Istina o Radončiću
Kao čovjek koji je i sam godinama bivao, a i danas je, meta mnogih napada u medijima, posebno u nekim novinama koje me ni u mojim današnjim godinama poduboke starosti ne ostavljaju na miru i u kojima svaka šuša, neznalica ili đilkoš može da o tebi piše šta mu padne na pamet, mislio sam često o tome koju satisfakciju može imati čovjek koji je bivao izložen neopravdanim i neutemeljenim optužbama raznih vrsta, pa i onim najtežim, onim koje teže da sasvim moralno, intelektualno i politički diskvalificiraju čovjeka i da mu, kako se to opravdano i u žargonu kaže, „dođu glave“.
Sramotna kampanja
Kakvu satisfakciju može čovjek imati kada se na kraju, ipak, pokaže kako su sve te optužbe bile neutemeljene, nedokazane, neistinite, lažne i konstruirane i da su nastale zbog veoma niskih političkih ili banalnih ličnih ciljeva onih koji su naručivali te optužbe i onih koji su ih u sredstvima javnog komuniciranja prenosili i distribuirali u hiljadama primjeraka, ili plasirali na ekranima televizijskih stanica ili širili radiovalovima.
Nekada se u našem svijetu smatralo, u vrijeme kada su novine u nas bile prostor najgrubljeg obračunavanja (Cicvarićeva štampa), da je pojava imena u novinama najveće ruglo i sramota koju čovjek može doživjeti, naravno, ako nije bio zaštićen svojim položajem od difamacija, a ako je o njemu objavljivano ono što je stvar privatnog ili, ne daj Bože, sramnog sadržaja.
Otuda je u nas, posebno u Srbiji, bila poznata prijetnja, odnosno onaj koji je bio pogođen ili smatrao da ima razloga da prijeti, rekao bi: „Da znaš, ako ti ne mogu ništa, metnut ću te u novine“. Razlika između vremena kada je nastala ta izreka i našeg sadašnjeg našeg sastoji se u tome da danas nema zaštićenih, osim onih koje štiti novac i to je sav napredak demokratije. Sve ostalo je isto. Mediji se u najvećoj mjeri koriste kao sredstvo grube i zlonamjerne diskvalifikacije ljudi. Svi svakoga danas mogu „metnuti u novine“.
O svemu ovome sam razmišljao prateći apsolutno nerazumnu, paranoičnu i sramotnu kampanju koju pojedini mediji mjesecima vode protiv Fahrudina Radončića. Mislio sam, ako je i jedan procent od optužbi tačan, tada se u ličnosti Radončića javlja sam Belzebub, a ne običan normalan čovjek.
Radončića sam upoznao 1989. godine u vrijeme kada je bio saradnik tada najboljeg lista u bivšoj državi, zagrebačkog lista „Danas“. S njim me upoznao moj prijatelj crnogorski pjesnik Jevrem Brković. Od tada do danas pratio sam u priličnoj mjeri njegov javni rad i djelovanje i u tome nisam zapazio ništa čega bi se taj čovjek mogao stidjeti.
Još u toku rata osnovao je novi i našoj zemlji i narodu potreban list, jer niko, ni država, ni narod, ne može vječno da skakuće na jednoj nozi, a tako je bilo sve vrijeme dok je „Oslobođenje“ bilo alfa i omega našeg novinstva.
Kao veoma uspješan privrednik, politički analitičar i čovjek nesumnjivo dokazanog patriotizma, a suočen s ćorsokakom u kojem se godinama nalazi naša politika, odlučio se na politički, poslovni i osobni rizik da formira stranku.
Oduzeti glasovi
Stranka je bila nužna, jednostavno zbog toga što nijedna dotadašnja nije znala, smjela ili željela da politiku postavi na nove osnove, da započne s rješavanjem najtežih problema, a to su problemi običnih ljudi, njihovih prava, obespravljenosti, opljačkane privrede od koje su živjeli i nužnosti da prestanu biti ovisnici stranaka i države i da svojim radom i poštovanjem njihovih prava postanu socijalno, moralno i egzistencijalno neovisni i sigurni i da kao takvi budu nosioci stvarne, a ne fiktivne demokratije u ovoj zemlji.
