Forum Klix.ba

Slava im i hvala.

Drvosjeca iz Dejcica wrote:Slava im i hvala.

Malo više o bridagi...

http://znaci.net/damjan/pojam.php?br=33
http://www.znaci.net/00001/118.htm
http://www.gracanickiglasnik.ba/wp-cont ... gg35-2.pdf
http://muzejibtuzla.podkonac.org/wp-con ... 9-1944.pdf
http://www.znaci.net/00003/567.pdf

Moj mali doprinos temi

blago onom kojega je amerikanac i britanac oslobodio u drugom svjetskom ratu

ostali su unesrećeni

a o tome su referendumi i demokratski izbori sve rekli

Meni samo jedna stvar nije jasna,ali ozbiljan sam skroz.

Ja koliko znam da istovremeno nije moguce biti musliman i komunista? E sad,koji su bili motivi ulaska muslimana u NOB?

Da li je to bila ideja komunizma,ili je to bio izbor samoodbrane nakon sto su cetnici 41,42 i 43ce napravili strasne pokolje nad narodom u istocnoj Bosni.
Ima li igdje podatak jesu li praktikovali islamske obaveze ili su bili kao vecina danasnjih Bosnjaka?

UterivacDugoga wrote:Meni samo jedna stvar nije jasna,ali ozbiljan sam skroz.

Ja koliko znam da istovremeno nije moguce biti musliman i komunista?

Koliko znam nisi dobijao "ispis" iz Muslimana ako postaneš komunista.To si i dalje ali je nespojivo bilo da ideš na džumu i partijski mada je to sada jedno te isto.Nisi mogao ići ni na mise.Također,znam mnogo Muslimana koji su bili komunisti a svi odreda su osunećeni kao i njihova djeca.

UterivacDugoga wrote:Meni samo jedna stvar nije jasna,ali ozbiljan sam skroz.

Ja koliko znam da istovremeno nije moguce biti musliman i komunista? E sad,koji su bili motivi ulaska muslimana u NOB?

Da li je to bila ideja komunizma,ili je to bio izbor samoodbrane nakon sto su cetnici 41,42 i 43ce napravili strasne pokolje nad narodom u istocnoj Bosni.
Ima li igdje podatak jesu li praktikovali islamske obaveze ili su bili kao vecina danasnjih Bosnjaka?

Evo da ti ja pokušam odgovoriti na pitanja:

Nije moguće biti musliman i komunista? Tačno, isto kao što nije moguće biti pravoslavni, katolik, protestant, jevrej, budista... i komunista. Komunizam i religija nisu spojivi (osim u izuzetnim slučajevima - primjer Južna Amerika, a i tu je više slučaj istog gledišta i uzajamnih simpatija)

U slučaju 16. Muslimanske se radilo o Muslimanima sa velikim "M", znači muslimani kao nacija. Nije tu baš bilo nekog (ako je bilo ikakvog) uplitanja uleme u strategiju i ratovanje te brigade.

Da li je to bila ideja komunizma? Da. To je bila ideja komunista da otrgnu Muslimane (današnje Bošnjake) iz "bratskog" zagrljaja Ustaša, a kasnije i SS-a. Ideja je, kao što znamo, bila uspješna. I sreća naša što je tako bilo.

Izbor samoodbrane? Da, isto tako. Već na početku rata Muslimani su uvidjeli da ih od četničke kame neće spasiti Pavelićevi "vitezovi" (nije im to nikad ni padalo na pamet), a bogami ni 3. Reich. Nisu mogli ni sami. Najlogičniji izbor je bio pristupanje NOP-u, što se pokazalo tačnim. Uostalom, isto kao i u slučaju svih ostalih (Srba, Hrvata, Slovenaca...).

Da li su praktikovali islamske obaveze? Ne. Partizanski pokret je bio ideološki komunistički, i kao takav nije imao alternativu niti toleranciju prema bilo kojoj drugoj konfesiji, pa što bi muslimanska bila izuzetak. Regrutovanje boraca u 16. je bilo redom : 1. Simpatizeri i pripadnici KPJ, 2. radnici, intelektualci i seljaci idejno bliski komunistima, 3. prisilno, 4. Uslovaljavanjem ustaša, domobrana i "handžarovaca" da se nakon zarobljavanja "opredijele" za "pravu stranu", ili metak - tačno po redu koji sam nabrojao. U ovom posljednjem slučaju "selekciju" su pravili politički komesari koji su nakon provjera: da li su "kandidati" okrvavili ruke, odn. da li imaju volju da ostanu u pratizanima, a ne da prvom prilikom "daju petama vjetra". Nejse, naravno da se islamske obaveze nisu ni mogle pratiti - mogu samo zamisliti kako bi bilo kad bi usred bitke (za oslobođenje Odžaka, recimo) pripadnici 16. uzeli "break" da klananju podne, ikindiju, jaciju... ili da "ne ratuju" petkom u vrijeme džume... Nemoguće, zar ne? Doduše, u partizanima su postojali i pomoćnici političkih komesara zaduženi za vjerska pitanja, i svaka partizanska četa je imala po jednog, i oni su bili zaduženi da ideološki dijeluju i odgovaraju na nedoumice pojedinih pripadnika po pitanju religije.

Eto, mislim da sam ti bar donekle pojasnio

danas ove stvari obilježavaju pripadnici Uabnor-a pa tako i ove brigade bit če obilježavanje 21.09. u organizaciji Uabnor Brčko...

agent_zero wrote:Prava brigada, pravih Bošnjaka , za razliku od onih kvislinškofašističkih islamista.

