Forum Klix.ba

.

Dobro jutro svijete... Sinoć smo se opet družili ti i ja, dok je mrak lagano ulazio u malu sobu.

Opet sam se borila sa mislima i samom sobom, kao David i Golijat. Naravno, bila je to neravnopravna borba. Tama je proždirala sve što joj se našlo na putu. A ja, ja samo joj se samo prepustila. Gledale smo se oči u oči, prva sam skrenula pogled... Upalila sam malu svijeću. Dok su se sjene igrale po zidovima vidjela sam taj dobro poznati lik. To su trenuci kada nije, a ja poželim da je tu...
Noć predugo traje. Borim se svim snagama ali pred zoru, klonem umorna, ranjena.

Jutro! Budim se bez sata zadnjih dana. Ne otvaram oči, ne tražim te rukom na drugoj strani kreveta jer znam da nisi tu. Samo udahnem ustajali zrak od neprospavane noći, udišem duboko i pohlepno, kao da tebe udišem, kao da su nevidljive čestice zraka dio tebe. A onda, strujiš lagano mojim plućima, puniš alveole i prelaziš u cirkulaciju. Znaš, to je zatvoreni sistem i kada te udahnem zauvijek ćeš ostati tu. Zauvijek ćeš strujati mojim tijelom. Vrijeme je...

Kada ujutro pijem prvu kafu, na stol stavljam dvije šolje. Ona puna je za mene i jedna prazna, ako naiđeš ti. Makar i u mislima. Palim jednu cigaretu a drugu ostavljam pored, i pitam se... Kako si spavao ove noći.
Znaš, nikada nisam sama. Lagano idem do kupatila, ona jutarnja rutina. Hladna voda na licu, ljut okus paste za zube, pogled u ogledalo. Da, tu sam ja. Ti? I ti, u gornjem desnom uglu ogledala, smiješiš se. Jesam li ti ikada rekla kako volim taj tvoj osmijeh?
Jedan gutljaj kafe, dim cigarete... Otvaram ormar i biram masku za ovaj dan. Posmatraš me kao što slikar posmatra svoje nedovršeno djelo. Danas nosimo tugu. Znam, znam, ne dopada ti se to. Ali, njen je red. Sva druga odijela su na pranju. Još samo "čizme skitaljke" na noge i u susret ljudima.

Svježe je vani i oštar je zrak. Opet sam zaboravila rukavice, ali osjetim tada toplinu, kao da mi stežeš šake u svojima. Čekam tramvaj i pitam se, da li ćemo se sresti? Ulazim na zadnja vrata kao i uvijek, gužva je. Pogled luta po mrzovoljnim licima i onda... Onda sretnem tvoj pogled. Pozdravljaš osmijehom preko svih onih glava pospanih putnika. To je trenutak koji čekam, osmijehom ti odgovaram. Hej, ne zamajavaj me, naša je stanica.
Ponovo kasnim na predavanja i žurnim korakom pretrčavam ulice. Bat mojih koraka uznemirava usnulo lišće na pločnicima, barice po kojima gazim bune se... Okrećem se, nema te. Zaostaješ opet, ali znam da ćeš doći.

Trudim se da slušam i upijem informacije koje profesor suhoparno saopštava. Crtam mala srca po papiru... Opet se pitam gdje si, pomisliš li na mene. A onda me bocneš laktom po ruci, ostani fokusirana.

Vrijeme je krenuti kući. Ideš li sa mnom ili me već čekaš tamo?
Otključavam vrata i pozdravlja me opet onaj isti, ustajali zrak. Tu si... Ostavljam stvari na fotelju, perem ruke, presvlačim se. Na stolu pepeljara, dva opuška. Dvije šolje od kafe. Obije ispijene. Znala sam da ćeš doći. Idem u kuhinju da pripremim nešto za ručak. Ne pitaš me ništa, ali ja ti sama prepričavam dan, kao da nisi bio cijelo vrijeme prisutan i kao da ne znaš šta mi se sve dešavalo...
Jedemo u tišini. Samo ponekad ukradem po neki zalogaj iz tvog tanjura. Znam da to ne voliš, zato i radim to Prijekorno me pogledaš i ja se zacrvenim poput djeteta uhvaćenog u laži.

