Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

http://www.youtube.com/watch?v=ORZhjyG7Vtk

[¤ jelena ¤]

Kažu “vrijeme blaži”,-
Ne čini vrijeme to;
Kroz vrijeme pravo zlo
Ko i tetiva snaži,

Vrijeme je kušnja tek
Za bol, a nije lijek.
Drugačije kad se zbilo,
Ni boli nije bilo.

[medvjed23]

Considered an eccentric by locals, she developed a noted penchant for white clothing and became known for her reluctance to greet guests or, later in life, to even leave her bedroom.

[¤ jelena ¤]

''Although Dickinson's acquaintances were most likely aware of her writing, it was not until after her death in 1886 — when Lavinia, Dickinson's younger sister, discovered her cache of poems — that the breadth of her work became apparent to the public.''

[¤ jelena ¤]

malo poezije...

Bijelim drumom očajno proboden
drumujem, skitač, bez lijeka.

Idem kuda me oči vode
u san, u pjesmu, u riječ, u čovjeka...
Tako cu jednom i u smrt da odem,
pa ako slučajno umrem - neka.

Nikolić je tako nekako i umro, slučajno u snu.

Što me podsjeti na Disa, njegovu smrt i zbirku ''Utopljene duše''.

[fatamorgana]

malo poezije...

Bijelim drumom očajno proboden
drumujem, skitač, bez lijeka.

Idem kuda me oči vode
u san, u pjesmu, u riječ, u čovjeka...
Tako cu jednom i u smrt da odem,
pa ako slučajno umrem - neka.

Nikolić je tako nekako i umro, slučajno u snu.

Što me podsjeti na Disa, njegovu smrt i zbirku ''Utopljene duše''.

Zar nije bio Fis? .... Uh nije, to je ono kino u Vitezu!

[¤ jelena ¤]

Zar nije bio Fis? .... Uh nije, to je ono kino u Vitezu!

hm...malo je falilo da dreknem: ''nije Fis kino, nego naki granap!!!'' , kad ono... ispade i jedno i drugo...

[Čitalac]

Što me podsjeti na Disa, njegovu smrt i zbirku ''Utopljene duše''.

Uvek je dobro setiti se Disa.
Meni se ovih dana po glavi mota Dučić. U jednom od predratnih izdanja Politike (pre onog Drugog rata), naiđem na njegovu "Pesmu o sebi". Nikada je ranije nisam primetio u zbirkama, pa pogledam opet i pronađem je pod naslovom "Pesma", uz dve strofe kojih nema u Politici i koje su, verovatno, dopisane kasnije.

Gospod me seja celo vreme.
I svud sam nova reč i znamen,
U belom hlebu prvo seme,
U tvrđavama krvav kamen.

I prvi pogled zaljubljenih,
I nož u ruci haramije,
I molitva iz srca vernih,
I san na pesku gladne zmije.

I brodolom u osvit vedar,
I očajnikov krik za snagom,
I na Libanu sjajni kedar,
I strašna vojska pred Kartagom.

I ja sam nada srca setnog,
I far u moru nepoznatom,
I reč sa usta krivokletnog,
I lihvareva žeđ za zlatom.

Na pustom putu atom praha,
U nebu sunčev krug i slika,
Žižak u domu siromaha,
Suza u oku mučenika.

Dve dodate strofe:

Gospod me seja celom šakom
U času svetlu i golemu,
Da budem jutro danu svakom,
I njegov glas i ključ u svemu.

Gospod me seja pregrštima
Poljem što večna sunca plave,
Da budem njegov znak međ' svima,
Njegova zlatna truba slave.

[medvjed23]

''Although Dickinson's acquaintances were most likely aware of her writing, it was not until after her death in 1886 — when Lavinia, Dickinson's younger sister, discovered her cache of poems — that the breadth of her work became apparent to the public.''

Tako to nerijetko biva. Ko zna koliko sjajne umjetnosti nam je nedostupno zbog neshvaćenosti ili nenametljivosti autora? To je retoričko pitanje. A neretoričko bi glasilo: da li neafirmisanost talentovanog umjetnika predstavlja nepravdu, za njega ili za njegovu nesuđenu publiku?

Što se publike iliti konzumenata umjetnosti tiče, mislim da tu nema prevelike štete. Oni uvijek mogu naći nešto slično onome za što su uskraćeni, jer, kao što kanarinac reče, sve je već više puta napisano, a vjerovatno i otpjevano, odglumljeno i sl. A glede samog umjetnika, nameće se pitanje motiva stvaranja, što me dovodi do čika Bukowskog:

Ako ne navire iz tebe
bez obzira na sve -
i ne pokušavaj.

Ako se ne pojavi iz čista mira
iz tvoga srca,
tvog uma,
tvojih usta
iz tvog stomaka -
i ne pokušavaj.