Da je tada bilo Bošnjaka, i brigada bi dobila naziv 16. Bošnjačka udarna brigada NOVJ

UterivacDugoga wrote:Meni samo jedna stvar nije jasna,ali ozbiljan sam skroz.

Ja koliko znam da istovremeno nije moguce biti musliman i komunista? E sad,koji su bili motivi ulaska muslimana u NOB?

Da li je to bila ideja komunizma,ili je to bio izbor samoodbrane nakon sto su cetnici 41,42 i 43ce napravili strasne pokolje nad narodom u istocnoj Bosni.
Ima li igdje podatak jesu li praktikovali islamske obaveze ili su bili kao vecina danasnjih Bosnjaka?

NOB nije bio jednak onome na cemu su poslje rata bili komunisti. Rat diktira jedna, a mir druga pravila. Zato su i muslimani nasli svoje mjesto u NOB. Partizani su bili pragmaticni.

Motivi su raznoliki, prema tvrdnjama nekih srpskih, a i hrvatskih autora, muslimana je bilo malo u partizanima otpocetka. Dok su neki bosnjacki autori nakon ovog rata tvrdili da je taj broj vjerovatno bio veci od udijela 2,5 %. Strani autori kazu da su ustase bile te koje su prvenstveno podrzavali muslimani.

Mene je najvise cudilo kako je na prostoru Bihaca opstajala Bihacka republika, ako u njoj nije bio i pristojan procenat muslimana. Poslje sloma te republike, Huskina milicija koja je naslijedila partizane Bihacke republike je zauzela pragmatican stav nesukobljavanja s ujama, svabama, cetama, pa i partizanima, sama Huskina milicija je imala brojnost, poslje je Huske nasao dogovor sa Partizanima i presao sa svojim vojnicima u Partizane, nakon kojeg su ga 1944. godine njegovi proustaski orijentisani vojnici ubili, neki kazu da su ipak to uradili Partizani. Interesantan lik recimo, u moru tih preleta uspio je biti i glavnokomandujuci Partizana u Cazinu.

Evo zanimljivih 20 strana o tim muslimanskim milicijama koje su nastale prvenstveno da bi zastitile muslimane, neke od njih su poslje postale dio partizana. Nastajale su pred cetnicima kako bi se sacuvali zivoti samih muslimana. Medjutim podjeljenost muslimana za posljedicu je imalo da smo muslimane imali u ustasama, cetnicima, partizanima, pa i u svabskim formacijama.

http://www.islamskazajednica.ba/images/ ... .-1945.pdf

Za razliku od Huske, Pozderci nisu bili preletaci i sami su bili dio partizanske ekipe porijeklom iz Cazina, koji su se vrlo rano prikljucili partizanima jer su bili protivnici ustaske politike i ubijanja Srba i Jevreja, te su Pozdreci ostali u partizanima do kraja rata. Na kraju su nagradjeni od strane Izraela njihovi potomci za doprinos koji su dali za ocuvanje jevrejskih zivota u BiH.Mozda najvise Krajiskim i tuzlanskim muslimanima iz partizanskih formacija, dugujemo zahvalnost za konstutivnost muslimana i vaznost koja nam je data kao narodu koji tvori BIH.

Cetnici nisu radili samo u istocnoj Bosni pokolje, radili su po cijeloj BiH gdje god su to mogli.

Tesko je do takvih podataka doci.

Idemo sad o pripadnicima 16. Muslimanske:

Jusuf Džonlić



Jusuf Džonlić (Livno, 11. jul 1920 — Šekovići, februar 1944), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.
Biografija

Rođen je 11. jula 1920. godine u Livnu. Poticao je iz siromašne radničke porodice. Završio je četiri razreda gimnazije, Železničku bravarsku školu i potom učio bravarski zanat u Sarajevu. Potom je radio kao bravar u Železničkoj radionici u Sarajevu.

Veoma rano je pristupio omladinskom radničkom pokretu i 1938. godine postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Maja 1941. godine bio je primljen i u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

U početku Narodnooslobodilačke borbe, 1941. godine bio je kurir između partijske organizacije u Sarajevu i partizanskih jedinica koje su se nalazile u njegovoj okolini. Godine 1942. otišao je u partizane, stupio je u Treću četu Prvog bataljona Šeste istočnobosanske udarne brigade.

Bio je veoma hrabar i pouzdan borac, zbog čega su mu poveravani najteži zadaci. Prilikom boravka njegove brigade u Sremu, u jesen 1942. godine, njegova desetina je dobila zadatak da pređe preko Save i stupi u vezu s kurirom koji je s Majevice nosio izveštaj. Njegova desetina je tada bila napadnuta od znatno jačih nemačih snaga, ali i pored toga je izvršila zadatak. Jusuf je tada pod kuršumima preplivao Savu i na dogovorenom mestu uzeo izveštaj i odneo ga u Štab brigade.

Istakao se i u mnogim drugim borbama Šeste istočnobosanske udarne brigade, a naročito – protiv Nemaca u Bosanskim šumama, oktobra 1942; u velikoj pobedi brigade nad četnicima kod Maleševaca, na Majevici novembra 1942; zatim u borbama kod sela Jabuke, na Romaniji i dr.