Večeras nećemo vani. Ušuškat ćemo se pod dekicom i pogledati neki film. Ja opet biram... Neku komediju? Slažeš se? Kao da sama po sebi nisam dovoljna komedija.

I kada kasno te večeri spustim umornu glavu na jastuk, legnem na desni bok i sklopim oči... Poželim da me zagrliš kao što nikada nisi. Da osjetim tvoje prste kako prelaze preko mog čela, obrva, trepavica. Da, još uvijek volim taj dodir. Poželim da me stegneš jako, pogledaš tim smeđkastim očima i spustiš poljubac na moje usne.

Vidiš, zaista nikada nisam sama. Ti si uvijek tu. Nas dvoje. Svako sa svojim demonima i strahovima. I vjeruj mi, pored svih svojih, rado bih se s tobom borila i protiv tvojih demona. Dijelila bih s tobom tu borbu...

.

NE VJERUJ...


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!


1905.

ALEKSA ŠANTIĆ

Žurno i bez razmišljanja ušla je u prvi kafić na koji je naišla. Ne gledajući nikoga stresla je kapljice kiše sa kaputa i tek onda pogledom osmotrila prostor. Stolovi nepravilno razbacani, platnene stolice kao one na kojima sjede glumci na setu, drveni strop i pod. Pogledom je tražila slobodan stol i vidjela je jedan u ćošku, pored prozora. Krenula je prema njemu laganim korakom. Zvuk njenih štikli po drvenom podu privukao je pažnju nekoliko gostiju koji su lijeno ispijali svoju kafu. Potpuno ne zaintersovana za upućene poglede, nemarno je prošla rukom kroz vlažnu kosu.
“Divno” pomislila je, “sada će da se napuše kao plastić sijena”.

Prišla je stolu, konobar je išao za njom i odmaknuo joj je stolicu. Osmijehom mu se zahvalila, skinula kaput i sjela. Naručila je kafu. Da, izabrala je najbolje moguće mjesto, stol pored prozora, malo odvojen od drugih, sa pogledom na ulicu. Moći će ga vidjeti dok bude dolazio.
Konobar joj je donio topli napitak za kojim je toliko čeznula, otipla je gutljaj odmah, tek toliko da se zagrije i iz torbe izvadila cigarete. Vrtila je maleni upaljač prije nego je zapalila a onda je otpuhnula gust dim. Kao i uvijek držala je lakat na naslonu stolice, cigaretu visoko podignutu i smještenu između kažiprsta i srednjeg prsta. Posmatrala je kroz igru dima mokru i sklisku ulicu. I čekala je.

Imala je osjećaj da ga nije vidjela barem godinu dana, a prošlo je... Koliko? Svega nekoliko. U glavi je smišljala scenarij njihovog susreta. Da li će joj prići i rukovati se? Da li će je poljubiti, nasmiješiti se? Da li će njegove oči biti onako tople kao zadnji put kada su se vidjeli? I pri samoj pomisli na njegovo divno lice srce joj je brže zakucalo. Duboki uzdah oteo joj se iz grudi. Predugo je sve to trajalo. Kao da joj je namjerno davao vremena da razmišlja o njemu, da se pokuša sjetiti svih onih crta i nepravilnosti na njegovom licu, crne kose... A onda se odjednom pojavio. Zakopčan do vrata, ruke u džepovima jakne, sa onim odsutnim pogledom. Prilazio je lagano. Vjerovatno je znao da ona sjedi na nekom mjestu odakle ga može vidjeti i paradirao je. Poput pauna.
Ušao je i potražio ju pogledom, mahnula mu je... Dok je prilazio njeno srce je luđački lupalo. Pomislila je da joj čak i džemper koji je nosila podrhtava od siline tih udaraca. Možda i svi oko nje čuju tu buku. Uspjela se osmijehnuti i on joj je uzvratio. Ovlaš je spustio poljubac na njen obraz a ona se izgubila u onom oblačku mirisa, tako poznatog i dalje tako neodoljivog, koji je ostavio za sobom. Sjeo je nasuprot nje. Započeli su neki neobavezan razgovor, kao da su se tog jutra već vidjeli. Stavila je laktove na stol, spustila glavu na dlanove i netrimice ga posmatrala. Ne, nije se promijenio pomislila je. Čak izgleda svježe, veselo... Naspavano i odmorno. Osmijeh nije skidao sa lica i bez prestanka je pričao. O svemu, kao i uvijek. Osjetila je da joj suze naviru na oči. “Samo ne sada” govorila je u sebi.

