Forum Klix.ba

...

Nikad zaboraviti,nikad oprostiti!!!!

Najbolju stvar su uradili Izraelci koji su osnovali tajnu policiju Mossad koja je po čitavom svijetu tražila skrivene naciste i neke ubijala na licu mjesta a neke hapsila i dovodila u Izrael. Tu im se sudilo i najčešće bi bili osuđeni na smrt vješanjem. A kod nas čak i osuđeni zločinci se nakon izdržane minimalne kazne vrate u BiH ko da ništa nije bilo. Eto taj Kvočka hoda Prijedorom a niko ni da ga makar pljune. U Bosanskom Šamcu je čak ratni zločinac bio kandidat za načelnika općine, možda je čak i pobjedio to neznam. Samo znam da je neko moj bližnji ubijen na taj način a ja imam saznanje gdje je taj zločinac, ja bi mu lično presudio po kratkom postupku

Dr Arsla wrote:Najbolju stvar su uradili Izraelci koji su osnovali tajnu policiju Mossad koja je po čitavom svijetu tražila skrivene naciste i neke ubijala na licu mjesta a neke hapsila i dovodila u Izrael. Tu im se sudilo i najčešće bi bili osuđeni na smrt vješanjem. A kod nas čak i osuđeni zločinci se nakon izdržane minimalne kazne vrate u BiH ko da ništa nije bilo. Eto taj Kvočka hoda Prijedorom a niko ni da ga makar pljune. U Bosanskom Šamcu je čak ratni zločinac bio kandidat za načelnika općine, možda je čak i pobjedio to neznam. Samo znam da je neko moj bližnji ubijen na taj način a ja imam saznanje gdje je taj zločinac, ja bi mu lično presudio po kratkom postupku

To se samo jednom (ali "vrijednom") zločincu desilo-Eichmannu.
A za likvidacije nacista poslije rata nije bio odgovoran Mossad, već uglavnom različite samoorganizovane židovske osvetničke grupe.

Hefta, sedmica ili tjedan je isto. Mossad ili centar "Simon Vizental" koji ima budžet oko pola milijarde $ je također isto, tj. Jevreji ili Židovi su u pitanju i rade u interesu svoje države. Kakav smo mi narod tj. naš mentalni sklop pokazuje činjenice da je nama bitnije ispravit nekoga nego činjenica da nam se pred nosom šetkaju dokazani ratni zločinci. Izraelcima nije bilo mrsko potegnuti do Latinske Amerike da ih uhvate. Al eto to smo mi naivne Bošnje koje će u narednom genocidu najvjerovatnije nestati sa ovih 24 % Bošnjakistana

Dr Arsla wrote:Hefta, sedmica ili tjedan je isto. Mossad ili centar "Simon Vizental" koji ima budžet oko pola milijarde $ je također isto, tj. Jevreji ili Židovi su u pitanju i rade u interesu svoje države. Kakav smo mi narod tj. naš mentalni sklop pokazuje činjenice da je nama bitnije ispravit nekoga nego činjenica da nam se pred nosom šetkaju dokazani ratni zločinci. Izraelcima nije bilo mrsko potegnuti do Latinske Amerike da ih uhvate. Al eto to smo mi naivne Bošnje koje će u narednom genocidu najvjerovatnije nestati sa ovih 24 % Bošnjakistana

Samo kažem da nije DRŽAVA Izrael bila tako agilna oko gonjenja nacista kako se čini...većinom je to bila privatna inicijativa preživjelih. I na Eichmanna su se jedva pokrenuli, nisu vjerovali vijestima da je u Argentini, pa su godine prošle dok su najzad krenuli u ozbiljnu akciju. Čitaj, ima nekoliko knjiga napisanih o tome, mogu se skinuti sa interneta. Svašta ćeš naučiti.

Imaš li nam šta reći o Prijedoru i počinjenim zločinima nad njegovim stanovništvom 1992 godine, o @ julisiz es grant .?

Vecina ljudi u BiH je zaboravila Prijedor..a i mnogo nije ni poznato u javnosti..mislim da se najbolje moze opisati kakva su stradanja bila u Prijedoru kad se samo ode u sela i vidi se onda da nema nigdje vise zivota..kuce su napravljenje jos bolje mozda nego prije rata ali nema ljudi.iz svake kuce nedostaje bar po jedan clan..i ja sam u Prijedoru izgubila dajdzu i nikad ga nismo nasli....

Nisu se kuće mogle napraviti od pomoći koja se davala iz oba entiteta za povratnike. Već radom u evropskim zemljama, i to je činjenica. Isto tako je činjenica da je život na zapadu ipak uređeniji po mnogim osnovama i nije nikom zamjerati na vlastitom pravu izbora gdje želi da živi i radi. A u vezi zaborava...no sikiriki, ima ko o tom vodi računa. Sudski proces je u toku...

Nekako s proljeća wrote:Nisu se kuće mogle napraviti od pomoći koja se davala iz oba entiteta za povratnike. Već radom u evropskim zemljama, i to je činjenica. Isto tako je činjenica da je život na zapadu ipak uređeniji po mnogim osnovama i nije nikom zamjerati na vlastitom pravu izbora gdje želi da živi i radi. A u vezi zaborava...no sikiriki, ima ko o tom vodi računa. Sudski proces je u toku...