U vreme Pete neprijateljske ofanzive, kao politički komesar Prve čete Prvog bataljona Šeste istočnobosanske brigade, sa svojom četom razbio je njemački bataljon na Vučevu. Na putu Prača-Goražde njegova četa, od samo 16 boraca, štitila je bolnicu i u toku jednog dana uspela je da odbije desetak snažnih nemačkih juriša. Pored toga, u toku ofanzive, naročito se istakao i u borbama protiv Nemaca na Zavajitu, Humiću i Košuru - najslavnijim bitkama ove brigade u toku ofanzive.

Posle formiranja Šesnaeste muslimanske brigade, 21. septembra 1943. godine u selu Bukviku, kod Brčkog, postavljen je za zamenika političkog komesara Prvog bataljona. U toku teških borbi za vreme nemačke ofanzive krajem 1943. godine njegov bataljon je celi mesec dana sprečavao Nemce i druge neprijateljske jedinice da prodru na područje Romanije. Neposredno posle toga istakao se u borbama za oslobođenje Tuzle i na Trebavi. Prilikom drugog napada na Tuzlu bio je teško ranjen kod sela Vukovija, a od zadobijenih rana umro je februara 1944. godine u partizanskoj bolnici u selu Šekovićima.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 20. decembra 1951. godine, proglašen je za narodnog heroja.

Posle oslobođenja, njegovi posmrtni ostaci su sahranjeni u Grobnici narodnih heroja u spomen-parku Vraca, na planini Trebeviću, kod Sarajeva.

Danas se po njemu NE ZOVE NIJEDNA ULICA U SARAJEVU

Nastavljamo niz. Doduše, nije bio pripadnik 16-e, al vrijedi ga spomenuti:



Adem Buć (Bivolje Brdo, kod Mostara, 15. decembar 1914 — Sarajevo, 9. decembar 1942), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Rođen je 15. decembra 1914. godine u selu Bivolje Brdo, kod Mostara. Pošto je njegovim roditeljima umrlo šestoro dece, oni su se 1916. godine sa Ademom i njegovom sestrom Azizom preselili u Mostar. Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije završio je u Mostaru, a potom je prešao u Beograd gde je upisao Srednju tehničku školu, geodetski odsek. Posle završetka ove škole, 1938. godine, izvesno vreme je radio, kao geometar, u Daruvaru. Posle odsluženja vojnog roka, 1939. godine, se vratio u Mostar i zaposlio u Geodetskoj upravi.

Revolucionarnom omladinskom pokretu pristupio je kao učenik u Beogradu. Član Saveza komunističke omladine Jugoslavije od bio 1939, a Komunističke partije Jugoslavije od avgusta 1940. godine.

Neposredno pred početak Aprilskog rata, 1941. godine, bio je mobilisan, a posle kapitulacije Jugoslovenske kraljevske vojske vratio se u Mostar. Aktivno je učestvovao u ilegalnim pripremama oružanog ustanka. Kao sekretar partijske ćelije „Carina“, organizovao je prikupljanje oružja, municije i drugog materijala. Sve do aprila 1942. godine radio je kao ilegalac u okupiranom Mostaru.

Aprila 1942. godine bio je prinuđen da napusti okupiranu grad i pređe u Mostarski partizanski bataljon, gde mu je bila poverena političkog radnika. Istakao se već u prvim akcijama Odreda - prilikom borbe sa četnicima i u proboju prema Bjelašnici. Prilikom napada na neprijatljesko uporište u Hadžićima, bio je teže ranjen. Tada se ilegalnim kanalima, sa lažnim dokumentima, prebacio u okupirano Sarajevo.

Pošto je posedovao lažna dokumenta lečio se u jednoj sarajevskoj bolnici, a posle ozdravljenja se povezao sa partijskom organizacijom. Posle velike policijske provale u sarajevsku partijsku organizaciju u martu 1942. godine, Mesni komitet KPJ za Sarajevo je bio razbijen. Prilikom obnove ovog komiteta, sredinom 1942. godine, Adem je, zajedno sa Džemalom Bijedićem, Mladenom Kneževićem i Reufom Galoševićem, postao njegov član.

Krajem 1942. godine, trebalo je da pređe u Mostar, gde je trebalo da preuzme dužnost sekretara Mesnog komiteta KPJ, ali su ga početkom decembra na ulici u Sarajevu prepoznala dva ustaška agenta i uhapsila. On je bio uhapšen sklopu nove velike policijske prolavle u partijsku organizaciju. U ustaškom zatvoru „Ćemaluša“, bio je strahovito mučen, ali i pored toga islednicima nije rekao ni reči.

Ubijen je 9. decembar 1942. godine. Posle oslobođenja, njegovi posmrtni ostaci su sahranjeni u Grobnici narodnih heroja u spomen-parku Vraca, na planini Trebeviću, kod Sarajeva.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 26. jula 1949. godine, proglašen je za narodnog heroja.

E, po njemu se zove ulica u Sarajevu. Daklem, pitanje je dokle će se zvati?

Ti si Woody baš sitničav.Nisu u modi partizani nego ustaški "ilegalci " i svi oni koji su se očešali o MM a ti nam nabrajaš one koji se se BORILI protiv fašizma dok nam se gradonačelnik hvali borbom protiv antifašizma.ZA SDA je golem plus kad navedeš u CV-ju kako ti je dedo bio ustaša ili pripadnik muslimanske milicije.

PM72 wrote:Ti si Woody baš sitničav.Nisu u modi partizani nego ustaški "ilegalci " i svi oni koji su se očešali o MM a ti nam nabrajaš one koji se se BORILI protiv fašizma dok nam se gradonačelnik hvali borbom protiv antifašizma.ZA SDA je golem plus kad navedeš u CV-ju kako ti je dedo bio ustaša ili pripadnik muslimanske milicije.

