Surova realnost rata na ovim prostorima. Rogatica.
IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Prvi dio
NEKA BUDE BAR NEGDJE ZABILJEZENO (MAKAR RUKOPISOM DRHTAVE RUKE)
Savjest moju uznemiruju i pokrecu samo dva moralna faktora-Istina i Pravada, i ona cuje i reagira samo na njihov glas (zov). Po tom glasu i pozivu prihvatam se olovke (mada mi to nije lahko), da u ovu teku prenesem bar nesto iz svojih sjecanja o uznemiravanju i stradanju Muslimana rogatickog kraja od strane srpskih nacionalista i cetnika. Posto ce to biti pretezno moja vlastita sjecanja, duboko urezana u moje pamcenje jos od djetinjstva, kao crne uspomene, tu ce biti najvise govora i podataka iz mog uzeg zavicaja tj. iz sela Godomilja i njegovog okolisa u borickom kraju kraj Rogatice.
Besprimjerna (i nerazumljiva) mrznja Srba spram Muslimana u ovome kraju stalno se dokazivala i u "mirno", predratno doba raznim ispadima, napadima, zasjedama, vrijedjanjima, psovkama itd, da sam mnogo i mnogo toga zapamtio bez mogucnosti zaborava. Pa posto su se zadnjih godina pojavile tendencije da se za takvu mrznju okrive Muslimani kao njeni prvi zacetnici, to mi savjest neodoljivo nalaze da i ja zabiljezim svoja pamcenja iz tog domena a u prilog pravoj svetoj Istini. Kazivat cu i biljeziti samo ono cega se zaista sjecam, kao stvarnog i istinitog dogadjaja.
O stradanjima Muslimana istocne Bosne mnogo se culo i pricalo, ali malo pisalo. No, usmene predaje se brzo zaboravljaju, one umiru zajedno s ljudima koji su ih pamtli. Jedino pisana rijec cuva uspomenu od zaborava.
Ja sam tokom cijelog Drugog svjetskog rata bio medju muslimanskim muhadzirima tj. stradalnicima, koji su prezivjeli pokolje i pogrone i izbjegli ispod cetnickog noza i ognja.
Gledao sam ranjene i oslijepljene starce, ranjene zene i djecu, gledao sam klane-nedoklane ljude i svojim usima slusao njihova grozovita pricanja. Prve pribiljeske, koje sam o tome bio sabrao unistene su mi prilikom bombardiranja Alipasina Mosta 1944. godine. Od tada pa sve do danas, stalno sam se nakanjivao da pocnem sa zapisivanjem bar zapamcenih podataka o stradanju Muslimana istocne Bosne, koje sam jos sacuvao u pamcenju i sjecanju,kao i onih koje budem u medjuvremenu cuo. No, prije nisam imao vremena niti mogucnosti zbog preopterecenosti redovnim poslovima, i zbog slabog zdravlja. I kad vec osjecam, da mi mnogo toga izmice iz pamcenja, rijesih da otpocnem, pa makar to bilo i bez nekog preglednijeg reda i sistematike, te, naravno, vrlo malo i nepotpuno. Ali, bolje ista, nego nista, nek se bar nesto zabiljezi; makar koja kap sehidske (mucenicke) krvi-da se bar donekle opravdam pred svojom savjescu, koja me na to tjera vec godinama.
Velicinu stradanja Muslimana istocne Bosne jos nitko ni djelimicno nije istinski prikazao i opisao. O tome ne postoji nikakva tocna i pregledna statistika. Najveci broj zrtava, posebno male i malodobne djece, koja su pobijena, bacena u jame i bunare, zakopane u djubrista ili pod klozete, a najvise spaljene u zapaljenim zgradama, bit ce zaboravljena, kao da nikada nisu ni postojala na ovome svijetu, jer su u tim krajevima i maticne knjige mahom unistene.
Ja osjecam neki neodoljivi dug prema svome rodnom selu Godomilju. Zato cu iscrpnije prikazati njegovo stradanje, jer, prirodno je da sam o svom rodnom mjestu najvise i zapamtio. A o ostalom cu navesti samo one podatke koje sam cuo i provjerio kao tacnu i sigurnu istinu. Ovo ce, ipak, biti samo nekoliko kapi sehidske krvi na krvavom tragu cetnickih krvoloka, koji su potocima prolili muslimansku nevinu krv duz istocne Bosne.
