#1001 Re: Drugi korpus Armije BiH
Posted: 02/08/2016 22:11
Neki dijelovi iz knjige "Živinički otpor agresiji" koji govore o Osama.
O orginalnom komadantu jedinice koji je na toj poziciji ostao do 1994. godine, kada postaje komadant novoformirane 240. brigade:
Jedan od prvih zadataka jedinice je bio 6. juna 1992. ovladati kotom Tripića vis na banovićko - vozućkom ratištu, u to vrijeme Ose se još uvijek nisu ni zvale tako niti su brojno i formacijski bili odred(tek kasnije će i živinička interventna četa "Sablje" ući u sastav Osa), ali evo kako se jedinica u svojim počecima sama naoružala zahvaljujući Tripića visu, u nastavku su sve riječi samog komadanta Mevludina(neke dijelove teksta sam preskočio, ko će kucati sve
) :
O Gradačcu:
O Olovu:
O orginalnom komadantu jedinice koji je na toj poziciji ostao do 1994. godine, kada postaje komadant novoformirane 240. brigade:
Ime "Osa" neraskidivo je vezano za pojavu njenog komadanta Mevludina Mahmutbegovića, koji je kao mlad oficir još početkom aprila 1992. okrenuo leđa jugosoldateski zbog njene sve izraženije srbizacije. Mahmutbegović je u JNA prvo bio na službi u Sarajevu, pa u Ljubljani, da bi 1988. stigao u tuzlanski Garnizon. Od straha što je dezertirao Mahmutbegović se na nekoliko dana bio sklonio kod sestre u slovenskim Jesenicama, a onda je čvrsto odlučio da se vrati u Bosnu i suprostavi okupatorskim težnjama svoje dojučerašnje armije.
S činom vodnika prve klase i iskustvom u tehničkoj službi kopnene vojske i artiljerijsko - raketnim jedinicama Mevludin Mahmutbegović je računao da može biti od veliki koristi Općinskom štbu Teritorijalne odbrane u Živinicama, pa je već 20. aprila zakucao na njegova vrata.
Jedan od prvih zadataka jedinice je bio 6. juna 1992. ovladati kotom Tripića vis na banovićko - vozućkom ratištu, u to vrijeme Ose se još uvijek nisu ni zvale tako niti su brojno i formacijski bili odred(tek kasnije će i živinička interventna četa "Sablje" ući u sastav Osa), ali evo kako se jedinica u svojim počecima sama naoružala zahvaljujući Tripića visu, u nastavku su sve riječi samog komadanta Mevludina(neke dijelove teksta sam preskočio, ko će kucati sve
...Naprijed su krenule dvije grupe dok je treća čuvala odstupnicu i pazila na put kojim bi se četnici eventualno mogli izvući. Oko platoa releja bile su postavljene mine koje smo morali neutralizirati. Napali smo bacanjem ručnih bombi na rovove, što je četnike veoma iznenadilo i većina ih se bez posebnog otpora predalo.
Desantne grupe brzo su se spojile kod releja i Tripića vis je pao bez gubitaka u našim redovima. Tom prilikom od agresorskih vojnika zarobili smo: Dragana Blagojevića iz Zavidovića, te Vladimira Markovića, Milorada Trifunovića, Zorana Pejića, Dragutina Tripića i Milivoja Pavlovića iz Vozuće. Tripić je bio ranjen u lijevu podlakticu i njega smo previjana našim sanitetom otpravili u tuzlansku Bolnicu...
Odlučio sam da ne stanemo na tome već da krenemo u čišćenje sela Pavlovića, u pravcu Vozuće. Zarobljeni Srbi pokazali su nam bezbjedne prolaze kroz minska polja i raspored rovova...Oni koji su pobjegli sa Tripića visa, već su upozorili na opasnost, pa je selo u potpunosti bilo iseljeno. Evakuacija je bila tako hitna da smo nailazili na nepečene hljebove u rernama i toplu kafu u džezvama...
