Danas je, za sada još uvijek nepoznati počinitelj, u sedam i trideset, točno kada roblje grada pod Marjanom odlazi na svoja radna mjesta da otplati rate kredita, pustio u eter na Radio Splitu pjesmu generacije osamdesetih, tada iznimno popularne «Lipe Cvatu» od Bijelog Dugmeta. Ah otkada ovo nisam čuo, kazao je neupućeni građanin koji ima naviku slušati radio zaglavljen u gradskom prometu, no taman kada je cupkajući prstima po upravljaču čekao stih «ravna ti je Jugoslavija», dogodilo se – ništa.
Naime dvojbeni stih je izrezan iz matrice pjesme, a naši neupućeni građanin kojem aktualna redikulizacija društva dobrano ide na kurac dobro se i ljudski nasmijao retardiranom uredniku, koji je prvo pustio prilično dvojbenu pjesmu (koja je mnogima, uključujući i mene zauvijek promijenila percepciju o Bijelom Dugmetu), a potom je dodatno unakazio partijskim ukazima i odredbama kako se iz kolektivne svijesti, a posebno iz medija, hitno treba maknuti svaki spomen mrskog imena Jugoslavija.
No mnoga lica mojih sugrađana koji su to jutro, (čuj mene u taj sat?) putovali na svoja državno – birokratska radna mjesta, taj je domoljubno – aktivistički potez iskreno ozario, pa zbog njih, da im ne vrijeđam nacionalno osviještene osjećaje nastojat ću u ovom tekstu koristiti što manje puta mrsko ime – Jugoslavija.
Jugoslavija, za neupućene i mlađe građane bila je zemlja radnika i seljaka na brdovitom Balkanu u kojoj sam rođen tamo, sada već poprilično davne 1971. godine.
Jugoslavija je bila zemlja površine 255. 804 kilometra kvadratnih na kojima je živjelo poprilici oko 24. milijuna stanovnika uključujući mene i moju obitelj.
Povijest, koja se tada učila u mojoj školi, a zvala se Osnovna škola Đordano Borovčić – Kurir, govorila nam je da smo potomci Slavenskih naroda koji su migracijama stanovništva došli na ove prostore sa Karpata i da nas sve, osim Titovog bratstva i jedinstva, veže i isti jezik, kultura i običaji. U Jugoslaviji sam odrastao i u Jugoslaviji sam imao djetinjstvo, jedno nadasve sretno i bogato djetinjstvo kakvo na žalost moja djeca nikada neće imati. U Jugoslaviji je moja obitelj išla normalno u Crkvu i obavljala sakramente, u Jugoslaviji bilo je sasvim prirodno da si Hrvat i da si Dalmatinac, kako je kome bilo draže. No ja sam, Jugoslaviju, osim po sretnim i zaposlenim roditeljima zapamtio najviše po sportu, sportu koji je tih godina bio izniman.
Jugoslavenski košarkaši osvojili su zlatnu medalju na Olimpijskim igrama održanim u Moskvi 1980. godine, Jugoslaviju tako pamtim po Mirzi Delibašiću i Draganu Kićanoviću, Dalipagiću i Šolmanu, Jugoslaviju sam zapamtio i po velikom Veselinu Vujoviću kao i po istoimenoj braći koju je trenirao Tomislav Ivić, Jugoslaviju sam zavolio zbog Envera Marića, Vahida Halilhodžića i Blaža – Bake – Sliškovića.
Jugoslavija su, meni djetetu, bili Mate Parlov, Marijan Beneš i Đurđica Bijedov, Jugoslavija je bila Pipi i Veljko Rogošić, Slobodan Kačar i Jure Franko, Mateja Svet i Matija Ljubek. Jugoslavija su meni bili Dragoslav Šekularac i Dragan Džajić, Slaviša Žungul i Ivica Šurjak, Jugoslavija su meni bili kompletno nogometaši Želježničara i Grbavica koja se tresla protiv Videotona, Jugoslavija je meni bio Ljubomir Radanović i tribine koje su se tresle pod mojim nogama kada više nije bilo vremena za bilo što. Jugoslavija je meni bio Mehmed Baždarević i Dražen Mužinić – Frfa, Faruk Hadžibegić i Safet Sušić – Pape, Jugoslavija je meni bio Samir Tuce i Ivan Gudelj, Zoran Simović i Zlatko Kranjčar, Jugoslavija su meni bili Vladimir «Pižon» Petrović i Dragan Pantelić, Jugoslavija su meni bili Petar Borota i Ivan Pudar.
