juga 1950.-1990.

[vazi]

slika je cista 10, preuzela sam je (hvala )

meni je uz zimske radosti uvijek isla ova

[stakasa]

@danguba,

u moj vakat su bile slicne, zvali smo ih kanadjanke

ma poenta je u ciscenju i silnom mazanju...pa kako nabiti sjaj...
imao sam jednog drugara, mozes ga gurnuti, opsovati, cvoku opaliti...ali mu dirnuti u uvijek naglancane cipele. to nije mogao oprostiti...a dok stoji samo mlati cipelom iza listova po farmericama

haha, da ih uglanjca od farmerke

mi smo ciepele starom rahm mazale svaku vecer , dobro ih natopimo kremom i tako odstoje do ujutro, ujutro se glanjcaju da se sjaje

dok on pije caj , prije posla, stara glanjca cipele u hodniku...zimi caj s liscem ok kupine, dunje...miomiris ...

Nadojile se preko noci

[stakasa]

slika je cista 10, preuzela sam je (hvala )

meni je uz zimske radosti uvijek isla ova

Ubjedljivo najbolja. Drugi razred ili treci?

[vazi]

@stakasa, je li tebi bilo zao zeke

meni iz dna duse

[stakasa]

Kako si pokvaren...ovo isto kao da si (scena opisana u prethodnom postu) makO svo piće sa šanka, okrenuo se dva put obazrivo oko sebe, iz jakne izvadio rosnu flašu kruške, rekao - moja...zatresao je da napravi vijenac i pitao - šta misliš, koliko ima?
a ja gledam u nju, fiksiram je i šmrkćem ko aca lukas, kad predugo traje emisija...

Produzi na cvanciku, ti ko da te nisu cekovi othranili.

ma neJma on kuda i nakon cvancike...zarazen je a spas mu je samo o'dje...

Slovenac je ako se disciplinuje.
Jesces sarafe

[stakasa]

@stakasa, je li tebi bilo zao zeke

meni iz dna duse

Sad bi se raskrivio za njim

[vazi]

ugodno vecer vam zelim

[radostan dan]

tri decenije me muči pitanje, koje su brže išle? one koka koline, sarajevske ili one od kisele vode?

[Danguba]

tri decenije me muči pitanje, koje su brže išle? one koka koline, sarajevske ili one od kisele vode?

od kisele...to je za mene bilo kao pojava lcd tv...

buretuse nisu bile lose ko je znao sa njima.

[stakasa]

ugodno vecer vam zelim

Hasisarko

[radostan dan]

[vazi]

http://bljesak.info/rubrika/vijesti/cla ... ina/108165

Neki dan sam bio svjedokom situacije u kojoj besprizorno dijete od nekih pet, pet i pol godina u prodavaonici doslovno ruši stvari s rafova dok majka traži neku kozmetiku za sebe. Ona ga zovne po imenu i blago reče da ne radi to što već radi. Mali nastavi, kao da se ništa nije dogodilo. Ona opet isto, izusti njegovo ime i reče mu - nemoj! Mali nastavi. Ona opet, nazva ga po imenu i reče mu nemoj. Mali nastavlja, vjerojatno je i ušao s njom nešto nervozan.

Da se ova scena odigravala prije nekih 20, 30 godina, mali bi vjerojatno popio roditeljske batine i to već nakon što je (pa makar i slučajno) srušio nešto s police.
Majka, nimalo podižući glas – nemoj to raditi! Mali ne obraća pažnju. Idući put ga ona već molećivo pozva da joj ne ometa koncentraciju. Mali i dalje uzima redom i gura, šuška, stišće, baca. Sve čekam kad će doći netko od uposlenika, ali njih ni za lijeka. Mali nastavlja po svom. Valjda ga je majka zazvala u međuvremenu još jedno deset puta, toliko da je i meni već počela ići na živce. I onda, odjednom, rješenje problema – majka izvadi solidan pametni telefon iz torbe i turi ga malom u ruke! Mali se umiri i uplovi u svoj svijet, a majka konačno uplovi u svijet mirnog odabira.

Da se ova scena odigravala prije nekih 20, 30 godina, mali bi vjerojatno popio roditeljske batine i to već nakon što je (pa makar i slučajno) srušio nešto s police. Ni u kojem slučaju ne bi bio nagrađen za upornost. I to ne zato jer nije postojao mobitel, kao rješenje roditeljskih muka, nego zato jer je batina išla prije lizalice. Ne navijam za batine, samo konstatiram kako se vremena mijenjaju i kako je djeci danas puno komotnije u odnosima s roditeljima. Na čiju štetu, ostaje da vidimo. I pravo da vam kažem, ne znam da l' da žalim, il' da se radujem što sam rođen kad sam rođen. U ono vrijeme kad je obraz crven od šamara bio česta pojava.

Neka digne ruku tko je prošao lišo!