Ako moraš da sediš satima
buljeći u monitor
ili pogrbljen nad pisaćom mašinom,
tražeći reči -
i ne pokušavaj.

Ako to radiš zbog novca ili slave -
i ne pokušavaj.

Ako to radiš samo zato
da bi odveo žene u krevet -
i ne pokušavaj.

Ako moraš samo da sediš
i pišeš sve to iznova i iznova -
i ne pokušavaj.

Ako ti je teško
pri samoj pomisli da to moraš raditi -
i ne pokušavaj.

Ako pokušavaš da pišeš
kao neko drugi -
zaboravi.

Ako moraš čekati da izbije iz tebe,
onda čekaj strpljivo.
A ako nikada ne izbije,
nađi nešto drugo da radiš.

Ako moraš prvo da to pročitaš svojoj ženi,
djevojci,
svojim roditeljima
ili bilo kome drugom -
nisi spreman.

Ne budi kao većina drugih pisaca,
ne budi kao hiljade drugih
koji sebe zovu piscima.
Nemoj biti tup i dosadan
i pretenciozan,
nemoj biti izlizan egoizmom.
Sve biblioteke ovog svijeta
zevaju od dosade
nad takvima kao što si ti.
Ne dozvoli im to.
Budi svoj.

Ako ne izlijeće iz tvoje duše kao raketa,
ili ako te tvoja tišina
ne dovodi do ludila,
samoubistva ili ubistva -
i ne pokušavaj.

Ako te to sunce unutar tebe
ne prži do bola -
i ne pokušavaj.

Ali zato kad dode vrijeme
i kad dode “tvoj red”,
to će se desiti samo od sebe
i nastaviće tako da se dešava
sve dok ne umreš ti
ili dok ne umre to u tebi.

Nema drugog načina...
Nikada nije ni postojao...

Ako stvaraš zato što moraš, zato što to izvire iz tebe, pa moraš naći neki papir, platno ili sl. gdje ćeš to usmjeriti, onda ti društveno priznanje vjerovatno nije posebno bitno. Bitno je onome što izbija dopustiti da izbije, te tako naći olakšanje. A ako stvaraš radi para i slave, onda je upitna čistota tvoje umjetnosti i moglo bi bit da pare i slavu i ne zaslužuješ

[¤ jelena ¤]

aaaaa rat.

''Although Dickinson's acquaintances were most likely aware of her writing, it was not until after her death in 1886 — when Lavinia, Dickinson's younger sister, discovered her cache of poems — that the breadth of her work became apparent to the public.''

Tako to nerijetko biva. Ko zna koliko sjajne umjetnosti nam je nedostupno zbog neshvaćenosti ili nenametljivosti autora? To je retoričko pitanje. A neretoričko bi glasilo: da li neafirmisanost talentovanog umjetnika predstavlja nepravdu, za njega ili za njegovu nesuđenu publiku?

Hm...a meni se nameću ova pitanja:

1.) Da li jedan daroviti pjesnik, koji zna da je njegova poezija neuporedivo važnija od svih njegovih slabosti, uopšte ima pravo da svoj strah od neshvaćenosti stavi ispred svoje poezije, kao prepreku na njenom putu ka njenim budućim čitaocima?

2.) Da li je stvorena poezija uopšte vlasništvo pjesnika ili ona, paralelno i potpuno nezavisno od pjesnika i njegovog života, posjeduje svoj život, koji je, za razliku od pjesnikovog, vječan?

3.) I...da li je ovdje zaista riječ o skromnoj nenametljivosti ili je možda riječ o nesigurnosti (i tome slično ) jednog običnog pojedinca, na koju pjesnik, kao vrlo neobičan pojedinac, tj. stvaralac nečega što je od izuzetne važnosti za cijelokupno čovječanstvo, definitivno - nema pravo?

Što se publike iliti konzumenata umjetnosti tiče, mislim da tu nema prevelike štete. Oni uvijek mogu naći nešto slično onome za što su uskraćeni, jer, kao što kanarinac reče, sve je već više puta napisano, a vjerovatno i otpjevano, odglumljeno i sl. A glede samog umjetnika, nameće se pitanje motiva stvaranja, što me dovodi do čika Bukowskog:

Naravno da ima, ta šteta je potencijalno ogromna i u tom slučaju ovo oslanjanje na krhka, pernata kanarincova pleća ni najmanje ti ne pomaže.
Zamisli samo da su Bukovski, Neruda, Jesenjin, Tin, Mak, Popa, Miljković, Ćatić,... svoje stvaralaštvo i svoj lični pečat u svijetu umjetnosti, koji je danas neizmjerno značajan za opštu kulturu svakog civilizovanog čovjeka na planeti, ovako nipodaštavali i kao rezultat toga - nikad objavili svoja djela?!

