piupiu wrote: ↑19/12/2019 05:58 Umjetnost bi bila zla kada bi, na primjer slavila Aušvic, a posebice kada bi to činila upotrebom fascinantnog jezika i poetskih slika?
Ja umjetnost sijem, njima kosti niču...
Umjetnost koja slavi Aušvic? Ne znam, zaista, nijedan primjer takve, ili slične, zle umjetnosti.
Samo znam da su ljudi zli - između ostalog, a književnost, koja pjesničkim jezikom prikazuje zlo u ljudima je realistična
jer čitaocu predočava, uspješno ili bezuspješno, složenu prirodu čovjeka, kakva ona jeste, i stvarnost kompleksniju od one uobičajene koju čovjek olako pojmi i prihvata bez mnogo razmišljanja.
piupiu wrote: ↑19/12/2019 05:58
Koliko sam upućena, sam je autor rekao da je ono što je sporno u njegovim knjigama i da je to neupitno jer predstavlja literaturu.
Da, literaturu koja se formom, sadržajem i stilom pisanja svrstava na granicu između... popularne nauke (npr. antropologije, istorije, geografije), publicistike i književnosti.
piupiu wrote: ↑19/12/2019 05:58
Možda. Za mene iz Sarajeva je to puno više od ispraznog moraliziranja - jer se druge strane nalazi pokušaj da se falsificira hiljade individualnih tragedija uplitanjem ideologizirane književnosti u život.
I ja rekoh da je mnogo više od toga – politička i ideološka manipulacija i isprazno moraliziranje.
Putopis, esej ili izvještaj, naslova....bla, bla, bla....Pravda za Srbiju - to je maltene jedino što je Handke u svom životu napisao, sudeći po onome što možemo čuti i pročitati u našim medijima; a ako hoćeš Nobelovu nagradu za književnost, po riječima naših bajnih novinara, potrebno je da negiraš genocid, masakr na Markalama i da podržavaš Miloševića u ratu devedesetih. Toliko o uplitanju, tačnije nametanju, ideologizirane
književnosti u naš život. Tome dodajem banalne i otužne hvalospjeve Handkeu s one druge strane, iste medalje, što takođe nemaju nikakve veze sa čitanjem njegove književnosti i poznavanjem sadržaja iste.
piupiu wrote: ↑19/12/2019 05:58Ni ja. Poslije sam razradila to pitanje serijom pitanja koje bih zasigurno svakodnevno postavljala sebi da Hitlerova slika stoji na nekom od zidova moje kuće. Umjetnost ne postoji sama za sebe, već (po mom mišljenju) kao odnos izmedju djela i čitaoca/gledaoca/slušaoca, koji je, izmedju ostalog, i moralno biće.
I dalje mi nije jasno zašto bi Hitlerova slika stajala na tvom zidu i kako bi uopšte došlo do toga da je ti, lično, okačiš na zid svoje kuće.
Po kojim kriterijumima biraš koje ćeš umjetničko djelo posjedovati u svojoj ličnoj kolekciji? Ako sam dobro shvatila, ti se ne vodiš isključivo estetskom vrijednošću prilikom izbora ili vrednovanja umjetnosti i veoma ti je važan moralni kriterijum, aspekt posmatranja iste.
U tom slučaju šanse su nikakve da sliku, koja ti se čak mnogo sviđa, a Hitlerovih je ruku i njegovog uma djelo, ti okačiš na zid svoje kuće – pogotovo ne danas, kada znamo ko je Hitler i šta je on u istoriji čovječanstva, a šta nije.
I, onda, otkud uopšte priča o Hitleru u kontekstu priče o Handkeu?