Naime, količina batina koju smo u vrijeme odrastanja mi djeca iz haustora na broju 44 primili od svojih roditelja danas je vjerojetno sasvim dovoljna da uzbuni sve dječje pravobranitelje i socijalne radnike Europske unije. Vjerujem da je tako bilo i sa ostalim haustorima u gradu. A i sa onom djecom koja nisu živjela u haustorima, nego u privatnim kućama po obodu grada ili u gradskim mahalama. Danas tući djecu spada već u kategoriju nekakvog zločina, roditeljima ponegdje prijete ozbiljne sankcije, a nekako se udomaćilo i kod nas da je opaliti vlastito čedo izraz slabosti i društvena sramota. Toliko se podiglo svijest i napisalo o pravima djece da često čujem svoje vlastite roditelje i njihovu generaciju kako se kunu da nikad u životu nisu digli ruku na svoje dijete. Čuli su oni preko televizije da zločin ne zastarijeva, pa valjda ucvikali da ih ne prijavimo post festum. 

Dobro, bilo je i takvih koji (idemo im vjerovati) ni onda nisu lemali svoje potomke, ali vjerujem da su morali imati živce debele poput žica dalekovoda ili su se družili s leksilijumom. Ispravite me ako griješim, ali ono čega se ja sjećam – većina je roditelja iz mog (urbanog) susjedstva upražnjavala taj grublji način odgoja, a mi djeca se bojali roditeljske ruke k'o Turci i Mleci one senjske. Da, degenek je postojao i bio opća pojava.

A kako tvoji dijele pravdu?

Neki su ga prakticirali krišom, kada se zatvore ulazna vrata stana, ali su zaboravljali da u našim stambenim jedinicama i zidovi imaju uši. Neki su, pak, kombinirali malo šamara sa zabranama izlaska iz sobe, a neki su vjerovali isključivo u onu narodnu „da je batina iz raja izašla“, pa su u skladu s tim imali čitav arsenal istih kod kuće. Jedan moj prijatelj imao je u stanu stalni pogled na čak četiri šipke, položene k'o puške u onim engleskim TV serijama, redom od one veoma tanke do one debele, a koje su mu preventivno prijetile sa zida. Nije ni čudo da je čovjek na kraju završio tri fakulteta!

A ja? Eh, dobio sam degeneka u ranim formativnim godinama taman koliko sam bio zaslužio. Što znači - prilično. I mogu vam reći – kad bih ga primio nikad mi više nije padalo na pamet napraviti istu grešku! Bol bi brzo minula, ali je tema i ideja degeneka zauvijek ostajala u memoriji. Pa kad ti drugi put padne na pamet, a ti odmah malo dublje razmisliš kakve su posljedice.

Boljelo je, al' je vrijedilo!

Moram priznati, s ove današnje distance – stari je uvijek bio u pravu, makar sam ja u to doba imao drugačije mišljenje. Možda zvuči patrijarhalno i konzervativno, ali batine su mi zapravo učinile dobro. Ukazale su mi pravi put, a odbile me od krivog. I mogao me je, da budem iskren, još koji put namlatiti, ne bi škodilo, odnosno ne bi mi pale na pamet neke kasnije gluposti. A moj stari, vjerujte, iako je bio karatist (ili karataš, što bi danas rekli) i kao takav imao vrlo brz refleks i uvježbanu ruku, nije baš bio od onih najažurnijih u dijeljenju lekcija. Preferirao je prvo razgovor,konzultirao majku, koja je čak i više od njega bila za brža rješenja, a kad bi vidio da su pregovori sa mnom propali, tek onda bi sijevnuo! Uz obveznu napomenu da je sve to za moje dobro.

Možda zvuči patrijarhalno i konzervativno, ali batine su mi zapravo učinile dobro. Ukazale su mi pravi put, a odbile me od krivog. I mogao me je, da budem iskren, još koji put namlatiti, ne bi škodilo
I bi tako!

Imao je običaj da, ukoliko dođem kući plačući nakon što sam popio batine od starije djece u nekoj kavgi dolje u dvorištu, opaliti mi preventivno još barem jedan, pa tek onda ići vidjeti što se to dogodilo i razriješiti slučaj. Vjerovao je, i pritom ne bi bio u krivu, da nisam popio batine bez razloga. „Mora da si im nešto lajao!?“ ili „Jesi li siguran da ti nisi počeo prvi?“. To su bile česte rečenice.
Dobro, dosta o meni. A drugi? Svojim očima sam vidio kako drugi starci lemaju, a neke legendarne izlete u područje „vaspitno – odgojnih mjera“ i danas dobro pamtim, pa i prepričavamo kad se sretnem sa starom rajom.

U mog oca lake noge i teška ruka

Ona scena kad mu stari u hipu sleti s balkona, još u tregerači i papučama, pa ga prvo mazne forehandom, pa backhandom, pa onda ide onaj legendarni „Mrš u kuću!“, pa ga izvuče za uho, pa još nogom u guzicu, uz par prigodnih psovki. I tako još par puta dok ne bi zamakli u haustor ili dok papuča ne bi spala. Javni degenek obično se davao vlastitom djetetu da bi se pokazalo ostalim roditeljima (koji bi se uobičajeno kao čavke poredali po balkonima) da si prihvatio krivnju vlastitog potomka, te da bi oni vidjeli da sve činiš da bi ga prigodno kaznio. Znate, drugi roditelji ne bi baš bili uvjereni da si dobio što si zaslužio, ako te tvoj stari samo uputi u kuću. Mogao te je, po njihovom mišljenju, tamo i nagraditi kakvim slatkišem ili reći „Bravo, majstore!“ E, zato te se odmah mlatilo pred drugima, da se zna da nema ni govora o nekakvoj šteli. Nije kažnjavanje bilo samo u rukama muških. A ne, bilo je i u ona vremena gender jednakosti. Mlatile su i majke. Ne vjerujete?

