Forum Klix.ba

RJ57 wrote:
bila je cool biblioteka, nema šta nisam tu pročitao

RJ57 wrote:
momak sorry ali nemaš pojma. u deovima je bila većina vojnih stanova, a u ostale je većinom doselila jako pismena raja. prije izgradnje deova je taj dio bio mračna neuređena rupa oko pruge puna straćara i baraka, ja to znam jer mi je tetka dugo radila na veterini i oduvjek sam se motao tamo, a nekoliko jarana su mi onda preselili u deove tako da sam i poslije išao tamo

nosara wrote:[ Selje belje uselile u prve zgrade i nebodere,

nosara wrote:

RJ57 wrote:
momak sorry ali nemaš pojma. u deovima je bila većina vojnih stanova, a u ostale je većinom doselila jako pismena raja. prije izgradnje deova je taj dio bio mračna neuređena rupa oko pruge puna straćara i baraka, ja to znam jer mi je tetka dugo radila na veterini i oduvjek sam se motao tamo, a nekoliko jarana su mi onda preselili u deove tako da sam i poslije išao tamo

Govorim generalno za taj dio Novog Sarajeva... Treca sam generacija rodjena tu i znam sta pricam... Selje belje uselile u prve zgrade i nebodere, stare novosarajlije protjerane na Dobrinju i A. polje... Deovi (zute zgrade) su zadnja faza papanizacije...

Stari kenjac wrote:

nosara wrote:

RJ57 wrote:
momak sorry ali nemaš pojma. u deovima je bila većina vojnih stanova, a u ostale je većinom doselila jako pismena raja. prije izgradnje deova je taj dio bio mračna neuređena rupa oko pruge puna straćara i baraka, ja to znam jer mi je tetka dugo radila na veterini i oduvjek sam se motao tamo, a nekoliko jarana su mi onda preselili u deove tako da sam i poslije išao tamo

Govorim generalno za taj dio Novog Sarajeva... Treca sam generacija rodjena tu i znam sta pricam... Selje belje uselile u prve zgrade i nebodere, stare novosarajlije protjerane na Dobrinju i A. polje... Deovi (zute zgrade) su zadnja faza papanizacije...

I nije to slucaj samo sa Novim Sarajevom. ja sad zivim u tim Deovvima ako sam dobro shvatio koje su to zgrade. Sva mladja raja iz starog grada, centra, novog sarajeva, ako su dobivali drustvene stanove to je od alipasinog pa dalje prema dobrinji... aer naselju. A "MEĐEDIMA" su pravili karingtonke, papagajke, deove i dr. gdje god se mogla zgrada uglaviti blize centru.

dragma wrote:Bezbeli je već neko ranije postavio ali nema veze, halalite, nisam upratio...

RJ57 wrote:

dragma wrote:Bezbeli je već neko ranije postavio ali nema veze, halalite, nisam upratio...

šta je ovo na kraju, ovo sa suncobranima i haljinama, neki performans u stilu tridesetih godina? u sarajevu sedamdesetih se nosilo skroz drugačije!

agent_zero wrote: Ako se ne varam, bila je i ranije ova slika, ali ne upratih zbog čega je srušena ova predivna austrougarska zgrada i napravljeno ono što je napravljeno?

bitanga_sa_otesa wrote:

agent_zero wrote: Ako se ne varam, bila je i ranije ova slika, ali ne upratih zbog čega je srušena ova predivna austrougarska zgrada i napravljeno ono što je napravljeno?

nije ta zgrada uopste srusena ,samo je svjetlost naslonjena na nju

agent_zero wrote:
Jesi li siguran?

Meni nešto iz ove perspektive ne izgleda tako... Volio bih da griješim.

hrasno wrote:

“Dobro došli u priču o Nikoli Teškom Radniku, čovjeku koji je upisan u legendarne Sarajlije, rame uz rame sa svim okupatorima i oslobodiocima zajedno. Nikad nisam saznao ko je, ustvari, bio Nikola Teški Radnik. Njegovo prezime ne znam. Nadimak njegov je logičan. Čovjek je uvijek bio dobro obučen, čist i ispeglan, gospodin tog vremena, a niko ne pamti da je nešto radio, i niko ne zna je li imao penziju za koju je bio mlad, a i to je dio legende jer, ustvari, niko ne zna ni koliko godina je imao.”

Eto, nadam se da će mom sugrađaninu Zoki biti drago što sam malo pripomogao nekim dodacima da se riješi i dilema o imenu i prezimenu, te starosti ovog nepravedno zaboravljenog čovjeka koji je ostao dio neobičnog duha nekadašnjeg Sarajeva.

