Anksioznost

[Jimmy McNulty]

[medvjed23]

Nemas ti pojma sta je sjebana mladost.

Nisam ja kriv što sam 91' godište i što me nije zapalo da ratujem sa 17 i da budem ranjavan i da imam bolesnu mater i sestru o kojima moram brinut, da kradem konzerve sa kamiona i slično.

Svako nešto doživljava na svoj način, ne možemo svi isto doživjet jednu najmanju sitnicu kamoli šta više, nit smo svi isti karakterno, neko je prejak i jak na živcima kao ti, a nekom je puna kapa stresova, uzaludnih pokušaja i zayebancija poput meni.

Znam da su moji problemi i moje muke u poređenju sa tvojim mali ali meni su najveći na svijetu i meni život odavno nema nikakvog smisla. Jbg.

znaš kako ja, i ne samo ja, gledam na to.. mali smo, beznačajni smo.. postojimo u trenu svjetla između dvije vječnosti tame.. ne predstavljamo ništa više od zrna prašine u svemiru, koji je ravnodušan.. svejedno mu je hoćemo li živjeti ili nestati u sudaru sa nekim asteroidom.. ništa oko nas nije bitno niti smisleno i sljedstveno, ništa nije razlog za sreću, ali ni za tugu, nervozu i druge negativne emocije.. dakle, nemaš razloga da budeš sretan ili tužan, ali između to dvoje imaš prostor ravnodušnosti u kojem možeš naći mir.. a mir nije za podcijeniti..

dakle, ako već ne možeš dokučiti sreću, možeš probati usvojiti jedan relaksiran pristup životu, naći utočište u miru i biti, koliko god to ezoterično zvučalo, u skladu sa indiferentnim kosmosom.. svejedno njemu, svejedno tebi i jebe vam se..

[O'zone]

Jimmy nije priča tu da djeluje nego da pokaže koje je sranje život

Samo u kontru

[moonca]

Ne moras al ako ocekujes da ce preko noci doci,nece.Korak po korak,sitnice mnogo znace...pa polako,dodje na svoje.Niko tebi ne moze reci,sam moras naci put.

Ko u familiji nije imao nekoga sa aksioznosti, depresijom ili drugim dijagnozama- tesko da ce razumjeti Jimmy -ja.

Tacno , mora sam naci put- eh da li ce 'kliknuti' i kada ce se desiti prekretnica je pitanje i nada da ce se uopste desiti.

Za nas koji nemamo taj problem ili mislimo da nemamo - ne razumijemo Jimmy-ja , Vizionar -a- kako nemogu da izadju iz tog'zacaranog kruga , gde se vrte kao cuko koji ganja svoj sopstveni rep'.

[roki]

Nismo svi isti,neko se bori kroz zivot,nekom treba da ga se malo pogura.
Ja na mater, vazda osjecajan, tih , povucen. Neznam nikom odgovoriti. Stari strog, problem sa govorom ,i eto okidaca za depru. Samopouzdanje nikakvo, nijednog prijatelja, kamoli djevojke. I tako godinama sve gore i gore. Onda jednog dana odvalim plakat 6 sati, i skontam da vise nemogu. Odem doktoru i na lijekove. Progledo jebote. Samopouzdanje na vrhuncu, raja zove u grad, tu su i djevojke,svi vide promjenu.
Helem.
Danas ozenjen, fax zavrsen, solidan posao, dvoje djece,al i dalje, ne depresivan, ali napet i zivcan, i agresivan.
Borio se 5 godina sa ponekim xanaxom i vidim ne ide. Sad terapija i super, ko rukom odneseno.
A kad mi neko spomene sport zadavio bi ga. 15 godina sam trenirao, skoro profi, i nista mi nije psihicki pomagalo. Svaki dan jebeni trening, za raspust po dva dnevno sl opet anksiozan. Sport pomaze ali jako malo.

[moonca]

Sretno roki- lijepo je da si podijelio svoju zivotnu pricu.
Mozda nekome da poleta.

