Connaisseur Karlin wrote:
ti si meni na top listi 10 osoba sa kojim planiram pricati uz kafu , a respo je prezauzet
ti si lijepo i jednostavno objasnila,ali pisem o nekim "dubljim" , kompleksnijim motivima za ateisticki pogled na svijet:
piupiu,citala sam clanke o psiholoskoj analizi ateista, ali ne kao iskljuciv rezultat nepostojanja vjerovanja,ali kao atiesticki 9 tvoj ili neciji ) stav o svijetu oko sebe. Mnogi ateisti kazu da nisu ni spiritulano orijantirani,ali postoje ateisti koji svoj svijet i Svemir u sebi i oko sebe dozviljavaju kao humanisti. Humaniam je takojdjer filozofski smijer koji ukljucuje intuiciju i emocije. Dali je ateizam ( ne iskljucivo kao misjenje ili stav) u poptunosti oslobodjen ljudskih emocija ( ovdje ne pisem o emociji vjerovanja)? Konstatno se pise o ateizmu iskljucivo baziranom na hladnoj logici i razumu,bez ucesca emocija,no postavlja se pitanje ,kako ateista emocinalno dozvljava vlastiti ateizam. Vjerovanje ili nevjerovanje su iznad svega psiholoski procesi svakog zivog bica, jer atisti mogu pricati kako ukljucuju racionalne argumente,ali istovremeno bi se moglo analizirati od strane psihologa o neracinalnim psiholoskim faktorima,a koji uticu na vlastiti izbor pogleda na svijet. Mnogi ateisti imaju razlicite motive, a koji su rezultat njihovog ateistickog pogleda na svijet. Ateista doziljavva razumljivo svijet oko sebe zahvalujcui i emocijama,ali ne na religiozan nacin,ali da li je atiesticko samoopredljenje zaista produkt jednog racionalnog stava bez zrna emocija!?
Meni je potpuno jasno da se kao atiesta osjecas znatno bolje.
Ne razumijem kako je tebi
jasno da se ja osjećam bolje (ili lošije)?
Niti razumijem zašto bih se trebala osjećati bolje ili lošije zbog toga što vjerujem ili ne vjerujem? Ne osjećam se ni bolje, ni lošije, niti me to pitanje pretjerano mori. Ateizam nije aktivna ideologija koja čovjeka definiše kao ličnost. To je naljepnica. Koja se ovdje na forumu (i u Bosni generalno) tretira kao pitanje života i smrti.
Ima svakakvih istraživanja i psiholoških analiza, neki dan izadje jedna koja kaže da je religiozno iskustvo slično iskustvu zaljubljivanja ili iskustvu narko-tripa.
https://science.slashdot.org/story/16/1 ... tudy-finds
I šta s tim? Šta kome daje neko iskustvo ljepote življenja, u čemu pronalazi ili ne pronalazi smisao, to je sasvim individualna stvar. Ne postoji 'profil ateiste', niti 'misaoni proces ateiste', niti 'emocionalni proces ateiste', kao što ne postoji ni profil, misaoni i emocionalni proces 'vjernika'. Mene fasciniraju i priroda i zvijezde i beskonačnost i nepojmljivost nekih iskustava i pojava, neko misli da može spoznati sve od početka do kraja, ja ne mislim tako, niti osjećam potrebu za nepromjenjivim, čvrstim paradigmama. Čar življenja za mene je u tome da uvijek otkrivaš nešto novo, da nije sve već savršeno objašnjeno i postavljeno, da maštaš i osmišljaš i osvajaš neki novi misaoni, izražajni, kreativni ljudski prostor.
Fascinira me, doduše, količina rigidnosti, agresivnosti i nepomirljivosti forumskih rasprava o tome. Davno sam na jednoj temi napisala sam da je za mene ideja Boga zapravo ideja univerzalnog pripadanja i jedinstva. I, kao takva, ta ideja je jako lijepa. Sve van toga je ideologija i zapravo dokaz o neprihvatanju ideje o univerzalnom pripadanju i jedinstvu. Možemo mi jedni druge profilirati do prekosutra. Ništa time nećemo promijeniti. Najmanje činjenicu da neki ljudi nalaze smisao u jednom, a neki u nečem drugom. Djeca se ne radjaju ni kao vjernici, ni kao ateisti. Ne radjaju se ni sa predznanjem ovog ili onog jezika. Niti sa bilo kakvim predznanjem o svijetu. Radjaju se kao male, bespomoćne bebe koje će vremenom naučiti kako da promišljaju svijet. Sve nakon toga je... ova rasprava.