Često je kao odgojna mjera radio kaiš (poznat i kao remen) i on je obično bio u muškim rukama, valjda zato jer su muškarci njime stezali pantalone. Od strane majki često je korištena šiba (znana još kao šipka, pritka ili prut), a ponekad su i tate i mame, u naletu srdžbe, prakticirali ono što prvo dođe pod ruku. Mnoge su vaze stradale u trenutku, mnogi set tanjura bi ostajao u rasparu, a po pričama nekih znam da su i mali kućanski aparati znali biti u igri. Tuklo se i crijevom od usisivača ili šnjurom od utikača. Čudite se? Nemojte! To je to bilo prilično normalno i društveno prihvatljivo. Do određene granice. Znalo se i u ta vremena tko bije jer odgaja, a tko bije jer je popio ili mu godi. Ove druge su često posjećivali brkati milicajci.

Nemojte sada, na račun ovoga zbijenog u nekoliko desetina redaka, misliti da je odrastanje bilo toliki teror. Bilo je normala. Samo se znalo što je pravda i tko je dijeli. Roditelji su preferirali razgovor, ali znate da s djecom nekad razgovor ne pomaže. Roditelj jedno, dijete drugo. Zato su postojale druge, puno jasnije mjere. A danas? Druga su vremena. I baš u ovim drugim vremenima često se sjetim odgoja moje generacije. Toliko se dobro sjećam da sam odlučio to podijeliti s vama u narednom nastavku. Stay tuned!

[vazi]

drugi dio (nadam se d apostovi ne smetaju na ovoj temi, mene podsjecaju na Jugu i period iz naslova ..;ako smeta slobodno smaknite)

Quoted
Možemo se sada folirati i govoriti da nije bilo tako, ali roditeljske batine bile su društveno prihvatljiv način odgoja u vrijeme kad su odrastali današnji tridesetogodišnjaci, četrdesetogodišnjaci i oni još stariji. Naravno, batine su se dobivale po zasluzi i jednostavnoj računici – ako si bio primjeran i poslušan nisi ih nikada niti okusio. A ako si bio nestašan, kako se tada lijepo opisivalo neposlušnu djecu, e to je već bila druga priča.
Kaiš, šipka, šamarčina – 1. dio

Ne odobravam batine kao primarni, pa ni kao sekundarni izbor u odgoju, lijepa riječ u pravom času je temelj zdravog odgoja, ali sam sklon vjerovati da su u vrijeme djetinjstva generacije rođene 50-tih, 60-tih, 70-tih, pa i 80-tih, sigurno često radili i šipka i kaiš, pa i pokoji šamar. Jer koliko se sjećam, lijepa riječ nije uvijek padala na plodno tlo. Nije poanta da su roditelji tada lošije odgajali djecu, nego da je batina bila legitiman izbor u odgoju. Kao što ćemo se podsjetiti u nastavku.

Ako nisi baš podnosio fizičku bol (a tko je to podnosio?) plašio si se batina kao što se Đavo plaši tamjana. No, bolu usprkos, a zahvaljujući nemirnom istraživačkom duhu, kojeg u sebi nosi svako dijete, morao si ponekad prijeći granicu straha od batina i okusiti zabranjeno voće. I popiti onda tu famoznu kaznu, čisto da bi bolno saznao dokle možeš ići i gdje su ti granice na ovom svijetu. Neki bi toliko često primali batine da su se i navikli, pa čak razradili tehnike kako da ih manje boli.

Dugačka lista nepodopština

Roditelji su posezali fizičkom kažnjavanju iz više razloga. Prvi i glavni je da nisi bio poslušan, što bi se reklo – bio si nevaljao. Djeca, znamo to, nisu baš uvijek anđelčići, nego upravo suprotno – mali đavolčići. I tvrdoglava su i svojeglava, na momente neočekivano podla i prevrtljiva. Svi smo mi bili djeca, pa to najbolje znamo!
Ako nisi baš podnosio fizičku bol (a tko je to podnosio?) plašio si se batina kao što se Đavo plaši tamjana.

Batine su se dodjeljivale i kad si bio lijen i izbjegavao pisati zadaće ili kad si donio nedovoljnu ocjenu iz škole (A bilo je roditelja kojima je i četvorka bila slaba ocjena!). Moji su, recimo, iz nekih samo njima poznatih razloga najmanje cijenili tricu. Lakše mi se bilo pojaviti s vrlo rijetkim kecom ili isto tako rijetkom dvicom, nego tricu unijeti u kuću. Trica je bila alibi ocjena, poklon koji je pokazivao da nisi učio („Nisi ni dotak'o!“), nego dobio na račun stare slave. Dobro, zbog trice nisam nikada dobio šamar, ali zato jesam pridike koje bi trajale pola dana. I bile su toliko nepodnošljive da sam zazivao da me radije opale remenčinom, nego da me dave psihologijom. I moj najbolji prijatelj je mislio isto. Zapravo, kad bolje razmislim, svi u kvartu smo više voljeli munjevitu fizičku kaznu, nego sporu i neumoljivu psihologiju. Jer su te ionako, ako ne bi shvatio psihologiju, opet slijedile batine. Zašto da se dvaput mučiš?