[dezurni_ucenik]

Brz ritam zivota, drustvo koje te tjera da budes ekstrovertna licnost inace ces biti smatran da si social outcast, politika, bez posla. Sve su to okidaci za depresije, anksioznosti, ciklitomije. A hronicna kurcobolja je najbolja, samo treba doci do te nirvana faze

[Jimmy McNulty]

Jedna za raju

[lmo]

ja bih voljela da sam samo malo hrabrija, al'...

Evo sad ću ti ja kao @Vazi

Što ne bi mogla biti? Nećeš nešto da uradiš...kažeš neću, hoćeš nešto da uradiš...ne kažeš ništa samo uradiš. Bojiš se da ćeš nekoga povrijediti svojim postupkom, zamjeriti mu se? Zašto? Ti si sebi najbitnija na svijetu, kada nikog drugog nemaš pored sebe imaš "sebe", svoje misli, svoj um koji će da ti bude prijatelj i utjeha, ostali su prolazni.

Udaraj, grizi, koristi instinkte koji su urođeni, one za opstanak, ne nagone, nagonima upravlja mozak a instinktima podsvijest.

Započinji razgovore sa potpunim strancima gdje god stigneš, time se opuštaš za komunikaciju. Radi stvari kojih te je malo strah čisto da vidiš da ti ništa ne mogu (nije baš da moraš odmah skakati padobranom ) ošišaj se i oboji u drečavu boju, briga te šta će ko da misli..živi

Ne znam..možda mi ne nedostaje ta vrsta hrabrosti..izgovarala sam i velika "Ne" i bez problema mijenjala mjesta boravka, preselila zbog posla..
nego, nekako...emotivno sam nekakva lomljiva..ne ispoljavam ja to toliko..ali unutar sebe, intimno, sam nekakva...krhka..

[Nurudin]

Nemas ti pojma sta je sjebana mladost.

Nisam ja kriv što sam 91' godište i što me nije zapalo da ratujem sa 17 i da budem ranjavan i da imam bolesnu mater i sestru o kojima moram brinut, da kradem konzerve sa kamiona i slično.

Svako nešto doživljava na svoj način, ne možemo svi isto doživjet jednu najmanju sitnicu kamoli šta više, nit smo svi isti karakterno, neko je prejak i jak na živcima kao ti, a nekom je puna kapa stresova, uzaludnih pokušaja i zayebancija poput meni.

Znam da su moji problemi i moje muke u poređenju sa tvojim mali ali meni su najveći na svijetu i meni život odavno nema nikakvog smisla. Jbg.

Upravo tako . Ova priča koja se forsira , tipa budi jak bori se, vidi mene šta sam sve preduro, je klasična površna priča većine koja
se uopće ne razumije u elementarne psihološke faktore koji utječa na depresiju ili bilo koju bolest psihe.
Prva i osnova stvar , a koju je Džimi dobro primjetio je da nismo svi isti i davati ljudima savjete iz svog slučaja, je isto kao
da nekom ko je nizak,govoriti da je jednostavno i da treba igrati košarku , samo treba trenirati. Ja sam recimo vidio u ratu i leševa i ranjenika,
pogibije bližnjih i sve što ide uz rat ali nisam nikad osjećao posljedice toga, daleko me više smetaju i osjećam posljedice koje nemaju veze sa ratom.
Druga stvar , koja je isto jako važna, jeste da to kakvi smo mi psihološki , koliko smo jaki , nije ni naša zasluga ni naša krivica.
To se određuje osim genetski (tipa neke nasljedne psihološke bolesti ili sklonosti) i u najraniji fazama odrastanja, kad ti nemaš nikakvu vlastitu
volju u kreiranju karaktera već te oblikuju roditelji i okolina.
Dakle, da ponovim, biti ponosan na to kako si ti jak i podnio si dosta u životu je jednako glupo kao da si ponosan što si npr visok i crn
ili imaš lijepe oči. Možeš biti sretan što te evolucija i sudbina obdarila boljim predispozicijama , pri čemu su ove karakterne
daleko važnije od fizičkih ali su i fizičke jako važne . Npr možeš ti pucati od samopouzdanaj i pameti ali ako si ružan sigurno se neće
ljepotice vrtiti oko tebe. Također, isto kao što nema smisla da se ponosiš svojim predispozicijama, tako jednako nema smisla da sebe
optužuješ za nešto na što nisi mogao utjecati .