A kanarinac je ono navedeno rekla u jednom sasvim drugom kontekstu, ali te riječi, koje si joj maznuo ko kakvo lukavo žemsko u ovoj priči o poeziji nemaju istu težinu. U poeziji (kao i književnosti uopšte) najvažnija je preciznost pjesničkog izraza, njegov stil, tj. način na koji je nešto napisano i taj način je ono što je uvijek novo, dotad nepoznato i neponovljivo. A sam sadržaj napisanog i mora biti nešto (od iskona!) poznato da bi uopšte bilo univerzalno, jer bez univerzalnog nema ni kvalitetne poezije koja traje vjekovima.

Ili, kao što to lijepo reče neko ko mnogo bolje od mene poznaje kvalitet i proces nastanka jednog književnog djela... parafraziram: Najveći efekat postiže se u poeziji kad pjesniku pođe za rukom da čitaoca iznenadi nečim poznatim.

Ako stvaraš zato što moraš, zato što to izvire iz tebe, pa moraš naći neki papir, platno ili sl. gdje ćeš to usmjeriti, onda ti društveno priznanje vjerovatno nije posebno bitno. Bitno je onome što izbija dopustiti da izbije, te tako naći olakšanje. A ako stvaraš radi para i slave, onda je upitna čistota tvoje umjetnosti i moglo bi bit da pare i slavu i ne zaslužuješ

Unutarnji motivi pjesnika i reakcije iz spoljašnjeg svijeta na njegovo djelo ne moraju biti...kompatibilni,
ali kvalitet napisanog (i nužno objavljenog!) književnog djela i intenzitet reakcije na pročitano...
e, to bi već moralo biti u nekakvoj uzročno-posljedičnoj vezi.

Čistota umjetnosti ...hm...ne znam, meni je i samo postojanje te čistote, kada govorimo o poeziji, upitno.
Kada je riječ o muzici, pritom mislim na klasičnu, instrumentalnu muziku, tog upitnika nema, i ona je bez ikakve sumnje čista umjetnost, ali možda je to do mene i mog subjektivnog doživljaja...ko zna...

A slava...hm...ona prevazilazi okvire života darovitog pojedinca, tako što može biti i posthumna, tako da je to pravo nesigurna.... investicija.

[¤ jelena ¤]

A sad ''maalo'' muzike za @petuniju
i svu malu raju koja će nam se jednog dana pridružiti na ovoj temi.

[¤ jelena ¤]

Što me podsjeti na Disa, njegovu smrt i zbirku ''Utopljene duše''.

Uvek je dobro setiti se Disa.
Meni se ovih dana po glavi mota Dučić. U jednom od predratnih izdanja Politike (pre onog Drugog rata), naiđem na njegovu "Pesmu o sebi". Nikada je ranije nisam primetio u zbirkama, pa pogledam opet i pronađem je pod naslovom "Pesma", uz dve strofe kojih nema u Politici i koje su, verovatno, dopisane kasnije.

Gospod me seja celo vreme.
I svud sam nova reč i znamen,
U belom hlebu prvo seme,
U tvrđavama krvav kamen.

I prvi pogled zaljubljenih,
I nož u ruci haramije,
I molitva iz srca vernih,
I san na pesku gladne zmije.

I brodolom u osvit vedar,
I očajnikov krik za snagom,
I na Libanu sjajni kedar,
I strašna vojska pred Kartagom.

I ja sam nada srca setnog,
I far u moru nepoznatom,
I reč sa usta krivokletnog,
I lihvareva žeđ za zlatom.

Na pustom putu atom praha,
U nebu sunčev krug i slika,
Žižak u domu siromaha,
Suza u oku mučenika.

Dve dodate strofe:

Gospod me seja celom šakom
U času svetlu i golemu,
Da budem jutro danu svakom,
I njegov glas i ključ u svemu.

Gospod me seja pregrštima
Poljem što večna sunca plave,
Da budem njegov znak međ' svima,
Njegova zlatna truba slave.

Zanimljivo zapažanje.

Dučić je tu pjesmu uvrstio u zbirku ''Lirika'', 1943. godine, uz napomenu da ta zbirka bude uvrštena u I knjigu njegovih Sabranih djela, koja su prvi put izdata baš u tom predratnom periodu koji se poklapa sa navedenim izdanjem ''Politike''. Vrlo je moguće da je ta pjesma, tad, bila napisana u onom obliku u kom se pojavila u ''Politici'', ali očito nije bila dovoljno savršena da bi je Dučić uvrstio u svoja ''Sabrana djela'' iz te dvadeset i neke...pa je onda tu grešku ispravio napomenom uz izdanje ''Lirike'' iz '43.

Puzzle solved.