Onda smo zarobljenom vezisti naredili da uspostavi radio - vezu s četničkom komandom u Vozućoj. Rekli smo samo ono što su četnici već saznali od svojih pobjeglih vojnika, a kad su pitali za mogućnost razmjene zarobljenika, postavili smo uvjet namirenja samo u naoružanju. Neko iz četničke komande cinično je primjetio: zar za zarobljenike nećemo svoje ljude, pripadnike Teritorijalne odbrane koje su oni negdje uhvatili. Ali, nama su uhvaćeni četnici već rekli da tamo u Vozućoj nema zarobljenih Muslimana i da njihova komanda namjerno odugovlači pregovore. I sami smo zaključili da će vozućki četnici do sutra pokušati u komšiluku nahvatati muslimanskih civila koje će nam ponuditi za razmjenu, pa smo još više inzistirali na isporuci naoružanja...
Sutradan dočekali smo jutro na Tripića visu nenaspavani i umorni. Pošto mi radio - veza sa četnicima nije djelovala dovoljno uvjerljivo, odlučio sam da jednog zarobljenika pustim da bi odnio i pisanu poruku četničkoj komandi o našim ultimativnim uvjetima razmjene. I zbilja, nešto prije 11 sati zovu iz Vozuće da prihvataju uvjete razmjene. Razmjenu smo ugovorili za 17 sati istog dana u zaseoku Hodžići u selu Crnjevu na putu od Banovića prema Vozućoj i Zavidovićima...
Došli smo na oko 150 metara od mosta je ugovorena razmjena...
Međutim, zakazani termin dođe, a s druge strane mosta niko se ne pojavi. Zarobljenici su već postali nervozni i glasno su proklinjali svoje starješine kojima, izgleda, malo oružja koje smo tražili iz četničkog prebogatog arsenala više vrijedi od njihova života...
Konačno, oko 19 sati s druge strane rijeke začu se prodoran glas njihova druga Zorana Pejića, kojeg smo jutros poslali da ugovori uvjete razmjene. Tražio je da jedan od nas nenaroužan siđe na most kako bi se utvrdile pojedinosti dogovora. Poslije nijemog odobravanja mojih komandira odjeljenja pristao sam da siđem, ali s nategnutim automatom. Upozorio sam Pejića da će u slučaju bilo kakve podvale svi zarobljenici biti pobijeni, a moji borci će se krvavo obračunati i s grupom četnika koja je na mostu. Pejić se okrenuo i svojoj skrivenoj bratiji dao znak da je sve u redu. Odmah potom iza krivine pojavio se bijeli furgon koji je ugovorenim svjetlosnim signalom potvrđivao da sve teče po dogovoru...
Sve je bilo po dogovoru, i svi smo odahnuli, posebno zarobljenici koji su po našem odobrenju ušli u furgon i mogli da krenu kući. Razdragani, rukovali su se s nama, nadajući da će započeti sukob kratko trajati i da će se u Bosni uspostaviti mir. Mada smo i sami priželjkivali takav rasplet, bilo nam je ipak jasno da je rat tek počeo i da srpskoj troglavoj aždahi nije stalo do mira, pa smo se u tom trenutku najviše radovali dobijenom naoružanju...
Na gomili smo imali 53 puške, od kojih većina automatskih, nešto puškomitraljeza, desetak sanduka municije, nešto ručnih bombi, mine za ručne bacače, zolja i tromblon. Manji dio pušaka i municije dali smo mještanima da bi mogli braniti selo i osvojeni Tripića vis, a ostalo smo podijelili našim borcima koji su bili bez oružja. To veče priređena nam je i bogata večera, u našu čast klali su se i volovi. Iste noći vratili smo se u živiničku bazu. Naša prva diverzantska misija izvan Općine okončana je više nego uspješno, ali bilo je to tek otvaranje vrata paklene budućnosti koju nam je ratna sudbina odredila...
