KOMENTAR JELENE LOVRIĆ: Umjesto da se zgraža nad zločinima, Hrvatska se zgraža nad istragama!
Privođenje ratnih veterana u Orašju trenutačno proizvodi takve tenzije kakvih nije bilo od tragičnog vremena hrvatsko-bošnjačkog rata 1993. godine, piše u komentaru novinarka Jutarnjeg lista Jelena Lovrić.
Želim se na sudu suočiti sa svojim silovateljem, bivšim šefom vojne policije u Orašju – izjavila je prije više od četiri godine u velikom razgovoru za Jutarnji list Tünde Benković.
Diplomirana pedagoginja, Mađarica, udata za Hrvata, s kojim se u njegovom rodnom Orašju bavila ugostiteljstvom, detaljno je opisala mučne događaje iz maja 1992. Poimence, optužila je Peru Vincetića, kojega su u bosanskoj Posavini zvali Pero Konj, i jednog vojnog policajca HVO-a po imenu Mato. Silovali su je naizmjence.
– Bila sam izgubljena, bilo je strašno, bojala sam se da će me nakon toga ubiti – ispričala je.
– Želimo da javnost sazna što nam je učinio čovjek koji slobodno šeće Hrvatskom – podupro ju je njen muž Marko Benković.
Protiv Pere Vincetića, bivšeg zapovjednika Vojne policije 106. brigade HVO-a, prije šest je godina podignuta optužnica. Tereti ga se za brutalno mučenje više zatočenih civila te za višekratno silovanje u Donjoj Mahali. Sada je za zločine počinjene na više lokacija u Orašju i Donjoj Mahali pritvoreno deset Hrvata ratnih veterana. Optužnica još nije podignuta, ali krimen koji im se stavlja na dušu – navodno ubistvo sedam civila – vrlo je težak. Da, Orašje se herojskim naporima, uz ogromne žrtve, udruženom borbom Hrvata i Bošnjaka odbranilo od velikosrpske agresije, i u cijeloj je Posavini ostalo jedina slobodna enklava. Ali i u pravednoj borbi moguće je počiniti zločine.
Bez obzira na to što Hrvatska o tome govorila. Nažalost, reakcije na recentne događaje u Orašju planule su ovdje do granice histeriziranja. Kompletna se nacija strašno uzrujala, politički i medijski uvjeravana kako je riječ o novoj antihrvatskoj zavjeri. S vrha se države sugerira da su optužbe na račun privedenih Posavljaka potpuna izmišljotina. Da se Hrvatima, navodno najvećim pravednicima na zemlji, opet pakira. Tim povodom neviđena je količina neodgovornih i tendencioznih tvrdnji, pa i notornih gluposti, izgovorena u samo nekoliko dana.
U ratnohuškačkoj se retorici natječu prvaci države, bivši generali, povjesničari, Hrvati po profesiji…
Predsjednica je tako iznenađena, zabrinuta i u niskom startu za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost. Raspituje se je li iko u Hrvatskoj znao što se sprema. Priliku koristi da provuče sugestiju o krivnji onih koji nisu htjeli poslušati njene zahtjeve o “promjenama u diplomaciji i službama”.
Uži kabinet premijera Plenkovića satima zasjeda. Potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier hapšenja implicitno dovodi u vezu s proklamiranom hrvatskom politikom prema Bosni i Hercegovini. Znali smo da će biti izazova i otpora politici nove hrvatske Vlade, kaže, imputirajući posve netaktično da je pravosuđe u BiH tek slijepi instrument političkih struktura.
Drugi potpredsjednik i ministar obrane Damir Krstičević tvrdi da se u slučaju hapšenja Hrvata u Orašju radi o političkom procesu kojemu je cilj destabilizacija Hrvatske.
Stierov prethodnik Miro Kovač sa saborske govornice slučaj proglašava dokazom “pravne nesigurnosti u kojoj žive Hrvati u susjednoj državi” – pravna sigurnost je, valjda, kad se zločin ne goni i njegovi počinitelji ne inkomodiraju! – pa od hrvatske Vlade traži da unaprijed dozna tko će u BiH biti uhapšen, kao da se u bilo kojoj imalo ozbiljnoj zemlji privođenja najavljuju.
Mostov sveprisutni Miro Bulj tvrdi da pravosuđe BiH uglavnom podiže optužnice protiv hrvatskih branitelja, generala HVO-a, što je notorna laž.
U opoziciji vrlo slična retorika. SDP-ov Ranko Ostojić s mjesta šefa saborskog Odbora za unutarnju politiku objavljuje da su hapšenja u Orašju vrh ledenog brijega. Prema njegovom mišljenju, riječ je o ekstenzivnom i selektivnom korištenju pravosudnog sistema u političke svrhe. Hrvatska ne može dopustiti da Bosna i Hercegovina donosi optužnice koje nemaju pravni temelj, kaže.