"KADA JE ZUPA GORJELA...."
Prije nego sto sam posao u mekteb i osnovnu skolu volio sam slusati pricanja starijih ljudi. Dosta puta sam cuo kako oni svoju starost mjere i utvrdjuju po vremenu "kada je Zupa gorjela", a to ce reci, kada su paljena muslimanska sela s desne strane Drine, od visegradskog kraja. Koliko sam puta cuo ovo pitanje: "Pamtis li kada je Zupa gorjela?" ili: "Koliko ti je bilo godina kada je Zupa gorjela?" Dobro se sjecam kada sam jedanput upitao svoga najstarijeg amidzu: "Pa kada je to Zupa gorjela i tko ju je popalio?", a on mi isprica, da je to bilo davno i da je malo zivih ljudi koji to pamte. A to su, rece mi, uradile srbijanske eskije (komite), koje su iznenada ispali iz Srbije u Zupu i popalili sva muslimanska sela do Drine. Popalili su gotovo sve zgrade, stogove sijena i mnogo svijeta pobili.-"Sevak" od vatre se daleko, daleko vidio*/
To je prvo stradanje muslimanskog pucanstva istocne Bosne za koje sam cuo po usmenoj predaji i pricanju. I sto su vise izumirali stariji ljudi, sve se rjedje spominje "figanj Zupe", dok vec nije gotovo sasvim pao u zaborav, kao i teska stradanja Muslimana u Srbiji (iz Uzica, Sapca, Valjeva i dr.), o kojima su nekada pricale izbjeglice iz tih krajeva, sto su prebjegle u Bosnu. Eto, koliko je sigurna usmena predaja, po njoj se i genocidi zaboravljaju!
STRADANJA U PRVOM SVJETSKOM RATU
Stradanje Muslimana istocne Bosne u Prvom svjetskom ratu preslo je i na lijevu stranu Drine. Prodor srbijanske i crnogorske vojske sve do blizu Sarajeva dalo je mogucnosti i podstreka jednom dijelu srpskog zivlja da denunciranjem (objedivanjem) i terorom iskaljuju svoju mrznju prema Muslimanima. Slusao sam pricanja o tom stradanju Muslimana mnogo i mnogo puta i dosta sam toga zapamtio, ali naravno samo sto se odnosi na najuzi dio moga rodnog kraja.
Od svih sela godomiljskog i zivaljevskog dzemata najvise je stradalo selo Stara Gora, na stjenovitim obalama Drine. U tome selu ubijeno je 19 (devetnaest) zitelja u ljeto 1914. godine (No, zrtve iz stradanja od 1941. godine penju se brojem na 20 puta 19 u istom selu).
Imao sam udatu sestru u Staroj Gori, koja je poginula 1941. godine. Kada je god spomenem, pitam se, da li je jadnica ziva spaljena ili je mrtva sagorjela, jer u Staroj Gori je najvise zrtava u ogniju spaljeno, vecinom zivih. Iz toga sela mi je bio stariji brat ozenjen, pa sam svakog ljeta obavezno posjecivao to selo, radi rodbine i prijatelja.
U ljeto 1937. godine posto sam maturirao na gimnaziji, bio sam u duznoj posjeti kod rodbine u Staroj Gori. Jednog dana, ja, moj otac i svekar moje sestre, Mehmedbeg Agic, posli smo na Starogorske stijene, odakle se pruza izvanredan pogled na dolinu Drine i visegradski kraj tzv. Zupu. Pri samom izlazu iz sela, otac mi pokaza rukomna jednu staru zidinu, gdje je nakada bila kuca, i rece mi: "Ovdje je 1914. izgorjela puna kuca celjadi".-"Jest, bogme" -potvrdi Mehmedbeg.-"Srbijanci zapalili kucu s celjadima, a nikome nisu dali izaci, dok nije sve izgorjelo. Poslije je nadjena samo jedna zenska ruka s belenzukom, proturena kroz prozorske demire!"