A inače je bio poznat baš po tim stalnim prepravkama napisanog i težnji ka savršenstvu, kojom je nekad postizao i suprotan efekat, ali ne može se poreći da je u većini svojih najznačajnijih pjesama to savršenstvo i dostizao.

Lično, priznajem da nikad nisam imala sluha za njegove stihove
ali to je vamo do mene a definitivno ne do kvaliteta i pogotovo ne do značaja njegove poezije.

[medvjed23]

obrati pažnju na metriku u svakom stihu devet slogova, bez izuzetka. a rima pravilna, ukrštena. znao je pravilno poredati poetske prioritete

a što se rata tiče, mobilizacija je u toku i u bliskoj budućnosti će doći do juriša. no, za sada ću samo izraziti čuđenje što još uvijek nisi naučila da se ne možeš s rogatim bosti.

[medvjed23]

1.) Da li jedan daroviti pjesnik, koji zna da je njegova poezija neuporedivo važnija od svih njegovih slabosti, uopšte ima pravo da svoj strah od neshvaćenosti stavi ispred svoje poezije, kao prepreku na njenom putu ka njenim budućim čitaocima?

2.) Da li je stvorena poezija uopšte vlasništvo pjesnika ili ona, paralelno i potpuno nezavisno od pjesnika i njegovog života, posjeduje svoj život, koji je, za razliku od pjesnikovog, vječan?

Ako je išta vlasništvo čovjeka, onda je to njegova umjetnost. Njegova umjetnička djela su skoro pa doslovno komadići njegove duše, neraskidivi dijelovi same njegove srži. Moje stvari, sve moje stvari, dakle i Nokia x2 i obje marke, su samo danas moje. Juče su bile tvoje. Sutra će biti kanarinčeve. Al moja duša je samo moja, uvijek i vazda. Ne živi poezija vječno, nezavisno od pjesnika, nego pjesnik kroz poeziju živi vječno Pod uslovom da to želi, pa komadiće duše učini dostupnim javnosti, naravno...

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo...

Elem, vjerujem da su mnogi sretni što ja nisam taj kojeg je Kafka zamolio da spali njegove rukopise.

3.) I...da li je ovdje zaista riječ o skromnoj nenametljivosti ili je možda riječ o nesigurnosti (i tome slično ) jednog običnog pojedinca, na koju pjesnik, kao vrlo neobičan pojedinac, tj. stvaralac nečega što je od izuzetne važnosti za cijelokupno čovječanstvo, definitivno - nema pravo?

Khm... O kome ovdje tačno govorimo? O skromnim pjesnicima općenito ili...?

Naravno da ima, ta šteta je potencijalno ogromna i u tom slučaju ovo oslanjanje na krhka, pernata kanarincova pleća ni najmanje ti ne pomaže.
Zamisli samo da su Bukovski, Neruda, Jesenjin, Tin, Mak, Popa, Miljković, Ćatić,... svoje stvaralaštvo i svoj lični pečat u svijetu umjetnosti, koji je danas neizmjerno značajan za opštu kulturu svakog civilizovanog čovjeka na planeti, ovako nipodaštavali i kao rezultat toga - nikad objavili svoja djela?!

Šteta bi bila nezanemariva, ali podnošljiva, s obzirom na kvalitet i kvantitet ostalih pisaca.

A kanarinac je ono navedeno rekla u jednom sasvim drugom kontekstu, ali te riječi, koje si joj maznuo ko kakvo lukavo žemsko u ovoj priči o poeziji nemaju istu težinu. U poeziji (kao i književnosti uopšte) najvažnija je preciznost pjesničkog izraza, njegov stil, tj. način na koji je nešto napisano i taj način je ono što je uvijek novo, dotad nepoznato i neponovljivo. A sam sadržaj napisanog i mora biti nešto (od iskona!) poznato da bi uopšte bilo univerzalno, jer bez univerzalnog nema ni kvalitetne poezije koja traje vjekovima.

Ili, kao što to lijepo reče neko ko mnogo bolje od mene poznaje kvalitet i proces nastanka jednog književnog djela... parafraziram: Najveći efekat postiže se u poeziji kad pjesniku pođe za rukom da čitaoca iznenadi nečim poznatim.

Ovo mišljenje nije bez težine. Semezdin Mehmedinović je rekao da je poenta stihova u tome da čitatelj misli kako isti govore o njemu. A ta poenta se najpotpunije ostvaruje ako stihovi ciljaju na ono univerzalno i iskonsko u ljudima. Al opet, zlobnici bi rekli da se tu radi o ljigavom podilaženju masama

Istina je da se pisanje ponavlja češće sadržajem nego stilom i zato skrivanje od javnosti jednog rijetkog, da ne kažem originalnog poetskog stila predstavlja popriličnu štetu.