Naše igre čudnovate

Vratimo se obrazovnoj mjeri zvanoj degenek. On se obvezno primao kad bi u žaru igre loptom razbio nečije staklo ili ulupio vrata na susjedovoj Škodi. Još ako je Škoda pripadala predsjedniku kućnog savjeta, onda jao i kuku! Dobio bi batine i ako si zbijao tebi sasvim urnebesne šale i , nažalost, ostajao pritom neshvaćen od svih. Posebno je moralo boljeti ako si lagao, velika kazna je slijedila ako si krao (pa makar i obični slani štapić iz otvorene kese u ruci prijatelja koji je baš odlučio da te namjeno ne ponudi). Batina te sljedovala ako si nagovarao nekoga da skoči s visine ili se na nju popne (a visinom smo smatrali stablo, garažu ili trafiku, a taj bi obično usput, gle čuda, uganuo članak ili slomio nogu).

Batine si dobivao obavezno ako si nagovarao raju da kradete mačje oči. Ne oči pravim mačkama, naravno. Te mačje oči su popularno nazvane tako, a ustvari su bile vijci koji su u ono vrijeme držali registracijske pločice automobila i mi smo ih skupljali, pa stavljali na bicikla. Normala, tko je imao više mačjih očiju bio je veća faca. A da bi bio velika faca, morao si riskirati i velike batine. Nekad bi te stigle, a nekada ne. Znate da pravda ne stiže uvijek i svakoga.

Bijes roditeljski bi osjetio ako si bio u grupi onih koji su „zadirkivali curice“, pa ove prijavile svojim roditeljima, a oni se onda došli žaliti tvojima. Pod „zadirkivanjem curica“, ma kako ta riječ zvučala, ipak mislim na neke benigne dječje smicalice, ali uključivale su i pokušaje prvog istraživanja na planu različitosti spolova. Što se nekima uopće nije sviđalo. Curicama tako – tako, ali njihovim roditeljima baš i ne.

Famoznu riječ „Kaiš ti ne gine“ čuo bi svaki put kad bi te roditelji ugledali kako ložiš vatru s ostalima, ispred zgrade ili iza nje, pa kad te snime da prebireš po kontejneru u potrazi za slomljenim kišobranima i žicama koje si koristio kao strijele ili da šaraš flomasterom po ulaznim vratima zgrade. Posebna vrsta batina sljedovala je kad se pročuje da ste ti i još petorica iz zgrade lijepili žvakama dugmad od interfona na susjednoj zgradi, pa onda zvonilo ljudima u cugu i po deset minuta, dok zvono ne crkne. Još više bi stradao kad bi to uradio u svojoj zgradi, što je isto znao biti slučaj. Batine su slijedile nakon što bi gloginjama iz puhaljke nekome upucao čitav šaržer u uho, što se onda smatralo vrhuncem moći. Pa bi dobio puhaljkom po stražnjem trapu, a gloginje bi ti se obile o glavu. Isto tako, ako bi išao s ekipom u krađu trešanja, što je bio omiljeni zabranjeni sport, opet su ti slijedile batine!
Famoznu riječ „Kaiš ti ne gine“ čuo bi svaki put kad bi te roditelji ugledali kako ložiš vatru s ostalima, ispred zgrade ili iza nje

[radostan dan]

samo da stakisa potvrdim da mi vrijeme nje ispralo mozak...ipak sam dobro zapamtio, u zimskom je prihajao u zvezdu.

[zambaklija]

http://bljesak.info/rubrika/vijesti/cla ... ina/108165

Neki dan sam bio svjedokom situacije u kojoj besprizorno dijete od nekih pet, pet i pol godina u prodavaonici doslovno ruši stvari s rafova dok majka traži neku kozmetiku za sebe. Ona ga zovne po imenu i blago reče da ne radi to što već radi. Mali nastavi, kao da se ništa nije dogodilo. Ona opet isto, izusti njegovo ime i reče mu - nemoj! Mali nastavi. Ona opet, nazva ga po imenu i reče mu nemoj. Mali nastavlja, vjerojatno je i ušao s njom nešto nervozan.

Da se ova scena odigravala prije nekih 20, 30 godina, mali bi vjerojatno popio roditeljske batine i to već nakon što je (pa makar i slučajno) srušio nešto s police.
Majka, nimalo podižući glas – nemoj to raditi! Mali ne obraća pažnju. Idući put ga ona već molećivo pozva da joj ne ometa koncentraciju. Mali i dalje uzima redom i gura, šuška, stišće, baca. Sve čekam kad će doći netko od uposlenika, ali njih ni za lijeka. Mali nastavlja po svom. Valjda ga je majka zazvala u međuvremenu još jedno deset puta, toliko da je i meni već počela ići na živce. I onda, odjednom, rješenje problema – majka izvadi solidan pametni telefon iz torbe i turi ga malom u ruke! Mali se umiri i uplovi u svoj svijet, a majka konačno uplovi u svijet mirnog odabira.

