sredstva a koristili su se poznatim "Crvenim strijelama".

115. Brigada HVO "Zrinski"

Brigada je formirana 10. novembra 1992. i pripadala je 5. OG Tuzla. Činili su je Hrvati tuzlanske regije iz različitih općina, iako svakako iz područja Tuzle najviše.

Ali niti su svi vojnici Hrvati te regije ušli u sastav ove brigade, niti su svi njeni pripadnici bili Hrvati. Prema podacima sa kraja 1992., oko 13% pripadnika ove brigade nisu bili Hrvati(interesantno da je bilo i Srba).

Brigada je bila sačinjena od 4 bojne/bataljona:

1. Pro - Patria

Sačinjavalo ju je ljudstvo iz naselja: Drijenča, Dokanj, Gornja Obodnica, Brešak. Tokom postojanja 115. br. ovaj bataljon je imao gubitke od: 16 poginulih i 76 ranjena.

2. Frankopan

Ljudstvo iz naselja: Husino, Kiseljak, Ljepunica. Gubici: 10 poginulih, 32 ranjena.

3. Herceg - Stjepan

Ljudstvo iz naselja: Par Selo, Grabovica, Orašje. Gubici: 3 poginula, 15 ranjenih.

4. Kralj Tomislav

Četa iz Živinica("Živinički Sokolovi"), iz Lukavca("Prima"), iz Banovića("Božičko Banović"). Gubici: 17 poginulih, 70 ranjenih.


Uz 2 poginula pripadnika Komande i prištapskih jedinica to je ukupno 48 poginulih. Brigada se borila na Majevici, Brčkom i Gradačcu.



Iz Sarajeva stiže ferman o nužnosti transformaciji ove brigade u brigadu Armije RBiH. Vodstvo Hrvata tuzlanske regije to odbija i odlučuje se radije u potpunosti rasformirati 115. br. HVO. Tu se komanda 2. Korpusa i 5. OG najmanje pitala, niti je ona donijela odluku o transformaciji u A RBiH niti o gašenju brigade.

"Zrinski" je prestao postojati početkom 1994. godine.
Najveći dio bivših pripadnika ove brigade prelazi u redove 108. brigade HVO Brčko i tu nastavlja svoj ratni put, jedan dio je prebjegao na teritoriju pod kontrolom VRS i odlučio se radije predati njima a jedan dio je nastavio ratovati u A RBiH(Hrvati iz Drijenče su uglavnom sada postali pripadnici 2. tuzlanske brigade).

Sa vojnog aspekta komanda 2. Korpusa niti 5. OG nije imala posebnih zamjerki na ovu brigadu i tretirala ju je kao i svaku drugu brigadu 2. Korpusa.
Idilu ipak ruše mnogobrojni dokumenti koje je komanda 115. brigada slala svojim šefovima u Hercegovini a dospjeli su u posjed 2. Korpusa. Iz njih se vidi kako Armiju R BiH često nazivaju sa "tkz.", rat u Hercegovini i Srednjoj Bosni karakterištu kao "muslimansku agresiju na hrvatska područja" a koji je prvenstveni razlog zašto se i sami neće uključiti u rat protiv Armije RBiH navode vrlo slikovito u jednom dokumentu upućenom Glavnom štabu HVO(direktan citat iz njega):

"Zapovjedništvo 115. brigade "Zrinski" HVO je procijenilo vojnu situaciju i mogućnost da se vojno suprostavi postrojbama 2. korpusa ARBiH. Izgledi za ostvarivanje bilo kakvog vojničkog uspjeha su minimalni, uz strahovite žrtve civilnog hrvatskog pučanstva koje neprijatelj ne bi štedio. Vojnički sastav brigade potiče iz sedam općina Tuzlanske regije koje bi neprijatelj zbog njihove razuđenosti vrlo brzo ispresjecao i okružio, te postepeno neutralisao."

Iako treba uzeti u obzir da su retoriku svakako prilagođavali primaocu, ipak su ovakve stvari svojevrsno razočarenje, jer 115. brigada HVO je za vrijeme svog postojanja bila korektna brigada koja je dala značajan udio odbrani ovih prostora od velikosrpske agresije.