Produzili smo dalje u pravcu "Stijena", kako oni zovu stjenovite obale Drine. Iduci kroz guste proplanke sume, oni na jednom mjestu naglo zastadose, podigose ruke i pocese uciti "Fatihu". Odmah se sjetih da tu ima neko groblje, a zatim ugledah nekoliko grobova. Posto proucismo "Fatihu", kazase mi da je tu 1914. godine ubijeno 8 (osam) ljudi Muslimana iz Stare Gore. Najvise se sumnja na prvog komsiju, Borisava Bojata, jer su ga neki Srbi nehotice prokazali, ja je on bio saucesnik i glavni vinovnik. Posto krenusmo i ostavismo grobove za ledjima, moj otac se obrati Mehmedbegu-"A ono Huseinagi haman bijase sevep smrti?" -"Pa, haman i bijase"- odgovori Mehmedbed.
-"A o cemu govorite?" -upitah ja znatizeljno.
A Mehmedbeg mi poce kazivati: "Rahmetli Huso Agic, ciji je brat tu ubijen, jedne veceri iza rata pokasno je ovuda prolazio. I bas na tome mjestu gdje su sehiti pobijeni, ugledao je svoga brata kako stoji. Cak mu je poznao i kosulju u kojoj je ubijen. Brat se je s njim lijepo upitao, i zamolio ga da im grobove ograde, da ih stoka ne gazi i ne buca. Huso je to po dolasku kuci sve mirno i lijepo ispricao, ali tek kasnije, a osobito sjutradan, dobio je napade straha i drhtavicu, od cega se sve do smrti nije kutarisao, a umro je prije godinu dana iza toga".
Godine 1939. vracao sam se jednoga dana iz sela Medne Luke sa grupom seljaka iz Stare Gore. Isli smo kroz gustu crnogoricnu sumu. Kada smo bili kroz jednu duboku i dosta mracnu uvalu (vrtacu), obraslu gustom sumom, jedan od seljaka, Mujo Agic, pokaza mi na jednu jos dublju uvalicu i rece:
-"Odavade je bato 1914. pobjegao ispod kise puscanih metaka"!
-Kakav bato?, upitah ja.
-"Pa ovaj bato, ja"! rece on, pokazujuci na sebe,
-"Srbijanci nas tu doveli, sestoricu Starogoraca da nas, nakon mucenja, pobiju. A ja ti riskiram da poginem bjezeci, a i da im ne pravim metu za nisan, niti vrecu za probadanje nozem. I s Bozjom pomoci utecem zdrav i citav, bez ijedne rane, a oni su ostale iskasapili. Jedva su im ostatke pronasli da ih pokopaju".
Eto, dakle, selo Stara Gora jos je u Prvom svjetskom ratu (1914.) je bilo mucenik i imalo je tri stratista.
U malom selu Vranjaku (od svega dvije kuce) ubijen je 1914.g. cestiti seljak, Huso Isakovic, iza kojeg je ostala zena i dvoje malodobne djece.
U selu Godomilju ubijeno je sest, (6) ljudi, i to: Meho Hodzic, Salko Hodzic, te svi muski clanovi iz obitelji Mujage Barimca tj. stari Mujaga Barimac i njegova braca Dedaga i Salko. Svi navedeni su pobijeni na njivi zvanoj Zarozac, gdje su i pokopani. Posto su ubijeni, svi su baceni u jednu iskopanu raku, i zasuti zemljom. Prilikom otkopavanja nadjeni su u skvrcenom polozaju, ispremetanih nogu i ruku medjusobno, "kao zagrljeni", sto je dokaz da su jos zivi zakopani. U blizini je nadjen krvav ''drenov siljak'', a stvarno su lesevi bili iznakazeni i isprobadani na bezbroj mjesta. Stari Mujaga Barimac je bio u dubokoj starosti, tako da je vec bio obnevidio.