Da se ova scena odigravala prije nekih 20, 30 godina, mali bi vjerojatno popio roditeljske batine i to već nakon što je (pa makar i slučajno) srušio nešto s police. Ni u kojem slučaju ne bi bio nagrađen za upornost. I to ne zato jer nije postojao mobitel, kao rješenje roditeljskih muka, nego zato jer je batina išla prije lizalice. Ne navijam za batine, samo konstatiram kako se vremena mijenjaju i kako je djeci danas puno komotnije u odnosima s roditeljima. Na čiju štetu, ostaje da vidimo. I pravo da vam kažem, ne znam da l' da žalim, il' da se radujem što sam rođen kad sam rođen. U ono vrijeme kad je obraz crven od šamara bio česta pojava.

Neka digne ruku tko je prošao lišo!

Naime, količina batina koju smo u vrijeme odrastanja mi djeca iz haustora na broju 44 primili od svojih roditelja danas je vjerojetno sasvim dovoljna da uzbuni sve dječje pravobranitelje i socijalne radnike Europske unije. Vjerujem da je tako bilo i sa ostalim haustorima u gradu. A i sa onom djecom koja nisu živjela u haustorima, nego u privatnim kućama po obodu grada ili u gradskim mahalama. Danas tući djecu spada već u kategoriju nekakvog zločina, roditeljima ponegdje prijete ozbiljne sankcije, a nekako se udomaćilo i kod nas da je opaliti vlastito čedo izraz slabosti i društvena sramota. Toliko se podiglo svijest i napisalo o pravima djece da često čujem svoje vlastite roditelje i njihovu generaciju kako se kunu da nikad u životu nisu digli ruku na svoje dijete. Čuli su oni preko televizije da zločin ne zastarijeva, pa valjda ucvikali da ih ne prijavimo post festum. 

Dobro, bilo je i takvih koji (idemo im vjerovati) ni onda nisu lemali svoje potomke, ali vjerujem da su morali imati živce debele poput žica dalekovoda ili su se družili s leksilijumom. Ispravite me ako griješim, ali ono čega se ja sjećam – većina je roditelja iz mog (urbanog) susjedstva upražnjavala taj grublji način odgoja, a mi djeca se bojali roditeljske ruke k'o Turci i Mleci one senjske. Da, degenek je postojao i bio opća pojava.

A kako tvoji dijele pravdu?

Neki su ga prakticirali krišom, kada se zatvore ulazna vrata stana, ali su zaboravljali da u našim stambenim jedinicama i zidovi imaju uši. Neki su, pak, kombinirali malo šamara sa zabranama izlaska iz sobe, a neki su vjerovali isključivo u onu narodnu „da je batina iz raja izašla“, pa su u skladu s tim imali čitav arsenal istih kod kuće. Jedan moj prijatelj imao je u stanu stalni pogled na čak četiri šipke, položene k'o puške u onim engleskim TV serijama, redom od one veoma tanke do one debele, a koje su mu preventivno prijetile sa zida. Nije ni čudo da je čovjek na kraju završio tri fakulteta!

A ja? Eh, dobio sam degeneka u ranim formativnim godinama taman koliko sam bio zaslužio. Što znači - prilično. I mogu vam reći – kad bih ga primio nikad mi više nije padalo na pamet napraviti istu grešku! Bol bi brzo minula, ali je tema i ideja degeneka zauvijek ostajala u memoriji. Pa kad ti drugi put padne na pamet, a ti odmah malo dublje razmisliš kakve su posljedice.

Boljelo je, al' je vrijedilo!

Moram priznati, s ove današnje distance – stari je uvijek bio u pravu, makar sam ja u to doba imao drugačije mišljenje. Možda zvuči patrijarhalno i konzervativno, ali batine su mi zapravo učinile dobro. Ukazale su mi pravi put, a odbile me od krivog. I mogao me je, da budem iskren, još koji put namlatiti, ne bi škodilo, odnosno ne bi mi pale na pamet neke kasnije gluposti. A moj stari, vjerujte, iako je bio karatist (ili karataš, što bi danas rekli) i kao takav imao vrlo brz refleks i uvježbanu ruku, nije baš bio od onih najažurnijih u dijeljenju lekcija. Preferirao je prvo razgovor,konzultirao majku, koja je čak i više od njega bila za brža rješenja, a kad bi vidio da su pregovori sa mnom propali, tek onda bi sijevnuo! Uz obveznu napomenu da je sve to za moje dobro.

Možda zvuči patrijarhalno i konzervativno, ali batine su mi zapravo učinile dobro. Ukazale su mi pravi put, a odbile me od krivog. I mogao me je, da budem iskren, još koji put namlatiti, ne bi škodilo
I bi tako!

Imao je običaj da, ukoliko dođem kući plačući nakon što sam popio batine od starije djece u nekoj kavgi dolje u dvorištu, opaliti mi preventivno još barem jedan, pa tek onda ići vidjeti što se to dogodilo i razriješiti slučaj. Vjerovao je, i pritom ne bi bio u krivu, da nisam popio batine bez razloga. „Mora da si im nešto lajao!?“ ili „Jesi li siguran da ti nisi počeo prvi?“. To su bile česte rečenice.
Dobro, dosta o meni. A drugi? Svojim očima sam vidio kako drugi starci lemaju, a neke legendarne izlete u područje „vaspitno – odgojnih mjera“ i danas dobro pamtim, pa i prepričavamo kad se sretnem sa starom rajom.

