Forum Klix.ba

Kada spomenete moje ime,
Učinite to šapatom tihim,
U hladne noći ove zime,
Kroz moje pjesme vas vidim.

Dok vam prsti kroz kose klize,
I usne spajaju meke,
Znajte da I ja voljeh biti bliže,
Izvoru strasti neke.

Ali moj usud takav je bio,
Vrijeme tmurno bijaše tada,
Jer sam ljubila kad nisam smijela,
I pjevala iz inata.

Pečati moji bijahu tada,
Strast tijela toplog i mekog,
Jer moje srce grijaše nada,
Da stići ću do cilja dalekog.

I noćas kad spominjete moje ime,
I stihove pjesme čitate moje,
Mome sam cilju stigla time,
Jer ljubavi se utvare boje.

Svjetovi se ruše
i spiralom vremena
odlaze
u već prospavanu
noć
Ka jutru
pomalo umoran
na stijeni
tik do mora
dok val te pokušava
preskočiti
tek hod svoj
ne želiš prodati
I opet se vraćaš
u svjetove
koje vidiš
koje tek opuštenošću
svojom stvaraš....

Izmorena pustim željama
ono nešto dok pronalazim,
bolom izmučena,
skrivenog tebe, uvijek spazim.
Ne pitajući za godine tvoje
znajući da teško i tvoje je breme
snage dok nemam
pomoći ti teret pridržati
što smjelo ga nosiš.
Ostaje mi iz prikrajka ti se diviti,
ponosnije zaspati
jer sama riječ koju vješto
ostavljaš na papiru
snagu meni uspjela je dati.
Zato poleti pjesmom, mladi pjesniče
uspavanku dok pišeš,
a srce ti vrišti
da li uspio si pjesmom izvesti
početnu misao, nekoga zadiviti.
Hvala ti prijatelju na pjesmama
kojim mogu se diviti.

Nisam slikar
s kistom
u ruci,
nisam ni pisac
priča bez
naslova,
živim
na rubu
između očaja
i zvjezdanih noći,
i sa svakim
novim stihom,
opisujem
nijanse
svoje
neodredljivosti.

..pozdrav Fortuna...

Pozdrav i tebi iz Sa, a dok se ne vratim, samo jedno,,,,pamtite me po pjesmama mojim....

ps. očito da sam još uvijek pod utiskom koncerta...

Mjesto uzvišene tišine,
sjetu izaziva u duši,
vitki čempresi, mramor
i granit na najvišem
postolju tišina počiva
cilj je na kojem
sve se ruši...

nestaje i prestaje
mjesto na kojem se
samo sniva........
bez patnje, bez boli,
bez stresa..
u nijemoj tišini
hladnoga kamena
u sjeni čempresa.

Mjesto vječnih snova
mnoga lica krije,
dijetinstvo i mladost
bol, tugu i starost,
iz sadašenjeg vremena
i onoga prije...

Vitki čempresi, k'o
stražari bdiju..
nad vječnom svečanom
tišinom u zraku...
kroz njihove krošnje
čuje se vjetrova zvuk,
što viju u mraku, i
udaljene sove huk.

Cilj svih što na svijet
ovaj su došli
mjesto je uzvišene tišine
i onih koji će ovdje
ikada stići...
ostavljajući za sobom
laži i istine..

kojim god putem pošli
mjesto vitkih čempresa
mramora i granita
neće zaobići.
Čempresi će i dalje
budni stražari biti

a vjećni mir i tišinu,
kroz njihove krošnje
samo će vjetar remetiti..

K'o rijeka sam,
što sve pred
sobom nosi..
rijeka koja
životu prkosi.

U naletu osjećaja
sve pred sobom ruši,
a do kraja..
kad se smiri, skoro
da presuši...

K'o rijeka sam,
sa dubokim virom,
koji često doseže
do dna...

rijeka koja bori
se sa mirom..
i morama
željenoga sna.

K'o rijeka sam
što brzake broji,
što se kreću njenim
dugim tokom,

rijeka koja
nikada ne stoji
koja teče sa
čežnjom dubokom.

K'o rijeka sam,
što u slapu pada,
sa visine da te
jeza prođe.

rijeka što se
cijelim tokom nada
do svog ušća da
bez čežnje dođe.

K'o rijeka sam
cijelim tokom svojim,
što života
obale napaja...

rijeka koja
ničeg se ne boji
nježna poput,
mjesećeva sjaja.

Čuvaju me anđeli
svaki korak moj prate
ako sa puta skrenem
oni me vrate...

Čuvaju me od tuge
boli i zala,
od svih nevolja
što čovjeka stižu..

od oluje, vjetrova,
i plimnoga vala
za svake oluje,
svoja krila dižu,

i njima me štite
od nevera raznih,
čuvaju od mraka
od mržnje i zavisti,

obećanja praznih,
od yivotnog kraha.
Čuvaju od ljudi
da me ne muče,

bolesti i bijede
munja i gromova
da na me se
ne sruče...