E moj @paša... Moda ti je prolazna stvar. Danas ustaše, sutra Al-Qaeda ili ISIL... A prekosutra? Šta ću ja prekosutra?

Ovo za SDA CV si potpuno upravu. Moj rah. dedo JESTE bio ustaša/muslimanska milicija, kao takav i poginuo i imao sam golem plus kada sam dobio SDA člansku: Među prvima su mi uvalili pušku. Među prvima su me šuknuli na liniju. Među prvima sam bio u redu za liječenje i oporavak u inostranstvu. Među prvima sam bio u redu za burazerovu protezu. Među prvima sam bio u redu u zavodu za zapošljavanje. Među prvima sam u redu za radnu dozvolu u EU... I tako bi... Doduše nekad se proguram u prvi saff u mojoj džematskoj džamiji, iako i nije neka gužva. Na džumi nas ne bude više od 3-4

Jašta, br'te

Pa kaže dalje...


Avdo Ćuk (Bosanska Dubica, 7. mart 1920 — Čardak, kod Bosanske Krupe, 13. novembar 1943), učitelj, politički komesar Osme krajiške NOU brigade narodni heroj Jugoslavije.

Rođen je 7. marta 1920. godine u Bosanskoj Dubici. Bio je učitelj. Kao član KPJ aktivan je od oktobra 1941. U NOB stupio 1941. Poginuo 13. novembra 1943. na Čardaku, kod Bosanske Krupe. Za narodnog heroja proglašen je 23. jula 1952.

U novskoj partizanskoj četi učestvovao je u akcijama kao zapažen borac. Krajem septembra 1941. napravio je veliki podvig. Po zadatku Operativnog štaba za Bosansku krajinu išao je u Bosanski Novi za isporuku oružja partizanskim jedinicama. Nijemci i ustaše su primijetili varku. Avdo se jedva spasio bjekstvom.

Avdo odlazi u centralnu Bosnu i stupa u bataljon sa kojim prolazi mnoge borbe. Postavljen je za političkog komesara bataljona. Poslije povratka bataljona iz Slavonije i Kozare, Ćuk odlazi u Podgrmeč i postaje komesar 8. krajiške brigade 28. decembra 1942. godine. Istakao se u mnogim borbama na Šatoru, Uni...

Poginuo je u borbi sa ustašama 13. novembra 1943. U znak sjećanja na njegov herojski lik, omladinska radna brigada 1944. godine nosila je njegovo ime. O njegovu heroizmu narod je stvarao legende i čuvao uspomenu na ovog velikog junaka.

I jedna priča iz Bos. Dubice, o Avdi Ćuku, jednako interesantna:

Imao sam sreću da živim i radim sa rah. Ahmed –begom Cerićem. Poznavao sam dobro i njegovu ljepšu polovinu, lijepu, pok. Zoru (rođ. Milanović), medicinsku sestru, jednu od najljepših dubičkih cura.

Elem, dok se radi ljudi se, htjeli ili ne, nekako zbliže pa otpočnu i neke priče iz života. Ja sam pomno slušao, pogotovo dragog nam Bega, kojeg je poznavala gotovo cijela nasa Juga.

” E moj Smajo”, govori Beg, ”osim ostalih amidža imao sam ja i amidžu rah. Avdi-bega. On je studirao agronomiju u Sarajevu, a i sam ne znam kako, bio je u tom pokretu ”Mlada Bosna”. I kad je izvršen atentat na tog Ferdinada, on je bio kao i mnogi drugi uhapšen. Uhapšen. Ne znam koliko je godina proveo tudi, vratio se sa robije teško bolestan. I dadne rah. Avdi-beg da se posadi lijep veliki voćnjak, odmah više Ciglane, a kojeg nazvaše Begov stan, jer je Avdi beg, vjerovatno radi tubekuloze zarađene na robiji, tamo najčešće boravio. Avdi-beg se nije ženio pa nije ni imao svoje djece. Zato odluči on da nekako usvoji neko pametno dijete koje bi on izdržavao, školovao i brinuo se potpuno o njemu. Izbor je pao na jednog dječaka čija je majka porijeklom iz Orahove, posebno pametnog i nadarenog. Taj dječak se zvao Avdo Ćuk”. Ja slušam, razmišljam a pogotovo i ne prekidam Begove riječi.

Kad je njega Avdi-beg primio, dugo su razgovarali o mnogo čemu. Na kraju je Avdi-beg rekao:”E moj dragi imenjače”, mlad si i možeš raditi što ti srcu drago, ali kao otac, molim te nemoj u politiku.”

Vrijeme je islo svojim, vjerovatno, unaprijed određenim tokom. Avdi-beg je postao gradonačelnik Dubice, baš kad je rat počeo. Bio je već prilicno bolestan pa nije mogao kao gradonačelnik dočekati Švabu. “Ne znam da li je bio baš toliko bolestan”, priča Ahmed-beg, “ali dočekati Švabu-jok!”

Njemačka vojska je prelazila sa tenkovima dubički most. Moj otac, rah. Omer-beg (stradao je u logoru Jasenovac), gledao je kroz prozor naše kuće i govorio:” Ja Bože dragi kolika straha prelazi preko mosta. Ovu silu ne može niko pobijediti, Vidite li vi ove Božje strahe i oružja.” Avdi-beg je ležeći slušao: ”E moj Omere, nema te sile koja može narod pobijediti. Niko ne može narod pobijediti pa ni našu Bosnu, za koju sam i život i zdravlje dao”.

