bubavi1 wrote:
..i misle da su ti studeni mogli izlaziti po 10 puta na isti predmet (prosto siguran da je tako i bilo)...danas dva roka, u prvom ili drugom semestru i popravni u septembru, i to zavisi od fakulteta do fakulteta i do drzave naravno.
Ti su studirali i po 7 -8 godina do zavrsetka 4godinsjeg studija, i normalno da danas se smatraju vrjednijim od Bolonjaca jer su studirali duze...lol
Vidite samo koliko imaju godina ovi koji su zavrsili Doktorat, ( gotovo svi preko 45godina)...Clanak o dodjelu diploma nedavno postavljeno na stranici.
Hmmm, pogrešno. Bili su redovni rokovi, i za ponovce su bili posebni rokovi (vanredni), mada se i to znalo kada su (april je bio, i možda oktobar), tako ta se nije moglo izlaziti koliko hoćeš puta na ispit. Dužina studiranja nema nikakve veze sa kasnijim kvalitetom zavšenih studenata, stručnjaka. Znam da je jedan stariji profesor govorio da su iz njegovog iskustva najbolji stručnjaci bili oni koji su studirali 6-7 godina. Može se desiti da se zalomi da čovjek i padne na godinu,
ali, pazi sad ovo, ali godina se nije mogla beskonačno ponavljati, mislim da je moglo dva puta, ne više, jer se po zakonu gubilo pravo školovanja na tom fakultetu...Sad praktično niko i ne pada na gadinu, jer svi kao da moraju proći. I ako ne prođu onda se ljute. Glede tvojih baljezgarija o starosti postdiplomaca, nekada je i bilo normalno da se postdiplomski upiše nakon određenog iskustva u struci, znam čak da je u jednom periodu bilo i zakonski regulirano da se moralo imati 3 godine staža za upis magistrata. Pa onda dok se odslušaju predavanja, ispolažu ispiti i pripremi disertacija trajalo je to... Sve to ima logike. E kako je to bilo vrlo često organizirano van radnog vremena i
zbog prodavanja znanja, onda se to i masno plaćalo. Zato su i firme ako su bile zainteresirane za stručni napredak zaposlenih i zbog zakonskih obaveza o broju zaposlenih sa magistratom i doktoratom učestvovale u plaćanju ili su čak potpuno snosile troškove postiplomskog studiranja. Npr. fabrike se slale svoje stručnjake, inžinjere na postdiplomske programe, išli su ljudi u druge firme i fabrike, čak i u inostranstvo, ako je bilo potrebe da bi stekli iskustvo i donijeli znanje i nove tehnologije u proizvodnju. Cijeli timovi su išli na te stvari. To je bilo zdravo (ne baš uvijek, bilo je i boza stvari, ali bilo je i dobrih). A sada balavac bez ikakvog iskustva može da bude master, magistar, šta ja znam šta je već i da ekspresno i doktorira. Iskustvo i profesionalno i životno u našim uvjetima im je nula i po tebi treba gledati koliko mu je godina. Što se mene tiče, bolji su stručnjaci ranije bili jer su se školovali i radili na vrijeme, sa adekvatnim ljudima i u industriji su radili, stekli su i iskustva, imali su iza sebe pozamašne projekte i rad i opet su kao mladi i doktorirali (45-50 godina). Oni koji su uhvatili mogućnost da vrlo brzo nastave školovanje su mogli da doktoriraju sa 30 i nešto godina. Mnogi nekadašnji i današnj profesori su imali takav profesionalni put. Znači vezani su bili za industriju, radili kao asistenti, a kasnije postali docenti, vanredni profesori, profesori. I gle čuda obično su imali 40 i više godina. Jednostavno je takav bio normalan put i to je bilo minimalno vrijeme da se urade te stvari. Mislim da je sada sve jasnije...