Pa kuce su napravili bas zbog toga zato sto je vecina ljudi u inostranstvu..ja nikome ne zamjeram sto je otisao i sto se nije vecina vratila u Prijedor.meni je tesko kad odem tamo a tek kako je tesko ljudima koji su tu odrasli i uz to prezivjeli to sve..Zaboravlja narod sto je najzalostnije

Daidza mi je ubijen u Omarskoj.Tijelo pronadjeno nekad poslije rata u okolini Sanskog Mosta.


Sta je izvjesnim zubarom iz Prijedora?.Za kojeg kazu da je bio medju glavnim cetnicima.Mislim da se zvao Srdjan?

Sarajmen wrote:http://www.e-novine.com/mobile/feljton/ ... ovore.html

(......)

Možeš, naprimjer, provaliti u nečiju kuću, prisloniti pištolj uz glavu oca i reći mu da ćeš povući obarač ako ne siluje svoju kćer ili barem simulira silovanje. (Slušao sam o ovakvim događajima u Bosni). Otac će odbiti i reći, umrijeću prije nego što to uradim. Ti ćeš slegnuti ramenima i odgovoriti: Dobro, stari, neću te ubiti, ali ću ti ubiti kćer. Šta otac sada čini, dragi čitaoče? On se pravda i preklinje, ali onda ti, čovjek sa pištoljem, naslanjaš taj pištolj na glavu kćeri, potežeš obarač i pucaš, Sada! Učini to! Ili ja pucam! Otac počinje da rida, ali istovremeno polako otkopčava pojas, krećući se kao ošamućeni zombi, još ne vjeruje da to mora uraditi. Ti se naceriš i kažeš, - Tako stari, skini te pantalone, zagrni kćerkinu haljinu i uradi to.

Ti si zakon, i osjećaš se božanski.

Preživjeli zatvorenici opisuju bizarni entuzijazam koji su pokazivali njihovi mučitelji, smijali se, pjevali i napijali se dok su činili svoje zločine. Oni nisu samo vršili svoj posao nego su radili nešto u čemu su uživali. Osjećali su se oslobođeno. Mogli su razbiti svaku kristalnu čašu u prodavnici i srušiti svaki tabu, i nije postojao zakon koji se njih ticao. Jedine oči koje su ih vrebale bile su oči stranih novinara, a nas su mogli držati na udaljenosti od mjesta zločina, a mogli su nas i lagati. Mučenje je postalo zabava. Iz razonode, stražari su čak primoravali zatvorenike da napadaju jedni druge.

„Jedne noći, nakon što su nas dugo tukli, stražari su se umorili”, pričao mi je Ibrahim. „Odlučili su da bi bila dobra ideja da se zatvorenici međusobno tuku. Stražar je izdvojio mene i još jednog zatvorenika. Njemu je rekao da stoji mirno, a meni da ga ošamarim što mogu jače. Uradio sam to. Ali, stražar je rekao da to nisam učinio dovoljno jako, pa me je kundakom puške udario u potiljak. Nastavio je da me udara sve dok nisam bio potpuno obliven krvlju. A onda je izabrao jednog postrojenog zatvorenika i rekao mu da me udari.”

To je bilo doba gladijatora. U naredna dva sata, stražari u Omarskoj su naredili velikom broju zatvorenika da se međusobno tuku. To ih je beskrajno zabavljalo, osim kad bi vidjeli da zatvorenik izbjegava da udari; e, tad bi stražar nazubljenim kundakom udario zatvorenika koji oklijeva. Naročito im je zadovoljstvo pričinjavala tuča između članova iste obitelji. Braći bi naređivali da se potuku. Silno. Razgovarao sam sa jednom američkom diplomatkinjom koja je intervjuirala zatvorenike puštene iz Omarske. „To je bila česta igra među stražarima”, rekla mi je. „To je bilo kao rimski Koloseum. Moraš udariti onog drugog čovjeka što možeš jače, ako želiš da ostaneš živ. Ne udariš li dovoljno jako, bićeš ubijen.”

OSVETNICI STIŽU U LOGOR: Stražari su čak otvorili kapije logora i dozvolili svojim prijateljima da sudjeluju u provodu. Civili bi došli izvana i provodili noći tukući, ubijajući ili silujući. Čudnovati su i sami razlozi zbog kojih su ovi Srbi ulazili kroz kapije pakla zarad noći izopačenog zadovoljstva. Željeli su srediti stare račune. Preživjeli su mi govorili kako su se sklanjali iza leđa drugih zatvorenika kad bi se Srbi, koje su oni poznavali, iznenada pojavili na prostorima logora. Siromašni Srbin je možda tražio bogatog Muslimana koji je odbio da mu da posao prije pet godina; zemljoradnik bi mogao pokušati da nađe Hrvata koji je, prije deset godina, odbio da mu pozajmi traktor na jedan dan; sredovječni čovjek bi mogao tražiti Muslimana koji mu je, prije dvadeset pet godina, oteo srednjoškolsku ljubav. Sitne prepirke su rješavane velikim zločinima

Red je da ocuvamo u sjecanju ljude i dogadjaje koji su obiljezili vrijeme i prostor oko koncentracionih logora u BiH. Narod koji ne sacuva kolektivnu svijest o svojoj blizoj i daljoj proslosti osudjen je na propadanje i nestajanje.Prije rata mnogi su zaboravili a mnogi nisu ni znali za Focu 1942 i 10 000ubijenih bosnjaka u njoj. Nije se smjelo govoriti a kamoli pisati o tome. Desila nam se kao opomena Srebrenica 1995.