Vrijeme gradi a vrijeme razgrađuje, govorili su naši stari. I mali Avdo Ćuk je obećao da neće u politiku. Ali je postao poznati partizanski heroj. Tako ti je to. Nikad se ne zna.To nije u našoj moći niti u vlasti.

Otad su prošle mnoge godine, nova vremena donose svoje, ali se uvijek sjetim Begove priče. Neka im je rahmet.

Po Avdi Ćuku nosi naziv jedna osnovna škola u Orahovi, opšt. Bos. Gradiška, RS

A kod nas... Jok, ništa Valjda ne mogu doći na red od Nametaka, Busuladžića i Đoza...

Mustafa Dovadžija (1921 - 1942)



Mustafa Dovadžija je dijete vratničke mahale. Rodio se u Sarajevu na Vratniku 8.oktobra 1921. godine. Odrastao je u siromašnoj porodici. Bio je veoma bistar, ali nije imao nikakve šanse za više školovanje. Završio je bravarski zanat i zaposlio se u Željezničkoj radionici u Sarajevu. Već sa nepunih sedamnaest godina uključio se u aktivni radnički pokret sindikata željezničkih radnika, a sa devetnaest je primljen u SKOJ ili Savez komunističke omladine Jugoslavije. Sa dvadeset godina je primljen u Komunističku partiju Jugoslavije, što je malo kome pošlo za rukom. Naime, jugoslovenski komunisti su bili veoma konspirativni, te su skojevci znali prolaziti duge periode najrigoroznije provjere prije nego što bi bivali primljeni u Partiju.

Mustafa Dovadžija je bio neobično hrabar momak. Nikog se nije bojao. Priča se da ga je jednom neki žandar udario pesnicom, a Mustafa je odmah uzvratio i nokautirao ga nasred ulice. Bio je česti posjetitelj jedne male kafane u Čizmedžiluku, čiji vlasnici su bili Azra i Adil Džubur. No, on kafanu nije posjećivao radi kafane. Naime, u toj neupadljivoj i veoma skromnoj kafanici su se sastajali prvaci sarajevskih komunista, kao što su bili Vladimir Perić Valter, Rodoljub Čolaković, Svetozar Vukmanović – Tempo, Edvard Kardelj, pa i naš mladi Mustafa Dovadžija. Ta mala kafana je dobila konspirativno ime „Ambasada“ upravo zbog činjenice da su u nju zalazili visokopozicionirani ilegalci i u njoj na brzinu razmjenjivali informacije i usmjeravali akcije. Međutim, u martu 1942 ustaše su uhapsile kurira Arsenija Jovanovića Kigija i predali ga Gestapou, njemačkoj tajnoj policiji. Kigi je bačen na teška mučenja i nije izdržao. Odao je mnoge stvari, a među ostalim i sastajalište ilegalaca, kafanu „Ambasada“. Gestapovci i ustaše su izvršili iznenadnu raciju i upali u kafanu. Pohapsili su sve prisutne, a Azra Džubur je na svoju sreću neposredno prije racije odnijela naručene kafe u neku susjednu radnju. Kad je vidjela o čemu se radi ona je pobjegla i sakrila se kod prijatelja. Ustaše i gestapovci su čekali i ko god da je ušao u kafanu bio je uhapšen kao sumnjiva osoba i odveden u zloglasni zatvor Belediju.

Kad je započeo oružani otpor pod vođstvom Komunističke partije Mustafi Dovadžiji je dodijeljen veoma odgovoran i nadasve opasan zadatak. Bio je kurir Pokrajinskog komiteta. Njegov prevashodni zadatak je bio da održava vezu između ilegalne komunističke organizacije u Sarajevu i Pokrajinskog komiteta Komunističke partije na oslobođenoj teritoriji. Kao kurir je pješke, preko brda i planina, nekoliko puta odlazio u Užice sa porukama Vladimira Perića Valtera i ostalih sarajevskih ilegalaca Titu i Vrhovnom štabu.

U Sarajevu su ga mnogi znali, ali on onako ludo hrabar je znao šetati sarajevskim ulicama pred nosevima ustaških agenata. Kuća na Vratniku, u kojoj su živjeli njegovi roditelji bila je pod dvadesetičetrisatnom policijskom prismotrom. No, on je nekako noću uspijevao posjetiti svoje roditelje, preskaćući vratničke tarabe i šuljajući se kroz usnule bašće. Kuća je imala jedan tajni podrum u kojem je Mustafa Dovadžija još ranije instalirao radio – stanicu. Kad su ustaški agenti pomoću radio – goniometra grubo locirali da se na Vratniku nalazi radio – stanica, odmah su nahrupili u kuću i to njih osam. Mustafa nije ni pomišljao da se preda. Potegao je revolver i zapucao po agentima. Jednog je teško ranio, a ostali su se u panici razbježali, te je on uspjeo uteči. Otada više nije dolazio u kuću svojih roditelja, a teško ranjeni aget je otišao „Bogu na isljeđivanje“.