Unutarnji motivi pjesnika i reakcije iz spoljašnjeg svijeta na njegovo djelo ne moraju biti...kompatibilni,
ali kvalitet napisanog (i nužno objavljenog!) književnog djela i intenzitet reakcije na pročitano...
e, to bi već moralo biti u nekakvoj uzročno-posljedičnoj vezi.

Ovdje bi se moglo raditi o dvodijelnoj uzročnoj vezi. Motiv utječe na kvalitet, a kvalitet na reakcije publike. Međutim, ponekad autori znaju zaobići tu vezu pa pobrati oduševljenje niskim djelom nastalim iz niskog motiva.

Čistota umjetnosti ...hm...ne znam, meni je i samo postojanje te čistote, kada govorimo o poeziji, upitno.
Kada je riječ o muzici, pritom mislim na klasičnu, instrumentalnu muziku, tog upitnika nema, i ona je bez ikakve sumnje čista umjetnost, ali možda je to do mene i mog subjektivnog doživljaja...ko zna...

A slava...hm...ona prevazilazi okvire života darovitog pojedinca, tako što može biti i posthumna, tako da je to pravo nesigurna.... investicija.

Hoćeš li biti fino žemsko pa mi približiti svoj pojam čistote umjetnosti?

[Čitalac]

Zanimljivo zapažanje.

Dučić je tu pjesmu uvrstio u zbirku ''Lirika'', 1943. godine, uz napomenu da ta zbirka bude uvrštena u I knjigu njegovih Sabranih djela, koja su prvi put izdata baš u tom predratnom periodu koji se poklapa sa navedenim izdanjem ''Politike''. Vrlo je moguće da je ta pjesma, tad, bila napisana u onom obliku u kom se pojavila u ''Politici'', ali očito nije bila dovoljno savršena da bi je Dučić uvrstio u svoja ''Sabrana djela'' iz te dvadeset i neke...pa je onda tu grešku ispravio napomenom uz izdanje ''Lirike'' iz '43.

Puzzle solved.

A inače je bio poznat baš po tim stalnim prepravkama napisanog i težnji ka savršenstvu, kojom je nekad postizao i suprotan efekat, ali ne može se poreći da je u većini svojih najznačajnijih pjesama to savršenstvo i dostizao.

Lično, priznajem da nikad nisam imala sluha za njegove stihove
ali to je vamo do mene a definitivno ne do kvaliteta i pogotovo ne do značaja njegove poezije.

Zahvaljujem na podacima i razrešenju!
Marko Vešović je u e-novinama svojevremeno pisao o Dučiću. Sad pokušah da nađem taj tekst, ali su e-novine, verovatno u strahu od silnih tužbi fotoreportera, "onesposobile" arhivu. Uglavnom, ako sam dobro upamtio, Vešović se tu pita kako je moguće da su u Dučiću istovremeno živela dva čoveka: majstor jezika i primitivac.
No, barem za sada tog teksta nema.

[medvjed23]

nije to ništa što malo hakerisanja ne može riješiti:

Kosmičko drvo koje sve drži na okupu

Kad čitate te pjesme, pitate se sa nevjericom: zar je moguće, bože blagi, da je, zajedno sa velikim majstorom, koji se “služio najlepšim srpskim jezikom”, kako je Oskar Davičo jednom rekao u svom predavanju studentima Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u istu kožu bio zašiven, sve do smrti, teški primitivac koji ne zna abecedu pjesničkog posla, zato srpskom jeziku svaki čas pravi “malu decu”? Jeste, moguće je. Jer preširok je čovjek, svašta u tu vreću stane, ja bih ga suzio, kaže Dmitrije... Analiza Dučićeve pjesme „Bukva“
e-Novine četvrtak, 27. februar 2014. | Marko Vešović

I gledam oštro do halucinacije.

Vladimir Majakovski

1. Kajem se što nisam pisao svoja predavanja o poeziji, a znam i zašto nisam: time bih sebe osudio da, pred studentima, doživotno preživam jedno isto, a čovjek se neprestano mijenja, i on i njegov doživljaj ovog ili onog pjesnika i pojedinačnih pjesama. Najveću pohvalu čuo sam iz usta Zlatka Hadžidedića, jednog od mojih najboljih studenta uopšte, koji mi je, mnogo docnije, kazao: „Nikad niste dvaput održali isto predavanje o istom pjesniku“. Što je točno, ali nevolja je u tom što su ta predavanja išla u zrak, pa sam se obradovao kad sam, u svojim papirima, našao analizu Dučićeve pjesme “Bukva“, mada se više ne sjećam jesam li htio napraviti esej za objavljivanje, ili vidjeti kako izgleda predavanje kad ga zapišem. Evo tog teksta koji sam malo sažeo.

