Forum Klix.ba

Bloo wrote:s tim da mi je ova verzija bolja

Naravno

Glede prepiske "kako i zasto", ne spomenuste ocito - neuroticno saputavi do histericno feminizirani neuvjerljivi tenorcic autora je inferiroran u usporedbi sa Kesovim baritonom kojem ni bolest ni starost nista ne oduzimaju nego ga, naprotiv, oplemenjuju.

I evo vam je'na - 'nako



I odoh

John Cleese wrote: Glede prepiske "kako i zasto", ne spomenuste ocito - neuroticno saputavi do histericno feminizirani neuvjerljivi tenorcic autora je inferiroran u usporedbi sa Kesovim baritonom kojem ni bolest ni starost nista ne oduzimaju nego ga, naprotiv, oplemenjuju.

ubit ce te medo

Ironično da je jedan od najvećih Američkih bendova svih vremena u svojoj postavi imao samo jednog istinskog Amerikanca - Levona Helma,
ostali su bili Kanađani. Međutim to ni malo ne mijenja gore izrečenu činjenicu, da su bili jedan od najvećih Američkih bendova svih vremena.
Jer njihova muzika je u samoj svojoj srži, svojoj DNK, sadržavala sve popularne Američke muzičke izražaje, od rock'n'rolla, countrya, folka pa
sve do žestokog rhythm'n'bluesa i soula. Danas bi se ovakav vrući miks zvao Americana, a oni su bili Americana, mnogo prije nego što je
to postao stil muzike. Osnovani su pokraj 60-tih kao prateći bend Ronnie Hawkinsa nazvan The Hawks, polako se skupljajući u dobro poznatoj postavi: Robbie Robertson - gitara, Levon Helm - bubnjevi, Garth Hudson - klavijature, Richard Manuel - klavir i Rick Danko - bas. 1964 napuštaju Hawkinsa i počinju nastupati sami po raznim barovima, krčmama i svim mogućim rupama u kojima su mogli svirati, polako oštreći svoje muzičke
talente i instinkte. Njihov prvi veliki proboj se dešava 1965 godine kada ih je to ljeto iz vedra neba nakon svirke u New Jerseyu nazvao Bob Dylan. Pozvao ih je da ga prate na koncertu u Hollywood Bowlu. Taj koncert je prošao i više nego dobro, pa ih je Dylan pozvao na turneju u Evropu, koja će se ispostaviti kao kontraverzna jer je Dylan po prvi put krenuo sa električnim bendom, što se mnogim folk puristima nije svidjelo (neki mu ni danas to nisu oprostili), pa su ga na mnogim koncertima, posebice u Engleskoj, izviždali. Levon Helm je jedini koji se nije pridružio, jer je bio obeshrabren reakcijama publike na Dylanov novi zvuk. Ipak nakon turneje sa Dylanom, bend (uključujući i Levona) se ujedinio u idiličnom Woodstocku gdje su iznajmili kuću (famoznu The Big Pink) i par mjeseci danonoćno snimali legendarne, neformalne snimke sa Dylanom poznate kao Basement Tapes. Basement Tapes su bili inspiracija i temelji za njihovu vlastitu muziku. 1968 i 1969 objavljuju albume Music from Big Pink i The Band, antologijske radove koji do današnjeg dana ostaju neki od ponajboljih Američkih albuma ikada snimljenih. Grupa je završila karijeru potkraj 70-tih, i to u velikom stilu. Okupivši svoje prijatelje iz muzičkog svijeta, od Dylana, Van Morrisona, Joni Mitchell pa do Neil Diamonda, Neil Younga, Staple Singersa i Erica Claptona, održali su svoj poslednji koncert simboličnog naziva The Last Waltz. Taj koncert je ovjekovječio veliki Martin Scorcese u istoimenom koncertno, filmu. Danas su od članova benda živi jedino Robertson i Hudson. Manuel je umro 1986 izvršivši samoubistvo, a Danko i Helm su preminuli 1999 i 2012. Njihov doprinos grupi kao i Američkoj muzici uopšte je nemjerljiv.