U skolama smo ucili i citali puno o Buchenwaldu, Ausvicu, Jasenovcu pa je red da ucimo, podsjecamo se i ne zaboravljamo ni Omarsku ni ine koncentracione logore po Bosni i Hercegovini koji su odnijeli na stotine i hiljade zivota B-H gradjana koji su cekali u redu da budu premlaceni i ubijeni.

http://www.youtube.com/watch?v=pleMGVtykbY

http://www.youtube.com/watch?v=BgyAnJssK-s

http://www.youtube.com/watch?v=GKZ7MSfpxB0

http://www.youtube.com/watch?v=ohpovK4zDGE

http://www.youtube.com/watch?v=xKz8uCKYM2Q

Zelim da kupim ovu knjigu ali ne mogu naci nijednu online knjizaru iz koje se moze naruciti i isporuciti u Ameriku.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/739 ... pakla.html

Mislim da je bitna tema, ali ko ce je pricati?
Logorasi pretezno jako tesko dijele sopstvene traume.
Oni koji su ih drzali u logorima nisu ni danas dosli do drukcije spoznaje.
Oni koji nisu bili u logorima uprkos citanju nikad to nece shvatiti.
Najteze je sto je gro logorasa zavrsilo u emigraciji, rasijani i nastanjeni potanko.
Njihovi gradovi nisu vise njihovi a ni drzava nije cini se njihova.
Kakvu tu pravdu i satisfakciju treba ljudima pruziti i obezbjediti, ja ne znam ali znam da ovo do sada i do danas je bilo svako za sebe. Sve se je svelo na penzije tj. da te plate da sutis. Ili ako ces da govoris, najbolje mozda iz dijaspore, odnekud odakle se glas cuje a i ako dopre, ko ga sisa, "snaso se".

Sto se tice Omarske, Keraterma i Manjace, ti logori i jesu Srebrenica, ali Srebrenica 1992 godine, daleko od kraja rata, i kad je svako u svojim mukama gazio. Sjecam se noci kad je zapaljen Kozarac jer sam ko dijete iz Bihaca gledao kako gori nebo daleko negdje nad krajinom, nismo znali samo sta i ko gori. Sjecam se i jedinice koja je uspjela iz Kljuca i Sanskog Mosta da dodje na slobodnu teritoriju. Uspjelo im je to nakon sto su zarobili neku Srpsku jedinicu pa su trazili da ih prevezu do slobodne Krajske teritorije kao razmjenu. Sto se drugo cega tice znam da su prvi nasi emigranti u Americi bili logorasi. Znam da su ti logorasi poslali na stotine pisama preporuke cesto ljudima koji im nisu bili ni rod ni pomozi bog da bi dosli iz nekog hajma u Austriji i Njemackoj, ili Hrvatskoj. Znam da koje jednom bio u logoru nikad nije bio isti, znam takodje da ne vrijedi nijedna drzava na svijetu logorovanja, ova Bosna ne vrijedi ni kampovanja na moru 10 dana, a kamoli 10 dana koncentracionog logora, ali i pored toga komsije Srbi vise nemaju komsiluka, nemaju armije i nemaju drzave, nemaju ni crkve nakon sto je Kosovo drzava a Kacavenda obicni gay, a uskoro ce i EU, kamate, zajmovi i pare da ih oglodju. Tj. nicija nije izdobrila a narucito logoraska. Imati Jasenovac 50-100km dalje, i raditi ovo ljudima jer su zivjeli na svom i u svom, to ne moze svako. Za to moras biti posebno lud. Ali, ima i za ludjake penicilin. Zove se civilizacija, sud, pare, posao, i biti funkcionalan u normalnom drustvu, u drzavi koja nije socijalna i gdje biti oficir i drot nije vrh vrhova, a biti Srbin nije zanimanje, moze biti samo dijagnoza.

Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrucja srpske snage su zatvorile hiljade bosnjackih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opstine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vodjeni ili po direktivama srpskih kriznih stabova ili u saradnji sa njima, oruzanim snagama i policijom. Tokom zatocenja, zene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teskom zlostavljanju, izmedju ostalog premlacivanju, seksualnom zlostavljanju, mucenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponizavajucem psiholoskom zlostavljanju tako sto su prisiljavani da pljuju na bosansku zastavu, pjevaju srpske nacionalisticke pjesme ili dizu tri prsta u znak srpskog pozdrava. Zatvorenike su cuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mjesovite grupe njihovih pripadnika koji su nosili uniforme i obicno bili naoruzani automatskim puskama i drugim licnim naoruzanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajuci ih "balijama" ili "ustasama", kao sto je vec pomenuto. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.

