Forum Klix.ba

Najveća hrabrost je prkositi bolu, živeti s njom, nikad je ne pokazati drugima, i usprkos njoj radovati se životu i buditi se svako jutro oduševljen danom koji dolazi.

Howard Cosell

Moll_Flanders wrote:Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

...
Dobriša Cesarić-Jedne noći.

"Bog-ma'mun je Bog novca. Znaci sa Bog-novcom kupujes pivo. A Bog je rek'o, duhovno bogatstvo je ono sto sam ti ja dao. Ako rasipas to duhovno bogatstvo i stvaras u materijalno, onda cu te ja zarobiti u materiji i ti ces biti moj neprijatelj. Znaci, prijatelj si mi ako si skroman i ako nemas novca nego imas samo ono koliko ti ja dajem, a dajem ti sunce i vodu i dajem ti slobodu. A ne pod demonskom strukturom, demonskom strukturom..znaci, demoni - to je novac."

Kale Gospodar Vremena

Uspio ju je prepoznati u gužvi, kroz suze neponovljiva bola što umire bez nje, pogledao ju je posljednji put zauvijek, očima sjajnijima, tužnijima i zahvalnijima no što ih je ikada vidjela u pola stoljeća zajedničkog života, i uspio joj je reći posljednjim dahom: Samo Bog zna koliko sam te volio.

Ljubav u doba kolere, Marques

''Možda čovjek ponekad izgubi sve što mu je drago i osjeti se napušten sam, sasvim sam.
Možda ponekad razočaraš se u ljude i sve oko sebe (čak i u sebe) i kao ptica bez gnijezda tražiš utočište pod tuđim krovom.
Možda ponekad, ali jednom sigurno ispriječit će se neko pred tobom, neko preko koga ne možeš tako prijeći, pogledati ga preko ramena.
Jednom, sigurno shvatit ćeš da nekog duboko voliš.''

Ernest Hemingway

Kada svijet kaže: "Odustani". Nada šapuće: "Probaj još jednom".

vesela_sveska wrote:Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i

ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?

Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju!

Meša?

Moll_Flanders wrote:''Možda čovjek ponekad izgubi sve što mu je drago i osjeti se napušten sam, sasvim sam.
Možda ponekad razočaraš se u ljude i sve oko sebe (čak i u sebe) i kao ptica bez gnijezda tražiš utočište pod tuđim krovom.
Možda ponekad, ali jednom sigurno ispriječit će se neko pred tobom, neko preko koga ne možeš tako prijeći, pogledati ga preko ramena.
Jednom, sigurno shvatit ćeš da nekog duboko voliš.''

Ernest Hemingway

Moll_Flanders wrote:''Možda čovjek ponekad izgubi sve što mu je drago i osjeti se napušten sam, sasvim sam.
Možda ponekad razočaraš se u ljude i sve oko sebe (čak i u sebe) i kao ptica bez gnijezda tražiš utočište pod tuđim krovom.
Možda ponekad, ali jednom sigurno ispriječit će se neko pred tobom, neko preko koga ne možeš tako prijeći, pogledati ga preko ramena.
Jednom, sigurno shvatit ćeš da nekog duboko voliš.''

Ernest Hemingway

Auuuu istine

The good times of today, are the sad thoughts of tomorrow.
Bob Marley

Prenosim nešto što sam stavio na temu o oprostu u Filozofiji.

Dostojevski, Braća Karamazovi, Knjiga peta, IV, Buna:

"Najzad, ja neću da se mati zagrli sa mučiteljem, koji je naredio da psi rastrgnu njenog sina! Ona ne smije da mu oprosti! Ako hoće, neka mu oprosti za sebe, neka oprosti mučitelju neizmjernu svoju materinsku patnju. Ali stradanje svog rastrgnutog djeteta ona nema prava da oprosti, i ne smije da oprosti mučitelju, kada bi mu čak i samo dijete oprostilo! A kad je tako, ako oni ne smiju da oproste, gdje je tu harmonija. Postoji li u cijelom svijetu biće koje bi moglo i imalo pravo da oprosti?"

Sidran, Otkup sirove kože:

"Zaboravljanje - da, praštanje - jok. Naživio sam se, evo, šezdeset pet godina, svakakve su me nevolje jahale i trle, mnogi mi je insan, štono kažu, na žulj stao, mnogi za srce ujeo, uvrijedio, ponizio, hljeb iz usta moje djece otimao, mene kundačio, i sve sam mogao u neka doba zaboraviti, ali ništa, baš ništa i nikome - oprostiti! Pokopam, u trbušne bunare zatrpam, zaboravim, ali - čim se sjetim, ono oživi kao da u prošlosti nije ni trena boravilo, a ja shvatim da mrzim i da nisam oprostio. Vidim, i u to nikakve sumnje nema, mojoj je duši od novozavjetnog, Isusovog, bliži Mojsijev, starozavjetni, zakon: oko za oko, zub za zub."

Đorđe Balašević
"Sretni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesretne.
Svi primijete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći
razmišljaju samo blesavi. I iskusni..."

''Kinezi kažu da duga bolest može od čovjeka napraviti ljekara. Moja majka je znala reći da duga bolest od čovjeka napravi namćora. Ona je bila mudrija od kineza.''


''Hakawati''
Rabih Alameddine

nevidljiva_ wrote:''Kinezi kažu da duga bolest može od čovjeka napraviti ljekara. Moja majka je znala reći da duga bolest od čovjeka napravi namćora. Ona je bila mudrija od kineza.''


