Antički mezar za Borisa Dežulovića
Dragi Boro,
Jutros sam u obližnjem granapu obavljao kupovinu, i među ostalim, na frižideru, prekoputa gondola sa Argetom i Eva sardinama, video svežanj Oslobođenja.
Nisam kupio nijedno, ne bih ni da sam znao da je tvoj tekst u njemu: ne radim to već desetak godina, otkad sam đilkoški, bez ikakvih prava, doveden u situaciju da uzmem dokumenta, i da se nađem, praktično, na ulici. Previše si puta bio u takvim situacijama, i tebi u tom smislu ne treba ni savjet, ni saučešće. Svoj si integritet, malo veći od Poljuda, a malo manji od Marjana, sam sagradio, a naša je profesija takva. Pitanje je trenutka kad će neko od pobjednika tranzicije odlučiti šta, kao, vrijeđa, a šta ne vrijeđa vjerske i nacionalne “osjećaje” – a takvi su osjećaji skoro uvijek drugo ime za mutne poslove - i ne objaviti tekst.
Onda, piscu teksta ostaje dilema: da li se ušutjeti i čekati, ili se povući.
Nama je ovdje postalo sasvim normalno da neke stvari ne možemo objaviti. Sreća u nesreći koju je donijelo internet novinarstvo je da još uvijek postoji mogućnost da negdje u Zagrebu, Mostaru, Beogradu ili Trentu, postoje fanatici koji se još uvijek furaju na slobodu medija, pa se nekako održava ta ravnoteža.
Objaviš, i jednim klikom preneseš na svoj zid na društvenoj mreži: tako se, barem trenutno, kao kakvim jakim painkillerom ublaži bol, ali rane ostaju.
Istina i bog, dugo sam se pitao kako tvoji tekstovi izdržavaju između drugarskih kritika SDA-ove politike, koje ispisuju imami – kolumnisti, inače ekskluzivni hibrid koji je na pijedestal našeg novinarstva postavilo upravo Oslobođenje (Avaz ih je, naime, “izmislio”), i nedonoščad srpskog naci-pasuljarstva.
Ali, valjalo je zbog tih tvojih tekstova, inspirisanih Kožom i njegovim vicevima, progutati svašta, i ponovo čitati sadržaj novena za koje sam mislio da sam jednom zauvijek s njima završio.
Niko kao ti ne piše te stvari, i zato je kad smo prije osamnaest godina u Danima birali ko će od Feralovih autora biti “naš” iz broja u broj, izbor pao na tebe. Raspored snaga je uvijek bio takav da je uzor Senadu i Mili bio Viktor, ja sam se uvijek, i pored toga što je život nanio da sam bliži s tobom “furao” na pokojnog Predraga, dok je Pirke, uvijek bio za tebe.
Iskrenosti radi, mislim, a dosta je vremena otad prošlo, da je današnja urednica Oslobođenja, bila tvoj fan. Ne mislim da u skidanju tvog teksta o onoj bruci u Zetri stoji nešto lično. Samo “biznis”.
Na kraju, iako je Senad bio stopostotni vlasnik Dana mogao je odlučiti šta je htio, ispalo je da je tvoj DNK, zapravo, najbliži tome nečemu sarajevskom, da nije slučajno da si u julu 1992. kroz četničke barikade na Ilidži, i ispod cijevi HVO-a u Kiseljaku, došao u Sarajevo, kad su ljudi masovno bježali iz njega. U Sarajevo koje si razumio, i za koje je izgledalo da te i danas razumije.
Ali, dragi moj Boro, a to si morao shvatiti, čitajući barem naslove novina u kojima si pisao – to Sarajevo više ne postoji. Game over.
Ko god da ga je htio pretvoriti u zaumnu, ćepenačku kasabu u kojoj se ništa otvoreno ne govori i ne piše. I sve se “završava” iza leđa, u osnovi malim novcima, koji pripadaju poreskim obveznicima. Ko god je htio učiniti da sedmero od desetoro djece koje ovdje rastu žele živjeti u nekoj drugoj zemlji i da se laž i strah tako brzo šire da više nismo sigurni ni u vlastita sjećanja – uspio je.
Šta ćeš ti Sarajevu u kojem domaći novinari – osim u medijima koje direktno finansira USAID - ne smiju pisati kritički o Bakiru, Sebiji, Skaki i ostalim skakavcima i insektima? Boris Dežulović, koji će devet od deset svojih tekstova napisati o tome šta rade Čović i Dodik ne treba takvom Sarajevu. Jer, će napisati deseti, o bošnjačkoj gluposti i nacionalizmu. To veliki opinionmakeri čije vjerske osjećaje vrijeđaš tekstom o Erdoganu ne mogu primijetiti, jer valja ustanoviti novu svijest. I zadovoljiti gazde.
A ta nova svijest se najbolje ogleda u naslovu od prije nekoliko dana. Pa piše u Oslobođenju da su u Ustikolini otkriveni “mezari iz antičkog doba.” Aferim. Tvoj tekst sa vrijeđanjem vjerskih osnova ima veye upravo onoliko koliko i organiziranje iftara u vinotekama i pivnicama, ili prestankom točenja alkohola u tom mjesecu, u kafanama u kojima se inače ljudi satiru od alkohola – jer, kako drukčije podnijeti ovakvu stvarnost?
To je, moj dragi Boro, Sarajevo danas, a ne Kožini vicevi, koji ponekad, ruku na srce i nisu bili smiješni, ali si ih ti, skoro uvijek, znao napisati.
Pametan si čovjek, služio si vojsku, prošaokroz rat, izliječio rak, i vjerujem da te čeka još sto ofanziva, kao u pjesmi “Računajte na nas”, koje se njezin autor odrekao. Ti se, koliko te znam, nećeš odreći svojih principa i zato te, valjda, i volim.
Ti si se, dragi moj Boro, spasio, ove teške sredine kojom vlada neobjašnjiv pritisak, koji čovjek u našim godinama jedva da može podnositi. I zato, budi bezbrižan, a znam da jesi. Istina, i u zemlji u kojoj živiš pod svojim uvjetima možeš objaviti još samo u Novostima, glasilu srpske manjine. U rezervatu.
Tako su kapitalizam i nacionalizam, ta dva čudovišta, sagradila grobnicu novinarstva. Ali, to neće biti Grobnica za Borisa D. Nas ostale će, kako kaže nobelovac, još jedan koji je za života Sarajevo zauvijek napustio, redom sahranjivati, dok ne dođu do željenog rezultata: carstva kojim će vladati oni koje je bog poslao. Kako reče domaćin za svog gosta u Zetri.
Ali, neka. Bolje nismo ni zaslužili. A nismo ni tebe, ako ćemo pravo.
Život donese raznih tuga i poneki komad sreće. Ti si svoju sreću našao, nadam se da su se masline primile kako valja, i da ćeš smoći snage i da se vratiš pisanju proze.
Što da vrijeđaš nečije osjećaje?
Tvoj,
B.
Ahmed Burić
Taj rigidni, ideologizirani stav, bez zrnca kritickoh preispititivanja nacionalne politike bivseg rezima prouzrokovao je reakciju u vidu "Indexa" i FGR-a.