Dakle bilo tko normalan tko čita ovaj tekst može zaključiti samo jedno, moje djetinjstvo u Jugoslaviji obilježio je sport, ne politika, sport kakvim nam ga je ostavio čovjek u bijelom koji je otvorio Mediteranske igre 1979. godine u Splitu, sport u svim svojim predivnim različitostima. No Stari plac i čekanja duboko u noć mečeva Mate Parlova uskoro će zamijeniti nova i šarena Jugoslavija, naime ja zajedno s njom krenuo sam u srednju školu i ušao u najljepši period svog života, period adolescencije i period prvih ljubavi. Moja Jugoslavija tako je bila jedna Mojca koju sam upoznao na zimovanju u Sloveniji, moja Jugoslavija bila je i jedna Mia koju sam upoznao na ljetovanju u Puli (moji adolescenti danas ne znaju za ta dva pojma, ljetovanje i zimovanje), moja Jugoslavija bila je i jedna Saša iz Novog Sada, kao i jedna Alma iz Sarajeva koja je neobično voljela Plavi Orkestar.
Moja Jugoslavija bio je Mirodrom u Splitu koji je okupio cijelu jednu generaciju na jednom mjestu. Moja Jugoslavija bili su Nadrealisti i Trta – Mrta, moja Jugoslavija bila je i «krcata» riva mladosti kao i Baščaršija, moja Jugoslavija bila je i jedna dobra i draga Mašenka iz Mostara, moja Jugoslavija bili su Partibrejkersi, bila je EKV i bio je Johnny Štulić. Moja Jugoslavija bio je Hajduk koji je igrao završnicu kupa UEFA, moja Jugoslavija bio je Velež koji nam je dao Baku, moja Jugoslavija bio je Željo, bila je Šibenka i Dražen Petrović, moja Jugoslavija bio je Balašević u dresu Jugoplastike. Moja Jugoslavija bila je tada, na svom izdisaju, sasvim dobra zemlja ako si mlad, ako nisi zatucan i ne mrziš različitosti i ako si naravno sklon lijepim djevojkama.
Danas je, za sada još uvijek nepoznati počinitelj, u sedam i trideset, točno kada roblje grada pod Marjanom odlazi na svoja radna mjesta da otplati rate kredita, pustio u eter na Radio Splitu pjesmu generacije osamdesetih, tada iznimno popularne «Lipe Cvatu» od Bijelog Dugmeta. Ah otkada ovo nisam čuo, kazao je neupućeni građanin koji ima naviku slušati radio zaglavljen u gradskom prometu, no taman kada je cupkajući prstima po upravljaču čekao stih «ravna ti je Jugoslavija», dogodilo se – ništa.
No meni upućenom građninu dogodilo se sve. Dogodila mi se ponovo večer kada sam upravo na sentišu s tog albuma zavolio jednu Gordanu, dogodila mi se zatim druga slična večer kada sam upravo sa «Lipe cvatu» jednu Silvanu zamolio za zajedničko kino i dogodilo mi se naravno, da mi je jedan kreten «isjekao» upravo takvu jednu moju i osobnu Jugoslaviju u kojoj sam odrastao i u kojoj sam bio samo sretno dijete i ništa više.
No taj idiot me podsjetio na još jednu tužnu činjenicu svojim domoljubnim aktivizmom. I Mojca i Mia, Saša i Alma nikada se više neće vratiti kao ni Jugoslavija iz moje mladosti jer se mladost proživi samo jednom i život je kao što znamo samo jedan. Rezati takve uspomene rezanje je duše same, britko, prljavo i u konačnici – glupo. Takve se djevojke i takve šanse imaju samo jednom u životu i glupo bi bilo vjerovati da će se ikada više ponoviti i to je osnovni razlog sve gluposti uvaljane u taj čin cenzuriranja, taj strah od povratka vremena ljudi u vremena vukova. Baš me briga s kim si otišla / ravna ti je Jugoslavija, tako je zauvijek ostala samo u memoriji ljudi, kao što ostaju djevojke, a takve se djevojke nikada ne vraćaju, rekao je u mojoj Jugoslaviji jedan Dražen Ričl i otišao zauvijek kao i ta zemlja uz ove stihove:
. To sto su uradili na Radio Splitu mozes naci jos samo u Sjevernoj Koreji