madner wrote:Kao prvo krstaskih ratova protiv Bosne nije bilo.
Problem je bija u tumacenju, tumacenje koje je doslo u Bosnu je bilo drugo od sluzbenog. Bosanski kralj je pisao papi kako ce rado da prihvati korekcije, jerbo oni nisu drugacije nauceni.
I zato bi to sto je bilo na Biljinom Polju.
Zanimljivo je povući paralelu s tadašnjim učenjem u Bosni i Gotima koji su primili
arijansko kršćanstvo. Različiti odgovori imat će sljedbenike u Bosni kroz svu njezinu historiju.
Arijanska kristologija tvrdi da Krist nije Bog već da je stvoreno biće. Temeljna postavka Arija je bila
Jednost i Jedinost Boga, Koji jest po Sebi i Nepromjenljiv. "Sin" nije po sebi, pa zato on ne može biti Bog. Budući da je Bog Jedini, On ne može biti razdijeljen ili s nečim povezan. Tako,
"sin" ne može biti Bog. Budući da je Bog Nepromjenljiv, a
"sin" promjenljiv, kako je to predstavljeno u Evanđeljima, preko njegovog začeća, rasta i stradanja, Krist ne može biti Bog. Zato, on je stvorenje Božije koje je pozvano u postojanje iz ničeg. Uz to,
"sin" ne može imati izravno znanje o Bogu, budući da je konačan i od drugačije suštine.
Na drugoj strani ove kristologije je stajao
"Nikejski credo" koji je odredio narav kristologije u pravoslavlju i katoličanstvu. Taj
credo kaže da je "sin"
hommousion to patri ("od iste suštine s Ocem"). Time je obznanjeno sve ono što Otac jest: On je posve Bog. Time je postavljen temelj nerazrješivog spora između dvije kristologije. Spor je mogao pronaći razrješenje samo u novoj Božijoj Objavi.
I Crkva bosanska jest privrženost pravu na drugačiji put odgovaranja na zagonetku o Kristu. Geografski položaj Bosne, kao i ustrajavanje plamena Jednosti, oko kojeg se iskazuju različiti oblici primicanja njoj, bili su dovoljni razlozi što su u njoj pronalazili utočište mnogi progonjeni zagovornici ovih znanja i uvjerenja koji su, po svojoj naravi, suprostavljeni vladavinskim sistemima utemeljenim bez uvažavanja počela višeg reda. Zato je razumljivo što najstarija pisana svjedočanstva o
"bosanskim krstjanima", kako su oni nazivali sebe, ili patarenima, kako su ih nazivali njihovi neprijatelji, sadrže vijesti o neslaganju okružujućih sila onog doba s bosanskom odanošću jedinstvu u različitosti.
Na Bilinom polju 1203. godine, pred papinim izaslanikom Ivanom de Casamarisom, bosanski krstjani prisežu, uz ostalo,
"i nikoga za kojega sa sigurnošću nismo znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac nećemo primati da s nama stanuje."[1] Taj isti izaslanik piše nakon toga:
"Obavivši posao glede onih bivših patarena (quondam patarinorum) u Bosni, bio sam u Ugarskoj na želju kraljevu više dana." [2] I ugarski kralj ih je smatrao krivovjercima i obvezao je bana Kulina da će morati platiti globu
"ako bi se od sada te ili druge ljude usudio u herezi svjesno držati ili braniti u zemlji." [3] Papa Honorije III piše 1221. godine:
"U krajevima Bosne uče se javno otrovne nauke na strašnu štetu stada Gospodnjeg. Krivovjerci poput Lamija razgoljenih grudi doje svoje mlade. Heretike, koji poput lisica iz šumske guštare nastoje uništiti vinograd Gospodnji, treba najuriti, razbiti njihova skloništa. Ali i one koji ih primaju i zaštićuju ne valja ostaviti nekažnjene." [4]
Prema bosanskim krstjanima slično su se odnosili i predstavnici Pravoslavne crkve iz njihovog istočnog susjedstva.
S'bor pravoverija, s kraja XIV. vijeka, proklinje
"vse jeretike Bos'n'ce i Hl'm'sce...naricajuštei se Kr'stijane i Kr'stijanice, a ne klanjajušte se 'svetim ikonam i kr'stu č'st'nomu." [5] Oni su i za pravoslavnu crkvu bili
"jeretici",
"agarijani", i
"sluge đavolove." [6]
[1] Vatikanski arhiv, 5, fol. 103v; izdanje D. Farlati,
Illyricum sacrum, IV, Venezia, 1751 - 1819. (I - VIII), str. 46; A. Theiner,
Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I, Roma, 1863., str. 20.; F. Šanjek,
Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., str. 59-62.
[2] A. Theiner, I, Zagreb, 1875, str. 19.
[3] Isto, str. 22.
[4] T. Smičiklas, III, Zagreb, 1904-1934. (II - XV), str. 196.
[5] Arhiv JAZU u Zagrebu,
Ćirilski rukopis III, a, 41, fol. 31r-34r; vidjeti također F. Šanjek, str. 140-144.
[6] Vidjeti
Croatia sacra, Zagreb, 1934., str. 184.