“Izvini” prekinula ga je dok je pričao o avanturama sa posljednjeg izlaska u grad.
“A zašto?” upitao je?
“Zato što buljim... Ali prosto želim da nadoknadim onih nekoliko dana. Da te se nagledam za ubuduće i da naučim crte tvoga lica, da te ne zaboravim”.
Nasmijali su se oboje. Ponovo je nastavio sa svojom pričom a ona ga i dalje posmatrala. Zaljubljeno, poput tinejdžerke. Najrađe bi mu se bacila u zagrljaj i izgovorila sve one slatke riječi ljubavi koje drži u sebi već neko vrijeme. Prekrila bi mu lice poljupcima, jako bi ga grlila u želji da se stopi sa njegovim bićem. Gledala je u njega i dalje, bez riječi...

Prenula se kada je osjetila tapšanje po ramenu.
“Oprostite gospođice, završavam smjenu pa ako može, naplatio bih kafu”.
“Naravno” reče ona.

Kiša je i dalje neumorno padala. Na stolu je stojala do pola ispijena kafa i nekoliko opušaka u pepeljari. Svaki sa ostacima njenog ruža na filteru. Na stolici preko puta nje nije bilo nikoga. Pogledala je kroz prozor. Pusto. Obukla je kaput, pokupila cigarete sa stola i krenula prema izlazu. Još jedan sasvim običan dan u kojem je željela...

rijeka i more

on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.


vesna parun

Kad bih imao samo jednu želju bila bi da te vidim ponovo
Kad bih imao samo jedan tren da si ovdje bih poželio

Kad bih imao samo jedan poljubac tebi bih ga dao
Kad bih mogao samo jednom da te pogledam, pa makar osljepio

Kad bih imao načina, mjesecom bih te okitio
Kad bih imao svjetlost neba, tebe bih osvjetlio

Ali imam samo jedno srce koje zna da voli
Imam samo jednu dušu što u tvome tijelu gori

Kad bih imao jedan dah tebe bih oživio pa makar istog trena umro
Kad bih imao samo jedno veče zbog tebe ne bih spavao

Kad bih imao jedan san za tebe bih ga čuvao
Kad bih imao samo jedan minut tebi bih ga poklonio

Kad bih imao samo jedan život na tebe bih ga potrošio
Ali imam samo jedno srce...

Mene ne zanima kako zarađuješ za život.
Ja želim da znam za čim žudiš i da li se usuđuješ da sanjaš o tome, da ispuniš čežnju svoga srca.
Mene ne zanima koliko godina imaš. Ja želim da znam da li ćeš rizikovati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog snova, zbog avanture koja se zove biti živ.
Mene ne zanima koje planete utiču na tvoj Mjesec. Ja želim da znam da li si dodirnuo središte spostvene tuge, da li
su te životna razočarenja otvorila ili si se skvrčio i zatvorio iz straha od daljeg bola! Želim da znam možeš li sjediti sa bolom, sa bolom mojim ili svojim, ne meškoljeći se da ga prikriješ ili umanjiš ili izbrišeš.
Želim da znam možeš li drugovati sa radošću, sa radošću mojom ili svojom.
Možeš li se prepustiti divljem plesu i dopustiti da te zanos preplavi do samih vrhova prstiju i ne upozoravati nas da budemo pažljivi, da budemo realistični, niti da se sjetimo svih ljudskih ograničenja.
Mene ne zanima da li je priča koju mi kazuješ iskrena. Ja želim da znam možeš li razočarati druge da bi bio iskren prema samom sebi, možeš li podnijeti optužbu izdaje i ne izdati spostvenu dušu.
Ja želim da znam možeš li biti vjeran te stoga dostojan povjerenja.
Želim da znam možeš li vidjeti ljepotu čak i ako nije lijepa svaki dan.
Želim da znam možeš li živjeti sa promašajem, sa promašajem svojim i mojim, i još uvijek stajati na rubu jezera i srebrnastoj mjesečini uzvikivati “To”!
Mene ne zanima gdje živiš ili koliko para imaš.
Ja želim da znam možeš li se dići poslije noći bola i očaja, iscrpljen, satrt do srži, i uraditi ono što se mora uraditi za djecu.
Mene ne zanima ko si ti ni kako si se obreo ovdje.
Ja želim da znam hoćeš li stati u središte ognja zajedno samnom i ne ustuknuti.
Mene ne zanima gdje si ili šta si ili sa kim studirao.
Ja želim da znam šta je to što te drži iznutra, u trenucima kada se sve ostalo ruši.
Ja želim da znam možeš li biti sam sa sobom; i da li zaista voliš društvo u kome se nađeš u trenucima praznine.