Kazu da su pocinitelji ovoga zlocina prve komsije, Srbi, a to su: Blagoje Djukic, Radovan Djeric i Radaca Djeric !. Blagoje Djukic je ubrzo iza rata umro i medju prvima legao u zemlju novog srpsko-pra-voslavnog groblja, za koje je zemljiste darovao stari Mujaga
Barimac u parceli (lokalitetu) zvanoj Prsten.
Bez sumnje je u ubojstvu brace Barimaca imao posrednog udjela i stari Miro Djeric, otac Radace Djerica, jer je isti, odmah po ubojstvu brace Barimaca, sa cijelom svojom kucnom obitelji preselio u njihovu kucu (Barimaca) !! Mara, zena Mirina, prenijela je svoga malog unuka, Milana i smjestila u besiku (kolijevku), prisvojenu (opljackanu) u kuci Barimaca. (Isti Milan je u II Svjetskom ratu bio zloglasni cetnik i kao takav poginuo). Camil Hodzic (zv.Aljuka), koji je tada (Prvi svjetski rat) imao kojih 15-16 godina, pricao mi je nekoliko puta, kako je tada (ne sjeca se zbog cega) unisao u kucu Barimaca i "zavirio" u sobu rahm. Mujage i tamo ugledao starog Miru Djerica kako sjedi na Mujaginu siltetu i pusi na Mujagin cibuk. Kada je to vidio, naglo se vrnuo nazad, a stari Miro mu je doviknuo:-"Evo Mujage!" U mimohodu s krupnom Marom, dobio je od nje krupnu samarcinu da je posrnuo; na sto mu je Mara opsovala mater i rekla: "Sta ces sad ti ovjde?!". Mara je i inace bila pocela sa svojom snahom terorizirati muslimanski komsiluk. Silom je natjerala Omera i Muju Hodzica da pohvataju barimske pse ovcare i da ih povezu, jer se bojala da joj psi nasrnu na njenu celjad.
Moj otac, Zejnil ef. Hodzic, imam i hatib dzamije u Godomilju, jedva je spasio glavu, jer je jos tada tesko klevetan. Dva puta je suocavan sa smrcu i oba puta "nije bilo edzela". Zanimljivo je ispricati drugi slucaj, kada je poslat jedan nizi oficir srp. vojske da ga ubije. Jednoga dana, kurir mu je donio poziv da odmah dodje pred dzamiju. Moj otac je posao onako bos, jer su vec do tada sve muslimanske kuce i obitelji bile temeljito opljackane, i tako dosao pred dzamiju. Pred dzamijom ga je cekao onaj oficir i kada ga je ugledao bosa, upitao ga: "Sto si bos?!-Moj otac je, prilazeci mu i pruzajuci ruku na pozdrav, odgovorio: " Ima ona nasa bosanska izreka-
''Tako , paso, u zemanu doslo!" -"Tako i jest"-potvrdio je oficir, pa ga onda upitao:-A ko je za ovo kriv?!" -"Za ovakve narodne nevolje uvijek su krivi strani zavojevaci, kako i stara poslovica kaže:
'' Tesko zemlji kuda vojska prodje !"-odgovorio je moj otac-"A koga bi ti volio da pobijedi u ovome ratu?-iznenadno ga je upitao oficir
-"Na cijoj je strani pravda, valjda ce mu i Bog pomoci, da pobijedi.'' A na cijoj strani bude Bozija volja i ja cu ga s voljom sluziti i bit cu duzan da mu budem pokoran: -odgovorio je moj otac na sto ga je oficir potapsao po plecima i kazao mu da je on (moj otac) kod komande oklevetan i da je on, kao oficir, poslat da ga ubije. Moj otac je imao lijep prsten na ruci, kojeg mu je oficir zaiskao i on mu ga je smjesta dao. Oficir mu je obecao da ce ga kod komande "sto ljepse prikazati i opravdati" i ako mu tko bude cinio kakvu presiju, da slobodno dodje u komandu.