115. Brigada HVO "Zrinski" kao sto i sam kazes do '94. god. bila ''normalna''. Nudjene su dvije mogucnosti za njen opstanak: podcinjenje 2.korpusu u punom smislu te rijeci(uz dodatne oznake) ili njeno raspustanje. Oni su izabrali raspustanje jer su mislili da ce time oslabiti moc 2.korpusa. Nakon raspustanja samo kompletan ostaje 5.bataljon Drijenca koji kompletan prelazi u 2.sbbrigadu. Bilo je tu mnogih kalkulacija. Jedni su odmah ''nekim'' putevima napustili podrucje TK a oni koji su ostali nakon raspustanja, dobili su poziv za mobilizaciju. U tom vakumu pojedinci ili grupe pokusali su napraviti haos i metez. Miniran je vodovod u Lipnici i pokusan atentat na komandanta 2.sb brigade Vilica. Na Majevici-Drijenca pocelo se surovati sa cetnicima pa se otvoreno prevodilo Srbe preko linije i to usput naplacivali 300 maraka. Sve je to prekipilo pa se napravila akcija da se vinovnici uhapse. Tada se nekolicina odlucuje prijeci na stranu VRS a medju njima je bio i Drazen Erdemovic.
Vjerovatno da je ta grupa uspostavila dobre odnose na drugoj strani pa ce jos mnogi(Hrvati) da prijedju na drugu stranu. Izmedju ostalih poznavao sam momka koji mi je to priznao prije na par dana nego sto ce se odluciti za prelazak. Nisam to nikome spominjao. Neka svako ide tamo gdje misli da mu je bolje. Samo sam mu pozelio sretan put i rekoa, neka ti je Bog na pomoci i znas li gdje ides.
Nakon rata negdje u jesen '96.god. srecem tog momka u Tuzli. Ja ovako Odakle tebe Drazene?
Koje je sve patnje prozivio. Zavrsio u Batkovicu i tamo se prijavio za Australiju pa navratio u Tuzlu da sredi papire. Kaze da to sto je prozivio ne bi nikome pozelio.

Momci iz 5.bataljona Zrinski su bili jako korektni i cak smo ucestvovali zajedno u mnogim akcijama. Nikakvih problema, provokacija i neugodnosti nije niko imao.

Možda i najuspješnija akcija tuzlanskih jedinica na Majevici je uzimanje kote Greda u julu 1994. godine.

O toj koti S. Delić piše:

„Položaje za odbranu uredili su u tri linije i to u punom profilu. Za rad na uređenju istih neprijatelj je masovno koristio civile – Bošnjake, zatvorenike bijeljinskih logora(Batković i drugi). Zbog karakteristika samog objekta(kupast sa izuzetno strmim stranama), neprijatelj je uspostavio višekatni sistem vatre, zaprečavajući položaje minskim poljima i MRUD – ovima(mine rasprskavajućeg usmjerenog dejstva). U toku rata ka ovom i susjednim objektima prokopali su i izradili prilično dobre puteve za dotur i evakuaciju. Ovim putevima na vatrene položaje vrlo često su izlazili tenkovi kako bi gađali grad Tuzlu i njegove stanovnike.“

Akcija je započela 19. jula 1994. u 08 : 15 i u nekoliko sati borbi završila potpunim uspjehom i ovladavanjem tt 803. Greda. Jedan od ključnih faktora je bio faktor iznenađenja, kao što se mnogo puta pokazalo, gdje je Armija BiH uspjela napasti neprijatelja a da to on nije očekivao ostvarila bi uspjeh, a u suprotnom slučaju...

Tog 19. jula 1994. na Gredi je poginulo 6 boraca, i to sve redom istaknutih:

- Jasmin (Hašim) Zonić, rođ. 1973. godine. Iz Tuzle. Pripadnik IDV „Spajder“ 3. Tuzlanske brigade.

- Pašan(Ramo) Kovačević, rođ. 1968. godine Iz Tuzle. Pripadnik IDV 251. Lahke brigade. Dobitnik Zlatnog ljiljana.

- Mensur (Memaša) Feukić, rođ. 1971. godine. Iz Tuzle. Pripadnik IDV 1.Tuzlanske brigade. Nakon njegove pogiblje IDV 1. Tuzlanske brigade dobija naziv „Memo“ po njegovom nadimku.

- Samir (Hilmo) Jahić, rođ. 1969. godine. Iz Janje, Bijeljina. Pripadnik IDČ 5 OG „Panteri“.

- Jurica (Božo) Josić, rođ 1973. godine. Iz Tuzle. Pripadnik IDČ 5 OG „Panteri“.

- Ranko (Dragoslav) Tanasković, rođ. 1973. godine. Iz Tuzle. Pripadnik IDČ 5 OG „Panteri“.


O dešavanjima koja su uslijedila odmah nakon što su snage Armije RBiH zauzele Gredu S. Delić između ostalog piše:


"Nakon ovih dejstava procjenili smo(što se kasnije pokazalo kao ispravno) da će neprijatelj svim snagama i sredstvima nastojati da povrati izgubljene objekte...Da su naše procjene bile tačne govore i događaji koji će uslijediti sutra i narednih 20 dana, to jest sve do 9. augusta iste godine. U tom periodu četnici dovode svoje elitne snage za napad iz Bijeljine i drugih mjesta, i uz danonoćna artiljerijska dejstva pokušavaju vratiti izgubljene objekte. Za odbranu ovih prostora angažovane su sve raspoložive snage 5 OG. U pomoć braniocima došla je i jedna četa iz jedinice „Crni Vukovi“...


Kontraudari VRS u cilju vraćanja kote Greda otegli su se sve do augusta. Dok nisu odustali sveukupni gubici 5. OG prilikom zauzimanja i održavanja kote Greda su se popeli na preko 20 poginulih, ali ona je ostala u rukama Armije RBiH.

Jedna od bolje planiranih akcija 2.Korpusa. Sve i jedan dan sam bio gore. Nema smjene samo malo odmoru u pripravnosti pa opet.

„Položaje za odbranu uredili su u tri linije i to u punom profilu. Za rad na uređenju istih neprijatelj je masovno koristio civile – Bošnjake, zatvorenike bijeljinskih logora(Batković i drugi). Zbog karakteristika samog objekta(kupast sa izuzetno strmim stranama), neprijatelj je uspostavio višekatni sistem vatre, zaprečavajući položaje minskim poljima i MRUD – ovima(mine rasprskavajućeg usmjerenog dejstva). U toku rata ka ovom i susjednim objektima prokopali su i izradili prilično dobre puteve za dotur i evakuaciju.

100% tacno. Tri linije, sve minirano, obrijano ispred rovova...ali smo ih uspjeli uzeti na iznenadjenje. Diverzanti su usli u predvecerje prethodnog dana. Tada je moral bio monogo veci. Imalo se cime ratovati, logistika dobra a svi horni da idu dalje.

Poginuli pripadnici elitne jedinice pri Generalštabu "Crni Labudovi" sa područja općine Tuzla:

- Ahmed Gibić. Rođen 28. 11. 1973. godine. Poginuo 01. 06. 1994., Vozuća.
- Damir Hadžibeganović. Rođen 14. 01. 1974. godine. Poginuo 07. 06. 1994., Vozuća.
- Muamer Muratović. Rođen 20. 11. 1974. godine. Poginuo 24. 06. 1994., Vozuća.
- Fahrudin Mujagić. Rođen 25. 04. 1972. godine. Poginuo 18. 09. 1994., Špicasta stijena, Sarajevo.
- Elvir Malkić. Rođen 18.03. 1972. godine. Poginuo 01. 06. 1995., Ravni Lještak, Majevica.
- Kasim Mujagić. Rođen 16. 03. 1974. godine. Poginuo 18. 06. 1995., Ilijaš, Sarajevo.
- Almir Džaferbegović. Rođen 20. 01. 1974. godine. Poginuo 12. 09. 1995., Vozuća.

Zarobljenici 2. Korpusa, zatvor u Tuzli

Smotra bataljona vojne policije, Tuzla 1992.

Često se može čuti nezadovoljstvo pa i od samih pripadnika 2. Korpusa onim što se tokom rata ostvarilo na onome što bi mogli nazvati tuzlansko - majevičko ratište.

No hajdemo stvari gledati iz ugla ciljeva VRS:

- VRS je planirala čak i Tuzlu okupirati. Na početku "na foru" onaj hibrid JNA - VRS(dio jedinica bivše JNA koje su napuštali Tuzlu se samo popeo na Majevicu i transformisao u majevičke brigade Istočno - bosanskog korpusa VRS) a u 1995. godini su planirali pokrenuti obimnu operaciju "Sadejstvo 95" koja je za konačni cilj imala okupaciju Tuzle(koja nikad nije pokrenuta u zamišljenom obimu).

