malakh wrote: ↑02/12/2020 00:25
dino pripada toj generaciji koja je strukovno najviše stradala zbog rata i učešća u njemu.
mislim matematički, kada netko sa 17, 18 ili 19 godina uzme pušku u ruku i nakon 4 godine razduzi oružje, logično je da je izgubio najbolje godine za školovanje.
valja se poslije 4 godine fijaucanja metaka, tromblona, praga, haubica i ostalih sranja, vratiti u normalan život, a kamoli uzeti knjigu i učiti sinuse i kosinuse.
naravno da je botovima ta priča interesantna jer znaju da ga to boli i da mu je to mana, ali realnost je onakva kakvu sam napisao.
i svaka mu čast što je uzeo knjigu u ruke i završio, kako tako. takvih je nažalost 10ak % od te generacije.
Drago mi je da je neko napokon napisao ovakav jedan post. Ne zarad Dine kao politicara, nego kao insana, slicnog mnogim koji su dozivjeli slicnu sudbinu vezanu za period agresije.
Prvo, tuzna je cinjenica da se necije politicko misljenje ili djelovanje a koje nije u skladu sa politickom dogmom sda, precesto na ovom forumu, a izgleda sve cesce i u stvarnom zivotu, uzima kao nesto sto je u suprotnosti sa Bosnom i Hercegovinom, Bosnjacima i vjerom. Tako, evo koliko vidim ne samo sa Dinom, nego i mnogim drugim, automatski se uzima selotejp i na ledja im se lijepe mete. I onda nastaje "bujrum". Rokaj iz svog oruzja. Nije bitno jesu li meci pravi ili su corci.
Bitno je ocrniti i opoganiti svakoga ko iskace iz tih zacrtanih margina.
Ali da ne bih svoj post zavlacio jos dublje u tu politicku mocvaru i mulj, osvrnucu se na ono sto je najbitije prema mom misljenju, a tice se posta na koji se referiram.
Nazalost, ovo nase drustvo oblikovano ovakvo kakvo jeste poslije agresije, vrlo rado i sa lakocom u svim drustvenim raspravama upravo poteze pitanje te agresije i boraca.
Upravo tokom te agresije u jedinici kojoj sam pripadao bio je nemali broj maloljetnih boraca. Nazalost poslije zaustavljanja iste, za mnoge od njh borba nije prestala, jer su se automatski susreli sa novim problemima. A u pitanju je bio nastavak njihovog skolovanja.
Iako je zvanicno nastupio mir i vremena kada smo se napokon svi zajedno mogli posvetiti nekim drugim stvarima, ja sam i dalje morao obavljati duznost Komandanta u pokusajima da u potpuno drugacijim okolnostima tim najhrabrijim djecacima iz 1992. godine, a u tom momentu vec punoljetnim momcima, pokusam obezbjediti nastavak skolovanja, kako bi se mogli vratiti u normalne tokove zivota, pokusati naci posao i kroz isti obezbjediti sebi egzistenciju.
Vjerujte mi na rijec (naravno, ko hoce), ali kada bih vam ispisao kroz sta smo svi zajedno prolazili ne bi mi vjerovali. Samo cu napisati da je bilo nezainteresovanosti od strane nadleznih, pa do cinicnog ismijavanja. Ono izmedju je bilo zastrasujuce.
Hvala Bogu i upornosti tih momaka, vecina njih je uspjela pozavrsavati neke skole. Sukladno istim neki su nasli stalni posao, neki pronalaze povremene, a neki ni dan danas se nisu uspjeli zaposliti.
Ono sto mi je veoma bitno istaci u svom ovom pisanu jeste, da se je olako zaboravilo ono sto su oni doprinjeli svojim ucescem u odbrani od agresije i da nismo kao drustvo smogli snage da im se nakon svega, barem na taj osnovniji nacin oduzimo pruzajuci im pravo na skolovanje, a potom i zaposlenje.
Ja sam na pocetku agresije imao 19 godina i moja je i duznost i obaveza bila da kao punoljetan gradjanin branim drzavu. Njihova nije.
Tako da kada bilo ko zeli da pljuje Dinu, prvo se sjeti toga da je bio maloljetni borac.
Ali ne u nekoj svjetskoj vojnoj sili. Nego u Armiji RBiH, koja se je radjala u onim blatnjavim i kisom zasutim, promrzlim i ne tako rijetko zaledjenim rovovima. Armiji koja je vise bila gladna nego sita. Armiji ciji je pripadnik bio i on i mnog drugi maloljetni djecaci.
I za kraj, bez imalo zle i ponizavajuce primisli, da bi sve to nekako na kraju krajeva i sam sebi to bolje objasnio, dovoljno mi je pogledati danasnje djecake kojima je smak svijeta ukoliko dodje do prekida interneta ili Wi-Fi-ja.
A za sve ostalo znate kako kazu, politika je k...a, izvinte me sto psujem.
)