''Hakawati''
Rabih Alameddine

Extra knjiga!
" Nikad nemojte zivjeti zivotom koji vam je prevelik. Ili narastite da ga ispunite, ili ga operite u vrucoj vodi da se skupi."

"Hakawati" - Rabih Alameddine

"Ljubav se ne izražava žudnjom za tjelesnim sjedinjenjem (ta se žudnja odnosi na bezbroj žena), nego žudnjom za zajedničkim spavanjem (ta se žudnja odnosi samo na jednu ženu)."

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

''Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim i mračnim poljima nesanice."

Ivo Andrić

- "Najbolja religija je ona koja te najvise priblizava Bogu . To je ona religija koja te cini boljim Covjekom. Sto god te cini vise osjetljivim, nepristrasnim, ispunjenim ljubavlju , vise humanim , vise eticnim. Religija koja ce za tebe uciniti to najbolja je religija !"


-"Ukusno skrojenim i vešto upotrebljenim naborima svoje haljine žena je osvojila više muških srdaca nego svojom razgolićenošću i svojim slobodnim ponašanjem. To često zaboravljaju i žene same i njihovi krojači." I.Andrić


- "Bila je takva suprotnost sama sebi. Bila je najhladnija i najsurovija osoba koju znam, rušila je ljudima snove koristeći samo par reči, a u isto vreme, niko nije znao da veruje u ljude kao ona i niko nije znao više i lepše da voli od nje..I znaš, njen osmeh je uvek bio tu, a opet ne sećam se da sam je često viđao srećnu. I bila je tako jednostavna, a opet je sve komplikovala." Đole


- "Sami stvaramo svoje okruženje. Dobijamo upravo ono što zaslužujemo. Kako da budemo ogorčeni na život koj smo sami sebi stvorili ? Koga kriviti, kome pripisati zasluge ako ne sebi ? Ko može da promeni naš život, kad god to poželi, ako ne mi sami ?"


- William Shakespeare: "I neka oni što igraju vaše budale ne govore više nego što je za njih napisano. Jer, među njima ima i takvih koji će se sami smijati, da bi time natjerali na smijeh i izvjestan broj budalastih gledalaca, iako je baš tada, možda, u pitanju kakav važan trenutak radnje..."

''Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude.''

Meša Selimović, Derviš i smrt

Moll_Flanders wrote:''Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude.''

Meša Selimović, Derviš i smrt

Nosferatu wrote:"Zna se ko je u sumi glavni. Medjed, a ne tri medjeda."

''Brak se mora neprestano boriti protiv nemani koja sve proždire – protiv navike.'' Honore de Balzac
“Riječi, spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora.” Miroslav Krleža

Duboko vjerujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude koji su u stanju da cijeli tvoj svijet okrene naopačke. Reći ćeš im stvari koje nikad nisi podijelio ni sa jednom dušom i oni će upiti sve što kažeš i zapravo poželjeti da čuju još toga.

Dijelićete nade u budućnost, snove koji se nikad neće ostvariti, ciljeve koji se nikad nisu ostvarili i brojna razočarenja kojima će vas život počastiti. Ne možeš izdržati da im ne kažeš kad ti se nešto divno desi, jer znaš da će s tobom podijeliti tvoje uzbuđenje. Nije ih sramota da plaču s tobom kada si povrijeđen ili da se smiju s tobom kada praviš budalu od sebe.

Oni nikad ne povrijede tvoja osjećanja niti se zbog njih osjećaš manje vrijednim, već te podižu i pokazuju ti stvari o tebi koje te čine posebnim pa čak i lijepim. Kada su oni u blizini nema nikad pritiska, zavisti ili takmičenja, već samo tiha smirenost. Možeš biti ono što jesi i ne brinuti o tome šta će oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga što jesi.

Stvari koje izgledaju beznačajno većini ljudi kao što je porukica, pjesma ili šetnja postaju neprocjenjivo bogatstvo koje se čuvaju u srcima na sigurnom do kraja vijeka. Sjećanja o tvom djetinjstvu se vraćaju i osjećaš da su tako jasna da ti se čini kako ste ponovo mladi.

Boje izgledaju svjetlije i sjajnije. Iako nije bio česta pojava ili ga uopšte nije bilo, smijeh postaje kao dio svakodnevnog života. Jedan ili dva telefonska poziva tokom dana pomažu ti da preguraš radni dan i uvijek ti vrate osmijeh na lice. U njihovom prisustvu ne osjećaš potrebu za neprekidnom pričom, već se osjećaš zadovoljnim što su u blizini.

Stvari koje te nikad prije nisu zanimale postaju fascinantne jer znaš da su toliko važne toj osobi koja vam je posebna. Misliš o toj osobi u svakoj prilici i u svemu što radiš. Prisjećaš ih se uz proste stvari kao što su blijedo plavo nebo, nježan vjetar pa čak i olujni oblak na obzorju.

Otvaraš svoje srce iako znaš da jednog dana može biti slomljeno i u otvaranju srca doživljavaš ljubav i zadovoljstvo koje nikad nisi mislio da je moguće. Uviđaš da je ranjivost jedini način da svom srcu omogućiš da osjeti pravi pritisak koji je toliko stvaran da te plaši.

Pronalaziš snagu u spoznaji da imaš pravog prijatelja i vjerovatno srodnu dušu koja će ti ostati vjerna do kraja. Život ti izgleda potpuno drugačiji, uzbudljiv i vrijedan življenja. Tvoja jedina nada i sigurnost je u uvjerenju da su oni dio tvog života.

bob marli

nije citat, već priča moga života


Ako ti jave da sam pao

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom...

..jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove…

To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.

Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina.