Revolucionarni koraci otporni na nacionalističko-medijski teror i direktna demokracija građana BiH putem Plenuma: izbijanje političke moći iz ruku vladajuće klase
U trenutku kada se cijela Europa naglo vraća "u zagrljaj" desnice, dok u Kijevu radikalne skupine marširaju po taktu Wehrmachtovih koračnica, dok u Beču ekstremisti održavaju svoje "balove", dok u Francuskoj imigrante iz zemalja koje im je upravo Pariz uništio smatraju najvećim problemom, dok se u Hrvatskoj ukidaju prava manjinama, dok u Grčkoj neo-fašisti s lakoćom osvajaju mjesta u parlamentu i dok gotovo sve zemlje Starog kontinenta ponovno boluju od nacionalizma - preko granice desilo se zaista ugodno iznenađenje.
U BiH buknuo je socijalni bunt nakon što su umorni, obespravljeni i već očajni radnici poručili da je "dosta". Izlazak pred zgradu Vlade u Tuzli bio je okidač, kao i neposredna brutalna reakcija policije - očito pokrenuta kao rezultat svojevrsne panike vladajućih.
Prošlo je desetak dana od tih događaja i te osnovne karakteristike, srž revolta, još su nepokolebljive. Prošlo je svega 10-ak dana, zar je to uspjeh? Dakako da je uspjeh, jer u tom kratkom vremenu imali smo priliku svjedočiti pravi tornado medijskog terora kakav nije viđen na ovim prostorima još od ratnih godina.
Diskreditiranje svim silama, ali ipak neuspješno
Kada se neke nove generacije, naročito one rođene nakon rata ili se ne sjećaju samog rata baš najbolje, jednog dana pitaju "Kako je moguće da su ti narodi s tolikom mržnjom krenuli jedni na druge?" - danas im se odgovori nude sami, u svom najsirovijem obliku. Medijski teror i propaganda su sastavne komponente svih ratnih zločina, ne samo na ovim prostorima, no ovdje su očito još uvijek dobro pripremljeni za trenutke "kriznog djelovanja".
Liberali, konzervativci, desničari, pa i neki tzv. "ljevičari", obrušili su se na pobunu koja je buknula u Tuzli kao da im je ona najveća prijetnja vlastitoj egzistenciji. Srećom, medijski mrak koji su mogli u potpunosti kontrolirati i orkestrirati 90-ih godina prošlog stoljeća više nije toliko apsolutan - svjetionici postoje i obasjavaju sasvim dovoljno svijetla da se ne desi neki novi tragičan brodolom naroda.
Prvih 48 sati im je trebalo da odluče taktiku, a onda se krenulo svim silama - jedni tvrde "to je BiH situacija, nas se ne tiče", zatim se ide i na veću segmentaciju - to je "Bošnjačko proljeće, tiče se samo njih", da bi neki na kraju zaključili kako je to možda ipak samo "tuzlanska stvar".
Nema većih prosvjeda izvan Federacije, u Republici Srpskoj je mirno - i? To bi trebalo na neki način diskreditirati autentične razloge pobune? Pa da se prosvjedi nisu ni proširili iz Tuzle, zar bi to trebalo na bilo koji način umanjiti njihovu važnost? Buknuli su u Tuzli, mada ni u jednom gradu ne nedostaje razloga za pobunu, ali Tuzla je očito grad u kojem su postojali najveći razlozi za pobunu.
Udar = Otpor? I skupovi u Kristalnoj dvorani Hotela Tuzla pod pratnjom policije
Krenulo se odmah i s brojnim drugim diskreditacijama. Jedni tvrde kako se radi o orkestriranoj revoluciji "narančastog tipa" iza koje stoje skupina UDAR i njihov lider Aldin Širanović. Da li dotična skupina predstavlja obespravljene radnike ili bilo koji segment radničke klase u BiH? Činjenica da je jedna skupina na terenu aktivna nikako ne mora značiti da je ista ujedno "alfa i omega" svih događanja (mada lider iste za sebe očito smatra kako je on pokrenuo sve).
Nevjerojatno je koliko infantilno i "crno-bijelo" neki žele pod svaku cijenu prikazati situaciju u BiH. Jedni to čine jer zaista vjeruju u takva pojašnjenja, dok drugi to ističu s predumišljajem znajući kako će se masama najlakše proturati propaganda ako je jednostavna i raščlanjena na potpuno proste faktore.
Dotični Širanović je izjavio, prema pisanju lista Haber, po pitanju Plenuma u Tuzli: "Plenum je nelegitiman, ja sam jedini predstavnik protesta od prvog dana!". Ovo ne zvuči kao izjava "vrhovnog vođe" koji vuče sve konce. Drugim riječima, radi se o poprilično nebitnom akteru koji je svjetlo reflektora dobio zahvaljujući medijima.