2. “Bukva” počinje opisom koji je izoštren i stvaran, a u isti mah i pomjeren, što je, paradoksalno, posljedica preciznosti gledanja:

Celo je nebo u nju stalo,

Senke joj kao provalije.

I sve je polje za nju malo,

I potok mrava iz nje lije –

Pjesnik gleda kroz krošnju bukve i saopšava šta vidi: krošnja obuhvata “celo nebo”. Radi se o modernoj umjetnosti “tačke gledišta” kakvu je Dučić njegovao i u poeziji i u svojim izvrsnim putopisima. Ne pominje krošnju, jer to nalaže tačka gledišta: za njegov pogled, bukva se svodi na krošnju – ostalog nema, jer je van vidnog polja, a u rezultatu imamo i stvaran i halucinantno uvećan snimak bukve koja je div, nešto kao biljni Atlas koji je, u grčkome mitu, držao nebo.

Photo: Stock

I drugi stih je obilježen onestvarenjem objekta koje je posljedica preciznosti opisa. Kako i zašto pjesnik sjenke bukve “unapređuje” u provalije? Kao što je u prvom stihu ispustio riječ “krošnja”, u koju je stalo nebo, tako je u drugom ispustio „tertium comparationis“: njene su sjenke duboke kao provalije, a i u običnom govoru kaže se „duboki hlad“. Koji je pjesnik hiprebolisao, baš kao i (nepomenutu) krošnju bukve, ili bi bolje bilo reći da su objekti preciznim načinom gledanja deformisani. Čim se otmemo konvenciji, ukoračimo u abnormalno.

U prvom stihu ukinuta je daljina koja dijeli bukvu od nebesa, baš kao u slici iz jednog njegovog soneta: “Vitorog se mesec zapleo u granju / starih kestenova“ Pjesnik gleda mjesec kroz granje i saopštava ono što vidi: rogovi nebeskog mlađaka zapleli se u zemaljsko granje, a “zaboravljena“ je daljina koja ih dijeli. Otud ni sjenke bukve nisu smjele biti duboke, pjesnik je “zaboravio” da postoje daljina i dubina, jer to su apstrakcije, stoga pejsaži u ciklusu “Jutarnje pjesme“, u koji spada i “Bukva”, često izazivaju dojam nečeg u manjoj ili većoj mjeri mitskog – kao da je riječ o podvigu ponovnog osvajanja konkretnog mišljenja, svojstvenog mitskim slikama. Stoga i te “provalije”, kao halucinantno produbljivanje sjenki, imaju mitski okus, što je opet posljedica preciznosti izraza.

To nije sve. Prva dva stiha pjesme treba čitati zajedno: gore je, u krošnji bukve, uranski, a dolje se, sjenkama dubokim kao provalije, otvara htonski prostor, pjesnik je, opisujući bukvu, uzgred naznačio, škrtim ali dovoljnim potezima, pjesnički model vaseljene čije krajnosti bukva veže ili sjedinjuje. Ukratko: ovo je pomalo i kosmogonijska pjesma.

U trećem stihu, polje je umanjeno, a bukva silno uvećana, jer je opet ispuštena jedna riječ: nije polje malo za nju već za njene žile. Koje nisu pomenute i zato što se ne vide, i nisu jezički prisutne u pjesmi jer nisu prisutne ni u oku. Ali ako se ne vide okom fizičkim, vide se duhovnim. Pjesnik po krošnji zaključuje o žilama, zamišlja žile dostojne njene divovske krošnje, i stvara kosmičko drvo koje drži i nebesko i zemaljsko „pod kontrolom”. I opet je preciznost gledanja i jezika halucinantno uvećala bukvu. Gledanje u ovim stihovima bismo mogli nazvati gledanjem iznutra, što se zrcali u jeziku koji je glavni krivac što je Dučićeva bukva ispala realna i onestvarena.

U četvrtom stihu, gdje “potok mrava iz nje lije“, perspektiva je izokrenuta, jer je očito da se mravi penju uz deblo, a ne silaze, ali ova slika ima golemu snagu, jer je hiperbolom „potok mrava“ bukva pretvorena u moćno vrelo života. I u ovoj slici ima nešto mitsko: iz biljke su navrvjele životinje, što sugeriše drevni način mišljenja kad je život, u svemu, bio jedan te isti.

Primjećujemo da bukva u prvoj strofi jezički živi kao nešto što je jedno i cijelo. Što se ne raščlanjuje na dijelove: nema krošnju, stablo, žile – sve je to Ona. To je, naravno, i posljedica stihovne prinude: deveterac kratkoćom prisiljava pjesnika na jezgrovit govor, stoga nisu pomenuti ni njena krošnja, ni dubina njenih sjenki, ni njene žile, ni njeno deblo, ali to jedino znači da je metar pjesniku pomogao da uobliči viziju. Pomogao, a ne odmogao.