Omarska





Mozda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivseg rudnika zeljezne rude Ljubija, oko dva kilometra juzno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebaceni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muskaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 zena. Uz male izuzetke, svi su bili Bosnjaci ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato sto su bili na strani Bosnjaka. Upravnik logora bio je Zeljko Meakic. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuca" i "crvena kuca".

Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duz njene istocne strane bio je niz pomicnih vrata koja su vodila u veliki prostor duz cijele zgrade, s tim sto je prizemlje bilo namijenjeno za odrzavanje teskih kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku zeljezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko cetrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom duzinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne sirine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguc ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa unutrasnje strane, iz velikog prostora za odrzavanje kamiona koji smo gore opisali. Vecina zatvorenika bila je smjestena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smjesteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljedjivani. "Bijela kuca" sluzila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuca", bila je takodje mjesto na koje su zatvorenici odvodjeni na teska premlacivanja i odakle se najcesce nisu vracali zivi. Upravna zgrada bila je djelomicno jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaze predstavljale su krajnju sjevernu tacku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na cijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuca", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila sira od samog hodnika. Mala "crvena kuca" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuca", preko puta kraja hangara.

Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obicno bi ih pretrazili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, rasirenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istocnom zidu upravne zgrade. Novopridosli su zatim upucivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaze u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kucu".

Veliki broj zatvorenika drzan je u veoma skucenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, medjutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a cesto su morali lezati usred izmeta. Vrata pretrpane garaze cesto su usred ljetnih vrucina drzana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuske lezati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i nocima bez obzira na vremenske prilike, a poneki cak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi.

U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjira razvodnjene corbe od krompira i tanke kriske kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su isli da jedu i pri povratku morali trcati, dok su ih strazari pri ulasku i izlasku cesto tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Medjutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kuci" nisu uopste dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, narocito oni koji su bili tesko povrijedjeni nakon premlacivanja u logoru, cesto nisu ni isli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na tezini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno vise.

Zatvorenicima u Omarskoj cesto i dugo je uskracivana voda za pice, koja ni inace nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali cekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajuci ponekad batine ako bi sami trazili da idu. Zatvorenici su cesto prisiljavani da veliku i malu nuzdu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogucnosti za pranje, tako da su muskarci i njihova odjeca ubrzo bili prljavi. Kozna oboljenja bila su cesta, kao i akutni prolivi i dizenterija.

Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagusljive. Strazari cesto nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su trazili da im zatvorenici daju sto su god uspjeli zadrzati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plasticni bokal vode.

Zatvorenici su prozivani za isljedjivanje obicno nekoliko dana poslije dolaska, a strazar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajuci rukama i nogama. Tokom isljedjivanja neki zatvorenici vrlo su tesko pretuceni. Strazar bi stajao iza zatvorenika, udarajuci ga rukama i nogama, cesto ga ruseci sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slucajeva kada su strazari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj nacin im nanijeli teske povrede. Sve se to dogadjalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a cini se da je vise zavisio od grubosti pojedinog isljednika i strazara nego od ponasanja samog zatvorenika. Nakon isljedjivanja zatvorenici su cesto morali potpisati lazne izjave o svom ucestvovanju u djelima protiv Srba.

Zatvorenici nisu prozivani samo na isljedjivanje. Navece bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale odredjene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, zeljeznim sipkama ili komadima teskog elektricnog kabla. Ponekad je ovo oruzje imalo eksere koji bi probijali kozu. U nekim slucajevima zatvorenici su zasijecani nozevima. Svi zatvorenici vise su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih strazara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojacavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici cesto se nisu vracali, a svjedoci koji su im bili bliski rodjaci svjedocili su da otada vise nikad nisu vidjeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.

Zene zatvorene u logoru Omarska po noci su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaze da je pet puta izvodjena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli.

"Bijela kuca" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kuci" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi cesto bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi nacin zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih ucestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali cistiti nakon tih premlacivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kozu zrtava. Hrpe leseva cesto su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuce". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuce" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora.

"Crvena kuca" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvodjeni radi premlacivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali cistiti "crvenu kucu", cesto su nalazili kosu, dijelove odjece, krv, obucu i prazne cahure od metaka. Takodje su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaceni i ubijeni u "crvenoj kuci".

Lacrosse wrote:Zelim da kupim ovu knjigu ali ne mogu naci nijednu online knjizaru iz koje se moze naruciti i isporuciti u Ameriku.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/739 ... pakla.html

Mislim da je bitna tema, ali ko ce je pricati?
Logorasi pretezno jako tesko dijele sopstvene traume.
Oni koji su ih drzali u logorima nisu ni danas dosli do drukcije spoznaje.
Oni koji nisu bili u logorima uprkos citanju nikad to nece shvatiti.
Najteze je sto je gro logorasa zavrsilo u emigraciji, rasijani i nastanjeni potanko.
Njihovi gradovi nisu vise njihovi a ni drzava nije cini se njihova.
Kakvu tu pravdu i satisfakciju treba ljudima pruziti i obezbjediti, ja ne znam ali znam da ovo do sada i do danas je bilo svako za sebe. Sve se je svelo na penzije tj. da te plate da sutis. Ili ako ces da govoris, najbolje mozda iz dijaspore, odnekud odakle se glas cuje a i ako dopre, ko ga sisa, "snaso se".