Spomenimo i to kako je skupina "Udar", čiji je osnivač Aldin Širanović najavila svoj javni skup u Kristalnoj dvorani Hotela Tuzla. A iz skupine ističu kako će "skup čuvati policija i zaštitari". Zanimljivo, policija već čuva "lidera revolucije". On pak u proglasu ističe: "Pozivamo sve istinske sljedbenike pokreta, kao i akademike i sindikate uništenih firmi, nevladine i vladine organizacije, kao i predstavnike RVI, ODB-a. Biće prezentiran proglas za narod Federacije BiH, kao i vizija i koraci daljeg djelovanja grupe u cilju riješavanja postojeće situacije. Svaki pojedinac će moći predložiti konkretan prijedlog napismeno za podnošenje Skupštini TK, izbora kandidata vd kantonalnog premijera u periodu od narednih 6 mjeseci. Svi koji su stranački opredjeljeni, te mafijaši i tajkuni nisu dobrodošli Hvala".
Naime, Aldin sugerira kako se "mafijaši i tajkuni" okupljaju na Plenumima građana (!). Možda najbolje ovu situaciju opisuje list tuzlanski.ba u kojem se navodi: "Širanović je izgleda brzo zaboravio povike nekoliko hiljada demostranata "Pustite Aldina" i "Svi smo mi Aldin". Niti jedan od sedam održanih Plenuma (javnih radnih sastanaka građanki i građana TK) nije obezbjeđivala policija kao ni redari. Javni skup neformalne grupe "Udar" u Kristalnoj dvorani Hotela Tuzla će pratiti policijsko obezbjeđenje. Hoće li zaista policija obezbjeđivati ''javni" skup neformalne grupe ''Udar'' koju predvodi Aldin Širanović koji za sebe kaže da je jedini legitimni organizator protesta u kojima je povrijeđeno na desetina policajaca? Prvo pitanje koje su postavili pojedini članovi grupe "Udar" je "Ko plaća korištenje Kristalne dvorane u Hotelu Tuzla" odgovor naravno nisu dobili".
Treba li išta više reći osim: kontrarevolucija je uspješno detektirana! Ovo će ujedno biti i veliki test za same građane koji će morati sami uvidjeti kako stvari stoje. Mnogima koji su upoznati s načinom djelovanja narančastih revolucija situacija oko "Udara" već je na samom početku jako mirisala na "Otpor", a ovo zasjedanje u Kristalnoj dvorani Hotela Tuzla, dok se plenumaši sastaju gdje god nađu i uspiju, zapravo je točka na "i". Može li "Udar" uvesti potpunu pomutnju i razbiti autentičnu pobunu? Teško, barem ako je suditi prema komentarima samih građana na internetu - izgleda kako su mnogi, u iznenađujeće velikom broju, jako brzo detektirali o čemu se ovdje zapravo radi.
Detektiranje kontrarevolucije i uloga medija u propagiranju iste
Prva, a možda i najbolja, sugestija da se radi o "podvali" je ako se ista počne na sav glas hvaliti u mainstream medijima. Upravo to se u slučaju BiH i dogodilo, pa smo tako imali prilike čitati senzacionalističke naslove poput: "Evo čovjeka koji je poveo revoluciju!" - zaista, čak se ni mediji Sjeverne Koreje ne bi posramili ovakvog propagandanog lupanja.
Ako je već u sam epicentar ubačena "narančasta" pošast, znači li to da treba odmah dići ruke od svega? To je strašan defetizam, ali vidjeli smo kako se snažno manifestira na mnogim mjestima.
Gledanja na stvari u stilu "ako jedan segment ne valja, onda ništa ne valja", je toliko nazadan i ograničen da je pravo čudo kako ljudi uopće uspijevaju razmišljati na takav način te koristiti takvu logiku.
"Bosanski Berlusconi"
Teorija da "sve vodi" jedna osoba nije stala na spomenutom Širanoviću. Dok su jedni spominjali njega, drugi su prstom upirali u kontroverznog Fahrudina Radončića. Za one koji ne znaju, radi se o osobi koju pojedini utjecajni mediji nazivaju "bosanskim Berlusconijem" - Radončić je medijski mogul, vlasnik lista Dnevni Avaz, te je ujedno i predsjednik liberalno-konzervativne stranke "Savez za bolju budućnost BiH", a povrh svega toga je i ministar sigurnosti BiH.
Da li je to osoba koja govori u ime obespravljene radničke klase? Njega će radnici slijediti? Možda, ako su svi kolektivno izvršili lobotomiju prije 10-ak dana. No, još jednom, ovo je posve dovoljan - i više nego dovoljan - razlog nekima da u potpunosti otpišu sve pozitivne aspekte pobune u BiH.
Politička korektnost i nacionalistički argumenti
Nemojmo okolišati, to je podcjenjivanje inteligencije pojedinca, recimo otvoreno i iskreno o čemu se ovdje zaista radi. Ova situacija je jako slična jednoj situaciji u SAD-u: konzervativci diljem Amerike preziru predsjednika Baracka Obamu, nimalo ga ne vole još od prvog dana otkako je ušao u Bijelu kuću. Kao razlozi se svašta ističe - ekonomija, vanjska politika, domaća politika, izjave, zakon o zdravstvu itd. No, koji je *stvaran* razlog tolikog animoziteta jednog dijela američke javnosti prema predsjedniku? Gore spomenuti razlozi su primjeri tog okolišanja, usiljene političke korektnosti, stvaran razlog je često samo jedan: Barack Obama je crnac.