Requiem za palog ađela - M.Simokovic

Možeš mi reći da u bezglasju
Često zalutaš
kad sričem slogove tvoga imena
I da se uzalud borim protiv vremena
koje na našim telima gravira
Nebeske istine u strahu od smrti.

Možeš mi reći da je moja tišina laka
Poput niti paukove mreže
A teža od sedam smrtnih grehova
I ja ću od nje satkati pesmu i pokriti te
Kad neman noći teškom šapom poklopi nebo
I u krzno svoje sakupi zvezde kao čičke.

Možeš mi reći da sam slobodna
A duša sam slepa koja čuje samo zlo kad se govori o svetlosti
Duša koja noćima ne spava i čiji su okovi tragovi nebeski
božjih karuca što u sumrak ispisuju molitve najvećih grešnika
I postaju vapaj upućen tebi.

Možeš mi reći da bih trebala da te saslušam
Kada se budem pravila da te ne čujem
Sakrivši uši rukama
Kao što deca sakrivaju po džepovima
male sedefne školjke što izbaci mora utroba.

Možeš mi reći kako sam grešila
I ja ću na svoja ramena
Težinu neba, ako treba, prihvatiti
I ti ćeš opet biti u pravu a ja ću se osmehnuti.

Osmehnuću se kada tvoje ime bude prelazilo preko mojih usana
i one budu krvarile kao nekada moje srce.
Osmehnuću se jer moja ce duša pevati
U tišini što tvoje ime u vazduhu iza sebe ostavi
I doći ću tebi kao što kap kiše dolazi zemlji
U krugu večnom
Isparavanja i padanja
I tada, na dlan ćeš me topao dočekati
Kao suzu izdajnicušsto beži preko obraza
I u sećanjima potražiti moje ime
Kao što bi tražio uvojak kose
Il`neki davno naučen stih.

Možeš mi reći da su tvoji dani podeljeni
Na dane sećanja i dane življenja
A nećeš znati da su svi moji dani - dani preživljavanja
sećanja davnih oživljavanja
što kopne na izmaku noći.

Možšs mi ponovo reći da bi mi srce u kutiji dao
Da ga pored kreveta čuvam
dok na baršunu kao na odru
Mirno počivaju snovi
A ja bih mogla.
mogla bi da ti kažem da te još uvek sanjam, da te još uvek volim,
Ali reći ništa neću, ćutaću,
Jer ja i kada ćutim - ćutim o tebi.

Mislim, često mislim na tebe
glavom, glavom zidam zid
kom niko,niko neće nauditi
ja sam hram, našoj ljubavi hram.

Pjevam, često pjevam o tebi
pjesmom pričam život svoj
i niko,niko neće nauditi jer
ja sam hram, našoj ljubvi hram.

A tebe, tebe nema
i sve je u rukama mojim
ja se pjesmom bunim
ja ljubavlju borim

Ničeg se ne bojim i često
često mislim na tebe
u duši sadim maline
njima niko neće nauditi...

" Znaj da moja si, znaj da bila si što drugom nećeš postati, ni da dva života opet živiš, Bog sve dozvoli, dao da te zavolim, al ovaj život nije dug, da te tako lako dušo prebolim..." by Sergej Ćetković