Sto se tice Omarske, Keraterma i Manjace, ti logori i jesu Srebrenica, ali Srebrenica 1992 godine, daleko od kraja rata, i kad je svako u svojim mukama gazio. Sjecam se noci kad je zapaljen Kozarac jer sam ko dijete iz Bihaca gledao kako gori nebo daleko negdje nad krajinom, nismo znali samo sta i ko gori. Sjecam se i jedinice koja je uspjela iz Kljuca i Sanskog Mosta da dodje na slobodnu teritoriju. Uspjelo im je to nakon sto su zarobili neku Srpsku jedinicu pa su trazili da ih prevezu do slobodne Krajske teritorije kao razmjenu. Sto se drugo cega tice znam da su prvi nasi emigranti u Americi bili logorasi. Znam da su ti logorasi poslali na stotine pisama preporuke cesto ljudima koji im nisu bili ni rod ni pomozi bog da bi dosli iz nekog hajma u Austriji i Njemackoj, ili Hrvatskoj. Znam da koje jednom bio u logoru nikad nije bio isti, znam takodje da ne vrijedi nijedna drzava na svijetu logorovanja, ova Bosna ne vrijedi ni kampovanja na moru 10 dana, a kamoli 10 dana koncentracionog logora, ali i pored toga komsije Srbi vise nemaju komsiluka, nemaju armije i nemaju drzave, nemaju ni crkve nakon sto je Kosovo drzava a Kacavenda obicni gay, a uskoro ce i EU, kamate, zajmovi i pare da ih oglodju. Tj. nicija nije izdobrila a narucito logoraska. Imati Jasenovac 50-100km dalje, i raditi ovo ljudima jer su zivjeli na svom i u svom, to ne moze svako. Za to moras biti posebno lud. Ali, ima i za ludjake penicilin. Zove se civilizacija, sud, pare, posao, i biti funkcionalan u normalnom drustvu, u drzavi koja nije socijalna i gdje biti oficir i drot nije vrh vrhova, a biti Srbin nije zanimanje, moze biti samo dijagnoza.

Svaka ti cast

Lacrosse wrote:Zelim da kupim ovu knjigu ali ne mogu naci nijednu online knjizaru iz koje se moze naruciti i isporuciti u Ameriku.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/739 ... pakla.html

Mislim da je bitna tema, ali ko ce je pricati?
Logorasi pretezno jako tesko dijele sopstvene traume.
Oni koji su ih drzali u logorima nisu ni danas dosli do drukcije spoznaje.
Oni koji nisu bili u logorima uprkos citanju nikad to nece shvatiti.
Najteze je sto je gro logorasa zavrsilo u emigraciji, rasijani i nastanjeni potanko.
Njihovi gradovi nisu vise njihovi a ni drzava nije cini se njihova.
Kakvu tu pravdu i satisfakciju treba ljudima pruziti i obezbjediti, ja ne znam ali znam da ovo do sada i do danas je bilo svako za sebe. Sve se je svelo na penzije tj. da te plate da sutis. Ili ako ces da govoris, najbolje mozda iz dijaspore, odnekud odakle se glas cuje a i ako dopre, ko ga sisa, "snaso se".

Sto se tice Omarske, Keraterma i Manjace, ti logori i jesu Srebrenica, ali Srebrenica 1992 godine, daleko od kraja rata, i kad je svako u svojim mukama gazio. Sjecam se noci kad je zapaljen Kozarac jer sam ko dijete iz Bihaca gledao kako gori nebo daleko negdje nad krajinom, nismo znali samo sta i ko gori. Sjecam se i jedinice koja je uspjela iz Kljuca i Sanskog Mosta da dodje na slobodnu teritoriju. Uspjelo im je to nakon sto su zarobili neku Srpsku jedinicu pa su trazili da ih prevezu do slobodne Krajske teritorije kao razmjenu. Sto se drugo cega tice znam da su prvi nasi emigranti u Americi bili logorasi. Znam da su ti logorasi poslali na stotine pisama preporuke cesto ljudima koji im nisu bili ni rod ni pomozi bog da bi dosli iz nekog hajma u Austriji i Njemackoj, ili Hrvatskoj. Znam da koje jednom bio u logoru nikad nije bio isti, znam takodje da ne vrijedi nijedna drzava na svijetu logorovanja, ova Bosna ne vrijedi ni kampovanja na moru 10 dana, a kamoli 10 dana koncentracionog logora, ali i pored toga komsije Srbi vise nemaju komsiluka, nemaju armije i nemaju drzave, nemaju ni crkve nakon sto je Kosovo drzava a Kacavenda obicni gay, a uskoro ce i EU, kamate, zajmovi i pare da ih oglodju. Tj. nicija nije izdobrila a narucito logoraska. Imati Jasenovac 50-100km dalje, i raditi ovo ljudima jer su zivjeli na svom i u svom, to ne moze svako. Za to moras biti posebno lud. Ali, ima i za ludjake penicilin. Zove se civilizacija, sud, pare, posao, i biti funkcionalan u normalnom drustvu, u drzavi koja nije socijalna i gdje biti oficir i drot nije vrh vrhova, a biti Srbin nije zanimanje, moze biti samo dijagnoza.

