Sarajmen wrote:muha_sa wrote:Sarajmen wrote:Mojne i ti pretjerivati, nije važno ako se i laže, u neznanju se nikom' ne zamjera, bitnije je boriti se sa tim i da se ne povjeruje u to.
Činjenice i samo činjenice, ništa na lijepu riječ. A to je fajt teške kategorije

sve drugo je šuplja

Vozdra i bite
Ako mogu , počastio bih jednom poučnom pričom...
''
Tamni vilajet za sve je nas obećana zemlja
Tamnim vilajetom nazivano je Sarajevo, krajem osamdesetih, u intelektualnim beogradskim trač magazinima, u Dugi i Intervjuu, kada bi se govorilo o teškom položaju Srba u gradu, ili o strahovladi komunističkih bosanskih vođa, Pozderaca, Mikulića, Ištuka, Munira Mesihovića… Kasnije, tamni vilajet ušao je u govor političara, Miloševićeve posluge drugog ešalona, da bi u mjesecima međusobnog prepoznavanja, naročito krajem 1991, kada je govor o Bosni i o muslimanima na Pantovčaku usklađen s govorom o Bosni i o muslimanima na Dedinju, izraz tamni vilajet ušao u govor hrvatskoga tiska i televizije, čelnika HDZ-a i ljudi bliskih Tuđmanu. Je li Vrhovnik kadikad zazvao tamnovilajetske navade odrođenih Hrvata islamske vjeroispovijesti, toga se, pošteno govoreći, ne sjećam. Ali mogu zamisliti taj glas kako izriče riječ vilajet u svome specifičnom akcentualnom sustavu, koji će godinama kasnije za mnoge postati naglasovni zakon hrvatskoga jezika, tako da riječ vilajet zvuči kao dvije riječi, kao vila-jet, ali ne vila kao čarobno biće, nego kao vila od alatke vila.
Vilajet je upravna jedinica Osmanskoga carstva kojoj je na čelu valija. Vilajet je u širem smislu pokrajina, a u prenesenom – jedan zaseban svijet. Postoji uzrečica: namet na vilajet. Svaki je novi porez, kojim se uzaludno pokušava istrgnuti iz ekonomske krize, a ustvari se njime hrani nezasita država, novi – namet na vilajet. Lijepo, tačno zvuči.
Imao sam dvadeset jednu ili dvadeset dvije kada sam prvi put u Dugi pročitao da su Bosna i Sarajevo tamni vilajet. Bio sam uvjeren, i još ću dugo u to vjerovati, da će netko pametan ismijati tog novinara, narugati mu se, izajebavati ga kao konja, pošto je napisao nešto tako glupo. Nešto što je, zapravo, suprotno onome što je htio reći.
Volio sam čitati balkanske narodne priče, bajke i mitove. Da se doba nije zaokrenulo i zakovrnulo, možda bi od te ljubavi nešto bilo. Možda bih, da prva budala u Dugi nije spomenula tamni vilajet, postao stručan za tamne vilajete. Ovako sam više od dvadeset i pet godina čekao da netko od mene pametniji budali kaže da je budala, sve dok jednoga dana budala nije postala u pravu: doista, Bosna je, Sarajevo je tamni vilajet, narodna priča potonula je u mrak neznanja. A onda je tamnim vilajetom postala i Islamska država Iraka i Levanta.
Govori se da je neki smjeli vladar, car il’ padišah, sa svojom vojskom stigao na kraj svijeta, u tamni vilajet, u vječni mrak, gdje se nikad ništa ne vidi. Domislio se, mudar, da kobilama oduzme ždrjebad, da bi ga one, matere konjske, idući za svojim konjskim porodom, izvele natrag na svjetlo, nakon što obiđu taj čudesni, nevidovni vilajet. I dok su išli po njemu, sve im se pod tabanima i opancima, kao da je živo, micalo neko sitno kamenje, koje je hrskalo i govorilo: “Tko ovog kamenja sa sobom ponese, kajat će se; tko ovog kamenja ne ponese, kajat će se i on!” Neki pomisliše: što bih ga nosio ako ću se kajati. Drugi: ama neka uzmem nekoliko, svejedno ću se kajati. A kad i jedni i drugi izađoše iz tamnog vilajeta, vidjeli su što im ono bi pod nogama: sve drago kamenje, dragulji najvredniji na vas dunjaluku. Kajali su se koji nisu njime trpali džepove. Kajali su se i oni koji jesu, jer nisu uzeli više.''
.....