Zoran Janković nas je podsjetio na jednu sekvencu sa Nikolom Teškim Radnikom, a koja se stvarno desila na glavnoj sarajevskoj ulici tada, do ulaska Nijemaca i ustaša, zvanoj Ulica Kralja Aleksandra, a u karavaktu od 1941 do 1945 Ulica Poglavnika Dr Ante Pavelića, a od 1945-te Titova ulica.

Helem, ulicom još zvanom Kralja Aleksandra polako se kreće kolona kaminona punih njemačkih vojnika. Odjednom, jedan čovjek se zaleti sa trotoara i leže na nekoliko metara, pred prvi kamion. Zbunjeni vozač je zaustavio kamion i cijela kolona stade. Taj vozač prvog kamiona je izašao iz kabine, podigao tog čovjeka sa ceste, te zaključivši da se radi o osobi smanjene ili upitne uračunljivosti, samo ga posadi da ostane sjedeći na rubu trotoara, a kolona krenu dalje. Radoznali prolaznici su se počeli okupljati, a čovjek koji je skupio hrabrosti leći pred kolonu njemačkih kamiona, Nikola Teški Radnik, samo otrese prašinu sa kaputa i reče okupljenom narodu: „Samo dva čovjeka na svijetu mogu zaustaviti njemačku vojsku: Hitler i ja, Nikola Teški Radnik!“

Navodno je, u te prve dane okupacije Sarajeva, hodao po ulici Kralja Aleksandra dok još nije bila “preimenovana” u Ulicu Poglavnika Dr Ante Pavelića i vikao: “Dole Hitler, dole Pavelić!”, a raja se je uz smijanje izmicala i bježala jer su svi znali da će biti brza racija. I zaista bi tako. Zaustavi se automobil, iz njega iskočiše dva ustaška agenta, strpaše ga u auto i pravac “Gradsko redarstvo”.

Kasnije je neki ustaša pripovjedao šta je tamo bilo. Kad su Nikoli rekli da će ga poslati u koncentracioni logor ili na robiju zbog uvreda poglavnika Pavelića i vođe velikog njemačkog naroda Hitlera, Nikola se kao biva strašno iznenadio i rekao: “Nisam ja vikao dole Hitler, dole Pavelić, već sam vikao dole je Hitler, dole je Pavelić, a to ima sasvim drugačiji smisao.”

Onda je ustašama objasnio da je “uzvišeni gospod bog samo gore, a svi mi ljudi smo ovdje, dole, pa i gospodin Hitler, kao i gospodin Pavelić”, te je naglasio da nipošto nije ni jednog od spomenute gospode glavešina namjeravao uvrijediti.

Helem neise, taj put mu je objašnjenje nekako i prošlo bez degeneka.

Zoran Janković je prepričao i veoma interesantnu situaciju koja se jednog jutra odvijala ispred sarajevske katedrale. U pročelju katedrale se nalazio Isusov kip koji je jednog jutra osvanuo sa žutom trakom na ruci. To je bila ona ustašbom naredbom određena i obavezna žuta traka sa Davidovom zvijezdom, a koju su morali na rukavu nositi svi sarajevski Jevreji. Prolaznicu su se krstili i čudili. Mnogi su mislili da je to “maslo” sarajevskih ilegalaca te su se očekivale racije i hapšenja. Zato su ljudi brzo prolazili da se što prije udalje i ne čekaju dolazak agenata ustaškog redarstva. Samo je jedan čovjek stajao ispred Isusova kipa i glasno se raspravljao s njim: “Šta si mislio? Da se sakriješ u crkvu pa te mi ne prepoznamo. Odmah sam te prepoznao. Ti si meni odavno bio sumljiv sa tim kukastim nosem i blaženim pogledom. Znam ja sve vas. Svi ste vi isti. Možete vi prevariti ovu naivnu i poštenu državu, ali mene nikaaaad!“

Upirao je prstom u Isusov kip, prekidajući “raspravu” kad nije bilo publike, ali čim bio neko naišao on bi nastavio monolog: „Ko si ti pa da ne nosiš žutu traku? Svi Jevreji to poštuju samo si ti ko biva nakav sarajevski mangup. Misliš ti da je ova vlast luda kao ja? Jooook, bolan, vidiš da su i tebe obilježili pa sad glumi paćenika koliko hoćeš!“

Niko pouzdano ne zna koliko bi još trajala ova zajebancija puna sarkazma dok se nisu pojavili ustaški agenti koji su Isusu skinuli žutu traki s ruke, a Nikolu odveli u policiju. Izružili su ga na “pasja preskakala”, udarili mi nekoliko šamara i bubotaka, i onda ga pustili misleći – “šta ćemo raditi sa budalom, već je pustiti”.