Malo tko od njih će priznati da je to "razlog", štoviše, većina će ih zanijekati pa i pričati bajke o tome koliko su oni zapravo tolerantni, progresivni, liberalni... Dakako, ljudsko licemjerje nije neka nova pojava. Slično imamo i kada je u pitanju BiH - neki su u stanju forsirati sve moguće teorije samo kako bi izbjegli priznanje očitog - da su u suštini nacionalisti i da strahuju kako je pobuna usmjerena protiv nekih njihovih, opet nacionalnih, interesa.
Neki će nadodati "argument" kako se u BiH ne može uopće raspravljati o socijalnom pitanju prije nego se riješi "nacionalno pitanje". Kome je bitno nacionalno pitanje? Pa sam naziv govori - nacionalistima. Za one internacionalističkih svjetonazora ključna pitanja su sasvim drugačija.
Znači li to da su prosvjedi u BiH potpuno lišeni nacionalnih i političkih predznaka te su sasvim fokusirani samo na socijalno? Naravno da ne, tvrditi da su "samo ovo" ili "samo ono" je još jednom povratak na besmislenu "crno/bijelo" poimanje aktualnih događaja.
Organizirani radnici nigdje nikome nisu prijetnja (osim vladajućoj klasi)
Već u prvim danima prosvjeda su se pojavili oni koji su socijalna pitanja preformulirali u politička, pa se tako spominju kantoni, pitanje federacija, pitanje Daytona itd. Sve su to legitimna pitanja, ali sada za njih nije vrijeme, a oni koji ih forsiraju uporno u prvi plan time svjesno ili nesvjesno nastoje otupiti oštricu nečeg puno važnijeg - pitanje klasne borbe.
Zbog složenosti političke situacije u kojoj se nalazi BiH, svako potezanje političkih pitanja neminovno će pojačati tenzije s jedne ili druge (ili treće) strane. Dakako, brojna su pitanja koja mogu eskalirati podjele unutar zemlje, ali - srećom - postoji jedno koje može povezati sve narode, ne samo BiH, već i šire.
Radnici nikada nisu pokretali ratove, radnici nikada nisu krojili granice - svu svoju povijest oni su bili samo topovsko meso ambicija vladajućih klasa. Oni koji tvrde kako bi iz radničke pobune mogla proizaći politička nestabilnost - kratko i jasno - lažu, i to lažu s predumišljajem.
Nije cijela pobuna u BiH jednoglasna, daleko od toga, ali takve jednoglasne pobune ionako postoje samo u teoretskim udžbenicima. Tako smo imali prilike vidjeti sve i svašta zadnjih dana - od revolucionarnih poruka "sva vlast radnicima", do transparenata kao što su "EU help us" (EU pomozi nam). To što je netko toliko bolno naivan (ili dobro plaćen) da zaziva pomoć Europske Unije koja tretira BiH kao svoju koloniju je - ponovimo to još jednom - pojedinac ili manja skupina, to nije suštinska karakteristika ove pobune, kao što nisu ni gore spomenuti Širanovići, Radončići, strane ambasade, profesionalni aktivisti ili netko drugi.
Otimanje pobune na svim razinama - od lokalnih interesa do geopolitike
A kada se već toliko ponavljamo, ponovimo onda još jednom i ovo - to ne znači da svi od navedenih, pa i oni za koje možda još i ne znamo, nisu itekako aktivni u nastojanju da cijelu situaciju preokrenu u svoju korist, usmjere svu energiju prema vlastitim ciljevima.
To ne samo da se događa, već se događa iznimno intenzivno. Regionalni i strani lideri poručuju građanima BiH kako su "čuli njihove vapaje" te kako će zbog toga sada ubrzati ulazak BiH u EU i NATO. Koje li ironije i pokvarene "pomoći". No, to će se itekako događati, sve češće, na udarnim terminima će gostovati tzv. "intelektualci" koji će čak i potvrditi, lažući i sebe i narod, kako stanovnici zapravo "žele što brže ući u Euroatlantske integracije". Sve to će se događati i sve to se već i događa.
No, još jednom, da li je to razlog da na bilo koji način uskratimo potporu autentičnoj borbi naroda protiv izrabljivanja? Razmislimo još jednom - pokušajmo razmišljati o svemu, nedostatak razmišljanja nas je odveo u kolektivnu propast i odvesti će nas i u još dublje dubine iste - da su prosvjedi u BiH zaista "organizirani" zbog nekih viših geopolitičkih ciljeva, tada bi se Sarajevom plavio roj zastavica sa žutim zvjezdicama, baš kao što se plavi centrom Kijeva.
Svaka autentična pobuna će se pokušati preoteti na ovaj ili onaj način, a načini variraju od zemlje do zemlje. U Ukrajini su pobunu preoteli radikalni desničari, u Egiptu 2011. Muslimanska Braća, u Siriji militantne skupine itd. Možda ljudima jednostavno kronično nedostaje generalnog poznavanja povijesti - jer povijest nas uči kako nijedna revolucija nikada, nigdje, osim možda tzv. "narančastih", nije bila "crno-bijela". Oktobarska revolucija, Kubanska revolucija, Iranska revolucija i brojne druge - sve su one prošle kroz mučan period sektaštva, frakcionaštva, žestokih unutarnjih borbi, različitih interesa pojedinih skupina itd.