Ah da, mislim da sam zaboravio da spomenem o kome je riječ, iako mislim da ste svi znali odmah.
Dame i gospodo, THE BAND:

ExNihilo wrote:

These vocals. Holy fuck. She sounds like Judas Priest mixed with King Diamond mixed with fucking Bruce Dickinson. Amazing!

i coveri ko Manowar
sluljivo je i melodično pjeva žena ko zmaj (nije bas Rob Halford), samo što ostatak benda izgleda ko em0s

dale cooper wrote:
Ah da, mislim da sam zaboravio da spomenem o kome je riječ, iako mislim da ste svi zvali odmah.
Dame i gospodo, THE BAND:

izvrstan lagan bend, poželiš izvaliti se na trijem i isukati pivu.
po načinu pjevanja i slaganju harmonija me povremeno asociraju na Beatlese
i naravno čitav taj blagi Motown štih

Na neke načine The Band i jesu bili kao Američki Beatlesi.

dale cooper wrote:Na neke načine The Band i jesu bili kao Američki Beatlesi.

Nešto along those lines

Ne znam baš, ovo mi više liči na neki tipični Američki hard rock sa malo southern primjesa.
The Band je bio mnogo više od toga.

Ne znam, recimo Wilco, koje smo spominjali prije par stranica su nasljednici te tradicije The Banda.

Ili recimo:



pa onda Drive-By Truckers. Ova pjesma je inače posveta dvojici članova benda:



ili jedan nedavni primjer (iz 2015):



Sve bendovi direktno inspirisani The Band-om, ali sa svojim spinom na temu Americane.

Nash mi nije najbolje legao valjda zbog boje glasa, naginje mi pičkopačeničkom kmečanju u ovoj pjesmi

Ali kad ulete vokalne harmonije u refrenu, sunce ti poljubim....

dale cooper wrote:Ali kad ulete vokalne harmonije u refrenu, sunce ti poljubim....

moraš reći sunce ti žarko
to me vraća u djetinjstvo

Stari Lou Reedov sparing partner iz Velvet Undergrounda, John Cale je nedavno objavio reizdanje/reviziju svog
"teškog" remek djela Music For The New Society iz 1982. Osim remasterizovanog originalnog albuma tu je i M:FANS
koji je svojevrsni remake originala. Iako solidan, glavna atrakcija je ipak original, kojeg već dugo nije bilo
moguće nabaviti. Music For The New Society je neobičan album u Caleovoj karijeri, sniman u prilično
turbolentno vrijeme za njega. Na površini miran i rezervisan album sa hladnim i distanciranim muzičkim
sadržajem koji je u oštrom kontrastu sa tematikom albuma o disfunkcionalnim i oštećenim životima
punih očaja i izgubljenih nada.

Bloo wrote:

dale cooper wrote:Ali kad ulete vokalne harmonije u refrenu, sunce ti poljubim....

moraš reći sunce ti žarko
to me vraća u djetinjstvo

Mene - sunce ti kalajisano.

brže malo sa tim postovima, da ne gledam više onu blasfemiju na vrhu stranice.. unaprijed hvala na razumijevanju..

medvjed23 wrote:brže malo sa tim postovima, da ne gledam više onu blasfemiju na vrhu stranice.. unaprijed hvala na razumijevanju..

medvjed23 wrote:brže malo sa tim postovima, da ne gledam više onu blasfemiju na vrhu stranice.. unaprijed hvala na razumijevanju..

evo ti žene, majke,kraljice

Realno, Cash je Hurt načinio svojom pjesmom. Pod tim ne mislim da je Reznerova verzija loša, naprotiv.
Ali Cash je od pjesme koja govori o boli, depresiji, suicidalnim mislima napravio nešto pozitivno, životno
afirmirajuće, nešto što govori o životu sa svim svojim usponima i padovima. Nešto monumentalno, kao
i sam njegov život i djelo.

lijep epitaf je sebi napravio

Bloo wrote:

medvjed23 wrote:brže malo sa tim postovima, da ne gledam više onu blasfemiju na vrhu stranice.. unaprijed hvala na razumijevanju..

evo ti žene, majke,kraljice

mogla si, vala, nešto ninovo al hajde..
bez zeze, čuo sam dio ove pjesme nekad, u nekoj reklami.. svidjela mi se al nisam je mogao naći na netu.. sve do večeras..
zahvaljujem..

dale cooper wrote:Realno, Cash je Hurt načinio svojom pjesmom. Pod tim ne mislim da je Reznerova verzija loša, naprotiv.
Ali Cash je od pjesme koja govori o boli, depresiji, suicidalnim mislima napravio nešto pozitivno, životno
afirmirajuće, nešto što govori o životu sa svim svojim usponima i padovima. Nešto monumentalno, kao
i sam njegov život i djelo.

