februar 2003
Neposredno pred Valentinovo me dobra prijateljica upozna sa jednim njenim poznanikom.
Onako, na prvu je lik vrlo simpatičan, rječit, duhovit, šarmantan, dakel vrlo dopadljiv. On jeste kao nešto stariji od mene (meni 24, njemu 34) ali hajde, kontam šta fali.
Izašli smo par puta, i stvarno sve bude manje više skoro pa extra. Do te jedne večeri.
Dogovorili smo se da me on sačeka u Titovoj poslije posla. On me je uredno čekao sa velikom crvenom ružom u ruci.
Lijepo s pozdravili i šta ćemo, gdje ćemo...kao hajmo lagano pjehe pa ćemo negdje uspust sjesti.
Prošli smo mi i cijelo Vilsonovo, uspust sjeli negdje popili čaj, te nastavili dalje pjehe prema meni. On će me kao dopratiti do kuće.
Na putu ka kući je on već počeo biti odvažniji, pa je turo ruke i gdje je trebo i gdje nije.
Dok smo došli kod mene, ušli u haustor (zna da ne živim sama), te je tu počela neka tako bezvezna priča, i ne sjećam se šta je bilo. Elem, mic po mic situacija se sve više zakuhava, padaju poljubci kad najednom u naletu te strasti, ovde moram napomenuti da se momak jako mokro ljubi. Kako da objasnim....bali previše.
Kad najednom osjetim jezik gdje definitvno nije trebao biti, naime u nosu.
Ja se u prvi mah izmaknem, kontam možda mi se učinilo, ništa ne kažem. Da bi se odmah iduće sekunde ista stvar desila.
Tu sam se bila odmakla, rekla da je već kasno i da bi svako trebao kući otići.
Haj znam...svak voli nešto svoje jel, ali ovo....pitala sam ga u čemu je štos. Jel to nešto što on plaho voli, jel ne zna di će sa jezikom ili šta je već. No on reče da nema pojma o čemu govoorim, on se izvrsno ljubi. Aha...baš.
Tu se on malo ljutno na mene, ali jbg...šta mu ja mogu. Jezik u nos....to nikako ne mogu svariti.
