Ispovest Živomira Vujičića iz Kragujevca o deportaciji iz Švedske
Izbačeni iz zemlje posle ubistva Ane Lind
U januaru 2004, oko tri sata noću, u stan im je upalo 12 policajaca u civilu, koji su Živomira isprebijali i polomili mu sve zube gornje vilice. Onda su ga golog, krvavog i modrog odveli u samicu državnog zatvora u Geteburgu
KRAGUJEVAC - Supružnici Živomir Vujičić i Nela Stanković iz Kragujevca još uvek ne mogu da zaborave kako su "kao zločinci" deportovani iz Švedske, ubrzo nakon ubistva Ane Lind, ministarke inostranih poslova Švedske. Policija ove zemlje ih je, tvrde, januara 2004. godine na silu strpala u avion i vratila u Srbiju.
Imovina vredna 15.000 evra, koju su od 2001. godine stekli poštenim radom, Živomir kao violinista, a Nela kao čistačica, ostala im je u Borosu. Sada žive u kragujevačkom naselju "Višnjak", srećni što makar imaju krov nad glavom. Ali, bez stalnog zaposlenja jedva sastavljaju kraj s krajem. Problem je i što ne mogu da dobiju dečiji dodatak za četvorogodišnjeg Jovana, koga kao švedskog državljanina ne mogu da prijave jer ne postoji način da pribave njegov izvod iz matične knjige rođenih.
- Bezuspešno smo se obraćali svim nadležnim institucijama, na čelu sa švedskom ambasadom. Naš sin za kragujevačke službe, praktično, ne postoji. Nikome do sada nismo ispričali šta nam se zaista dogodilo. Prvi put otvaramo dušu jer više ne znamo kome da se obratimo-beznadežan je Živomir.
Živomir traži odštetu za povrede koje mu je nanela tamošnja policija i za ćerku Ninu koja je deportovana avionom, iako ima pismeni nalaz neuropsihijatra da ne sme da leti avionom zbog trauma nakon bombardovanja Srbije.
KRILI DA SU SRBI IZ STRAHA OD ODMAZDE
Iako su u Boros otišli kao azilanti, Živomir i Nela su se brzo snašli jer su vredni i pošteni. Posle mesec dana u imigracionom kampu u Borosu dobili su stan i socijalnu pomoć, dovoljnu da prežive. "Pomogao mi je prvi komšija Nermin, musliman, koji me je zaposlio u klubu "Bosna". Brzo sam naučio muziku koju su voleli Šveđani i Bosanci jer, nije važno da znaš jezik pošto tonalitet briše sve razlike", priča Živomir. "Kada je Ana Lind ubijena, iz straha za ćerku Ninu, zamolio sam je da ne priča da je Srpkinja. Ni mi nismo pominjali poreklo. Sve tamošnje novine pisale su da je Anu Lind ubio đavolji Srbin iz Mladenovca", jada se Živomir.
- Voleo bih kada bi nam neki advokat pomogao, da makar delimično zalečimo ranu, koju smo doživeli kada su nas deportovali kao najveće zločince. Da dođemo do pravde makar preko Strazbura. Tamo sam bio veliki Srbin, a ovde sam Ciganin, bez ikakvih prava! - ogorčen je Živomir.
Tog januarskog jutra 2004. godine, kada im je oko tri sata u stan upalo dvanaest policajaca u civilu, Živomir će se, kako sam kaže, sećati i kad bude umro.
- Gledao sam televizijski program. Odjednom sam čuo škljoc i osetio lisice na rukama. Iz spavaće sobe dopirao je vrisak dece. Onda su policajci počeli da me šutiraju i udaraju do iznemoglosti. Polomili su mi sve zube gornje vilice. Onda su me golog odveli u samicu državnog zatvora u Geteburgu. Tražio sam lekara jer sam bio sav krvav i modar, ali su se svi pravili nemi. Dolazio je samo neki čovek koji mi je stavljao gaze i jod na vilicu - priča Živomir sa suzama u očima.
U isto vreme, policija je Neli, koja je Srpkinja, dozvolila da spakuje decu, a potom su ih sve troje deportovali na aerodrom. Živomira su doveli pred samo poletanje aviona.
- Ninu su na silu vezali za sedište. Živomir je sve vreme imao lisice na rukama, a čuvalo ga je sedam policajaca. Kada smo sleteli na beogradski aerodrom i kada su naši policajci saznali da ništa nismo skrivili, bili su veoma ljuti na švedske policajce i naredili im da se odmah vrate - dodaje Nela.
- E, kako smo nekada živeli! Vozio sam mercedes, a sada nemam za hleb. Evo, ovo je Jovanovo krštenje. Ovo mu je kuma Bar Gru, a ovo kum Alan Stenfild-jadikuje Živomir dok nam pokazuje video-kasetu.
Tekst i foto Z. Gligorijević
Izvor: Glas Javnosti