- Ako ne može i sama Tuzla, pokušali su iz pravca Zvornika preko Kalesije i Dubrava(Živinice) spojiti se sa podmajevičkim srpskim naseljima oko Tuzle i onda dalje sve sa velikosrpskim snagama na Majevici i tako praktično stvorili liniju do samog grada Tuzle. Neuspjelo.

- Onda barem povezati(sa Majevicom) i sačuvati podmajevička srpska naselja oko Tuzle. Neuspješno. Od Čaklovića pa do Požarnice sva ta velika naselja oko Tuzle su oslobođena već u junu 1992. godine. I nisu ih "branili" nikakvi lokalci već iste one jedinice koje će se povući dublje u Majevicu i nastaviti ratovati protiv 2. Korpusa do kraja rata.

O tim borbama se malo govori, a samo 19. juna 1992. godine kada je pokrenut opći napad na sve neprijateljske položaje oko Tuzle tuzlanske jedinice su imale 18 ili 19 poginulih. Tad je neprijatelj razbijen i odbačen od Gornje Tuzle pa do Čaklovića.

- Sačuvati udaljenija srpska naselja i barem vrh Majevice. E to su uspjeli.


Očito je da je na ovom dijelu ratišta i VRS ostvarila puno manje od zacrtanog.


Što se tiče Armije BiH, u ofanzivnim dejstvima praktično konačni cilj je bio ovladati relejom Stolice(najveći vrh Majevice) i repetitorom koji se na njemu nalazio. To će biti poprište velike ofanzive 1995. godine koja je započela na isti dan kada i ofanziva na Vlašić i o kojoj se već pisalo na ovoj temi.

Bila je to operacija "združenih snaga 2. Korpusa" ali zapravo su najveći teret podnijele tuzlanske jedinice koje su i predvodile operaciju. I pored velikih početnih uspjeha operacija na kraju nije uspjela. Borbe su trajale tokom aprila, marta i maj 1995 a tuzlanske jedinice su imale gubitke od preko 40 poginulih, na stotine ranjenih a bilo je i zarobljenih.

Neki od faktora koji su išli u korist VRS na Majevici:

- Ogromna artiljerijska premoć. Prema ocjeni Balkan Battlegrounds, ključna prednost VRS.

- Majevica se naslanja na Bijeljinu a imali su dobre komunikacije i vozila, tako da je VRS bez problema mogla u kratkom vremenu u slučaju potrebe na Majevicu prebaciti koliko god joj je snaga bilo potrebno.

- Majevica je imala svoje lokalno srpsko stanovništvo Ugljevika i Lopara koje se sve odlučnije borilo kako je Armija BiH dalje napredovala prema njima. Dok je situacija na ovom ratištu bila takva da su oni mislili da je jedino pitanje hoće li oni ući u Tuzlu slabije su se borili nego kad su se prepali da će njima Armija BiH ući u Lopare i Ugljevik.





I nešto što sam zapamtio. Na RTRS ima emisija "Misija" koja glorifikuje VRS i u kojoj svoja ratna iskustva prenose njeni bivši pripadnici. I sad jedna epizoda je bila posvećena jedinici "Beli Vukovi" iz sastava Sarajevsko - Romanijskog korpusa, koji su kao bili najelitnija jedinica tog korpusa. I taj bivši pripadnik te jedinice a sada predsjednik nekakvog udruženja veterana u toj emisiji par puta spominje Majevicu, kako su išli na to ratište, kako su bile teške borbe.

To me pomalo iznenadilo, nisam pretpostavljao da su jedinice SRK pa barem i u malom broju korištene čak na Majevici.

05 : 25 - 06 : 00, meni najinteresantniji dio

SkyLimit wrote:05 : 25 - 06 : 00, meni najinteresantniji dio

Sta ti se cini interesantnim?

Pa priča o momku sa fotografije koji je sa 16 godina dobio zlatnog ljiljana, to mi interesantno

SkyLimit wrote:Pa priča o momku sa fotografije koji je sa 16 godina dobio zlatnog ljiljana, to mi interesantno

PP