U drugoj strofi se kaže:

Prolaze kroz nju sjajne vreže

I jedan crni refren zloći.

Jejina jedna sad tu leže

Novog i strašnog cara noći.

„Sjajne vreže“ su sunčani mlazevi, mada ovaj „prevod“ ne bi smio ubiti jednu čaroliju, jer vreže imaju biljke puzavice ili penjačice, što govori da se u ovoj slici produžuje „potok mrava“ iz prethodne strofe, čim se sugeriše da je bukva stožer i biljnog i životinjskog svijeta, okuplja ga oko sebe. I opet te sunčane „vreže“ ne prolaze kroz njenu krošnju nego „kroz nju“, skupa sa hukanjem sove koje je postalo „crni refren zloći“ i to miješanje svjetlosti i mraka potvrđuje slutnju da je bukva već od prve stofe zamišljena kao axis mundi, kao osa svemira.

Tu je i jedna od onih sitnica koje često rječitije nego kupnice zasvjedočuju pjesničko majstorstvo. Očekujemo, jer tako zahtijeva prirodni jezik, da hukanje sove pjesnik nazove „refren zloće“, ali to bi se loše rimovalo sa „noći“, pa je stavio dativ „zloći“ i napravio nešto izvrsno, što potvrđuje, ko zna koji put, da je velikim majstorima i rima pomagač da se potpunije izraze. Pod prinudom rime, hukanje sove postalo je nešto što se može čitati na bar dva načina: to ne mora biti samo refren njenog zla,već i pripjev koji je pratnja zloći izvan nje, onoj svjetskoj.

A stih „Novog i strašnog cara noći“ može sprva da patetikom odbije mnoge, mada ne i onog ko je kao mali noću slušao taj glas od kojeg se ježiš, a Dučić je morao pamtiti taj glas iz djetinjstva. Ali se uopće ne radi o tome, mada i ovaj način čitanja obogaćuje značenje stiha. Ovo je, rekoh, umjetnost „tačke gledišta“, ali ovaj put treba reći „tačke slušanja“: pjesnik je sovu oslušnuo ušima njenih žrtava, ušima životinja koje lovi, a za njih sova, koja u mraku vidi bolje od svih životinja, i jeste strašni car noći.

U trećoj strofi se kaže:

Stoji pod suncem koje daždi,

Tvrđava usred polja naga.

A grom jedamput kad je zaždi,

Nestaće kao bog, bez traga.

U svega tri strofe, krećući se kraticama, pjesnik je sazdao biće silno nabujale individualnosti. Ovdje je bukva postala nerazoriva tvrđava oko koje nema ničeg, jer je posrkala sav život tog polja, sabila ga u sebe, a potom, kao zalutali metak, dođe grom, mada ne znamo – jer prilog “jedamput” je dvoznačan – je li to samo jedan grom, jedan udarac, ili se radi o gromu iz neodređene budućnosti koji će, jednom, da je zbriše.

Photo: Stock

I šta znače riječi: “nestaće kao bog?” Bukva jeste postala božanstvo, stoga će i njezin nestanak biti božanski. U isti mah, ovom slikom naznačena je i skala kosmičkih sila: postoji nešto što će tu tvrđavu da uništi, a postoji i nešto što će jednom i Boga da zbriše. I nad popom pop, i nad potom pop, rečeno po narodski. A priča o nestanku Boga prirodno priziva Ničea, jer Dučićeva bukva i jest utjelovljenje ničeovske sile života. U svakom slučaju, posljednji stih ovu pjesmu pretvara u veliku, jer je otvara ka beskraju.

Kako i zašto će bukva nestati “bez traga”? Ne znamo pouzdano, jer glagol “zaždi” je dvoznačan: možda će je grom (samo) jednom snažno udariti, a možda će je, jednom, u budućnosti, zapaliti, ali znamo da “bez traga”, bez ostataka iza sebe, može nestati samo biće koje je je živjelo kao jedno i cijelo. I njena smrt potvrđuje njenu bit: ni smrt je neće rastaviti na “sastavne dijelove”, jer se radi o biću bez dijelova, zato je i upoređeno sa Bogom. Jer

Bog je jedini za koga možemo reći da je bez dijelova.

Zbog toga pjesnik i nije rekao da je cijelo nebo stalo u njenu krošnju nego u nju. I nije rekao da je sve polje malo za njene žile nego za nju. I ne kaže: potok mrava iz njenog stabla lije nego iz nje. Postupa sa bukvom kao sa neraščlanjivim jedinstvom, jer je uobličava kao kosmičko drvo koje sve drži na okupu, kao simbol one bezimene i nesaznatljive sile koja sve veže u cjelinu. A lična zamjenica, umjesto imenica, precizno izražava to gledanje iznutra koje i jeste uzrok krajnje izoštrenosti i halucinantne pomjerenosti pjesničkih slika.