U mog oca lake noge i teška ruka

Ona scena kad mu stari u hipu sleti s balkona, još u tregerači i papučama, pa ga prvo mazne forehandom, pa backhandom, pa onda ide onaj legendarni „Mrš u kuću!“, pa ga izvuče za uho, pa još nogom u guzicu, uz par prigodnih psovki. I tako još par puta dok ne bi zamakli u haustor ili dok papuča ne bi spala. Javni degenek obično se davao vlastitom djetetu da bi se pokazalo ostalim roditeljima (koji bi se uobičajeno kao čavke poredali po balkonima) da si prihvatio krivnju vlastitog potomka, te da bi oni vidjeli da sve činiš da bi ga prigodno kaznio. Znate, drugi roditelji ne bi baš bili uvjereni da si dobio što si zaslužio, ako te tvoj stari samo uputi u kuću. Mogao te je, po njihovom mišljenju, tamo i nagraditi kakvim slatkišem ili reći „Bravo, majstore!“ E, zato te se odmah mlatilo pred drugima, da se zna da nema ni govora o nekakvoj šteli. Nije kažnjavanje bilo samo u rukama muških. A ne, bilo je i u ona vremena gender jednakosti. Mlatile su i majke. Ne vjerujete?

Često je kao odgojna mjera radio kaiš (poznat i kao remen) i on je obično bio u muškim rukama, valjda zato jer su muškarci njime stezali pantalone. Od strane majki često je korištena šiba (znana još kao šipka, pritka ili prut), a ponekad su i tate i mame, u naletu srdžbe, prakticirali ono što prvo dođe pod ruku. Mnoge su vaze stradale u trenutku, mnogi set tanjura bi ostajao u rasparu, a po pričama nekih znam da su i mali kućanski aparati znali biti u igri. Tuklo se i crijevom od usisivača ili šnjurom od utikača. Čudite se? Nemojte! To je to bilo prilično normalno i društveno prihvatljivo. Do određene granice. Znalo se i u ta vremena tko bije jer odgaja, a tko bije jer je popio ili mu godi. Ove druge su često posjećivali brkati milicajci.

Nemojte sada, na račun ovoga zbijenog u nekoliko desetina redaka, misliti da je odrastanje bilo toliki teror. Bilo je normala. Samo se znalo što je pravda i tko je dijeli. Roditelji su preferirali razgovor, ali znate da s djecom nekad razgovor ne pomaže. Roditelj jedno, dijete drugo. Zato su postojale druge, puno jasnije mjere. A danas? Druga su vremena. I baš u ovim drugim vremenima često se sjetim odgoja moje generacije. Toliko se dobro sjećam da sam odlučio to podijeliti s vama u narednom nastavku. Stay tuned!

i za drugi dio

[vazi]

@zambaklija

[stakasa]

Autor: Miljenko Jergović

U povijest središnje informativne emisije ne samo da je upisana povijest televizije u ovim krajevima, nego i povijest svakodnevnog života. Pomicanjem termina dnevnika s osam na pola osam pomaknuta je 1978. satnica naših života. Na HTV-u se, u borbi s konkurencijom, priprema nova promjena

Godine 1973, kada je ovaj gledatelj, navršivši sedmu godinu života - što je u ono vrijeme, prije trenda općeg djetinjenja, predstavljalo dob svojevrsnoga gledateljskog punoljetstva - počeo pratiti informativni i sportski program, televizijski je dnevnik počinjao u osam. Tada je svaka republika i pokrajina u jugoslavenskoj federaciji imala svoju državnu televiziju, koja je na prvom programu emitirala svoj dnevnik.

Tito pa sve drugo

Na drugom programu je u osam, kao svojevrsna alternativa, naizmjence prikazivan dnevnik iz drugih republičkih studija. Naravno, onih koji su ga emitirali na jeziku koji se tad ponegdje zvao hrvatski ili srpski, a ponegdje srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Dnevnike iz skopskog i ljubljanskog studija, kao ni dnevnike na madžarskom i albanskom jeziku, što su ih emitirali studiji u Novom Sadu i Prištini, nismo imali prilike da gledamo.

Dnevnik je trajao pola sata, i ni minute duže. Na početku bi, u prvih nekoliko minuta, tekle vijesti o državnim aktivnostima maršala Tita, nakon čega bi emisija potekla onako kako i danas teče. Uz tu razliku što je u onodobnom dnevniku bilo neusporedivo više vijesti iz svijeta. Javljali su se dopisnici iz svih krajeva svijeta: osim što su državne televizije imale stalne dopisnike u Washingtonu, Moskvi, Bonnu ili Parizu, imali su ih i u Lusaki, Džakarti, Delhiju, Kairu...

Dopisnici su izvještavali o ratovima ili o obavljenim demokratskim izborima, ali i o životnim i društvenim temama. I da, u dnevniku je bilo neusporedivo više vijesti iz kulture. Povremeno bi s partijskih pozicija bio kritiziran neki književnik ili filmski režiser. To je uvijek zloslutno zvučalo, ali osim u vrlo rijetkim slučajevima (koji bi se zbili, uglavnom, u Bosni), nisu to bile najave nečijeg hapšenja.