Ni zenski svijet naravno nije bio postedjen od nasrtaja pojedinih zlocinaca. Između takvih slucajeva najvise mi se urezao u pamcenje jedan potresan slucaj koji je vise puta prepricavan. To je slucaj s ondasnjom seoskom ljepoticom iz Gdomilja: Rahimom Ziga, koju je srbijanska vojna patrola silom sprovela u komandu na Sjeversko. Djevojka je s ocajnickim placem i "piskom koja je parao i usi i srce", isla pred patrolom. Vise puta sam slusao svoga ogluhlog amidzu Becira, kako kaze, da zali sto jos tada nije bio gluh da ne cuje onu pisku djevojke Rahime. Rahima nije mogla preboliti taj slucaj, pa je umrla ubrzo iza toga.
To su uglavnom tezi zlocini, izvrseni u mom rodnom selu Godomilju 1914. koje sam po cuvenju zapamtio, naravno pored temljite pljacke, posebno zlata, novca, stoke i gotovo cjelokupne pokretne imovine.
Svako selo istocne Bosne dozivjelo je slicnu sudbinu. Spomenut cu samo one slucajeve koje sam zapamtio i znam zasigurno da su istiniti.
U selu Cavcicima u Zepi ubijeno je 18 (osamnaest) ljudi. To je selo, poslije Stare Gore, najgore stradalo u Prvom svjetskom ratu.
Camilu Zulficu iz sela Babjaka su zlocinci odrezali usne, "pa covjek nije nikada vise mogao izgovarati glasove koje zahtijevaju spajanje usana, kao sto su na primjer slova "p", "m", "b", i sl. On je te glasove izgovarao kao "F". Koliko sam ga puta i ja cuo kako kaze, umjesto-"Bajram mubarecola", on bi, jadnik, rekao: "Fajraf fufarecola". Umjesto "paprika" izgovara bi "fafrika" i sl.
Po selima Prodole, Setica, Osova i dzemata Sokolovica, najvise zla (pljacke i ubjstava) pocinili su Milan Bakmaz iz Kalimanica i Aleska Motika iz Setica.
Negdje oko godine 1933-34. vracao sam se sa svojim ocem iz Kalimanica, gdje smo bili na "mevludu". Iduci od sela Tocionika ka selu Radjevicima ugledah kraj samog puta jedan ogradjen grob. Na moj upit:"kakav je ovo grob?" -otac mi rece, da je to grob nekog Saliha Cvrka, koji je tu ubijen jos 1914. godine.
Od zlocinackih paljevina, izvrsenih 1914. godine cuo sam i zapamtio slijedece:
1) Vec smo spomenuli spaljivanje kuce zajedno s celjadima (ukucanima) u Staroj Gori,
2) Dzamija u selu Sokolovicima kraj Rogatice,
3) Sudzaudinova dzamija u gradu Rogatici i
4) Da uzgred spomenemo i Cengica kule i Cardake u Ratajima kod Foce. Opetovano napominjem da ovdje navodim samo one slucajeve koje sam po usmenom pricanju i cuvenju zapamtio.
Za paljevinu dzamije u Sokolovicima s punim razlogom se sumnja na Stevu Planincica iz istog sela (Sokolovica), jer na to navode neke pouzdane indicije. Stevo Planincic je bio bogat seljak, aktivno se bavio politikom, dugo godina je bio predsjednik opcine Sokolovici; isticao se netrpeljivoscu, mrznjom prema Muslimanima, sto je cesto i otvoreno izrazavao. Vazda je bio uz srpske nacionaliste i desna ruak cuvenog velikosrpskog soviniste Dobrosava Jevdjevica.
Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici je spalio izvjesni Vaso iz crnogorskog Grahova. Vjerno i doslovno nastojim prikazati slucaj i nacin kako sam to doznao:
Kada su rogaticani odlucili obnoviti spaljenu Sudzaudinovu dzamiju, naravno da su tada malo vise ozivjele i price o toj dzamiji i njenoj paljevini. Prigodom tako jednog razgovora u nasoj kuci kao da i sada slusam naj sarijeg amidzu Mustafu ef. Hodzica kako rece: Pa dzamiju u Rogatici je zapalio neki Vaso iz Grahova u Crnoj Gori. Mujo Aganovic ga je cuo svojim usima kako se fali na jednoj pijanki u Grahovu: Ja sam im veli zapalio onu sracku u Rogatici.