Doktore odvadi malo , cuj ti iz Bihaca gledao kako Kozarac kod Prijedora gori .
Drugo to su bile Nocne Ptice sa podrucija Otoke sto su zarobili autobuse vojnika pa su ih moral propustiti na slobodnu teritoriju a cuo sam da je i jedan dio Kotor Varsana zarobio autobus pun rezervista pa su neki tako izasli na slobodu teritoriju .
Sve je to u pet dekika moj doktore ,

Nocne Ptice su bile strah i trepet za srpsku vojsku .

kosava wrote:

Lacrosse wrote:Zelim da kupim ovu knjigu ali ne mogu naci nijednu online knjizaru iz koje se moze naruciti i isporuciti u Ameriku.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/739 ... pakla.html

Mislim da je bitna tema, ali ko ce je pricati?
Logorasi pretezno jako tesko dijele sopstvene traume.
Oni koji su ih drzali u logorima nisu ni danas dosli do drukcije spoznaje.
Oni koji nisu bili u logorima uprkos citanju nikad to nece shvatiti.
Najteze je sto je gro logorasa zavrsilo u emigraciji, rasijani i nastanjeni potanko.
Njihovi gradovi nisu vise njihovi a ni drzava nije cini se njihova.
Kakvu tu pravdu i satisfakciju treba ljudima pruziti i obezbjediti, ja ne znam ali znam da ovo do sada i do danas je bilo svako za sebe. Sve se je svelo na penzije tj. da te plate da sutis. Ili ako ces da govoris, najbolje mozda iz dijaspore, odnekud odakle se glas cuje a i ako dopre, ko ga sisa, "snaso se".

Sto se tice Omarske, Keraterma i Manjace, ti logori i jesu Srebrenica, ali Srebrenica 1992 godine, daleko od kraja rata, i kad je svako u svojim mukama gazio. Sjecam se noci kad je zapaljen Kozarac jer sam ko dijete iz Bihaca gledao kako gori nebo daleko negdje nad krajinom, nismo znali samo sta i ko gori. Sjecam se i jedinice koja je uspjela iz Kljuca i Sanskog Mosta da dodje na slobodnu teritoriju. Uspjelo im je to nakon sto su zarobili neku Srpsku jedinicu pa su trazili da ih prevezu do slobodne Krajske teritorije kao razmjenu. Sto se drugo cega tice znam da su prvi nasi emigranti u Americi bili logorasi. Znam da su ti logorasi poslali na stotine pisama preporuke cesto ljudima koji im nisu bili ni rod ni pomozi bog da bi dosli iz nekog hajma u Austriji i Njemackoj, ili Hrvatskoj. Znam da koje jednom bio u logoru nikad nije bio isti, znam takodje da ne vrijedi nijedna drzava na svijetu logorovanja, ova Bosna ne vrijedi ni kampovanja na moru 10 dana, a kamoli 10 dana koncentracionog logora, ali i pored toga komsije Srbi vise nemaju komsiluka, nemaju armije i nemaju drzave, nemaju ni crkve nakon sto je Kosovo drzava a Kacavenda obicni gay, a uskoro ce i EU, kamate, zajmovi i pare da ih oglodju. Tj. nicija nije izdobrila a narucito logoraska. Imati Jasenovac 50-100km dalje, i raditi ovo ljudima jer su zivjeli na svom i u svom, to ne moze svako. Za to moras biti posebno lud. Ali, ima i za ludjake penicilin. Zove se civilizacija, sud, pare, posao, i biti funkcionalan u normalnom drustvu, u drzavi koja nije socijalna i gdje biti oficir i drot nije vrh vrhova, a biti Srbin nije zanimanje, moze biti samo dijagnoza.

Doktore odvadi malo , cuj ti iz Bihaca gledao kako Kozarac kod Prijedora gori .
Drugo to su bile Nocne Ptice sa podrucija Otoke sto su zarobili autobuse vojnika pa su ih moral propustiti na slobodnu teritoriju a cuo sam da je i jedan dio Kotor Varsana zarobio autobus pun rezervista pa su neki tako izasli na slobodu teritoriju .
Sve je to u pet dekika moj doktore ,

Nocne Ptice su bile strah i trepet za srpsku vojsku .

Lacrosse je upravu. Amir Avdic je sa svojim momcima uspio zarobiti srpskog oficira izmedju Sanskog Mosta i Kljuca. Zbog toga su ih pustili da prodju prema Bihacu gdje je sa svojim momcima osnovao 510 brigadu i do kraja rata su bili u sastavu 5 korpusa.