Psihološka uloga mass-medija u diskreditiranju pobune u BiH
Očekivati da će sada BiH odjednom biti lišena svih tih problema je naprosto ili nezrelo ili pak predstavlja promišljanje pojedinaca koji žele da pobuna u BiH propadne. Naravno da postoje brojni problemi i već se jasno naziru unutar same pobune, no činjenica da se pobunu u BiH tolikim silama i tolikom žestinom želi diskreditirati - pa to je zapravo najbolja naznaka da se u BiH ipak dešava nešto što itekako "vrijedi".
Pogledajmo malo koji izvori diskreditiraju pobunu u BiH - mnogi od istih podržavaju pro-zapadno vodstvo opozicije u Ukrajini, pa mnogi od njih, da ne kažemo svi, čak podržavaju i glavosjeke u Siriji kao "legitimne predstavnike sirijskog naroda". Sada, odjednom, svi spomenuti su toliko žestoko nastrojeni protiv pobune u BiH - može li čovjek sebe uopće zvati razumnim, a da se ne zapita zašto?
Količina agresivnog diskreditiranja, kao i lakoća kojom autori istog dobivaju udarne termine i naslovnice, pokazuje kako se strah ovog puta duboko uvukao u sam srž establišmenta koji doslovno bljuje vatru kontra prosvjeda u BiH putem svojih medija kako bi iste učinio što trivijalnijim, nevažnijim i ograničenijim. Ponavljanjem termina "Bošnjačko proljeće" nastoji se psihološki izmanipulirati - da ne koristimo jednu težu riječ - ljude da cijelu situaciju otpišu kao nešto što se njih nipošto ne tiče.
Sve ovo nam potvrđuje kako se u BiH događa nešto što nije samo autentično, već i poprilično opasno za širi establišment ne samo regije, već i cijele Europe.
Suočeni sa ovim žestokim medijskim napadima - koji su, zanimljivo, još žešći u Hrvatskoj nego u samoj BiH - prosvjednici pokazuju izuzetno dobru organiziranost kao i činjenicu da su poprilično svjesni reakcionarnih poteza koji se povlače kontra njih. Nastavak nemira možda bi do sada već doveo u BiH europsku žandarmeriju da pobunu uguši silom. Beskrajni "mirni" prosvjedi također nisu rješenje, jer se njima samo troši energiju i kreće se neminovno prema raspadu.
Plenumi - na revolucionarnom putu
U ovoj situaciji povukli su najbolji mogući potez kojim ponovno iznenađuju i pokazuju da su čak i ispred nekih sličnih pobuna koje smo viđali u Europi zadnjih godina. Što su učinili? Organizirali su Plenume. Na ovim okupljanjima građani se mogu posvetiti konkretnim pitanjima, mogu demokraciju preuzeti u svoje ruke, donositi odluke sami za sebe i ostaviti buržujsku demokraciju, koja im ne nudi nikakva rješenja, iza sebe.
Naravno da ovakav radikalni koncept ne može "preko noći" funkcionirati posve savršeno. Ljudi nisu ni navikli niti su ranije pretjerano razmišljali o tome da bi oni, kao pojedinci, mogli biti gospodari svoje sudbine. Ovo što se ovih dana događa u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru i drugdje je zapravo početak početaka - no, ovi događaji su daleko "revolucionarniji" od bilo kakvog razbijanja vladinih zgrada ili masovnih demonstracija bez konkretnog cilja.
Što su točno plenumi i kako ih se može primijeniti za dobrobit naroda kroz provedbu direktne demokracije?
Plenumi, naročito ako brzo evoluiraju i počnu s implementacijama kolektivno donijetih odluka, postati će najveća noćna mora vladajuće klase. Zašto? Jer plenumima se vladajuća klasa ignorira, zaobilazi ih se, drugim riječima ostavlja ih se bez moći koju su do sada imali u zloslutnom obliku. Hoće li ta ista elita tek tako dopustiti da se njihovi mehanizmi zamijene Plenumima? Neće, nikada to neće mirno dopustiti i na to građani moraju biti spremni. Sada se situacija tek promatra, Plenume će pokušati diskreditirati na isti način kako su pokušali i inicijalnu pobunu. Ako im te ne uspije, i ako se Plenumi nastave, sve je moguće očekivati.
Vremena je malo i radnici će morati "izučiti" jako puno toga u jako kratko vrijeme ako se želi ostvariti uspjeh u ovoj situaciji. Internet se pokazuje kao jako važno sredstvo komunikacije, ali ne samo komunikacije, već i informiranja. Jedan profesor iz BiH, Nedžad Ibrahimović, objavio je odličan niz pitanja i odgovora u Plenumima, pojašnjavajući točno o čemu se radi.
Pogledajmo što je zapisao (tekst u izvornom obliku):
ZAŠTO Plenum?
Da bi se bujica akumulirane društvene energije protesta usmjerila i pretočila u kvalitet društvenih promjena. Svako prelijevanje te energije preko ivica i granica Plenuma, oslabilo bi Plenum, umanjilo njegovu funkcionalnost i obesmislilo ciljeve (a možda i razloge) protesta…
KAKO Plenum?