Snove čuvaju moje
radost donose meni,
s njihovom pjesmom
tonem u biće svoje.

Dok u miru snivam,
a oni sneni...
kraj postelje moje
čuvaju san..

u kojem počivam.
i nježno me
bude kada
savane dan...

Od početka vremena
moji su pratitelji
samnom na svijet
došli kao prijatelji.

da života bremena
moja podijele,
...i sve što žele
je da put svoj

prođem do kraja,
u njihovoj pratnji
do pred vrata raja.

Govorila mi je
tiho
kada glas njen
čuti nisam
mogao
tek dodir sam
htio
tek nju
tijelom otjelovljenu
lepršave snove
vrijeme
odnosi
i sad glas
tihi
ponekad čujem
dah taj
što u snu
javu
ponekad
pruža

Život me laganim
koracima doveo,
u obruč bodljikave žice
kroz pustinje, prašume
i oluje me proveo.

Kad pomislih da sve su
iz mene nevolje
mjesto na koje me
život doveo
ništa nije bolje..
Ne ulažem truda,
jer nemam više volje
a ne znam ni kuda
da nastavim dalje

što me iza obruča čeka
sigurno nisu ruže,
iskustvo mi kaže da je
gora zamka neka.

Život i nije tako loš,
samo ga često
kompliciraju ljudi..
kasno shvatih da ipak je dar
ako se čovjek previše ne trudi.

Kada bi se mogla
na početak vratit do
prvih koraka izbjegla sve
bih oluje, vjetrove
i od cvijeća izgradila staze nove

Na svakom skretanje s puta
bio bi tepih od cvijeća,
pa ako nekad i zalutam,
da osjećam se k`o u sred proljeća.

Svoj put bih uredila,
i onih koji me prate
U jednu široku od cvijeća cestu,
na koju svi žele da se vrate.

Moja je želja, da u
drugom pokušaju,
u budućem vremenu nekom
na mome putu ruže cvijetaju
a ja da šetam po tepihu mekom.

Svi moji napori i trudi
tome cilju streme
u meni se snažna želja budi...
Želim put od ruža, tu nema dileme.

Do njega ću doći,
predana sam tome,
sama gradim staze
u životu mome.

Na iskustvu stečenom
nakon mnogo ljeta,
u budučnosti vidim sebe,
kako stazom cvijeća šetam.

Ispod naslaga bezbroj
u tišini
tik do mnoštva
Ti
i snovi
što neodsanjani
tek za Vrijeme
šute

Koristi PP, ne zacatavaj!!

Moderator




Ali evo i kontribucije od mene:

Dira ga nevino
neiskusno skoro
kao da je opklada,
predmet, stvar
dok on paradox postojanja
napreduje
I obuhvata je kao nezrelu majsku ruzu
....

shta ba ?

biće bolje nekog petka
kada se umotamo u mjesečinu,
drobeći granutne kolutove,
i kada želje i riječi minu;
Krenut ćemo sa bičem u ruci
I išibat ćemo pomračinu.

I biće bolje nekog petka,
subote drolje,
neke pijane srijede,
nekog mamurnog pondeljka, kada i
sasvim obični ljudi vrijede.

Dosta je bilo saharskog cuga,
pljujem na obloge od rakije.
To je neko čudno i teško vrijeme
kafanskog štimunga,
nekog čudnog straha,
podzemnih rijeka.
Odljepljesmo se od kafane,
u nekom plavom nesedlanom jutru
ždrejbica bijela samo na nas čeka.

A sve što se stvara, ruši se i lomi;
pucaju brane čelične volje, a nas
Još uvijek miluju riječi; biće bolje..

Da, i biće bolje nekog petka,
subote drolje, pijane srijede,
Nekog mamurnog ponedeljka,
kada i sasvim obični ljudi vrijede...

Glavu gore black biće bolje....

Nosim rano iz djetinjstva

Sliku kad se kurban kolje

Kad u oku mladog ovna

Sjaj zivota se ugasi



Za danasnju zrelost valjda

Pamtio sam taj trenutak

I u njemu dvije-tri rijeci

Sad rahmetli moje nane

“De ne placi, kenjce jedan

njegova je krv bericet”.



Odavno sam na nju sviko

Na hajvansku i na ljudsku

I na ljude sto je lahko

Bez bajrama proljevaju

Sve imena sve umovi

Historija sto ih pamti



Ali vjere u ispravnost

Objasnjenja takve zrtve

Ko kod nene nikad vise

Nikad vise....

Ko će izmjeriti
lutanja duše
i koliko milja
prethodi.

Ko će izvagati
suzu koja se otkine
u grču .