Dugo su bili živi svjedoci scene kad je Mustafa usred bijela dana upao u Direkciju željeznica NDH, koja se nalazila u strogom centru grada. Pod nos jednog od šefova Direkscije je gurnuo cijev revolvera i natjerao ga da mu preda zalihu matrica za šapirograf koje su bile potrebne ilegalcima. Ustaški agenti su u tri automobila doletjeli k’o bez duše pred Direkciju. Do zuba naoružani oprezno su se šuljali uz zidove hodnika i puni straha ulazili u kancelarije. Mustafe više nije bilo. On se izvukao na jedan od sporednih ulaza, i umjesto da se odmah udalji, prišao je automobilu ustaških agenata i njihovom vođi agentu Kremi ostavio prijeteće pismo sa crvenom petokrakom u zaglavlju.

Početkom maja 1942. godine dobio je zadatak da prenese neke poruke partijskog rukovodstva Sarajeva Vrhovnom štabu na oslobođenom teritoriju. Kad je prelazio Crepoljsko uhvatili su ga i likvidirali četnici 2.maja 1942. godine.

Poslije oslobođenja, njegovi posmrtni ostaci su sahranjeni u Grobnici narodnih heroja u spomen-parku Vraca, na planini Trebeviću, kod Sarajeva.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 27. jula 1951. godine, proglašen je za narodnog heroja.

Samo tako nastavi, Vudi...

Woody wrote:Pa kaže dalje...


Avdo Ćuk (Bosanska Dubica, 7. mart 1920 — Čardak, kod Bosanske Krupe, 13. novembar 1943), učitelj, politički komesar Osme krajiške NOU brigade narodni heroj Jugoslavije.

Rođen je 7. marta 1920. godine u Bosanskoj Dubici. Bio je učitelj. Kao član KPJ aktivan je od oktobra 1941. U NOB stupio 1941. Poginuo 13. novembra 1943. na Čardaku, kod Bosanske Krupe. Za narodnog heroja proglašen je 23. jula 1952.

U novskoj partizanskoj četi učestvovao je u akcijama kao zapažen borac. Krajem septembra 1941. napravio je veliki podvig. Po zadatku Operativnog štaba za Bosansku krajinu išao je u Bosanski Novi za isporuku oružja partizanskim jedinicama. Nijemci i ustaše su primijetili varku. Avdo se jedva spasio bjekstvom.

Avdo odlazi u centralnu Bosnu i stupa u bataljon sa kojim prolazi mnoge borbe. Postavljen je za političkog komesara bataljona. Poslije povratka bataljona iz Slavonije i Kozare, Ćuk odlazi u Podgrmeč i postaje komesar 8. krajiške brigade 28. decembra 1942. godine. Istakao se u mnogim borbama na Šatoru, Uni...

Poginuo je u borbi sa ustašama 13. novembra 1943. U znak sjećanja na njegov herojski lik, omladinska radna brigada 1944. godine nosila je njegovo ime. O njegovu heroizmu narod je stvarao legende i čuvao uspomenu na ovog velikog junaka.

I jedna priča iz Bos. Dubice, o Avdi Ćuku, jednako interesantna:

Imao sam sreću da živim i radim sa rah. Ahmed –begom Cerićem. Poznavao sam dobro i njegovu ljepšu polovinu, lijepu, pok. Zoru (rođ. Milanović), medicinsku sestru, jednu od najljepših dubičkih cura.

Elem, dok se radi ljudi se, htjeli ili ne, nekako zbliže pa otpočnu i neke priče iz života. Ja sam pomno slušao, pogotovo dragog nam Bega, kojeg je poznavala gotovo cijela nasa Juga.

” E moj Smajo”, govori Beg, ”osim ostalih amidža imao sam ja i amidžu rah. Avdi-bega. On je studirao agronomiju u Sarajevu, a i sam ne znam kako, bio je u tom pokretu ”Mlada Bosna”. I kad je izvršen atentat na tog Ferdinada, on je bio kao i mnogi drugi uhapšen. Uhapšen. Ne znam koliko je godina proveo tudi, vratio se sa robije teško bolestan. I dadne rah. Avdi-beg da se posadi lijep veliki voćnjak, odmah više Ciglane, a kojeg nazvaše Begov stan, jer je Avdi beg, vjerovatno radi tubekuloze zarađene na robiji, tamo najčešće boravio. Avdi-beg se nije ženio pa nije ni imao svoje djece. Zato odluči on da nekako usvoji neko pametno dijete koje bi on izdržavao, školovao i brinuo se potpuno o njemu. Izbor je pao na jednog dječaka čija je majka porijeklom iz Orahove, posebno pametnog i nadarenog. Taj dječak se zvao Avdo Ćuk”. Ja slušam, razmišljam a pogotovo i ne prekidam Begove riječi.

Kad je njega Avdi-beg primio, dugo su razgovarali o mnogo čemu. Na kraju je Avdi-beg rekao:”E moj dragi imenjače”, mlad si i možeš raditi što ti srcu drago, ali kao otac, molim te nemoj u politiku.”

Vrijeme je islo svojim, vjerovatno, unaprijed određenim tokom. Avdi-beg je postao gradonačelnik Dubice, baš kad je rat počeo. Bio je već prilicno bolestan pa nije mogao kao gradonačelnik dočekati Švabu. “Ne znam da li je bio baš toliko bolestan”, priča Ahmed-beg, “ali dočekati Švabu-jok!”

Njemačka vojska je prelazila sa tenkovima dubički most. Moj otac, rah. Omer-beg (stradao je u logoru Jasenovac), gledao je kroz prozor naše kuće i govorio:” Ja Bože dragi kolika straha prelazi preko mosta. Ovu silu ne može niko pobijediti, Vidite li vi ove Božje strahe i oružja.” Avdi-beg je ležeći slušao: ”E moj Omere, nema te sile koja može narod pobijediti. Niko ne može narod pobijediti pa ni našu Bosnu, za koju sam i život i zdravlje dao”.