Negdje, s proljeća 1942. godine Nikola Teški Radnik je prodavao novine na Slatkom Ćošetu, udarnom mjestu kojim je uvijek prolazila masa svijeta, a koje je dobilo ime po četiri slastičarne koje su se nalazile na svakom od uglova ove pješačke raskrsnice. Prodavao je novine koje su se zvale ”Hrvatski narod”. Nikola se derao i izvikivao da se Ferhadija prolamala: “Navaliteeee narodeeee! Navaliteeee još malo pa nestalooo! Hrvatski narod samo za dvije kuneeee!!!“

Kad bi mu ostalo zadnjih par primjeraka derao se: “Poslednji Hrvatski narod samo za jednu kunu!!!“ Konačno su i ustaški agenti shvatili cinizam Nikoline “reklamne poruke”, pa su ga ponovo uhapsili, u policiji dobro izbubali i opet pustili zabranivši mu da prodaje novine na Slatkom čošetu ili bilo kojem drugom javnom mjestu u gradu.

Jednom je Nikola Teški Radnik u kafanu Dvoglav, koja se nalazila preko puta apoteke “kod Orla”, donio zamotuljak koji je u prepunoj kafani polako odmotavao, maltene kao da će mu neko blago ispasti iz maramice u kojoj je nešto držao sakriveno. Bilo je to negdje početkom ratne 1943. godine kad je njemačka vojska već bila dobro zagazila u već treću rusku zimu. Helem, Nikola Teški Radnik odmotava zamotuljak i govori: “Evo, vidite ljudi šta sam juče dobio na tačkice. Hvala ovoj velikoj državi što hrani naš gladni narod koji ništa ne radi nego samo sluša vijesti sa fronta o velikim uspjesima slavne njemačke države.“

Slušaoci u kafani su se smješkali, a redarstveni šmekeri namršteno gledali okolo da bolje upamte reakciju publike jer im je valjalo poslije o tome nadređenim pisati referate.

Odmota Nikola do kraja zamotuljak i pokazuje komadić putera: „Još jednom hvala velikom njemačkom carstvu na brizi, ali ja ovaj puter sutra šaljem urgentno u Berlin. Čuo sam juče da škripi osovina Berlin-Rim-Tokio, pa bolje da je oni podmažu, a i svakako ću od ovoga sutra biti gladan.“


Jednom prilikom 1943. godine je smislio štos da zagrli dva Nijemca odjednom. Njemačke patrole su išle uvijek po dvojica, a usred bijela dana u Ferhadiji najprometnijoj ulici, on se zaleti na dvojicu Njemaca i poče da ih ljubi. Zbunjeni vojnici se nasmijaše i skinuše ga jedva sa sebe, a on sretan zbog poduhvata povika: „Kad jedan čovjek po imenu Staljin može držati milion i po Nijemaca u šaci, vala može i Nikola makar ovu dvojicu.“

I svi su se smijali. Smijao se okupljeni narod, s njima su se smijali i ta dvojica Nijemaca koji nisu pojma imali o čemu se radi, a naš junak je bio srećan zbog svog poduhvata.

U rano proljeće 1943. godine šetao je gradom i došao do tržnice na Markalama preko puta koje je bio veliki spomenik na čijem se vrhu nalazio njemački orao sa kukastim krstom u kandžama. Počeo se derati: “Narodeeee, gladuj i gladovaćeš sve dok se ovaj orao ne najede. Nema mesaaaa, haaaa! Ovaj oraoooo je pojeoooo svo naše mesooooo!”

Pored spomenika je stajao neki njemački vojnik i Nikola mu se obrati riječima: “Prijatelju moj, nekako mi čudan ovih dana ovaj tvoj orao. Nije više kao prije. Izgleda da mu je Staljin potkresao krila“.

Na Nikolinu nesreću, taj vojnik je bio folksdojčer rođen u Banatu koji je dobro govorio i razumio naš jezik. Nikola je odmah uhapšen na licu mjesta, a slijedeće jutro su ga našli mrtvog u koritu Miljacke blizu mosta Drvenije.

Prema podacima iz javnog preduzeća “Pokop”, sahrana Nikole Mestyaneka, alias Nikole Teškog Radnika, bila je uz dženazu reisu Fehim efendiji Spahi, najveća sahrana u ratnom Sarajevu.

bitanga_sa_otesa wrote:

agent_zero wrote:
Jesi li siguran?

Meni nešto iz ove perspektive ne izgleda tako... Volio bih da griješim.

siguran sam