Novinari stare garde

Postojale su i tehničke razlike u odnosu na današnji dnevnik: skoro da nije bilo prethodno snimljenih sadržaja, pa kada bi voditelj dnevnika, ili dopisnik koji se uvijek javljao telefonom, govorio o događajima u Pekingu, na ekranu bi se, kao ilustracija, pojavljivala fotografija Pekinga. I to uvijek ista fotografija. Tako su i jugoslavenski gradovi imali svoje tipske fotoilustracije. Zagreb je, barem na Televiziji Sarajevo, vazda prikazivan snimkom Umjetničkog paviljona, snimljenog nekako s kolodvorskoga krova, tako da se vidio i spomenik kralju Tomislavu.

S današnje tačke gledišta onodobni dnevnik bio je očajno statičan i monoton. Osim ako se slikovni sadržaj na čas zanemari, pa poslušamo, makar i u sjećanju, ono što su voditelji i novinari dnevnika nekad govorili, vidjet ćemo da se radilo o neusporedivo boljim novinarima.

Frane i Bešker

Ovom je gledatelju, evo, sad u ušima glas što ga je čuo kad mu je bilo devet ili deset godina: iz Milana se u dnevnik Televizije Zagreb javio Frane Barbieri, da izvijesti o susretu trojice eurokomunista u Parizu (Talijan Berlinguer, Španjolac Carrillo i Francuz Marchais), a ono što je izgovorio bio je esej o suvremenoj Europi. Ako se izuzmu rijetke intervencije Inoslava Beškera u središnje dnevnike različitih hrvatskih televizija, danas nema onog čija bi nas riječ izgovorena u dnevniku mogla zainteresirati ili uzbuditi.

Smisao i sadržaj zamijenila je u dnevniku montaža atrakcija, mnoštvo šarenih sličica, voditelji koji manje-više bezuspješno imitiraju Gorana Milića iz vremena kada je ovaj vodio dnevnik Televizije Beograd, i voditeljice koje kao da se nude za ženidbu svim svojim muškim gledateljima.

Dječje povečerje

U to vrijeme, kada je dnevnik počinjao u osam, televizijski program radnim je danom trajao jedva do 22 i 30. Vikendom bi bio do sat duži, dok su prigode da se uz uključeni televizor dočeka i novi dan bile su iznimno rijetke. Osim za Novu godinu, cjelonoćni smo program, na primjer, imali i za vrijeme Olimpijskih igara 1976. u Montrealu. Te ljetne noći spadaju među najljepše ne samo televizijske doživljaje u životu ovog gledatelja. Bio je školski raspust, svi u kući su spavali snom pravednika, a on je dočekivao jutro uz kvalifikacije u konjičkom sportu i finala u hrvanju grčkorimskim stilom...

Sve važno već se bilo dogodilo prije dnevnika: i “Naše malo misto” i “Pozorište u kući”, i američka serija “Gradić Peyton” originalno su emitirane između pola sedam i pola osam, nakon čega je u petnaest do osam, po gvozdenoj, nepromjenljivoj televizijskoj šemi slijedio crtani film, koji je označavao svojevrsno dječje povečerje.

Poslije dnevnika radnim su danom emitirane vanjskopolitičke emisije, ozbiljna glazba i manje komercijalne igrane serije, uglavnom strane proizvodnje. Naprimjer, sovjetska serija “Sadamnaest trenutaka proljeća”, o fatalnom obavještajcu Štirlicu.

Život prije kabelske

Gledatelj se ne sjeća koje je godine dnevnik premješten u svoj današnji termin, dakle u pola osam, a mrzi ga da to istražuje. Ustvari, nije da ga mrzi, nego mu je draže da ne zna taj podatak. Moglo je to biti 1974. ili 1975, ali nikako kasnije. (I evo dokaza koliko su sjećanja varljiva: nakon što je završio ovu priču, gledatelj je listajući novinsku dokumentaciju naišao na podatak koji je pokušavao izbjeći: do promjene je došlo tek u siječnju 1978.)

Promjena je bila revolucionarna, vjerojatno najvažnija u povijesti domaće televizije, i bitno se odrazila na ritam i povijest naše svakodnevice. Nije se radilo samo o tih pola sata, nego je pomaknuto težište cjelokupnog programa, redefiniran je smisao televizije, a društvo se pokrenulo da od socijalističkog radnog ritma od 7 do 3 s vremenom pređe u zapadni ritam od 9 do 5.

Program je produžen do ponoći, a uskoro i sat duže. Središnji dnevnik više nije bio negdje u sredini večernje šeme, nego se našao na njezinom početku. Sve važno na televiziji od tada će se događati nakon osam.

No, i dalje smo se čvrsto držali toga da dnevnik traje pola sata i ni minuta više. Kada se dnevnici jednom budu produžavali, događat će se to iz nekih vrlo zloslutnih razloga. Produženi dnevnik bit će najava rata. U to vrijeme, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, pristigla je i ta navada da se provjerava gledanost pojedinih televizijskih emisija, iako državna televizija još uvijek nije imala konkurenciju, niti su se bili pojavili razvijeniji kabelski programi.