Jednog Ramazana nekako na dvije tri godine pred drugi svjedski rat pomenuti Bogilovic zvani Aganovic iz Donjeg Godimilja pozvao je mene i moga oca na iftar. Poslije iftara i teravije namaza iskupila se kod Muje puna soba komsija na sijelu. Sjelo ko sjelo prica se o svemu i svacemu. Poce se govoriti o dzamijama dok meni naupade pricanje moga amidze koje je cuo od naseg komsije Muje o slucaju Sudzaudinove dzamije u Rogatici.
Pa ja odma zapitah Muju: Kako si ono doznao da je Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici zapalio neki Vaso iz crnogorskog Grahova. Amidza mi kaze da si ga svojim usima cuo kako je rekao: Ja sam im zapalio onu sracku u Rogatici!? Nije rekao sracku vec "govnaru"rece mi odma Mujo Bogilovic zvani Aganovic pa nastavi.
Kada sam bio u vojsci 1921-21 godine jednog dana drzao sam strazu kraj magazina municije u crnogorskom Grahovu. Duznost na strazi bila je izvanredno stroga, radi sumnje da u Crnoj Gori ima puno pristasa svrgnute dinastije Petrovica. Receno mi je da strogo pazim na prolaznike i do koje blizine od magazina smiju prolaziti, a ako se ko priblizi blize od odredjene razdaljine i ako se nakon prvog upozorenja ne povrati-imam da pucam. Tako sam stojeci na strazi cuo neki razgovor od vise ljudi. Podjem malo u tom pravcu, odakle dolaze ljudski glasovi. Ugledah na prilicnoj razdaljini grupu Crnogoraca, posjedali na travu, caste se picem i glasno razgovaraju, tako da im se je svaka rijec mogla razumjeti. Cini mi se da su razgovor skrenuli na vojne dozivljaje tek kada su mene, kao vojinika, ugledali, jer posto su svi na mene pogledali, od toga momenta sam mogao dobro cuti da pricaju o svome vojevanju i ratnim dozivljajima. Iz njihovog medjusobnog nazdravljanja cuo sam i njihova imena, koja sam do danas zapamtio, jedino ime najgrlatijeg i najhvalisavijeg izmedju njih, dakle-Vase, koji je najvise i pricao. Njegovo pricanje i mene zainteresira, te se primakoh blize, do najdalje dozvoljene mi granice na strazarskom mjestu. Cujem kako Vase prica kuda je prolazio i dokle je dopro sa crnogorskom vojskom u Bcsnu ljeta 1914. godine. I sada osjecam kako sam protrnuo kada ovako rece:
''Ja sam prosao kroz Focu, Gorazde i Rogaticu. Tamo ima mnogo Turaka. U Rogatici sam im zapalio onu govnaru! Vjerujte mi-kaze dalje Mujo-da su mi tada same ruke trgle za pusku, a ni sam ne znam zasto sam onda uzviknuo: "E jesi li je bas ti zapalio, majku ti tvoju....?! -"Ali srecom-kaze dalje Mujo-uvidjeh da je velika ludost pucati na covjeka u tako tijesnoj grupi ljudi, iako sam odmah bio smislio, da bih mogao kazati da su pijani krenuli na magazin municije. Iza moga povika svi su naglo skocili na noge i brzo se udaljili, a Vaso je prvi brzo nestao za brijeg".
Eto takav je bio dolazak "vojske u opancima", za koju pisac knjige "Na Drini cuprija" kaze da je donosila pravdu i licnu slobodu svima i svakome, na veliko cudjenje i "glupog Alihodze", koji ne moze nista da shvati.
Za vrijeme 40 dana boravka crnogorske i srbijanske vojske u Istocnoj Bosni,temeljito je opljackano muslimansko ziteljstvo-zlato, novac,nakit, stoka, vrijedna odjeca i obuca, sve je to opljackano od Muslimana. Bilo je dosta spaljivanja muslimanskih zgrada, kao i vise dzamija. Prema pouzdanim statistikama ubijeno je tada u istocnoj Bosni 427 muslimanskih zitelja, sto navodi i dr Atif Purivatra u svojoj poznatoj knjizi: "Jugoslovenska muslimanska organizacija".