3. Znate li zašto sam ovu analizu objavio? Uprkos tome što je Dučić precizno odredio šta smije da uđe u njegova sabrana djela, na internetu su, kao dio njegovih sabranih pjesama,objavljeni i njegovi četnički stihovi koje ne valjaju ni pô pizde ladne vode, ali se ne radi jedino o tome, nego o nečemu mnogo gorem.

Pored loših pjesama, koje pišu čak i najveći pjesnici, prolazite ravnodušno kao pored turskog groblja, kako bi se reklo, a Dučićevim pjesmama ste duboko zaprepašteni: u tim besprizornim drljotinama, morao sebe idiotizirati, hotimično i svjesno, kako bi mogao služiti srpskoj stvari.

Kad čitate te pjesme, pitate se sa nevjericom: zar je moguće, bože blagi, da je, zajedno sa velikim majstorom, koji se “služio najlepšim srpskim jezikom”, kako je Oskar Davičo jednom rekao u svom predavanju studentima Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u istu kožu bio zašiven, sve do smrti, teški primitivac koji ne zna abecedu pjesničkog posla, zato srpskom jeziku svaki čas pravi “malu decu”? Jeste, moguće je. Jer preširok je čovjek, svašta u tu vreću stane, ja bih ga suzio, kaže Dmitrije Karamazov (citirano po sjećanju).

A ova analiza nek bude moj prilog odbrani umjetničkog dostojanstva velikog pjesnika čije sam najbolje pjesme još u mladosti naučio napamet i živjeću sa njima do smrti. Prilog odbrani od koga? Od četnika, bezbeli.

[Čitalac]

E, to je to! Hvala!

[medvjed23]

nema na čemu.

nabasah na jedan rudnik poezije. ima tu dosta toga što nisam ranije čitao. naprimjer:

Upoznao sam te okrutnu na rastanku.
Vidjeh te kako odlaziš,
kao vojnik koji u smrt ide
bez milosti za onog koji ostaje.
Nikakvu mi nadu nisi ostavila.
U tome trenu nisam imao
snage pogledati te.

Od tebe, potom, ni glasa više,
samo tvoja slika,
neumorni drug, i tvoja šutnja
zastrašujuća kao bunar bez dna.
Zanosim se da bi me ponovo
mogla zavoljeti,
tražim te i čekam da se vratiš,
kako bih te vidio izmijenjenu,
i ljutit ćeš se na mene
što sam se usudio da ti prkosim,
u ljubavi, i sasvim nepotrebno.

za slučaj da još neko, pored mene, želi da se zarovi u stihove, ostavljam link:

http://vinkokalinic.blogspot.ba/search/ ... -results=4

[medvjed23]

i da.. ne smijem ni ja zaboraviti na petuniju


He also disliked social functions. He hated being touched, and in later life he limited personal contact, relying on the telephone and letters for communication. On one visit to Steinway Hall in New York City in 1959, the chief piano technician at the time, William Hupfer, greeted Gould by giving him a slap on the back. Gould was shocked by this, and complained of aching, lack of coordination, and fatigue because of the incident. He went on to explore the possibility of litigation against Steinway & Sons if his apparent injuries were permanent.

[petunija]

@jelena, @medo
Bez obzira na moje nepoznavanje poezije, sa velikim zanimanjem čitam vašu prepisku. I trudim se da učim , moram priznati da ste mi otvorili oči po pitanju mnogo čega.
Hvala vam

[Challenger__]

Drago mi je da se kolega sa vanjskopolitičkih tema, Čitalac, pridružio ovom našem malom kulturnom zborištu.

U to ime, "Te Deum" i Prva rukovet:

[Challenger__]

i da.. ne smijem ni ja zaboraviti na petuniju


He also disliked social functions. He hated being touched, and in later life he limited personal contact, relying on the telephone and letters for communication. On one visit to Steinway Hall in New York City in 1959, the chief piano technician at the time, William Hupfer, greeted Gould by giving him a slap on the back. Gould was shocked by this, and complained of aching, lack of coordination, and fatigue because of the incident. He went on to explore the possibility of litigation against Steinway & Sons if his apparent injuries were permanent.

Preovladava fama da je Francuz David Fray "Gould naše epohe" (postavljao sam ga na temu, već):



Pretpostavljam zbog sličnosti u facijalnoj ekspresiji tokom izvedbi. Ipak, moje je subjektivno mišljenje da je Fray drugačiji, strastveniji interpretator, za klasu iznad Goulda.

[petunija]

@challenger
često postavljaš Bacha, sviđa mi se tvoj izbor