Vrijeme gradi a vrijeme razgrađuje, govorili su naši stari. I mali Avdo Ćuk je obećao da neće u politiku. Ali je postao poznati partizanski heroj. Tako ti je to. Nikad se ne zna.To nije u našoj moći niti u vlasti.

Otad su prošle mnoge godine, nova vremena donose svoje, ali se uvijek sjetim Begove priče. Neka im je rahmet.

Po Avdi Ćuku nosi naziv jedna osnovna škola u Orahovi, opšt. Bos. Gradiška, RS

A kod nas... Jok, ništa Valjda ne mogu doći na red od Nametaka, Busuladžića i Đoza...

postoji ulica u sarajevskom naselju Dobrinja 2 Avde Ćuka....

volio bih čuti priču o braći i sestri Fejić iz Mostara to je ona ulica fejićeva u Mostaru nešto sam čuo ukratko....

Woody wrote:Mustafa Dovadžija (1921 - 1942)



Mustafa Dovadžija je dijete vratničke mahale. Rodio se u Sarajevu na Vratniku 8.oktobra 1921. godine. Odrastao je u siromašnoj porodici. Bio je veoma bistar, ali nije imao nikakve šanse za više školovanje. Završio je bravarski zanat i zaposlio se u Željezničkoj radionici u Sarajevu. Već sa nepunih sedamnaest godina uključio se u aktivni radnički pokret sindikata željezničkih radnika, a sa devetnaest je primljen u SKOJ ili Savez komunističke omladine Jugoslavije. Sa dvadeset godina je primljen u Komunističku partiju Jugoslavije, što je malo kome pošlo za rukom. Naime, jugoslovenski komunisti su bili veoma konspirativni, te su skojevci znali prolaziti duge periode najrigoroznije provjere prije nego što bi bivali primljeni u Partiju.

Mustafa Dovadžija je bio neobično hrabar momak. Nikog se nije bojao. Priča se da ga je jednom neki žandar udario pesnicom, a Mustafa je odmah uzvratio i nokautirao ga nasred ulice. Bio je česti posjetitelj jedne male kafane u Čizmedžiluku, čiji vlasnici su bili Azra i Adil Džubur. No, on kafanu nije posjećivao radi kafane. Naime, u toj neupadljivoj i veoma skromnoj kafanici su se sastajali prvaci sarajevskih komunista, kao što su bili Vladimir Perić Valter, Rodoljub Čolaković, Svetozar Vukmanović – Tempo, Edvard Kardelj, pa i naš mladi Mustafa Dovadžija. Ta mala kafana je dobila konspirativno ime „Ambasada“ upravo zbog činjenice da su u nju zalazili visokopozicionirani ilegalci i u njoj na brzinu razmjenjivali informacije i usmjeravali akcije. Međutim, u martu 1942 ustaše su uhapsile kurira Arsenija Jovanovića Kigija i predali ga Gestapou, njemačkoj tajnoj policiji. Kigi je bačen na teška mučenja i nije izdržao. Odao je mnoge stvari, a među ostalim i sastajalište ilegalaca, kafanu „Ambasada“. Gestapovci i ustaše su izvršili iznenadnu raciju i upali u kafanu. Pohapsili su sve prisutne, a Azra Džubur je na svoju sreću neposredno prije racije odnijela naručene kafe u neku susjednu radnju. Kad je vidjela o čemu se radi ona je pobjegla i sakrila se kod prijatelja. Ustaše i gestapovci su čekali i ko god da je ušao u kafanu bio je uhapšen kao sumnjiva osoba i odveden u zloglasni zatvor Belediju.

Kad je započeo oružani otpor pod vođstvom Komunističke partije Mustafi Dovadžiji je dodijeljen veoma odgovoran i nadasve opasan zadatak. Bio je kurir Pokrajinskog komiteta. Njegov prevashodni zadatak je bio da održava vezu između ilegalne komunističke organizacije u Sarajevu i Pokrajinskog komiteta Komunističke partije na oslobođenoj teritoriji. Kao kurir je pješke, preko brda i planina, nekoliko puta odlazio u Užice sa porukama Vladimira Perića Valtera i ostalih sarajevskih ilegalaca Titu i Vrhovnom štabu.

U Sarajevu su ga mnogi znali, ali on onako ludo hrabar je znao šetati sarajevskim ulicama pred nosevima ustaških agenata. Kuća na Vratniku, u kojoj su živjeli njegovi roditelji bila je pod dvadesetičetrisatnom policijskom prismotrom. No, on je nekako noću uspijevao posjetiti svoje roditelje, preskaćući vratničke tarabe i šuljajući se kroz usnule bašće. Kuća je imala jedan tajni podrum u kojem je Mustafa Dovadžija još ranije instalirao radio – stanicu. Kad su ustaški agenti pomoću radio – goniometra grubo locirali da se na Vratniku nalazi radio – stanica, odmah su nahrupili u kuću i to njih osam. Mustafa nije ni pomišljao da se preda. Potegao je revolver i zapucao po agentima. Jednog je teško ranio, a ostali su se u panici razbježali, te je on uspjeo uteči. Otada više nije dolazio u kuću svojih roditelja, a teško ranjeni aget je otišao „Bogu na isljeđivanje“.