BatoS wrote:Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrucja srpske snage su zatvorile hiljade bosnjackih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opstine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vodjeni ili po direktivama srpskih kriznih stabova ili u saradnji sa njima, oruzanim snagama i policijom. Tokom zatocenja, zene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teskom zlostavljanju, izmedju ostalog premlacivanju, seksualnom zlostavljanju, mucenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponizavajucem psiholoskom zlostavljanju tako sto su prisiljavani da pljuju na bosansku zastavu, pjevaju srpske nacionalisticke pjesme ili dizu tri prsta u znak srpskog pozdrava. Zatvorenike su cuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mjesovite grupe njihovih pripadnika koji su nosili uniforme i obicno bili naoruzani automatskim puskama i drugim licnim naoruzanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajuci ih "balijama" ili "ustasama", kao sto je vec pomenuto. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.

Omarska





Mozda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivseg rudnika zeljezne rude Ljubija, oko dva kilometra juzno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebaceni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muskaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 zena. Uz male izuzetke, svi su bili Bosnjaci ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato sto su bili na strani Bosnjaka. Upravnik logora bio je Zeljko Meakic. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuca" i "crvena kuca".

Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duz njene istocne strane bio je niz pomicnih vrata koja su vodila u veliki prostor duz cijele zgrade, s tim sto je prizemlje bilo namijenjeno za odrzavanje teskih kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku zeljezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko cetrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom duzinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne sirine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguc ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa unutrasnje strane, iz velikog prostora za odrzavanje kamiona koji smo gore opisali. Vecina zatvorenika bila je smjestena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smjesteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljedjivani. "Bijela kuca" sluzila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuca", bila je takodje mjesto na koje su zatvorenici odvodjeni na teska premlacivanja i odakle se najcesce nisu vracali zivi. Upravna zgrada bila je djelomicno jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaze predstavljale su krajnju sjevernu tacku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na cijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuca", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila sira od samog hodnika. Mala "crvena kuca" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuca", preko puta kraja hangara.

Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obicno bi ih pretrazili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, rasirenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istocnom zidu upravne zgrade. Novopridosli su zatim upucivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaze u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kucu".

Veliki broj zatvorenika drzan je u veoma skucenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, medjutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a cesto su morali lezati usred izmeta. Vrata pretrpane garaze cesto su usred ljetnih vrucina drzana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuske lezati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i nocima bez obzira na vremenske prilike, a poneki cak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi.

U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjira razvodnjene corbe od krompira i tanke kriske kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su isli da jedu i pri povratku morali trcati, dok su ih strazari pri ulasku i izlasku cesto tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Medjutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kuci" nisu uopste dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, narocito oni koji su bili tesko povrijedjeni nakon premlacivanja u logoru, cesto nisu ni isli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na tezini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno vise.

Zatvorenicima u Omarskoj cesto i dugo je uskracivana voda za pice, koja ni inace nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali cekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajuci ponekad batine ako bi sami trazili da idu. Zatvorenici su cesto prisiljavani da veliku i malu nuzdu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogucnosti za pranje, tako da su muskarci i njihova odjeca ubrzo bili prljavi. Kozna oboljenja bila su cesta, kao i akutni prolivi i dizenterija.

Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagusljive. Strazari cesto nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su trazili da im zatvorenici daju sto su god uspjeli zadrzati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plasticni bokal vode.

Zatvorenici su prozivani za isljedjivanje obicno nekoliko dana poslije dolaska, a strazar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajuci rukama i nogama. Tokom isljedjivanja neki zatvorenici vrlo su tesko pretuceni. Strazar bi stajao iza zatvorenika, udarajuci ga rukama i nogama, cesto ga ruseci sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slucajeva kada su strazari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj nacin im nanijeli teske povrede. Sve se to dogadjalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a cini se da je vise zavisio od grubosti pojedinog isljednika i strazara nego od ponasanja samog zatvorenika. Nakon isljedjivanja zatvorenici su cesto morali potpisati lazne izjave o svom ucestvovanju u djelima protiv Srba.

Zatvorenici nisu prozivani samo na isljedjivanje. Navece bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale odredjene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, zeljeznim sipkama ili komadima teskog elektricnog kabla. Ponekad je ovo oruzje imalo eksere koji bi probijali kozu. U nekim slucajevima zatvorenici su zasijecani nozevima. Svi zatvorenici vise su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih strazara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojacavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici cesto se nisu vracali, a svjedoci koji su im bili bliski rodjaci svjedocili su da otada vise nikad nisu vidjeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.

Zene zatvorene u logoru Omarska po noci su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaze da je pet puta izvodjena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli.

"Bijela kuca" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kuci" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi cesto bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi nacin zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih ucestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali cistiti nakon tih premlacivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kozu zrtava. Hrpe leseva cesto su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuce". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuce" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora.

"Crvena kuca" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvodjeni radi premlacivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali cistiti "crvenu kucu", cesto su nalazili kosu, dijelove odjece, krv, obucu i prazne cahure od metaka. Takodje su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaceni i ubijeni u "crvenoj kuci".

Prezivio sam Omarsku, Manjacu i Trnopolje zahvaljujuci samo dragom Bogu.
Najgore je bilo 13 dana i noci u bijeloj kuci...