[HAVANA]

Pa jebo ga ti niko mu nista zlonamjerno ne govori.Uvijek sam i uvijek cu poslusati neciji dobronamjeran savjet.Pogotovo od ljudi koji su kroz slicno prosli.Nekome nesta pomogne,drugome ne.Svi smo razliciti.Sta onda treba reci,sta bi mu ti rekao? Meni je pomogla fizicka aktivnost,manijakalni rad i dostizanje nekog cilja,briga o bliznjim,porodici,dosla i djeca,u to se cijeli svijet okrenuo i dobio smisao i nadu...poslije horora ratnog i svega.Korak po korak dodje sve na svoje,danas je i sestra sposobna za samostalan zivot i dobro sa zdravljem.Nikada kao prije ali kako je bilo,sad je fantasticno.Majka se povratila,smirila,po stare dane dobra i sretna.Otac ziv i zdrav.Ja u svom ludilu,fizicki se oporavio,radim,treniram,sviram,pjevam,manijakalno radim,ne mogu da nista ne radim.Najgore je biti sam i nista ne raditi.Bar meni.Sa samim sobom je najteze.Moras upoznati sebe i pratiti sta te dize i sta ti prija.Inace,potonu,ode.Ja o ratu uopste ne razmisljam,nit me jebe krv, nit slike...Ali tu je sve to negdje,sve to ostavlja posljedice...

[vazi]

Nemas ti pojma sta je sjebana mladost.

Nisam ja kriv što sam 91' godište i što me nije zapalo da ratujem sa 17 i da budem ranjavan i da imam bolesnu mater i sestru o kojima moram brinut, da kradem konzerve sa kamiona i slično.

Svako nešto doživljava na svoj način, ne možemo svi isto doživjet jednu najmanju sitnicu kamoli šta više, nit smo svi isti karakterno, neko je prejak i jak na živcima kao ti, a nekom je puna kapa stresova, uzaludnih pokušaja i zayebancija poput meni.

Znam da su moji problemi i moje muke u poređenju sa tvojim mali ali meni su najveći na svijetu i meni život odavno nema nikakvog smisla. Jbg.

Upravo tako . Ova priča koja se forsira , tipa budi jak bori se, vidi mene šta sam sve preduro, je klasična površna priča većine koja
se uopće ne razumije u elementarne psihološke faktore koji utječa na depresiju ili bilo koju bolest psihe.
Prva i osnova stvar , a koju je Džimi dobro primjetio je da nismo svi isti i davati ljudima savjete iz svog slučaja, je isto kao
da nekom ko je nizak,govoriti da je jednostavno i da treba igrati košarku , samo treba trenirati. Ja sam recimo vidio u ratu i leševa i ranjenika,
pogibije bližnjih i sve što ide uz rat ali nisam nikad osjećao posljedice toga, daleko me više smetaju i osjećam posljedice koje nemaju veze sa ratom.
Druga stvar , koja je isto jako važna, jeste da to kakvi smo mi psihološki , koliko smo jaki , nije ni naša zasluga ni naša krivica.
To se određuje osim genetski (tipa neke nasljedne psihološke bolesti ili sklonosti) i u najraniji fazama odrastanja, kad ti nemaš nikakvu vlastitu
volju u kreiranju karaktera već te oblikuju roditelji i okolina.
Dakle, da ponovim, biti ponosan na to kako si ti jak i podnio si dosta u životu je jednako glupo kao da si ponosan što si npr visok i crn
ili imaš lijepe oči. Možeš biti sretan što te evolucija i sudbina obdarila boljim predispozicijama , pri čemu su ove karakterne
daleko važnije od fizičkih ali su i fizičke jako važne . Npr možeš ti pucati od samopouzdanaj i pameti ali ako si ružan sigurno se neće
ljepotice vrtiti oko tebe. Također, isto kao što nema smisla da se ponosiš svojim predispozicijama, tako jednako nema smisla da sebe
optužuješ za nešto na što nisi mogao utjecati .

slazem se s tim da to nije ni nasa zasluga ni nasa krivica;