Dugo su bili živi svjedoci scene kad je Mustafa usred bijela dana upao u Direkciju željeznica NDH, koja se nalazila u strogom centru grada. Pod nos jednog od šefova Direkscije je gurnuo cijev revolvera i natjerao ga da mu preda zalihu matrica za šapirograf koje su bile potrebne ilegalcima. Ustaški agenti su u tri automobila doletjeli k’o bez duše pred Direkciju. Do zuba naoružani oprezno su se šuljali uz zidove hodnika i puni straha ulazili u kancelarije. Mustafe više nije bilo. On se izvukao na jedan od sporednih ulaza, i umjesto da se odmah udalji, prišao je automobilu ustaških agenata i njihovom vođi agentu Kremi ostavio prijeteće pismo sa crvenom petokrakom u zaglavlju.

Početkom maja 1942. godine dobio je zadatak da prenese neke poruke partijskog rukovodstva Sarajeva Vrhovnom štabu na oslobođenom teritoriju. Kad je prelazio Crepoljsko uhvatili su ga i likvidirali četnici 2.maja 1942. godine.

Poslije oslobođenja, njegovi posmrtni ostaci su sahranjeni u Grobnici narodnih heroja u spomen-parku Vraca, na planini Trebeviću, kod Sarajeva.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 27. jula 1951. godine, proglašen je za narodnog heroja.

kratka nadopuna ako smijem.... kažu da je ubiejn i okrenut na ražnju i da je bačen u jamu Bezdan na Visojevici pokraj planine Ozren, a uhvačen je zajedno sa Jankom Balordom....

ubiparipovic wrote:Čitam kako neki podilaze mitomanskom stavu jednog naroda o bezrazložnosti napada na njih i kako su drugi skloni da ih kolju bez ikakva razloga.

E pa istina je malo kompleksnija.

Tog 27. srpnja 1941. je u Trubaru [1] ubijen drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor i veća skupina pripadnika njegove župe koji su se vraćali s hodočašća svetoj Ani u Kninskom polju.
Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18 km od Drvara. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču.

Istog dana, orkestrirano je, uz iste metode etničkog čišćenja, izveden i napad na susjednu katoličku župu Bos. Grahovo, tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da grahovljanski Hrvati ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo drvarskim Hrvatima.

Imena i prezimena svih poginulih nisu do kraja utvrđena; utvrđeno je 568 osoba koje za koje se poimence zna da su mučki ubijeni u tom zločinačkom napadu.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_kod ... rpnja_1941.

da...

i

http://www.nedjelja.ba/hr/vijesti/bih/m ... avama/5207

maturanti-proslavili-zadnji-dan-skole-s-hrvatskim-i-srpskim-zastavama/5207

Zanima me sta se u ovom periodu desavalo sa muslimanskim stanovnistvom oko ovih "visih" sela u Bosni, npr. Lukomir i sl. ? da li su ti ljudi bili regrutovani i gdje?

4L0n3 wrote:Zanima me sta se u ovom periodu desavalo sa muslimanskim stanovnistvom oko ovih "visih" sela u Bosni, npr. Lukomir i sl. ? da li su ti ljudi bili regrutovani i gdje?

Evo kako je to bilo na selima na Bjelašnici (iz knjige Miše Lekovića "Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942):

Još u toku decembra 1941. godine, posle upada četnika u Foču, muslimanska sela oko Kalinovika i Trnova organizovala su se za samoodbranu. Ustaške su vlasti uputile iz Sarajeva oružje i svoje ljude, kako bi što jače za sebe vezale stanovništvo toga kraja. I pored mnogobrojnih pokušaja, u toku zime i proleća, da muslimanski živalj ovog zabačenogplaninskog kraja otrgne ispod ustaškog uticaja i pridobije za narodnooslobodilački pokret, Kalinovički partizanski odred nije u tome uspeo. Naprotiv, on je bio prinuđen da vodi borbe s milicijom, koja se već bila učvrstila i povezala sa ustaškim elementima u susednim muslimanskim selima i severnim predelima Hercegovine (opštine Bjelemić, Umoljani,
Zaplanina, Glavatičevo, Ulog, Borci). Posle razbijanja Kalinovičkog odreda, u toku maja i juna,stanovništvo ovih sela se još čvršće vezaloza ustašku vlast. Sa osloncem na Trnovo (u kome se nalazila jedna četa iz 7. pešadijskog puka jačine 140 domobrana i žandarmerijska stanica), Govedoviće, Zabojsku i Jahorinu (u kojima se nalazila po jedna četa Samostalnog konjičkog diviziona od po 140 domobrana), kao i na žandarmerijske stanice u selima Ledićima i Kijevu, ustaške vlasti su
formirale i naoružale stalne poluvojničke milicijske grupe u selima: Turovi, Godinju, Dujmovićima, Dejčićima, Ostojićima, Mijanovićima, Brutusima, Trebečaju, Gračanici i Crnoj Rijeci. Ove milicijske grupe primale su oružje, municiju, platu i životne namirnice od 7. pešadijskogpuka i nalazile se neprestano u punoj borbenoj gotovosti. Na predlog nemačkog 738. pešadijskog puka iz Sarajeva, žandarmerijski vod u Sarajevu je preduzeo mere da formira slične milicijske grupe i u srpskim selima oko Trnova: u Umčanima, Zoranovićima, Turbi, Tvrdinićima i
Ulobiću.

Od nane mi u Foci skoro svu familiju cetnici poklali 43-ce.