Novinar je teletabis

Svih tih godina do pred rat, trivijalni sadržaji nisu prodirali u dnevnik. Izvan njega ostala je cjelokupna lakoglazbena estrada, pa čak i najkvalitetniji njeni dijelovi. Jedina glazba o kojoj se moglo progovoriti u dnevniku bila je ozbiljna glazba. Iz Zagreba i Beograda bi, možda, i progovorili riječ-dvije o džezu. Za Sarajevo i Podgoricu (a zapravo Titograd) bilo je to bogohuljenje. Bijelo dugme je u televizijskom dnevniku spomenuto kada je bubnjar grupe završio u zatvoru jer su mu u bas-bubnju pronašli heroin...

U to vrijeme smatralo se važnim razlikovanje ozbiljnih i neozbiljnih sadržaja, kao u životu, tako i u televizijskom programu, u kulturi, umjetnosti, književnosti... Razlika koja bi se tako uspostavila bila je čvršća i od Berlinskog zida, a svaki bi odgovorni građanin, o piscu i novinaru da i ne govorimo, insistirao na njezinom rušenju ili, barem, relativiziranju. Kada jednom te razlike više ne bude bilo, isti taj pisac i novinar, samo dvadesetak godina stariji, spremno bi poradio na njenom uspostavljanju, makar ga to koštalo živaca i vremena. Ali kasno je, i svi zidovi već su srušeni. Ne postoji više ništa što bi bilo zaštićeno svojom ozbiljnošću. Gledatelji su se pretvorili u idiote, a novinari u zabavljače nižeg reda, u teletabise.

Televizijski dnevnik, kao ni televizija, danas više nema onu ulogu koju je imao nekad. Izgubio ju je, uglavnom zbog gluposti svojih tvoraca, a ne zbog neke velike tehnološke ili društvene promjene. Umjesto da bude brana ozbiljnosti, dnevnik se pretvorio u infotajment.

Kažu da će Hrvatska televizija preseliti svoj središnji dnevnik pola sata ranije, da će počinjati u sedam, da će trajati duže i biti obogaćen nizom zabavnih sadržaja. U nastojanju da pobijedi konkurenciju, Televizija (ona jedina koja bi se trebala pisati velikim slovom, nastala na tradicijama Televizije Zagreb) dnevnik je naumila pretvoriti u nešto što bi nalikovalo svakodnevnom šou “Lijepom našom”, urednika i voditelja Branka Uvodića.

Tko je Dane Roško?

Time će se, možda, zatvoriti krug: Branko Uvodić jednom je davno bio baš to - voditelj ozbiljnoga televizijskog dnevnika. Sjeća li se još netko toga? Ima li još koga s jednim ljudskim terabajtom sjećanja, ili smo se baš svi pretvorili u jeftine memorijske stikove na koje jedva da stane i jedan televizijski dnevnik što ga je vodio Dane Roško. Znate li tko je bio on?

[stakasa]

samo da stakisa potvrdim da mi vrijeme nje ispralo mozak...ipak sam dobro zapamtio, u zimskom je prihajao u zvezdu.

Novembar, dvijehiljade petnesta.Normu si ispuco u maju, uredno se pozdravio s rajom, mi ti zazelili srecu, haj cao, cuvaj se, sve najbolje. Dan okraco, popodne je, u kuci si citav dan. Ko angazovan roditelj misli su ti tu sa djetetom, gledate crtice, cito si, odusevljavo se crtezom... Ali vise ne mozes. Dosadio i ti njemu i on tebi. I onda se sjetis neke replike, da, ipak je ono bio Benacek, kako se tad nisam mogao sjetit...
- Ma odo se javit kome ja karaktera glumim...
- Ma necu, reko sam sebi...
- A bezveze mi je i ovo sebi na zivot udaram...
- A sta ce mi i forum, ljepse mi je bez njega...
Umjesto da sad na temi o Jugoslaviji, prapostojbini fuseraja i improvizacije, fino obznanis da je petnest hiljada broj kao i svaki drugi, petnes ili dvadeset, skoro da i nema razlike, mi zazmurimo, napravimo se mahniti, ti brigu skines...
Jok, ti ko onaj zadnji "pravila su da se postuju" Karl Hajnc...



















P.S.
Promjeni avatar dok ne odes, stavi Radka Polica mjesto Dragana Nikolica




















P.P.S.
Jesces sarafe

[radostan dan]

preddupli...
ono...obično ispod posta stave- dupli-...a što ne bi iznad posta najavili dupli?

[radostan dan]

Umjesto da sad na temi o Jugoslaviji, prapostojbini fuseraja i improvizacije, fino obznanis da je petnest hiljada broj kao i svaki drugi, petnes ili dvadeset, skoro da i nema razlike, mi zazmurimo, napravimo se mahniti, ti brigu skines...
Jok, ti ko onaj zadnji "pravila su da se postuju" Karl Hajnc...

ti kao pedagog (pretpostavljam, ako ne potpuni, ono bar djelomično, sto posto), prepoznao si micu... u vidu javne obznane.

[vazi]

bravo @stakasa, bas tako

i ko je jos vidio da se to broji i o tome vodi racuna, cu cu cu cu cu , cemu to sluzi

kako se ovo zvalo , svi smo s ovim klepetali po korzu , kod mene su ove loptice bile crvene ono nesto pop corn ritam

[vazi]

edit: dupli poslje general error

[Blek Stena]

klik klak

[radostan dan]

klik klak...
a klaker, šta je klaker?

[Blek Stena]

nemam pojma