Indeed, i ko imalo poznaje Casha i njegov život, ova pjesmo jednostavno je Johnnijeva (što ne umanjuje vrijednost Trentove izvedbe).
Svaki line ove pjesme izgovoren/otpjevan je jednostavno Johnnijev.
Zatim spot..koji je snimak u domu i muzeju Johnny Casha koji je bio u raspadnom stanju (kao i zdravlje samog Casha).
Tu je i June i svi one scene kada je iza njega i gleda ga sa razumijevanje.
Oboje su umrli nedugo nakon smimanja ovog spota, tako da ga ja posmatram i kao neki podzrav od Johnnija gdje sumira svoj život.

Bloo wrote:

dale cooper wrote:Realno, Cash je Hurt načinio svojom pjesmom. Pod tim ne mislim da je Reznerova verzija loša, naprotiv.
Ali Cash je od pjesme koja govori o boli, depresiji, suicidalnim mislima napravio nešto pozitivno, životno
afirmirajuće, nešto što govori o životu sa svim svojim usponima i padovima. Nešto monumentalno, kao
i sam njegov život i djelo.

Indeed, i ko imalo poznaje Casha i njegov život, ova pjesmo jednostavno je Johnnijeva (što ne umanjuje vrijednost Trentove izvedbe).
Svaki line ove pjesme izgovoren/otpjevan je jednostavno Johnnijev.
Zatim spot..koji je snimak u domu i muzeju Johnny Casha koji je bio u raspadnom stanju (kao i zdravlje samog Casha).
Tu je i June i svi one scene kada je iza njega i gleda ga sa razumijevanje.
Oboje su umrli nedugo nakon smimanja ovog spota, tako da ga ja posmatram i kao neki podzrav od Johnnija gdje sumira svoj život.

Da, sa time da je June umrla par mjeseci prije njega, mislim da mu je to i dodatno slomilo i onako krhko zdravlje, a
o slomljenom srcu da i ne govorim.

dale cooper wrote:
Da, sa time da je June umrla par mjeseci prije njega, mislim da mu je to i dodatno slomilo i onako krhko zdravlje, a
o slomljenom srcu da i ne govorim.

Yep, s tim da ova pjesma istovremeno može i da me rasplače (ponavljajući ton na klaviru i tekst, pa onda počneš razmišljati o svom životu i svemu što si zajebao), dok istovremeno je motivirajuća zbog:
If I could start again
A million miles away
I would keep myself
I would find a way

odoh brisat suze jebo vas Johnny

Bloo wrote:

dale cooper wrote:
Da, sa time da je June umrla par mjeseci prije njega, mislim da mu je to i dodatno slomilo i onako krhko zdravlje, a
o slomljenom srcu da i ne govorim.

Yep, s tim da ova pjesma istovremeno može i da me rasplače (ponavljajući ton na klaviru i tekst, pa onda počneš razmišljati o svom životu i svemu što si zajebao), dok istovremeno je motivirajuća zbog:
If I could start again
A million miles away
I would keep myself
I would find a way

odoh brisat suze jebo vas Johnny

To samo znači da si zdravo ljudsko biće. I da osjećaš muziku baš onako kako treba.

Bloo wrote:

dale cooper wrote:
Da, sa time da je June umrla par mjeseci prije njega, mislim da mu je to i dodatno slomilo i onako krhko zdravlje, a
o slomljenom srcu da i ne govorim.

Yep, s tim da ova pjesma istovremeno može i da me rasplače (ponavljajući ton na klaviru i tekst, pa onda počneš razmišljati o svom životu i svemu što si zajebao), dok istovremeno je motivirajuća zbog:
If I could start again
A million miles away
I would keep myself
I would find a way

odoh brisat suze jebo vas Johnny

da..
kao što već ranije napisah, u kontekstu poređenja originala i najpopularnije obrade, ta strofa je najbitnija..

u vezi suza, htjedoh napisati neku kvaziutješnu floskulu koja bi kao trebala spriječiti plač.. al nema potrebe.. zdravo je s vremena na vrijeme zaplakati..

sad kad smo podbuHli i oteknuti, idemo sa dernekom