Plenum je neadministrativna organizacija građana/skupština (za svoje postojanje ne traži dozvolu države) okupljenih oko istoga cilja, uređenja države i društvenog života po novim, drugačijim osnovama od onih protiv koji su građani protestvovali.
KOME se Plenum obraća?
Organima vlasti u njihovom “tehničkom mandatu” (referentno i transparentno) i samim građanima (autoreferentno), onima koji u njegovu radu učestvuju, ili ne učestvuju.
KOJA PITANJA Plenum postavlja ili, započinje da rješava?
Teorijski, SVA! Praktično, ONA koja trenutno omogućuju ponovno uspostavljanje vegetativnih funkcija društvenog organizma, kao što su upute i zahtjevi delegitimiziranim organima vlasti, npr., represivnim aparatima države protiv kriminaliziranja ili proganjanja organizatora i učesnika protesta, zahtjeve za stabiliziranje poljuljanih mehanizama društvenog funkcioniranja (rad državne administracije i sl), te postavlja čitavu paletu zahtjeva koji se tiču ublažavanja katastrofične ekonomske situacije i razvoja društvenih mehanizama (administrativnih mjera) nužnih za trenutno uspostavljanje socijalne solidarnosti (npr. ukidanje finansijskih povlastica političarima, političkim strankama i birokratiziranoj državnoj administraciji), isplate budžetskim korisnicima po različitim osnovama itd.
KOJA PITANJA, odnosno zahtjeve Plenum ne treba da postavlja?
ONA koja će svakako morati doći na stol kao dio tema/problema u agendama tzv. VLADE EKSPERATA. Ne samo zbog toga što za njihovo rješavanje treba više vremena, znanja ili stručnosti, već zbog toga što bi nova VLADA bila prezagušena ispostavljenom količinom “želja” i zahtjeva.
Primjera radi, nepotrebno bi bilo na Plenumu postavljati zahtjeve oduzimanja nelegalno stečene imovine, zahtjeve za hitno, neodložno pokretanje ugaslih ili zatvorenih preduzeća, bespotrebno bi sada bilo postavljati pitanja SIPI, policijskim strukturama, ili birokratiziranoj administraciji, jer se odgovori na njih nalaze u onom vremenu s kojim će se, svakako, poklopiti rad nove VLADE. S mnoštvom zahtjeva od strane Plenuma s kojima bi se VLADA susrela već na samome početku svoga rada, njoj bi jednostavno bile vezane ruke i rad Plenuma bi imao kontra-efekte od početno zacrtanih ciljeva.
S druge strane, samim formiranjem VLADE, dio građanskoga legaliteta se automatski s Plenuma prenosi na nju.
KRAJ DJELOVANJA PLENUMA?
Nastupa onda kada se pitanja ustroja društva i države definiraju i re-konstituiraju u ozračju novih politika socijalne solidarnosti a upravljanje se društvenom budućnošću dovede u nužnu razinu politike (političke re-konstitucije društva) i ideologije (pravaca njegova budućega razvoja). To jeste, onda kada se sva nagomilana i koncentrirana energija protesta prevede i pretvori u energiju novih društvenih vrijednosti.
Najčešća pitanja sa Tuzlanskog plenuma
KAKO SE PANEL OBRAĆA SVRGNUTOJ VLASTI, AKO NJE PRAKTIČNO NEMA?
Vlast (Vlada, skupštine kantona, ministarstva itd,) nastavlja obavljati poslove iz svoje ustavne nadležnosti; administrativni državni aparat funkcionira na tzv. “suhom režimu” (nije izvršen “državni udar”) i u stanju je jedno vrijeme (do izbora Vlade eksperata) raditi pod preostalom političkom inercijom.JE LI DRŽAVNO-ADMINISTRATIVNA INERCIJA OPASNOST PO REALIZACIJU ZAKLJUČAKA PLENUMA?
Jeste. Ogromna državna mašinerija je armirana nacionalizmom, korupcijom, nepotizmom i oportunizmom i dugo, i vrlo vješto, će se protiviti svakoj vrsti promjena.
MOGU LI SE ZAHTJEVI (S) PLENUMA “HLADNE GLAVE” ARTIKULIRATI I ISPORUČIVATI VLASTIMA?
Mogu, ali teško. Građani (učesnici Panela i ostali) vrlo emotivno iskazuju svoje razočarenje, svoj gnjev višedecenijskom (čak i onom predratnom) pljačkom koju su trpjeli na svojoj koži. Ideje, diskusije i zaključci (s) Plenuma su zato i neka vrsta javnog ostvarivanja društvene katarze.
MOŽE LI GRAĐANIN (NA) PLENUMU UPUĆIVATI PITANJA I ZAHTJEVE “OD NACIONALNOGA INTERESA”? I MOŽE LI PLENUM ISTA TA PITANJA PROSLJEĐIVATI VLASTI (I EKSPERTNOJ VLADI) ?
Da. Sva pitanja ljudskih prava su na tapetu i biće pretresena.
ŠTA JE SA KOLEKTIVNIM PRAVIMA?