Medjutim, depresivna osoba ima potrebu da prica o svojim problemima, negativna je , od okoline zahtijeva jako puno paznje sto je za bliznje jako iscrpljujuce. Bolest kao i svaka druga s tom razlikom sto tlakasi ili cirasi najcesce dobiju adekvatan lijek i sve ok dok depresivni dugo traze odgovarajuci lijek; dok se potrefi lijek pa dok se doza ustima, pa dok to djeluje...namuci se i ta osoba a i okolina. E zato okolina ima tu potrebu da daje te ko neke savjete. Steta je sto ti savjeti depresivnoj osobi nista ama bas nista ne znace niti mogu pomoci a savjetodavci se umore i iscrpe u prazno.

svi strucnjaci kazu da je za ozdravljenje potrebno oko 40% napora i volje da se ozdravi od samog bolesnika pa 30% lijek i 30% porodica i okolina ;

[vazi]

Jah...Nažalost to će sve doći u nekim kasnijim godinama, mladost mi je ni u šta prošla i sve što me nije stiglo u najboljim godinama ne mora ni kasnije.

Ko kaže? Ja sa godinu i osam mjeseci fasovao bronhialnu astmu. Do desete godine 31x hospitalizovan, dvije kliničke smrti, izboden ko jbno jastuče za igle, propustio čitavo djetinjstvo, lopte nisam smio zaigrati kako treba,sladoled i bio misaona imenica tek ga sad u ovim godinama čejfim jedem ga upo zime.

Dodje rat, sjeba mi još 5 godina. U ratu svašta bilo živio na Grbavici....slomio dva pršljena eto nekim čudom nisam u invalidskim kolicima. Rat prošao siromašno se iskreno ali ludirao se koliko god je moglo. Izlazilo se u grad sa dvije KM i lumpovalo čitavu noć. Dobro društvo, kutija Drine i produžena s mlijekom u Stefanelu.

Stari umro ja tek počeo studirati, ostali bez primanja ja morao početi raditi i tako i danas.
Zbog vrste posla zapao u depresiju, izgubio kontakte sa ljudima povukao se u sebe,dva puta se penjao na prozor da se bacim. Nisam, bilo mi žao majke.
Uvijek imao problem sa samopouzdanjem ispred ženskog roda pogubim se ko abdest. Tako da se ne mogu pohvaliti niti jednom djevojkom dok nisam upoznao sadašnju suprugu a imao preko 25 godina. Zbog toga bio još depresivniji.
Al eto oženio se neki dan bila 11 godišnjica. Izgubili prvo dijete, veliki šok, al došlo drugo evo i još jedno na putu.
Radim za drugog mada imam i svoju firmu već 5 godina sad kontam da se prebacim u svoju firmu ovaj posao radim već 9 godina i dosta mi je.

Sve je to život i borba i možeš se predati odmah ili možeš mu jbt mater i ići u kontru...ja volim kontru pa sve do onog dana kad budu pitali hoće li mi halaliti.

Ne može ovaj svijet bez mene

Svaka ti cast , skidam kapu

[SmokingMan]

Prekaljeni borci protiv anksioznosti.

Nemojte misliti da vas ismijavam,nisam ni ja ništa bolji.

Neba mi,sa vama bi volio sjesti na negdje kafu da se ispričamo kao ljudi.

[SmokingMan]

[yt]https://m.youtube.com/watch?v=0z35hsGHcoE[/yt]

Oh,zbog ovoga na vrijeme ne mogu knjigu završiti,pa je doslovno peglam par dana više od predviđenog.

[Zejnep]

Vidi ih, kukaju bez mene

[Zejnep]

Nedavno sam imala napad anksioznosti, a nisam odavno, naravno u tramvaju.

[Jimmy McNulty]

Nedavno sam imala napad anksioznosti, a nisam odavno, naravno u tramvaju.

Kakav je napad anksioznosti?
Znam da je napad panike pravo jeben jer ga imam otprilike svaka 3-4 mjeseca, ali iskreno za ovo prvi put čujem.

[Zejnep]

Nedavno sam imala napad anksioznosti, a nisam odavno, naravno u tramvaju.

Kakav je napad anksioznosti?
Znam da je napad panike pravo jeben jer ga imam otprilike svaka 3-4 mjeseca, ali iskreno za ovo prvi put čujem.