O Gradačcu:
O (Gradačcu) i Brčkom:Prve godine rata, čini se, najteže je bilo na Gradačcu, pa smo tamo najčešće i "gostovali". Tada su naše jedinice bile uspostavile koridor prema Bosanskom Brodu i Hrvatskoj, a Gradačac je bio kapija tog prolaza. Prvi put došli smo u predio Ledenica i u bitkama koje su uslijedile imali smo prvog poginulog borca Abdulaha Resića iz Repuha.
O Teočaku:...Ipak, pomenuo bih nevolje koje donosi ravnica na gradačačkom i brčanskom bojištu, gdje se kao neopremljena vojska nemate kuda skloniti pred nadmoćnom agresorskom tehnikom.
...Ili po žestini udara i kidisanju neprijatelja neuporediv je bio napad agresora na Teočak u martu 1993. gdje smo hitno stigli 26. marta kao prva jedinica sa strane da pomogne teočanskoj i zvorničkoj brigadi u odbrani.
Praktično, bili smo prinuđeni da iz pokreta uz dobre obavještajne podatke uvedemo jedinicu u borbu, tako što smo agresoru iz pravca Gajića prošli iza leđa i nanijeli mu ogromne gubitke. Krenuli smo oko jedan sat iza ponoći i obezbjedivši put Teočak - Prosjeka - Gajići da neprijatelj ne bi dobio pojačanje udarili smo svim snagama i iz svih sredstava. Dok je trajala bitka, na putu su se pojavila tri tenka, jedna "praga" i kamion s gorivom. Naša zaštitnica je otvorila vatru i jedan tenk je onesposobljen, dok su se druga dva uspjela izvući. Na kraju, prema našim podacima ubijeno je ili teško ranjeno više od stotinu agresorskih vojnika, a da je to tačno govori i činjenica da je tada u Loparama, Priboju, Ugljeviku i Bijeljini proglašena četverodnevna žalost.
O Olovu:
O oslobađanju kote Vijenac na ozrenskom ratištu:Konačno, za nas najstrašnija bitka desila se u januaru 1994. na Olovu...
Kao i na Teočaku, ni ovdje nismo imali vremena za pripreme, pa smo stigavši u šumu na Prgoševu odmah ušli u borbu. Razvila se rijetko viđena bitka prsa u prsa u kojoj su "Ose" zajedno s dijelovima Olovske brigade u kontranapadu razbile četničke formacije, nanijele im ogromne gubitke i potisnule ih duboko na početne položaje. Poslije ovog poraza četnici nikad više na olovskom bojištu nisu poduzeli nijednu ozbiljnu akciju.
Tada smo i mi imali velike gubitke, najveće i najstrašnije tokom našeg cijelog ratovanja. Za nepuna četiri sata okršaja prsa u prsa pet nam je boraca poginulo, 11 ih je bilo teško a 18 lakše ranjeno...
Iako ne volim puno mudrovati i prebacivati krivicu na drugog, ovom našom pehu na Kruševu u dobroj su mjeri kumovale i tuzlanske "Balte" pod komandom Elvira Ferizovića, koje su po planu morale biti s naše desne strane, a nije ih bilo, pa smo s tog boka najviše i tučeni.
Tri poginula i šest ranjenih boraca imali smo i 11. maja 1994., kada je uziman lukavački Vijenac na Ozrenu. Naša zadaća bila je napredovanje prema selu Ristićima, gdje su nas u rovovima, kasnije ćemo saznati, čekala 34 agresorska vojnika. U početku smo bili veoma uspješni jer nam se iz četiri rova bez posebne borbe predalo 17 vojnika. Pozvali smo i druge da se predaju, ali ni nakon tri sata ubjeđivanja nisu pristali. Pošto se smrkavalo, morali smo krenuti i tada nam je, kao što rekoh, devet boraca izbačeno iz stroja. No, poginulo je i svih 17 ozrenskih četnika koji se nisu htjeli predati.





