Bodkin wrote: Ali prebacivati ljudima koji NE ZELE da ratuju da su izdajnici, to mogu samo teski debili. Zasto? Zato sto ljudi nisu slijepi i vide u zadnjih 20 godina za kakvu drzavu bi se borili
Ljudi koji ne žele da ratuju nisu izdajnici po defaultu. Ljudi ko ljudi ko bi normalan ratovao.
Međutim ti ljudi, obični ljudi, niti počinju niti završavaju ratove, nego ih vrijeme pokupi i upotrijebi.
Sasvim je ok reći ja ne bi ratovao. Već sada imamo to iskustvo: u slučaju da rata bude, ko ne želi da ratuje trebao bi naći načina da se evakuiše iz zone gdje bude rata, što prije to bolje. Ljudi koji upozoravaju na to čine im uslugu. Na kraju će opet biti i amnestija i ko bude htio da se vrati - moći će. Naglasak je na "ko bude htio", jer se i poslije onog rata malo vratilo. Ali kukati i žaliti se da država ili društvo nije baš onako kako bi trebalo, a ne boriti se da ga na pozitivan način promijeniš, je mazohistički i djetinjasto. Jer čak i kada se boriš rezultati su upitni...
Ne prizivam je rat, niti ga vidim kao rješenje po kojem bi unutrašnje uređenje BiH trebalo biti prelomljeno. Otcjepljenje RS stavlja Bošnjake i Bosance u tešku poziciju, ali lak izbor, jer alternativa izgleda tako crno i sumorno. Već sam pisao da bi nestanak BiH značio de facto nestanak Bošnjaka i Bosanaca (često se navode Palestinci kao dobra analogija, šta ja znam koliko je dobra, možda Indijanci prije...) Tako treba shvatiti ta upozorenja na mogućnost rata, postoji jedan automatizam reakcije, skoro pa geopolitička zakonitost, nešto što nije ni neobično ni nečuveno. Opet ni u tom scenariju društvene/nacionalne nesreće i propasti ne mora da znači nečiju ličnu tragediju, mogu ljudi prosperirati i takvom okruženju, promijeniti identitet, vjeru, emigrirati, ...