Program koji je najavio bio je upravo program takvog pristupa i politike i on je bio, pogotovo za uvjete pojave nove stranke na političkoj areni, veoma dobro prihvaćen, a sam Radončić bi, kako je poznato, bio izabran u Predsjedništvo države da mu nisu bili oduzeti glasovi od onih koji, izgleda, jedino dobro znaju kako se vrše izborne mahinacije.
Ipak, i u tim uvjetima Radončić, kao lider glavne opozicione stranke, pokazao je kako se vodi opoziciona politika, tj. da opozicija nije protivljenje svim odlukama i intencijama vlasti, nego da je svrha djelovanja opozicije da i u svom položaju učini sve da država funkcionira uopće i po mogućnosti na bolji način.
Stoga je on iz udobne pozicije opozicionara izlazio i podržavao sve mjere vladajućih od kojih je ovisilo normalno funkcioniranje države, kao što je omogućavanje formiranja vlasti nakon prošlih izbora, zatim glasanje za budžet kako bi osnovni instrument države bio na raspolaganju onima koji legalno vladaju, i na koncu ulazak u nepovoljnu poziciju partnera u vlasti u situaciji kada se raspala prethodna vladajuća struktura i kada je bilo nužno da se kontinuitet funkcioniranja vlasti održi ulaskom njegove stranke u vlast, bez obzira na vjerovatne gubitke koje takav položaj može donijeti stranci, pogotovo uz odluku stranke da ne ulazi u vlast ondje gdje stvari nisu čiste i tako pokaže da se ne bori za pozicije i kontrolu institucija nego za podržavanje ispravne politike i postupanja.
Čak ni tu Radončić nije pokazao da njegova stranka u vlast ulazi zbog privilegija vlasti da kontrolira institucije i sektore privrede, nego samo da bi se stvari u ovoj zemlji micale naprijed. U toj situaciji bilo je logično da se prioritetno moraju otkočiti glavne kočnice totalnog zastoja, a te leže u privilegijama vlasti i korupciji koja je duboko penetrirala cijeli sistem, a to je ujedno uvjet i za početak ostvarivanja razvojnih projekata.
Takvo ponašanje nije moglo, a da ne bude zapaženo od naših zapadnih partnera, a ni od onih ljudi u zemlji koji još gledaju na stanje otvorenih očiju i koji su i sami bez žalosnog prtljaga prošlosti, zbog čega je Radončić dobio pohvale kao najkonstruktivniji i najpošteniji političar ovog momenta, što on sigurno i jeste, i, što je važno, i političar bez kriminalne i korupcijske historije.
Sve izađe na bejan
U takvoj situaciji sve ono užasno što je o njemu pisalo samo od sebe pada u vodu. Žalosno je u svemu tome jedino da istina uvijek dolazi na kraju, pa čak i onda kada se za nju znalo i na početku, pa su ljudi prisiljeni da zbog nesavjesnog rada drugih trpe i pate, sve dok ta istina ne izađe na bejan.
Sada je s tim gotovo, svako izvinjenje za sve što su pisali je besmisleno jer, kako je davno moj komšija i fini čovjek rahmetli Salihaga Bahrijarević rekao: „Moja Vasvo, dobro znaj da učinjenom popravka nejma“. A nama se ta njegova izjava potvrđuje skoro svaki dan kada nam se izvinjavaju, a prethodno su nas pobili i učinili najgore stvari za koje su znali da su zabranjene i nemoralne, a koje nekoliko riječi treba da opere..
Bez pomoći sa strane
Isključivo dobrom zamisli, pogađanjem momenta i upornim radom uspio je napraviti vodeću novinsku kuću u državi i postići nešto što naši ljudi ne mogu shvatiti zbog našeg opuštenog načina mišljenja i reagiranja, kao moguće bez pomoći sa strane, a te u njegovom slučaju, kako se ispostavilo, nije bilo.
Omer D. by haVaz
)