Ko će imati hrabrosti
i vidjeti
tu prepoznati
što se krije
u dubini.....

Radovat se više neumijem,
a bio je vječan od kamena,
a bio je naivan i čedan,
a bio je iznad ramena mog vrata, moje krvi žedan.

Ni pejvati više neumijem,
a znao je zakone svemira,
a znao je dušu iščupati,
a znao je u srž da me dira.

Nije znao zašto čovjek pati.

Do leta mi više nije stalo.
Ubio je sve ptice nedužne.
Ubio je sve želje skrivene.
Ubio je korijene ljubavi.
Ubio je sebe umjesto mene.

Od samoće ja druga netražim,
do leta mi više nije stalo,
radovat se neumijem više.
U beskraju svijetlost se skrila
ispred mene prazno ogledalo.
U beskraju riječi riječi se razliše...

Ah , ta moć poezije je neprevaziđena.

Nije to moć, već breme....

Pa ne bih dalje da dezavuiram temu ali Moć je najveće breme za one koji nisu svjesni odgovornosti prema budućnosti .

manijak1 wrote: Pa ne bih dalje da dezavuiram temu ali Moć je najveće breme za one koji nisu svjesni odgovornosti prema budućnosti .

Autor: FortunaBela Poslano: 25/05/2005 10:44
Željela bih dati ovaj dar nekom,,,ko će znati uspavati riječ,,,kog rijei trgati ne mogu,,,jer ovako,,,na tren,,,maska mi pada,,,i vide oni od kojih brižno krijem,,,koliko rana ovdje ima.......

Željela bih da me ovo proklestvo,,,nikada stiglo nije,,,i da tek velike stvari važne su mi,,,da me ne boli mrtva ptica,,uplakano nepoznato djete,,,željela bih,,,da me ovo proklestvo,,,igre riječi,,nikada stiglo nije.......

MI....

Istina, carstvo i noć sudjenja

U kaplji rose praskozorska budjenja

Ti-čaršaf u svili bespuća mehkog

Ja –jedno te isto kroz dvije težnje

Bolna jauka

I cvrkut ko put

Ka tragu tvome

Ka okeanu zbog plime nadošlom

Ka pučini što ljubi zelenu put.


pozdrav Fortuna..

Što? Zar vrijede riječi nešto?
koliko? Kad nestaće
otići papir u prah
po vazduhu se rasuti
vatrom zapaliti
vodom zaploviti....
Riječ će gumica izbrisati
i sjećanja
i osjećanja će izblijedjeti...
To da čuvam papir gdje
zbog izgubljene ljubavih plakah
čuvam....
Samo, zar jednom i to neće nestati?
Jednostavno se u vremenu zagubiti?
Ko će pročitati ovo što
duša koja sumnja piše?
Vrijeme ne uništava papir
to nešto je jače...
Uništiće ovo malo osjećanja
što u meni je ostalo
uništiće sijećanja lijepa
slike ružne
uništiće mene....

Pozdrav i tebi pjesniče moj...

more se previja
ono pati
u njemu leži dječak
a prolaze sati

otac i majka
na hridi sjede
bulje u daljinu
nemilosrdno sijede

a dječak leži
i vremena nema
i Sunce je zašlo
nevrijeme se sprema

u stijenu udaraju
valovi moćni
oni su postali
roditelji noćni

dva svjetionika
trećega traže
orijentiri za mornare
i hrana za raže

mada ga more
davno već uze
oni bulje u dubinu
nada ne pušta suze ......

Navrati ljubav
tiha i nenadana,
i ponese
naglo, ne pitajući.
Navrati ljubav
kada već misliš
da, to je bilo to
i nema više,
i onda se nečije oči
u tvoje utope,
u srcu sklope.
Onda se nečiji smijeh
iz tvoje duše smije
i pobjegneš u kut tamni
kao da se skrivača igraš,
jer ,,,ma zar meni da se desi
ne vjeruje djete da ima Djeda Mraz
i da upravo za ruku ga drži.
Ma zar meni da se desi
i onda ljubav kao povjetarac
nestašno se jurca
pronalazi te u svakom tvom
malom bunkeru
i izvuče te
obasja
i kaže:
ludo,,,tek vjeruj,
ludo,,,tek uživaj.
Ma navrati ljubav,
i kada ne znaš,
i kada je ne želiš
i s kim je čini ti se
nikada nisi htio
i pitaš se;
ma zar slijepo biće, ja hodih zemljom
pa na dodir ruke mi život cjeli bijaše,
a ne vidjeh.
I kao jabuka zrela
tek za tvoje ruke spremna
ja tu sam
uzeti ljubav,
što mi je na pretek daješ,
vratiti ti pažnje sve,
slatkim sokom što ga uzgoji
Ma navrati ljubav
i lupi te
nenadano
ušeta u život
razbuca ga
protrese
i novim suncem
obasja....