Kolektivna prava izvode se iz prava individue/građanina. Građanin/individua ima(će) sva prava zagarantovana svim pozitivnim pravnim aktima demokratskih društava, evropskih povelja i povelja Ujedinjenih nacija o slobodi i pravu na rad, zdravstvenu njegu, dom, mirovinu, prava da bira i bude biran itd. U načelu, sva individualna/građanska prava pripadaju svakom građaninu, sva kolektivna prava pripadaju svakom, na različite načine, artikuliranom kolektivu (etničkom, sportskom, interesnom, fahovskom, sindikalnom itd.)
MOGU LI SE NA PLENUMU ISKAZIVATI/PROMOVIRATI IDEJE I ZAHTJEVI POLITIČKIH STRANAKA?
Da. Ali ne u zvaničnoj formi.
MOGU LI POLITIČKE STRANKE INSTRUMENTALIZITI PLENUM ZA SVOJE CILJEVE?
Ne mogu, jer su svojom uskom političkom platformom znatno ispod ciljeva tako širokog skupa građana koji sačinjavaju Plenum.
MOGU LI NA PLENUMU UČESTVOVATI POLITIČARI?
Da. I, kao i svi ostali, imaju jedan glas.
MOGU LI NA PLENUMU TUZLANSKOG KANTONA UČESTVOVATI GRAĐANI KOJI NEMAJU PREBIVALIŠTE U TK?
Da, i imaju pravo na jedan (svoj) glas.
MOŽE LI SE NA PLENUMU FORMIRATI FRAKCIJA?
Ne, jer se sve odluke donose konsenzusom, ili većinom glasova. Plenum je izraz direktne/izravne demokracije i primarni/rudimentarni je oblik općeg, ne samo političkog, organizovanja građana.
MOGU LI POSTOJATI DVA PLENUMA U TK?
Teorijski da, ali nema nikakvoga razloga da se ne udruže u jedan.
KOJA JE ULOGA ORGANIZATORA DEMONSTRACIJA/PROTESTA U RADU PLENUMA?
Kao i svih drugih građana, učesnika ili neučesnika demonstracija/protesta. Onog momenta kada su energije demonstracija pretočene u plenumsku volju građana, organizatori (sindikati, pojedinci, političke organizacije, stranke itd) postaju dio/učesnici Plenuma.
KAKAV JE ODNOS PLENUMA PREMA PITANJU VANREDNIH, ILI REDOVNIH, PARLAMENTARNIH IZBORA?
Plenumu odgovara da se opći parlamentarni i/ili opštinski izbori održe što kasnije. Zato što svrgnute političke elite žele što prije povratiti svoje izgubljene kriminalizirane pozicije. Zato što nije riješeno pitanje Sejdić-Finci, nisu riješena pitanja “ostalih”, zatim ni pitanja temeljnih građanskih, individualnih prava, prava različitih društvenih manjina itd., i zato što novoj, narodnoj (građanskoj) vlasti treba vremena da pokuša “kola koja jure nizbrdo” zakočiti i usmjeriti cjelokupan društveni, državni i politički aparat u drugom smjeru, onom koji je na dobrobit svih građana BiH.
Nakon ovog jako dobro sročenog pojašnjenja, može se samo ustvrditi kako su neki u BiH itekako dobro potkovani konkretnom teorijom koja je spremna na primjenu.
Plenum u Sarajevu
Plenumi su rezultirali velikom zainteresiranošću stanovnika. Bosanski online list Žurnal prenosi dojmove s Plenuma u Sarajevu: (tekst u izvornom obliku)
"Prvi Plenum građana u Sarajevu počeo je ranije nego što je najavljeno i završio prije nego što je trebao. Malu salu Centra za kulturnu i medijsku dekontaminaciju u sarajevskom kampusu napunili su demonstranti koji su došli direktno sa višesatnog okupljanja ispred Predsjedništva Bosne i Hercegovine pa je i Plenum počeo ranije.
Već u 17 sati, pola sata prije zakazanog termina, nije se više moglo ući u salu pa su organizatori odlučili da Plenum počne ranije. Do najavljenog vremena na travi ispred zgrade Centra već je bilo nekoliko stotina ljudi.
Okupljenim građanima podijeljene su upute za učestvovanje i glasanje u Plenumu. Moderator Boro Kontić, direktor sarajevskog Mediacentra, predložio je dnevni red i dao riječ prvom govorniku. Iako su okupljeni pozvani da daju jasne i kratke, prije svega i realne zahtjeve, Esad iz Vogošće napravio je emotivnu analizu društvenog stanja. Nakon samo nekoliko rečenica o lopovluku vlasti, okupljeni u pregrijanoj sali oduzeli su mu riječ uz negodovanja da mora govoriti kraće.
- Pa nisam rekao šta me tišti - uspio je reći prije nego što je mikrofon otišao nekome drugom.
Govornici poslije nega bili su nešto kraći i jasniji u zahtjevima. Najviše njih tražilo je smjenu Vlade Federacije i premijera Nermina Nikšića, smanjenje plata političarima i direktorima institucija i javnih preduzeća i revizija privatizacije. Bilo je i onih koji se nisu slagali sa smjenama. Umjesto toga, predložili su, neka do kraja mandata rade kao volonteri.
- Nagrada bi im bila da odu, treba da rade besplatno - rekao je jedan od prisutnih građana čije lice nismo mogli vidjeti.