I tako dalje, i tako dalje…
Generalno, umjesto zgražanja zbog počinjenih zločina, politička Hrvatska pokazuje potpunu konsterniranost činjenicom da se zločin istražuje, pa se kao ključno pokušava uspostaviti pitanje modela raspolaganja ratnim dokumentima. U tom se kontekstu s bijesom i osudom tvrdi da “našim arhivima vršljaju razni agenti Sarajeva”, koji povijesnu građu navodno koriste selektivno u političke svrhe, doslovce, protiv politike hrvatske države i na štetu hrvatskog naroda.
Kao da Hrvatska po svojim civilizacijskim i međunarodnim obavezama nije dužna pružiti pravnu pomoć i omogućiti procesuiranje zločina. Uostalom, kad je već riječ o raspolaganju arhivskim materijalima, možda bi trebalo postaviti pitanje kojim pravom Hrvatska gospodari dokumentacijom HVO-a. Ratni ministar Gojko Šušak naredio je njeno prebacivanje u Zagreb. Kao da mu je to lično vlasništvo! Takvom odlukom samo se potvrđuje vazalski odnos HVO-a prema Zagrebu.
Ukratko, silna halabuka koja se povodom privođenja u Orašju diže po Hrvatskoj zapravo je sredstvo pritiska, kojim se od susjedne države pokušava ishoditi zaustavljanje i odustajanje od procesuiranja ratnih zločina. Istina, Bosna i Hercegovina jako je široko to zahvatila: nekoliko hiljada osoba protiv kojih se vode istrage, od toga nekoliko stotina Hrvata. Hrvatska se odlučila za drugačiju praksu, ne čačka ni tamo gdje bi trebala. Ali, način na koji reagira u ovom slučaju ne koristi njenom međunarodnom ugledu. U diplomatskim krugovima prilično su iznenađeni potpuno ishitrenim i pretjerano uzrujanim, gotovo proključalim postupcima službenog Zagreba. Čude se otkud toliko nervoze u ekipi koja se inače predstavlja kao umjerena. Riječ je, nedvosmisleno, o neprimjerenom pritisku na pravosudne institucije BiH.
Dovesti hašenje desetorice iz Orašja u vezu s posjetom premijera Plenkovića komšijskoj Bosni i Hercegovini nije baš najpametnije. Zapravo je vrlo brzopleto i paušalno.
Može se razumjeti kad HDZ-ovi politički oponenti jašu na takvoj interpretaciji. Kad SDP-ov Fred Matić akciju privođenja osumnjičenih neposredno nakon boravka hrvatskog premijera u Sarajevu proglasi šamarčinom koju su mu domaćini odvalili. Ali, začuđuje da i u Vladi prihvate takvo tumačenje. Da sam Plenković govori o tome kako je tajming događaja u Orašju indikativan, premda priznaje da se policijska operacija pripremala dulje vrijeme. Vremenska koincidencija postoji. Ali pravosuđe čak ni u slabo funkcionirajućoj Bosni i Hercegovini nije tek puka ekstenzija političkih vođa. Utoliko se i premijerova izjava kojom je kazneni progon Posavljaka proglasio politički motiviranim može smatrati prilično neopreznom i neozbiljnom. Odnosno, previše je ozbiljna da bi se mogla ostaviti neobjašnjenom i neargumentiranom.
Kad je riječ o proklamacijama, Hrvatska je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine. Ali, neki konkretni potezi ne izgledaju tako. Privođenje ratnih veterana u Orašju trenutno proizvodi takve tenzije kakvih nije bilo od tragičnog vremena hrvatsko-bošnjačkog rata iz 1993. godine.
Zatim, forsiranje s čela hrvatske države, prvo od predsjednice Republike, a sada i nove Vlade, nekakvog koncepta dogradnje Daytona i “federalizacije BiH” razlog je ozbiljne skepse. Čak je i američka ambasadorica u Sarajevu smatrala potrebnim izaći pred javnost upozoravajući da SAD čvrsto podupire Dayton.
Potom, nedavni juriš trojice hrvatskih ministara, s tadašnjim potpredsjednikom Vlade Božom Petrovim, na Stolac, gdje su o gorućim problemima, koji su eskalirali u povodu izbora, razgovarali samo s hrvatskom stranom. Sada se pokušava zavrtjeti ideja o tome da bi Hrvatska sugovornika o sudbini BiH mogla naći u premijeru Srbije Aleksandru Vučiću. Zastrašujuća zamisao koja sugerira zaobilaženje Bošnjaka i povratak na ratnu politiku, kada su se Slobodan Milošević i Franjo Tuđman domunđavali o podjeli Bosne i Hercegovine.
Takvu najavu u Sarajevu mogu smatrati samo neprijateljskim aktom.
Jer bi onda dijelili sve onako kako se i uplati 