Mozda nesmotreno pitanje ali me stvarno zanima... Iako sam prezivio rat u BiH, Krajini, biti u logoru i dozivjeti sve te grozote je druga dimenzija rata. Moje pitanje .. U logoru/ima je bivalo par hiljada skoro pa samih muskaraca. Ne znam kakav je broj cuvara dolazio na taj broj ali zanima me vase razmisljanje o mogucem otporu? Brojcano su logorasi bili u prednosti, zrtve bi se desile ali i moguci prodor do slobodnog teritorija jer linija utvrdjenih jos uvijek nije bilo, vozila na raspolaganju dovoljno, .. Ovo sam ukratko sklepao i ne zamjerite na povrsnosti ali vjerujem da ce te skontati sta zelim znati.. Hvala.

zrno_pijeska wrote:[
Doktore odvadi malo , cuj ti iz Bihaca gledao kako Kozarac kod Prijedora gori .
Drugo to su bile Nocne Ptice sa podrucija Otoke sto su zarobili autobuse vojnika pa su ih moral propustiti na slobodnu teritoriju a cuo sam da je i jedan dio Kotor Varsana zarobio autobus pun rezervista pa su neki tako izasli na slobodu teritoriju .
Sve je to u pet dekika moj doktore ,

Nocne Ptice su bile strah i trepet za srpsku vojsku .

Lacrosse je upravu. Amir Avdic je sa svojim momcima uspio zarobiti srpskog oficira izmedju Sanskog Mosta i Kljuca. Zbog toga su ih pustili da prodju prema Bihacu gdje je sa svojim momcima osnovao 510 brigadu i do kraja rata su bili u sastavu 5 korpusa.[/quote]

Odakle je bio Amir Avdic i njegovi momci ? Ja sam uvijek mislio da su on negdje iz Otoke?

Sezam wrote:

Lacrosse wrote:Zelim da kupim ovu knjigu ali ne mogu naci nijednu online knjizaru iz koje se moze naruciti i isporuciti u Ameriku.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/739 ... pakla.html

Mislim da je bitna tema, ali ko ce je pricati?
Logorasi pretezno jako tesko dijele sopstvene traume.
Oni koji su ih drzali u logorima nisu ni danas dosli do drukcije spoznaje.
Oni koji nisu bili u logorima uprkos citanju nikad to nece shvatiti.
Najteze je sto je gro logorasa zavrsilo u emigraciji, rasijani i nastanjeni potanko.
Njihovi gradovi nisu vise njihovi a ni drzava nije cini se njihova.
Kakvu tu pravdu i satisfakciju treba ljudima pruziti i obezbjediti, ja ne znam ali znam da ovo do sada i do danas je bilo svako za sebe. Sve se je svelo na penzije tj. da te plate da sutis. Ili ako ces da govoris, najbolje mozda iz dijaspore, odnekud odakle se glas cuje a i ako dopre, ko ga sisa, "snaso se".

Sto se tice Omarske, Keraterma i Manjace, ti logori i jesu Srebrenica, ali Srebrenica 1992 godine, daleko od kraja rata, i kad je svako u svojim mukama gazio. Sjecam se noci kad je zapaljen Kozarac jer sam ko dijete iz Bihaca gledao kako gori nebo daleko negdje nad krajinom, nismo znali samo sta i ko gori. Sjecam se i jedinice koja je uspjela iz Kljuca i Sanskog Mosta da dodje na slobodnu teritoriju. Uspjelo im je to nakon sto su zarobili neku Srpsku jedinicu pa su trazili da ih prevezu do slobodne Krajske teritorije kao razmjenu. Sto se drugo cega tice znam da su prvi nasi emigranti u Americi bili logorasi. Znam da su ti logorasi poslali na stotine pisama preporuke cesto ljudima koji im nisu bili ni rod ni pomozi bog da bi dosli iz nekog hajma u Austriji i Njemackoj, ili Hrvatskoj. Znam da koje jednom bio u logoru nikad nije bio isti, znam takodje da ne vrijedi nijedna drzava na svijetu logorovanja, ova Bosna ne vrijedi ni kampovanja na moru 10 dana, a kamoli 10 dana koncentracionog logora, ali i pored toga komsije Srbi vise nemaju komsiluka, nemaju armije i nemaju drzave, nemaju ni crkve nakon sto je Kosovo drzava a Kacavenda obicni gay, a uskoro ce i EU, kamate, zajmovi i pare da ih oglodju. Tj. nicija nije izdobrila a narucito logoraska. Imati Jasenovac 50-100km dalje, i raditi ovo ljudima jer su zivjeli na svom i u svom, to ne moze svako. Za to moras biti posebno lud. Ali, ima i za ludjake penicilin. Zove se civilizacija, sud, pare, posao, i biti funkcionalan u normalnom drustvu, u drzavi koja nije socijalna i gdje biti oficir i drot nije vrh vrhova, a biti Srbin nije zanimanje, moze biti samo dijagnoza.

Svaka ti cast

+1

kosava wrote:Odakle je bio Amir Avdic i njegovi momci ? Ja sam uvijek mislio da su on negdje iz Otoke?

Avdic je iz Kljuca ..