Svakih nekoliko minuta riječ su uzimali moderatori, pozivali na kraće izlaganje i veće strpljenje okupljenih ali i ponavljali kako ne treba nasjedati na "ubačene ljude kojima je cilj da se Plenum rasprši".
- Igraju na nacionalističku kartu, ubacuju nam nerealne zahtjeve i pokušavaju nas razdvojiti na Srbe, Hrvate i Bošnjake - rekao je jedan govornika podsjećajući da su protesti počeli kao socijalni bunt.
Student Nedim pozvao je da se usvoje isti zahtjevi kao i na Plenumu u Tuzli - revizija privatizacije, zdravstveno osiguranje za sve, smanjivanje plate političara na prosječne plate radnika.
Od ostalih zahtjeva važno je pomenuti onaj o nekažnjavanju učesnika u demonstracijama, imenovanju ekspertne vlade te molbi intelektualcima da se više angažuju u radu Plenuma.
Nezaposlena majka troje djece Amira posljednja je imala priliku da govori. Kaže kako je svaki dan demonstracija bila na ulici.
- Voltaren popijem i idem - rekla je ona i najavila kako napušta Plenum: Ja idem i ne želim biti ovdje gdje pričaju ljudi koji nisu bili na ulici, leđa me bole.
Boro Kontić je ubrzo odlučio završiti prvi sarajevski Plenum, već nakon nešto više od pola sata njegovog rada, na šta su prisutni glasno negodovali. Većini se nije svidjela ideja da se naredni plenum održi za dva dana.
- Ako smo mogli čekati 20 godina možemo i dva dana - prokomentarisao je Kontić i najavio naredni Plenum u petak u 17:30 u sarajevskoj dvorani Zetra:
Nemamo uslova za rad a u petak ćemo samo nastaviti Plenum, proteste nastavljamo kao i do sada.
Bez obzira na zvanično okončanje Plenuma, rasprava je nastavljena. Stvorilo se nekoliko grupa koje su razgovarale o zahtjevima, budućim protestima i Plenumima. Žar sa kojim su to radili jednak je onom tokom prvog dana sarajevskih protesta.
Tek je kiša uspjela malo ubrzati odlazak ljudi. Stariji čovjek gunđao je putem pokrivajući glavu sa dva lista papira. Nezadovoljan je što je sala bila premala. Protestima i održavanjem Plenuma je zadovoljan.
- Ovo se više ne može zaustaviti - kaže".
Kao što vidimo iz ovog živopisnog izvještaja iz Sarajeva, Plenumi se tek "zahuktavaju", no unatoč početnim sitnim problemima, događa se nešto što je od ogromne važnosti - ljudi se sastaju i konkretno razgovaraju o načinima kako riješiti probleme. Zahtjevi nisu nipošto "radikalni", iznose se posve logični stavovi, traže se logične stvari: obrazovanje, zdravstvo, pravo na rad, rušenje plaća političarima itd.
Scena sa sarajevskog plenuma, autor fotografije: Dženat DrekovićPobjede nad organiziranim i sistematskim zaglupljivanjem
U ovoj fazi je bitno da se vodi diskusija o tim temama. U vremenu kada se tolikom silom malog čovjeka želi zaglupiti, zatrpati tolikim nebitnim informacijama, žutilom, senzacionalizam i drugim trivijalnim glupostima, u takvo vrijeme ovakva rasprava je itekako "revolucionarna".
Sve se radilo, godinama i već desetljećima, da nikada više ne dođe do kolektivne svijesti obespravljenih građana, da individualizam postane potpuno dominantan stil života, jer čovjek sam ne može promijeniti ništa, on je bespomoćan, slab i nebitan. No, udruženi građani, radnici, koji postaju svjesni nehumane klasne podjele, koji postaju svjesni kako su oni najveća klasa i kada postanu svjesni na koji način im se otima njihov rad i život, svakoga dana, oni tada postaju itekako moćni i bitni.
Što je stvarno pravo značenje "diktature proletarijata"?
Zbog poprilično negativne konotacije riječi "diktatura" mnogi se danas zgražaju od termina "diktatura proletarijata", a da uopće ni ne znaju što taj termin zapravo znači. On ne predstavlja nikakvu "diktaturu" u onom agresivnom, rušilačkom smislu, točno se zna što taj termin označava, pa i istaknimo to: diktatura proletarijata odnosi se na državni ustroj u kojem proletarijat, ili radnička klasa, imaju kontrolu nad političkom moći.
Što se tiče aktualnih Plenuma, radnicima čak ni ne trebaju opširne definicije i teorije, samo ako zaživi masovna organizacija Plenuma, po inerciji će stići do ideje kako je "diktatura proletarijata" jedini ishod, tj. država u kojoj će oni, a ne kapitalistička ili politička klasa, imati kontrolu nad političkom moći.
Zenica, Mostar... Plenumi okupljaju sve više građana
Ovi prvi Plenumi su više-manje uspješno održani. Prije tri dana održan je i Plenum u Mostaru, na Plenumu građana i građanki Mostara, na kojem je prisustvovalo oko 200 osoba, formiran je Kordinacijski odbor Plenuma te je utvrđeno 10 zahtjeva koje će se uputiti nadležnim institucijama.