Ma na to sam i mislila. Pogrešno se izrazih

[HAVANA]

Fakat kako je to?Imao sam nekad davno prije 20 godina periode bijesa,tuge,boli,panike u smislu da ne mogu mjesta sa puno ljudi...Kako anksioznosti,sta bude?

[Zejnep]

Fakat kako je to?Imao sam nekad davno prije 20 godina periode bijesa,tuge,boli,panike u smislu da ne mogu mjesta sa puno ljudi...Kako anksioznosti,sta bude?

Napad panike, ispravljam se.
Misli idu nekako ovako :
E sad će se nešto desiti. Nešto strašno. Iskočiće tramvaj iz šina ili će se neko potući sa nekim ili će auto udariti u tramvaj ili ću samo ja pasti i nesvjest ili ću se početi gušiti a mozda ću poluditi, jeste to je, evo ode pamet, sad ću izgubiti kontrolu, sad ću početi pjevati u sred tramvaja...vidi Skenderija...ovdje izlazim.

Sad je šega ali tada nije
I da, srce počne lupati, diše se brže, teže, dlanovi se počnu znojiti.

[Jimmy McNulty]

Kod mene je napad panike baš malo specifičan Manifestuje se tako što osjećam kao da ne mogu doći do daha, bukvalno kao da se tušim i da se borim za mrvicu zraka, a u isto vrijeme imam neki nagon za povraćanjem i osjećam neku groznu kiselinu u grlu pa se u isto vrijeme borim za zrak, borim se da ne povratim i pljujem da ne kažem koliko se saserem od nekog straha koji me parališe. Prvih par puta mislio sam gotovo je, Azrail došao odradit svoj dio posla kasnije sam naučio prepoznat i sad kad se to desi govorim sam sebi "sve je uredu, proći će, dobro si" tako da su ti napadi ispočetka trajali po 10-15 minuta minimalno, a sad recimo nekih 5 minuta

To mi se uglavnom dešava u ranim jutarnjim satima i to iza sna, probudim se i odjednom se borim za vazduh, grozno iskustvo zaista. Jednom mi se dogodilo na biciklu, a bio sam podaleko od prve kuće kamoli od grada... mislio sam gotovo je i sjednem na cestu kad po belaju niotkud naiđe auto i ljudi su me htjeli vozit u hitnu ali nekako sam seizmigoljio, u cijeloj toj frci smaslo da me je sunce udarilo i odvukli me samo kući

[O'zone]

Te napade ja imam redovno samo ih imam od hijatalne hernije. Završio i bolnici. Čak i ekipa iz hitne mislila da imam srčani udar. Na kraju se nakon tone pretraga ispostavilo da me jbe želudac.

Kratak dah, hladan znoj, mučnina u pleksusu, puls preko 120 u stanju mirovanja, izmaglice pred očima, slabost u ekstremitetima, bol u lijevoj ruci i plečki, na to automatski ide samo jedna misao - umirem.

Sad to malo bolje kontrolišem, mada je i sad gadno kad safata ali barem znam šta je.

Ja sam na terapiji anafranilom završio zbog nemogućnosti da budem među ljudima. Hodaš ulicom i kontaš da svi samo gledaju i tebe...čak i kad prođeš mimo ljudi osjećaš kako oni svi zastane okrenu se i gledaju za tobom...užasan osjećaj koji je onda dovodio do napada klaustrofobije i nevjerojatne nervoze skoro ko narkić kad ga udati kriza...

[O'zone]

Prekaljeni borci protiv anksioznosti.

Nemojte misliti da vas ismijavam,nisam ni ja ništa bolji.

Neba mi,sa vama bi volio sjesti na negdje kafu da se ispričamo kao ljudi.

Čuj sa nama sjediti?! Znaš kakvo bi to bilo sivo društvo

[SmokingMan]

Prekaljeni borci protiv anksioznosti.

Nemojte misliti da vas ismijavam,nisam ni ja ništa bolji.

Neba mi,sa vama bi volio sjesti na negdje kafu da se ispričamo kao ljudi.

Čuj sa nama sjediti?! Znaš kakvo bi to bilo sivo društvo

Iste smo boje,pratiš li me šta pišem.Siva boja je lijepa,meni jedna od najdražih.