samina_swe wrote:22 godine,kakve to veze ima? svako nosi svoj teret,i svako zna sta je za njega previse
Upravo zbog toga sto si jos uvjek jako mlada, ja tebe u potpunosti razumijem i stvarno nemas razloga da se ljutis, pokusavam da porazgovaram sa tobom i da ti pomognem. Da me shvatis ispricat cu ti svoju pricu, vrlo rano sam ostao bez oca, citav zivot patnja, cetvero djece, sami sa majkom, zivjelo se od penzije. Uvjek sam bio religiozan, naravno sve u granicama normale, bez pretjerivanja i eskstremizma, do prije 6 mjeseci imao sam djevojku, mislio sam da sve probleme u zivotu rijesio, upisao fakultet, hvala Bogu dobro me islo, postigli smo nesto u zivotu (napravili kucu, kupio automobil, poceo nesto malo raditi), ma ljepota od zivota, a onda bum, neki problemi u porodici, ostavi me djevojka, zapustim fakultet, obnovim godinu, i pocnem sam sebe preispitivati, zasto, cime sam ovo zasluzio, jedno mjesec dana, bukvalno nisam znao gdje sam, ne mogu da se naviknem da te osobe nema pored mene, da nemam koga pozvati da se ispricam, da odem na kafu, bio sam u depresiji. Onda sam poceo sve drukcije gledati, zasto mislis da je to sto te on ostavio kazna? Mozda je to upravo nesto dobro, bolje da si se sad rijesila problema, nego u braku. Shvati jednostavno da on nije bio sudjen, ali da ce sudjeni doci, i da te ne moze masiti

Osvetom, patnjom, suzama, nista ne mozes rijesiti, mozes samo postici da te ljudi sazaljevaju,pa da kazu, joj gledaj one jadnice koliko pati za njim, digni glavu, idi sa rajom, zabavljaj se, nauci da se smijes i ako ti nije do smijeha, pronadji prijatelja od povjerenja kojem ces moci reci sve svoje brige. Ne zivi u proslosti, gledaj sadasnjost, buducnost, proslost je nesto sto se desilo i sto se nikada ne moze vratiti, moras imati svoje ja, svoj ponos, dostovajnstvo. 22 su ti godine, voz nije prosao, bit ce momaka, ali dane koje provedes u patnji za njim nikada neces moci vratiti.