Već i u ovim samim počecima nazire se stvaranje alternativnog poretka koji odbacuje i političku klasu i buržujsku demokraciju, a u prvi plan stavlja narodnu, direktnu demokraciju. Kako i ističe profesor Ibrahimović u svom opisu Plenuma, političari - ako žele - mogu se uključiti u plenemue, ali dobiti će samo jedan glas, svoj.
Oko 500 građana sudjelovalo je na Plenumu u Zenici. Mnogi su i dalje skeptični, to je razumljivo, a i mnogi nisu sigurni može li se ovakvim djelovanjem zaista dovesti do promjena. O uspjehu ili neuspjehu Plenuma u BiH u ovom trenutku je teško govoriti, vrijeme će najbolje pokazati. No, bez obzira kako se situacija završila, temelji puta naprijed su u BiH udareni i to nitko ne može osporiti svojim teorijama zavjere ili nacionalističkim ispadima.
Plenumi u Tuzli idu jako dobro. Poslije Kuće plamena mira i Narodnog kazališta, Tuzla je sredinom tjedna održala najbrojniji Plenum građanki i građana TK-a do sada - u velikoj sali BKC-a. Skupu je prisustvovalo blizu 700 građana, a tisuće su pratile putem interneta uživo. Oformljene su i radne grupe po resorima čiji članovi svoj rad nastavljaju odmah dan nakon. Također, građanke i građani TK pozvani su da se i dalje mirno okupljaju ispred zgrade Sodaso u kojoj je bila smještena Vlada TK.
Direktna demokracija je "alternativa" na koju su mnogi čekali, sada se moraju upoznati s njom
Svi oni koji su samo promatrači ovih događanja u BiH moraju znati točno što se tamo događa. Na Plenumima se nikome ne prijeti, šira politička pitanja se ni ne spominju, a ako se i spomenu, ona se ne mogu implementirati voljom pojedinca. U suštini - Plenum je instrument koja može pokazati volju i zahtjeve naroda, a narod nikada neće donijeti odluku protiv svojih interesa - osim u procesu sudjelovanja u buržujskoj demokraciji kada je prisiljen "donijeti" odluku ubacivanjem listića s imenom jednog od njegovih izrabljivača u kutiju. Naravno, može ostati i doma, "radnička klasa ne glasa" jedna je od parola, no to se tada - koje li ironije - naziva "nedemokratski".
Koje li, još jednom, ironije - demokracija zaista jest savršen sistem državnog uređenja. No, narodi moraju spoznati da "demokracija" koja im se nudi zapravo nije prava demokracija i služi isključivo interesima vladajuće klase. Direktna demokracija u kojoj sudjeluju sami građani, ne jednom u 4 godine, već svakodnevno, to je revolucionarna misao dana koja može predstavljati tu dugo traženu alternativu koji mnogi, u očaju pred rušilačkom snagom izrabljivačke prirode kapitalizma, već dugo zazivaju.
Politička moć narodu - jedino ispravno rješenje i proces koji zaslužuje svu potporu i solidarnost
Da li bi narod, da ga se ikad pitalo, prodao svoje tvornice - svoj mukotrpan rad - u bescjenje novim tajkunima ili stranim oligarsima? Da li bi narod, da se ikad njega pitalo, krenuo ubijati svoje susjede zbog različite nacionalnosti, religije, boje kože ili bilo kojih drugih razloga te vrste? Da li bi narod, da ga se pita, ikada dopustio da elitna klasa bankara, financijskih mešetara, direktora i kojekakvih menadžera, zarađuje i po desetostruko (pa i stostruko u nekim slučajevima) od radišnog i poštenog radnika koji, recimo, radi kao nastavnik u školi, čisti ulice, vozi teret ili nešto sasvim drugo?
Na kraju, da li bi narod ikada svjesno učinio nešto sam protiv sebe? Svoje sigurnosti? Svog zdravlja? Svoje dobrobiti? Nikada.
Nije to nikakva "ljevičarska romantika", to su brutalne činjenice. Ostavimo stoga po strani nacionalizam i sve druge podjele koje služe kao kočnica kolektivnom napretku, dajmo svu potporu autentičnim zahtjevima naroda - imajući uvijek u vidu i one koji žele autentičnu pobunu preuzeti, iskvariti je ili na bilo koji način iskoristiti za svoje oportunističke, ekonomske političke ili bilo koje druge ciljeve - dajmo svu potporu Plenumima građanima i građanki BiH i svugdje, i na kraju - dajmo apsolutnu i bezrezervnu potporu i solidarnost internacionalnoj radničkoj klasi na svakom koraku prema putu njihovog i našeg oslobođenja. Dajmo tu potporu već danas jer neki od tih važnih koraka upravo se događaju u našem susjedstvu.
posebno što su ovi isti likovi koji danas plenumaju prije 24 godine sahranili jedan sistem koji je počivao na plenumanju i samoupravljanju...ko sad došli tobe...e jesu moj qurac!
Politika je - zna se sta, nemojmo se lagati vise narode.
da nije njihA ne bih pojma imo šta se dešaJe u u mene mi zemlji 
nek su oni nama zivi i zdravi i uz brdo brzi 
koja bi to prednost bila...... 
